osmijeh1

Oni koji ne odustanu....USPIJU

Vratilo se, sve šta sam znala......nikako da ubacim sliku u post...i jutros me inat pokrenuo...želim...hoću...mogu...
i evo malo vježbe....
USPILA....
a možda kad uhvatim vremena ...i kad mi se učini koja zgodna tema....i koji post....i novi virtualni prijatelji....

Osmijeh i ljubac šaljem svima....koliko vas ima.....

Oznake: plaža

Evo me opet..

Ljudi dragi, skoro sam i zaboravila kako se služi blogom..ali evo dođe nekako.....
A zapravo sam samo htjela ostaviti jedno iskustvo ovog ljeta...kojeg vjerujem većina znaju...ali nije naodmet...možda nekom pomogne...
Volim more...i kupam se kad god mogu...želim iskoristiti svaki dan...da mi ne bude krivo kad krene jesen..tmurno..jugo...bura...
Pred sam kraj ljeta...opekla me meduza...cijelu ruku...zaustavila se ispod pazuha...nije mogla dalje...
Najprije nisam znala šta se dešava...mislila sam da sam uletila u neku tanku žicu koja mi reže ruku...
U trenutku se ruka uduplala, pocrvenila...mjehuri...žari...neka mučnina mi u stomaku..mislim šta ću..
Dok mislim...perem ruku morskom vodom...i razmišljam kako ću na hitnu...
Negdje mi je ostala informacija da je kvasina dobra...
Odem kući i prije hitne, isprobam obloge od kvasine...odmah sam osjetila da mi je lakše...
Do kraja dana..sam mjenjala obloge...na hitnu nisam otišla...ujutro je bilo čisto, kao da me ništa opeklo nije...
Eto..ovo sam želila podjeliti...ako kome bude od koristi...
Znači....opekotine od meduze...oprati morskom vodom (nikako vodom za piće)....uz obloge od kvasine (octa)
nema straha od meduza....
Pozdrav svima...koji navrate ovdje...

Oznake: plaža

Bubamara

Priča o bubamari

Prije neki dan plivam. Valovi me pomalo smetaju, ali ništa zato. Malo ću sporije.
Ugledam bubamaru, okrenuta na leđa, muči se, poletjela bi, ali ne može. Smočenih krila, nožica okrenutih gore, bori se za život.
Uzmem bubamaru na ruku, i tako ona i ja plivamo, jednom rukom plivam, drugom u zraku sa njom.
Cilj je, da je dovedem do obale. Daleko sam bila odmakla. U jednom trenutku sav njen svijet bila je moja ruka. Rastrčala se bubamara po mojoj ruci sretna, suha...ali od ograničenog prostora moje ruke i njene brzine opet mi padne u more.
Opet je uzmem...i spasim....pa opet jedno pet šest puta...
Čvrsto sam odlučila spasiti je...
Doplivala ja, do jedne stijene...spustila moju bubamaru na suho...ona zamahnula svojim krilcima i poletjela..
Često promislim na moju bubamaru..
.što bi bilo da nisu bili valovi, pa da sam brže plivala, nebi je ni ugledala...što bi bilo...da me nije bilo briga za taj mali stvor...što bi bilo da sam je ostavila nakon prvog pada u vodu...

Prijatelji stari gdje ste...

Nema me dugooooooooooo...nemam vremena...živim brzo, brže...i ne znam kako se zaustaviti...
pokatkad mi padne napamet ono vrijeme kad smo se dužili na ovim prostorima, sklapali prijateljstva, upoznavali se, isčekivali postove, komentirali, svađali se, ne slagali se, tolerirali se, vrijeđali se, raspravljali..
.upitam se često..
gjde su ti ljudi sada, koliko su se promijenili..
.vidim neki su ugasili blogove, nema ih...
još dok sam bila često ovdje izgubili smo jednog anđela, i baš nekidan mislim, bože koliko je vremena prošlo, valjda je sve u redu sa djecom, anđel je bila izuzetna, mlada, pametna žena sa stavom...imala je postove savršene, životne i sjećam se da su uvijek izazivali jako veliko zanimanje i bile su žestoke rasprave

skolastiku smo svi pratili u dahu...osjećala se snažna posebnost...divno biće koje je svojom iskrenošću i pismenošću osvajalo sve...ona je dobrota i vrednota....

ema, leticija...jedna prekrasna duša posvećena svijetu...grli sve...gori...izgara...voli...daje se u neograničenim količinama...predivna, mlada, lipa žena...i zapamtila sam da ima ćerku mariju...kolika je sada narasla, vjerojatno ide u školu...i zamišljam je svake nedilje u crkvi sa mamom...

cruce blog...mlada žena, uvijek prisutna...draga...

moja drina...ko drina, samo ime nosi...rijeka koja ide svojim tokom...sigurna, pametna, dosljedna..nezaustavljiva, gorljiva...geni kameni...ona mi još čestita rođendan...a i ja sam njen zapamtila...jeli moja drina još u bitkama...jeli mi zdrava

moj merkat...dragi prijatelj, duša od mladića...imam mu mob imeniku...koliko radosti u onim brzim kavama kad navrati u moj grad...a kako tek pamtim naš prvi susret...ljeto, mjesto susreta crkva svete klare...di je moj merkat...oćeli ovo ljeto navratit ...pa da pričamo 100 na sat...jer puno toga imamo reći jedan drugom

sjećam se da je magdalena bila emina prijateljica...to je bilo vječno prijateljstvo, odano, puno ljubavi...nadam se da je još tako

pa bila je jedan mlada djevojčica masorica, mislim iz moga grada...drago jedno stvorenje

Pa bio je more nade i izvor nade...jesu li se vjenčali...njihova je priča bila zanimljiva

sanja...zadnje što znam dobila je malu curicu...ona je bila jako dobra prijateljica anđelu...jedna pametna žena, nemam pojma zašto sam je smjestila da je iz šibenika...

Zrno gorušice, je bila čudo od žene...sviđao mi se njen blog...bio je pun pametnih citata...i danas se njima služim, i često ih upotrijebim....

pa bila je jedna depresivna djevojka Oče naš...bože šta je s njom...jeli se netko na njenom putu našao tko će joj promijeniti smjer života..

i bila je jedna Valentina...koja bi uskovitlala duhove...nikako joj nisi mogao ugoditi...oštra, britka...bez emocija, topline...tko zna...možda je privatno sasvim dugačija...koje su rasprave bile s valentinom na svim blogovima...urnebes...rat...uvijek rat...a bilo je zanimljivo

i još jedan strašan blog...namjerno sam ga ostavila zadnjeg ...blog patera luke...čini mi se da nas je sve on povezao...nema dana da njegovu knjigu Ljubav je nesalomljiva , ne čitam (koju mi je merkat poklonio)...i evo iz ovih stopa...idem malo da svratim do njega, da vidim jeli još piše i kako je...

dragi prijatelji sve vas toplo pozdravljam i želim vam tisuće osmijeha na vašim licima...

vaš osmijeh1

Hvala prijatelju dragi...

Prije nekoliko dana nađemo se moj prijatelj i ja...čakulamo...brzo...još brže...jer vrijeme nam bježi...ja sam izašla sa posla...htjeli bi od sata napraviti dva...tri...cijeli dan...ali imamo šta imamo...nema pauze...ne gubimo ni sekundu...čak mi paralelno više misli idu koje želim izreć...ali izreknem onu koja prva dođe...i tako u navali..u bujici izgovorenih riječi...stalno mi je bila misao...bože, kako moj prijatelj ima lipe oči...velike...plave...bistre...pametne...iskrene...tople...ali nikako da to izreknem...i nakon rastanka još sam ja ćaukulala...sto stvri nisam izrekla...među njima i plave oči...pošaljem poruku...da kad ON i ode njegove oči ostaju...a MOJ PRIJATELJ mi uzvrati najljepšim riječima koje želim da ostanu trajno zabilježene, evo ovdje na ovim prostorima...dostupne svima koji pokucaju na moja vrata...

"Istina. Rijetko tko zna zanimat se za čovjeka i slušat. A kad govori, govori mudro. Oči su ti tako izgledale ,jer je tada u njima bila tvoja neuništiva ljepota."

Ljepota!? Ljepota je u oko promatrača...Hvala, što si ti moj promatrač...i moj prijatelj...

Idi...kuda si krenuo...iako mi malo žao...i neka sve što promatraš bude ljepota...osluškuj svoje srce...prepoznaji znakove...bit će sve onako kako treba...vjeruj mi...

Mom malom osmijehu...

Ništa na svijetu se ne može mjeriti sa ovom ljubavlju koju ovog trenutka osjećam.
Mila, tu sam pokraj tebe! Ja znam, ma koliko udaljena bila, ti me čuješ, osjećaš, vidiš! Srce moje, tu sam!
Hvala ti Bože, na Mom malom osmijehu, mojoj prekrasnoj kćerki, koja je moja snaga, moj život, moj ponos, moje sve.
(Evo, nešto dok se malo odmaraš. Pazi na zdravlje, molim te)


Nagrada je uistinu velika za one koji ustraju, a VELIKA je upravo zato što ustraje samo malen broj ljudi.

Mnogi podlegnu očaju i odustanu, ne shvaćajući da zapravo već posjeduju sve oružje potrebno za ostvarenje cilja.
Mnogi prepreke na putu doživljavaju kao neprijatelje, premda su one, uistinu prijatelji i pomagači.

Prepreke su nužne radi uspjeha, jer u svim važnim poslovima pobjeda dolazi tek nakon borbi i poraza.

Time svaka borba, svaki poraz vježbaju umješnost koja daje snagu, hrabri, čini izdržljivijim i sposobnijim, uvjerenijim i tako te svaka prepreka tjera da postaneš bolji…ili da odustaneš.

Sve što te spriječava,zapravo je mogućnost da kreneš naprijed, jer okreneš li se od prepreka, izbjegneš li ih – odbacio si svoju budućnost. (og mandino)


Voli te tvoja mama, do neba i preko...

Mojim prijama...

Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog dana, pijući ledeni čaj u posjeti svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno prodrmala kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju
kćerku.

''Nemoj zaboraviti svoje prijateljice", rekla je dok su se listići čaja polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se da povremeno odeš negdje s njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene."

"Kakav blesav savjet ", pomislila je mlada žena. "Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udana žena, odrasla.
Nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i obitelj koju ćemo mi stvoriti svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život učinim smislenim.

Ali ona je poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa svojim prijateljicama i tako sve više svake godine. Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela shvaćati da je njezina mama, ustvari, znala točno što je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene i misterije u životu svake žene, prijateljice ostaju oslonac za nju.



Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo što je
naučila:

Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Karijere se završavaju.
Poslovi dođu i prođu.
Roditelji umiru..
Kolege zaborave usluge.
Muškarci ne zovu onda kad su rekli da hoće.
Ali, prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od tebe.
Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je potrebna.
Kad budeš morala hodati tim usamljenim putem i kad budeš morala hodati sama, tvoje prijateljice će biti tu sa strane tog puta navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se za tebe, intervenirajući u tvoje ime i čekajući te na kraju puta širom otvorenih ruku.
Nekada će one čak i prekršiti pravila i hodati pored tebe. Ili će uletjeti i iznijeti te s puta.
Moje prijateljice blagoslove moj život!
Svijet ne bi bio isti bez njih, ne bih bila ni ja. Kad smo započele ovu avanturu zvanu ženskost, nismo imale pojma o nevjerojatnim radostima i tugama koje su nas čekale. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedna drugoj.

Svakog dana smo potrebne jedna drugoj i dalje.
Pusa,
(dobila od moje Edite)

Što je velikodušnost?

To je ljubav koja ima povjerenje.
Davanje koje ti daje život.
Jer živi smo samo onoliko koliko druge oživljujemo.
To je zato jer život teče.
Njegova je bit protočnost.
Onog trenutka kad u ruci sebično stisnemo ono što nam se čini naše – sami sebe upropaštavamo.
Jer mi smo kao i rijeka, koja se tim imenom zove sve dokle svoje obale iz trena u tren obdaruje novom vodom, kad bi iz straha da ne presuši stala da se sačuva, postala bi močvara.

Biti velikodušan znači imati dušu, biti duša od čovjeka.
Pater Luka Rađa

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.