Prije nekoliko dana nađemo se moj prijatelj i ja...čakulamo...brzo...još brže...jer vrijeme nam bježi...ja sam izašla sa posla...htjeli bi od sata napraviti dva...tri...cijeli dan...ali imamo šta imamo...nema pauze...ne gubimo ni sekundu...čak mi paralelno više misli idu koje želim izreć...ali izreknem onu koja prva dođe...i tako u navali..u bujici izgovorenih riječi...stalno mi je bila misao...bože, kako moj prijatelj ima lipe oči...velike...plave...bistre...pametne...iskrene...tople...ali nikako da to izreknem...i nakon rastanka još sam ja ćaukulala...sto stvri nisam izrekla...među njima i plave oči...pošaljem poruku...da kad ON i ode njegove oči ostaju...a MOJ PRIJATELJ mi uzvrati najljepšim riječima koje želim da ostanu trajno zabilježene, evo ovdje na ovim prostorima...dostupne svima koji pokucaju na moja vrata...
"Istina. Rijetko tko zna zanimat se za čovjeka i slušat. A kad govori, govori mudro. Oči su ti tako izgledale ,jer je tada u njima bila tvoja neuništiva ljepota."
Ljepota!? Ljepota je u oko promatrača...Hvala, što si ti moj promatrač...i moj prijatelj...
Idi...kuda si krenuo...iako mi malo žao...i neka sve što promatraš bude ljepota...osluškuj svoje srce...prepoznaji znakove...bit će sve onako kako treba...vjeruj mi...
Post je objavljen 26.06.2011. u 12:35 sati.