utorak, 27.08.2013.
POVRATAK IZ ZEMLJE REVOLUCIJE
|
Uvijek sam mislila da je revolucija proces koji nužno vodi u liberalizaciju, pa mi je bilo budalasto što oni ono zovu revolucijom. Krivo sam mislila. Moj pametniji drug Prile me podučio da je revolucija radikalna promjena političkog i društvenog uređenja nasilnim putem. Može biti liberalna i konzervativna. Iranska je druga. Koliko god nepopularna bila, nije sasvim loša. Društvo je organizirano; vrlo je socijalno > nema beskućnika, stanovanje nije POS ili egzistencminimum, nego u pravom smislu riječi rezidencijalno, osnovni životni troškovi su mali - režije, škola i slično; čini se nema diskriminacije manjina, ne mogu čak reći ni da su žene diskriminirane - u svim restoranima viđali smo tate koji se brinu o manjoj djeci dok mame klafraju, većina istih tata opere sama svoje čarape i slično - od anketiranih 10 - 10 (nije uzorak, al' oni tvrde da je to uobičajeno), gospođe primaju velike alimentacije prilikom razvoda, a čije se neplaćanje rješava šerijatskim zakonom, ne znam tko je to provalio, al je definitivno provala da ženama nije dopušteno raditi - upoznala sam ih masu sa super karijerama; eksploatacija prirodnih resursa nije nečija, nego njihova; ceste i druga infrastruktura su na zavidnoj razini; više se proizvodi nego uvozi (okej, ovaj dio nije teško ostvariti jer imaju sankcije), nulti je broj alkoholiziranih prometnih nezgoda, manja je stopa nasilja nego na zapadu... Ovih par problemčića kao: legalizirana pedofilija i prostitucija u vidu maloljetnih udaja ili punoljetnih - za dobre pare, na ugovorom uređeni rok i još neke sitnice su u nabrajanju manji broj od nabrajanja u 2. pasosu. Na aerodromu me zaustavio policijski službenik u civilu. Pita jesam li Iranka. Naime, po nekim facijalnim karakteristikama mogu proći! Nisam. Da jesam, zamjerio bi mi nedoličnu košulju - prilično mi se proziru rukavi! Dok sam presvlačila kasnije košulju, Žuti Mustafa mi je rekao da imam lijepo rame. Inače mi komentira grudi. Kako mi ispod marame frizura nije tip - top, nisam ju ni skidala sve do kuće. Ipak je nezgodno po Istambulu šetati nenafrizirana. Jedino je nezgodnije biti muslimanka u hladnom Zagrebu i malo toplijem Splitu. Svi bulje u pokrivenu ženu.   |
nedjelja, 25.08.2013.
Khwaja Shamsu d-Din Muhammad Hafez-e Shirazi ILI MATE MIŠO JE GOLA VODA
    Kad je godišnji odmor tu gdje jest, onda dan ovako završi: poslije vegetarijanske večere i čaja idemo na počinak u 9 sati. Svatko legne u svoj krevet i posegne za svojom knjigom - Reading Lolita in Teheran, Čitajući Lolitu u Teheranu i Rumijeva zbirka pjesama. Ovo nam je prvi godišnji odmor sa ovakvim večernjim rasporedom. Vrijeme prije sna traje dugo, a mi smo odmorni i puni koncentracije pa ne bi bili pogriješili da smo ponijeli i teže štivo. Zato nam je odmor kulminirao u Shirazu - gradu poezije (i vina). Vino. Imali smo diskusiju je li sorta shiraz francuska ili iranska. I ovako zaključismo: francuski vinari su lupeži i imperijalisti. Iranci su fini i kulturni. Sorta shiraz nosi ime grada u Iranu. Grad se nalazi u regiji u kojoj je dobrano udaren temelj današnjoj civilizaciji, dok su istodobno u nekadašnjoj Galiji (danas Francuskoj) još gonjali bizone kamenjem; u regiji koja ima od toga vremena izvrsno razvijenu poljoprivrednu kulturu; u čijoj se literaturi sve do prve prohibicije (nedostaje mi stoljeće) kao glavni motiv spominje vino. Usto, nije slučajno da se Shiraz nalazi u neposrednoj blizini Gruzije, za koju se priča da je u njoj vino izmišljeno. Heh, ali su Iranci u međuvremenu preuzeli islam pa im više ne treba saditi vinovu lozu. Kad je u Shirazu nestalo vinograda, nastala je marketinška rupa pa nije nemoguće da su upravo Francuzi doskočili toj rupi. Poezija. Baš kao i horde Širažana, i mi smo toga ljetnoga popodneva otišli na Hafezov grob. Grob se nalazi usred velikog parka. Park nije na groblju nego u kvartu. Idelano je mjesto za provesti četvrtak i petak uvečer (a koji su zapravo petak i subota). Žiža! I staro i mlado, i muško i žensko, i pismeno i nepismeno. Ljudi dodiruju spomen - ploču, fotografiraju se pred njom, defiliraju po cvjetnjacima, sjede na tratinama među ružama, časte se hranom i slatkim pićima, po skalinama, nišama - gdje tko uhvati mjesto... Hafez je iranska pop i klasična zvijezda, još od stoljeća četrnaestog. Sabrana Hafezova djela i Kuran su "mast hev" svake iole poštene iranske obitelji. Nadahnuti, te večeri smo na počinak otišli sa zvukom milog i izražajnog PZ-Mustafinog recitiranja iz netom kupljene knjižice. Zaspali smo melankolični. Proklete su sankcije i zla propaganda. |
petak, 23.08.2013.
PUSTINJSKE LISIČICE
|
Popularno je proboraviti koji dan u pustinji: čovjek se ima sjediniti sa realnošću, nauživati senzacionalnog okoliša, dobiti prostora za kontemplaciju, vremena za misao i sva ta sranja.
Uzeli smo turu sa Massoudom Jaladatom kojeg je sam Usamljeni planet preporučio. Massoud je imao druge obveze, pa nam je poslao svoga susjeda u svom Land Cruiseru. Susjed je sa sobom poveo prijatelja Alija. Poveo ga je da se malo podruže. Pripovjedali su se ko' one dvije gospođe na relaciji ZG – ST. Jedna je izašla na Jugoplastici, al se morala vratiti, da još nešto ispriča. Šalu na stranu, Ali je vrijedio kao pomoć u mjenjanju probijenih guma – prvo prednja lijeva, pa zadnja desna. Spavali smo doslovno pod zvijezdama. Ne znam zašto sam mislila da je u programu spavanje poetski opisano i da zapravo spavamo u interijeru. Dakle, na perzijskom tapetu, u kineskim (po veličini) vrećama koje se još nisu prale; zahod iza obližnjeg proplanka. Sreća nije bilo kiše. Cijela 24 sata nismo vidjeli niti jednu sliku Imama. U pustinji nema uvjeta. Inače njegova glava visi čak i u predvorjima javnih konduta. Kontemplacijom smo došli do genijalne spoznaje: Imam sliči na Seana Connerija. Šarm je koji klade valja! I evo kako napraviti vegetarijanski gulaš u pustinji: Kod kuće se treba prethodno užbatiti 5 – 6 kokošjih jaja i staviti u staklenku. Ubrati 3 velika drva za objesiti lampu jer je noć. Akumulator mora biti ganc-novi. Naložiti vatru i pristaviti kotlić. Ubaciti sitno sjeckane krumpire, kapulu na četvrtine, pa sve začine po šaku. Ako je pustinja slana, onda otkidati komad kore sa zemlje i to ubaciti u kotlić. Na kraju dodati, ako se ima, još štogod povrća. Ta-na-na-naaaaaaaa – čorbica je spremna.    |
četvrtak, 22.08.2013.
NIJE BEG CICIJA
|
I tako imamo svoj prvi milijon. Dapače, više milijona. Za razmijenjenih 100 eura dobili smo 4.200.000,00 rijala. Helouuu?!
U skladu s time, u Esfahanu u kojem je sezona pa nema puno slobodnih hostelskih kreveta, spavamo u hotelu sa 4 zvjezdice. Dočekale nas šlape, četkice, sapuni, mlijeko za tijelo, kristalna čaša za protezu i sve te zgodne potrepštine. Mustafe sretni! Hotel je pun turista iz Saudijske Arabije. Dakle, spavamo među naftašima i lovašima. Nagledali smo se džamija za još 3 života. Zadnje razgledavanje bilo je u društvu plaćenog vodiča (ko' više gleda u milijun) i djevojke koja radi kao restauratorica obližnje palače. Upoznali smo je na travnjaku Naqsh – e Jahana. Opet golemi vrt opasan zgradom. U nedostatku birtija, u taj vrt dolazi se uvečer sa dekicama i košaricama, vade se lončići, taperveri, plinski štednjaci i „teferići se“. Mi smo se bili uvalili restauratoričinoj familiji. Irancima je jako cool družiti se sa turistima (stvarno ih nema puno iz nearapskog svijeta), pa nije bilo teško omastiti brk. Doseg našeg kulerstva potvrdio se kad nas je zaustavila iranska nacionalna televizija. Željeli su znati razloge posjeta Iranu i dojmove. Ispred kolosalnog portala Imamove džamije od tirkiznih keramičkih pločica stao je turbo – opremljeni kamerman i Mila Horvat sa vunenim mikrofonom. Scenom je dominirala elegantna figura Mustafe pokretnog zuba koji je vrlo elokventno objasnio sve što smo vidjeli, u tri riječi. Najinteresantnija od sviju džamija je Hakimova. Hakimova je iz vremena u kojem su Europljani jedva znali napraviti romaničku crkvicu. E pa Farsići su u Esfahanu pečenom opekom malog formata, u svim mogućim i nemogućim vrstama vezova, ozidali tijelo i kupolu glavne dvorane raspona brat - bratu 20 metara. U Esfahanu izlazimo u Jolfu. Štaš', opet armenska četvrt. I prisjećamo se riječi hrvatskog domaćina na privremenom radu u Teheranu: „Sjetit ćete se vi mene.“   |
srijeda, 21.08.2013.
KOD KUĆE U YAZDU
|
Naš hostel u Yazdu je zapravo adaptacija tradicionalne perzijske kuće.
Perzijska kuća u Yazdu predstavlja pojedinačnu katastarsku česticu. Kuća sjedi na kanalu sa mrzlom vodom. Takvi kanali su tu od pamtivijeka i čine osnovnu komunalnu infrastrukturu ovog grada. Mali dio vode iz kanala se na pojedinačnoj parceli skreće u privatni spremnik. Spremnik je tlocrtno u sredini, a na nivou "podruma". Otamo se voda vodi direktno u bazenčić sa vodoskokom, na nivou prizemlja. Oko bazenčića su stabalca smokava, šipaka i grmovi ruža. Oko zelenila je kružni prolaz. Oko prolaza su duboki trijemovi za sjedenje u hladu - iwani. Uz jedan od trijemova je rashladni toranj koji nekim fizičkim zakonima ventilira dvorište, odnoseći vrući zrak. Tek oko tih trijemova počinje ono što bismo mi smatrali kućom - pravi zatvoreni prostor. I kuća ide u "krug". Takve kuće prema vani ili nema (jer je naslonjena uz drugu kuću) ili se pojavljuje kao mutavi zid - nema prozora. Samo su probijena dvokrilna ulazna vrata. Sjedimo dakle kod kuće, u skrovitom trijemu. Kartamo i pijemo piwo od breskve. Ima ih od sviju vrsta voćki, ali eto - nama je ovo najbolje. Mudrih li Perzijanaca! Nikad dulje ljetne večeri ni trezvenije trešete. Žuti Mustafa odustaje od biznisa sa signalizacijom. Baca se u narkomanski – jeftino odvikavanje u idiličnom Yazdu! Alkohol je najstvarnije zabranjen. Mi smo uvijek legalisti pa se ne trudimo ga pronaći. Voćna bezalkoholna piwa sasvim lijepo prijaju u ovoj klimi. Kad ne legnemo pijani onda prije spavanja pročitamo po nekoliko stranica knjiga koje smo si ponijeli. Život je sasvim drugačiji kad je bezalkoholan.   |
KRATKI OSVRT NA IRANSKU KUHINJU
|
Ekskluzivna analiza i sinteza iranske kuhinje. Za blog tumači Mustafa PZ:
Kratki osvrt na iransku kuhinju |
utorak, 20.08.2013.
IN D KAŠA(N)
|
Odmaknuli smo par-sto km južno od Teherana. Iranski šoferi su kulturni ljudi. Dijele putnicima keksiće, sokove, upozoravaju na vezivanje sigurnosnog pojasa, da ne spominjem odvedu od šaltera do WC-a, pa otprate na peron i mašu prije polaska. Sve to za 20 kn za 200 km.
Nije mačji kašalj tristotinjak godina vrijednog vrtlarenja na hektaru zahtjevnih stabala i grmlja; usred pustinje. Perzijski vrt Fin Gardens prava je atrakcija. U knjizi piše i o vrijednoj arhitekturi koja ga opasuje (saloni, hamam, džamijica, trijemovi), ali naziđanoga ima po svuda, a očuvanih vrtova bogme nema. Vrijeme i mjesto za naše senzibilne senzibilitete. U blizini predmetne lokacije, u vrijeme Abbasa I. nađen je izvor vode od kojega su onda manovalci raspleli kanale. Kad voda prođe kroz vrt, dalje se slijeva glavnom seoskom ulicom, nekad skrećući u dvorišta „kafanica“, nekad u kuće, pa uz drvored... Voda daje vrlo ugodnu mikroklimu. U ovom Iranu sistem irigacije je prava stvar - za pamćenje i detaljnu analizu (al' o tom kad budemo u Yazdu). Opća prednost chadora je jutarnja lakoća usklađivanja boja majice, suknje sa cipelama i torbicom. Chador je zavjesa koja sve pokriva. Sunce je jako, tako da je najsigurniji UV - faktor. I još je jedna zgodnost (iako ju Iranke baš i ne koriste): ispod imam ljetnu odjeću, pa dok hodam dignem ruke. Tako me pustinjski povjetarac rashlađuje po torzu. Mustafa PZ misli da ću dobiti upalu pazušja. On zna. A zna i Mustafa Ž. On je u Vrtu radio recenziju kvalitete različitih brandova vlažnih maramica. Na dalje se čistimo samo Violeta Baby Lightom.   |
ponedjeljak, 19.08.2013.
NEKE INVESTICIJE U INOZEMSTVU I DALMACIJA U MOM OKU
|
Na baazaru sam investirala u chador. Vodič i prodavači (što je vrlo neobično za ovdašnje uzance prodavanja) su me odgovarali. Međutim, treba mi jer ga velik broj cura nosi, a ja volim da sam ukorak sa modom. Chador je tek odnedavno neobvezna ženska obleka, pa pretpostavljam da se još nisu odvikle. Ili nisu stigle obnoviti garderobu?! Uglavnom, neka mi stoji, valjat će i za sljedeću ekskurziju.
Kupila sam divan primjerak od teške crne svile sa iskačkanim rukavima. Bila je prozirnija varijanta, al' se onda ispod opet treba dobro obući. Mustafe su se žalili što putuju sa djevojkom jer moraju tolerirati šoping. Doduše, Mustafa Žuti je gledao baazariti nakit sa poludragim tirkiznim kamenjem, koje je u Iranu friško i „best buy“. A poslije mode: slike klanja, genocida, općeg jada; pa muzika iz akcijskog filma, cvijeće ubrzano cvjeta i ondaaaa... se pojavljuje Imam Khomeini. U roku 2 sekunde busen se razvije od pupa do velikog božura. Film smo vidjeli u ex-zatvoru, danas muzeju i spomen - domu u kojem su držali protivnike Pahlavijevog režima, kasnije gorljive revolucionare. Razgledavali smo u grupi sa 8. razredom hiperzainteresiranih dječaka. Zatvor ima centralno dvorište – četverokatnu rotondu, oko koje su složene ćelije. Izložene su voštane ljudske figure u pravoj veličini. Simuliraju primjenjivane tipove mučenja - bičevanje po tabanima, sjeckanje noktiju do krvi, gušenje u bazenčiću, prostrujavanje tijela, raspinjanje – sve vrlo živopisno. Bradati gospodin Domaćin je napomenuo da iste metode danas koriste po guatanamima. Usput je uspostavio vezu Pahlavija i Amerike i Engleske, zemlje proleterske. Jedina je žalost da ni revolucionarni režim nije puno nježniji. U armenskom klubu ugođaj je sa ljetne terase hotela Dubrovnik. Hit večeri: Da te mogu pismom zvati. Armenski klub je u armenskoj četvrti u koju Iranci ne smiju. Donese se svoje vino, večerava i pijucka jer je policija iranska, pa ne može u klub :). Preko hrvatskog kanala opet smo nazdravljali sa širaškom kapljicom. Onda smo se oprostili od našeg velikog dijasporičnog dobrotvora, koji je zaključio riječima: „Sjetit ćete se vi mene“.  |
KRMAD U TEHERANU
|
Blogacija mi kasni ovaj mjesec jer se blog.hr (i brojne druge stranice) ne mogu otvoriti sa iranskog dijela world wide weba. Kad se upiše ime nepoćudne stranice, otvori se „bibiri-bibiri“ čitaba sa slikom tulipana. Snašli smo se preko dopisnika u Domovini koji dobiju depešu, dešifriraju je i krišom objave (al i oni kasne).
Prekalili smo se već u prvom taksiju, ranom zorom, pošto smo uspješno prešli granicu; presvukavši se u profi – obleku za aridnu klimu (10 kg robe). Suputnik Mustafa sa Pokretnim Zubom je primjetio da smo došli do pola puta od aerodroma do hotela ugašenih farova, pa je upozorio šofera (na tečnom farsiju). Kasnije se pokazalo da su svi iranski šoferi „mudaši“. U stanju se se polukružno okrenuti na semaforu koji ne radi, bez gledanja u retrovizore (bez ruku, bez nogu), dok iz suprotnog smjera hrupi rijeka auta. U nekoliko stotina km toga dana, uočili smo tek 5-6 semafora koji rade. Mustafa Žuti već planira biznis sa signalizacijom. Od teheranskih parkova, nabasali smo na jedan koji slovi za okupljalište gay populacije – Park e Laleh. U tom je parku zapravo iranski muzej suvremene umjetnosti. Međutim, Khomeini je zatvorio muzej radi bogatog zapadnjačkog fundusa (Picasso , Matisse i to). Samo će se sredinom augusta otvoriti za tematsku izložbu – Saqquakhana movement – umjetnost od polovine 20. st. naovamo. Zgrada je „kind of“ brutalizam; iz doba Pahlavija. Reze Pahlavija supruga Farah (koje su istjerali prije revolucije) sredila je svome rodijaku da ju projektira. Ima zgodan patio sa a' la rashladnim tornjevima. Posjetili smo hrvatskog dijasporičnog prijatelja koji stanuje na kraju grada, iza sedam mora, gora i planina. Put se isplatio - ćaskali smo dugo u noć pijuckajući pravo pravcato vino sorte shiraz, zabranjeno u Iranu. Neće selo iz nas.   |
nedjelja, 18.08.2013.
JEDNO PIWCE PRIJE GODIŠNJEG
|
Prije nego smo se domogli prijateljske Islamske Republike Iran, u neprijateljskoj državi Turskoj zadesilo se nekoliko među-sati. Razgledavanje + oproštajno piwce (iduće je tek iza godišnjeg, nek' mu Allah Milostivi razduži trajanje). Turska je Hrvatskoj uvela vize kako je voljena domovina članica EU. Sreća viza se može kupiti na aerodromu. Sastoji su u tome da putnici čekaju u redu, plate 15 eura i za to dobiju ružičastu taksenu marku zalijepljenu u putovnicu. Red za kontrolu putovnica je poseban, još duži red. Nova turska diplomatska praksa ubila nam je dva dragocjena istambulska sata.
Jedna Sinanova džamija predviđena za razgledavanje imala je blagu šansu, dok nismo naišli, na stanici presjedanja, na Zanat-like birtijicu. Lijepi i uslužni konobar, konjske trke na TeVeu, gerijatrična ekipica, meza... Mustafa u Zagreb, Mustafa iz Zagreba.   |
