ponedjeljak, 19.08.2013.
KRMAD U TEHERANU
|
Blogacija mi kasni ovaj mjesec jer se blog.hr (i brojne druge stranice) ne mogu otvoriti sa iranskog dijela world wide weba. Kad se upiše ime nepoćudne stranice, otvori se „bibiri-bibiri“ čitaba sa slikom tulipana. Snašli smo se preko dopisnika u Domovini koji dobiju depešu, dešifriraju je i krišom objave (al i oni kasne).
Prekalili smo se već u prvom taksiju, ranom zorom, pošto smo uspješno prešli granicu; presvukavši se u profi – obleku za aridnu klimu (10 kg robe). Suputnik Mustafa sa Pokretnim Zubom je primjetio da smo došli do pola puta od aerodroma do hotela ugašenih farova, pa je upozorio šofera (na tečnom farsiju). Kasnije se pokazalo da su svi iranski šoferi „mudaši“. U stanju se se polukružno okrenuti na semaforu koji ne radi, bez gledanja u retrovizore (bez ruku, bez nogu), dok iz suprotnog smjera hrupi rijeka auta. U nekoliko stotina km toga dana, uočili smo tek 5-6 semafora koji rade. Mustafa Žuti već planira biznis sa signalizacijom. Od teheranskih parkova, nabasali smo na jedan koji slovi za okupljalište gay populacije – Park e Laleh. U tom je parku zapravo iranski muzej suvremene umjetnosti. Međutim, Khomeini je zatvorio muzej radi bogatog zapadnjačkog fundusa (Picasso , Matisse i to). Samo će se sredinom augusta otvoriti za tematsku izložbu – Saqquakhana movement – umjetnost od polovine 20. st. naovamo. Zgrada je „kind of“ brutalizam; iz doba Pahlavija. Reze Pahlavija supruga Farah (koje su istjerali prije revolucije) sredila je svome rodijaku da ju projektira. Ima zgodan patio sa a' la rashladnim tornjevima. Posjetili smo hrvatskog dijasporičnog prijatelja koji stanuje na kraju grada, iza sedam mora, gora i planina. Put se isplatio - ćaskali smo dugo u noć pijuckajući pravo pravcato vino sorte shiraz, zabranjeno u Iranu. Neće selo iz nas.   |
