**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**

Poštovani posjetioci bloga evo napokon je došao na red i post o misi na Paljikama,a koji je zbog dužine posta o sijelu u Paklarevu došao tek sada na red,a morali smo i vidjeti kako su i naši dragi gosti iz Slavonije to vidjeli sa svojim očima i ušima.Oni su oduševljeni sa Paklarćanima,Paklarevom i Vlašićem i ćitavom župom Ovćarevo i srednjom Bosnom. Upravo dok ovo pišem(01.09.2012) planinari p.d.Paklarske stijene nalaze se u posjeti planinarima u Našicama a od Davora Goluba očekujemo da nam sve to napiše i pošalje.
Dakle iako je bila subota i za većinu radni dan,a istu noć je bilo i sijelo u Paklarevu,skupio se veliki broj vjernika na Paljikama. A i ovaj puta bilo ih je iz ćitavoga svijeta,a gospodin Marinko Babič iz Slavonske Požege je bio na misi na Paljikama nakon 46 godina,jer su njegovi roditelji Mijio i Drage Babić sredinom 60-tih godina odselili iz Babića za boljim životom u Slavoniju.
Još bi spomenuo obitelj Bungić koja zadnjih nekoliko godina redovito dolazi na misu na Paljikama a ćiji je otac Mato Bungić poćetkom 60-tih godina odselio iz Babića na Dolac.
Moram spomenuti i Franu Injiča-Zeku koji reće da nije bio na Paljikama na misi više od 30 godina i od sada će svoj godišnji planirati takoda bude na misi na Paljikama.
Naravno i velike pohvale i svima ostalima koji su došli na Paljike po velikoj vrućini.
Misno slavlje predvodio je fra Josip Tomas koji nakon 2 godine boravka u župi Ovčarevo odlazi u drugu župu.
Nakon mise se zapjevalo i popila rakija a oni koji su bili žedni otišli su na izvor hladne vode u Babićima koja je po ljeti tako hladna da u mozak udara,a kako rekoše oni sa kojima smo prićali na izvoru nemože je ništa zamjenit.
Poslije se kremulo prema Majdenu gdje su već bili razapeti suncobrani koji su bar malo štitili od sunca koje je nemilice pržilo.
A da niko ne bude gladan i žedan pobrinuli su se ovaj puta Tijo,Pero i Toni.

Napomena:
Misa na Paljikama je za sve vjernike a ne samo za one koji rade u inozemstvu,i nije nikakva privatna misa,kao ni sijelo u Paklarevu ili dom na Galici.Sve su to stvari jako bitne za Paklarevo a i šire.Ovaj put misa je bila subotom jer je u nedjelju 29.07.bila mlada misa u Ovćarevu.Žalosno je što ima i takvih osoba koje tako misle i neka im je na sramotu.Neka im bog oprosti jer neznaju što čine,a jedan odlazak na mladom nediljom na Paljike dobro bi takvima došao.


FOTKE SA PALJIKA PRIJE ,ZA VRIJEME I POSLIJE MISE.






Slavko Valjan-Sprećo.
Prvi samouki kipar iz Paklareva koji je gospin kip izradio od drveta u Karlovcu a Božo Babič ga dovezao na Paljike.
Hvala obadvojici.


OD PALJIKA DO BABIĆKE VODE.
Vraćajući se sa Paljika prema Babićima i babićkoj vodi,u društvu starih prijatelja nekako smo svi sa tugom u oćima gledalo u zarasle voćnjake,voče koje je rodilo a nema ko da ga bere ,travu koju nema ko da kosi,kuće koje su se urušile same od sebe,štale koje su nekada bile pune stoke sada zjape prazne,a selo Babići potpuno prazno.Nažalost.
Ljudi su otišli za boljim životom.Rat je ućinio svoje.
Ovu pjesmu koju sam prvi puta ćuo na mladoj misi a napisala ju je Ivanka Janković(bukovićka),poklanjam svima vama koji ste morali napustit rodnu grudu.Rijeći ove pjesme govore sve.Mnogi od nas će se prepoznati u ovoj pjesmi.mnogima će i suza kanuti niz lice,kroz glavu će im se vratiti slike iz prošlosti sjetit će lijepih dana djetinjstva.
Pozdrav svima ma gdje god bili.
Ivanki Janković(bukovićki) iz Jankovića se od srca zahvaljujemo za ovu prelijepu pjesmu a objavit će mo i druge njezine pjesme koje je napisala.

U MOM RODNOM KRAJU.

Što godinama hranila je naše stare
samo svojim plodom, bez dinara i bez pare,
neorana osta naša njiva
neobrana lomi nam se šljiva
što kad prođe kroz kazan
nemoš ostat prazan
kapljica sveta ta
što sve boli lijei u mom rodnom kraju
hrana za dušu i tjelo i merak za raju.

Sad nekima i kamenje iznad grobova smeta
samo što ime na njemu je drugo
treba ga uklonit sa ovoga svijeta izbrisat mu svaki trag
bez razmišljanja da i on nekome je drag.
Ali ti bezdušnici samo vide svoje egoisti
ni svijesni nisu da pred bogom svi smo mi isti.

Dok grobovi naši vape
a kuće nam prazne zjape
pojedine bez prozora i bez vrata
mnoge bez oca majke bez sestre i brata.
Stoje zidovi tako sami i pusti
a svaki bi imao puno toga da izusti.
Pamte oni puno tuge radosti i smijeha
pa i tog slatkog istocnoga grijeha
gdje se iz ljubavi rađala ljubav zajedništvo i poštenje
kad svaki komšija bi bio pozvan na krštenje.

Danas zidovi samo stoje zarasli u polje ruža
što cijelim krajem opojni miris njihov se pruža
podivljale jadne pune žbunja i trnja
sudbina im nemož bit crnja.

Kad sam tu ublizini to trnje postaje pitomo i meko
kao da mi veli natebe sam ćeko
kao da mi veli đesi bolan tako dugo
o radosti moja moja tugo.

Baš kao i ove ruže
naši stari,sami sa sobom se druže
često bolesni i sami sebi prepušteni
od svih zaboravljeni i napušteni
željno išćekujuć taj da,
kad nam mogu kazat đesi bolan.
Jer sami liježu i sami se bude
kad doćekaju novi dan i sami se sebi čude.
ko godina dug im dan
noću nedolazi san
srce im od straha lupa
šta ako neko na vrata zalupa.

Nebijaše oni uvjek sami
njihovi najmiliji tamo su negdje vani
ostaviše svoju rodnu grudu
da tamo negdje sretniji budu.

I oni su kao cvijeće
koje nikad u potpunosti primiti se neće
uvijek traže grumen svoje njive
i grančicu svoje šljive
kao i onaj miris i ružinu ljepotu
da im bude lakše u životu.


Tako su svi osuđeni na neku tugu
u najbližem obiteljskom krugu.

Volim tu grudu, njivu i šljivu i brdo iznad moje kuće
što me uvijek sebi vuće.

Volim tu zemlju napaćenu i ponosnu,
volim otići u Bosnu.

Volim tog našeg čovjeka po svojoj prirodi dosta jednostavan
rađa se samo tu i niko mu nije ravan.

Mnogi danas nažalost drukčije to vide
i onoga svoga pomalo se stide
roda bosanskohrvatskoga.

Govor njihov bolan često ih odaje
da iz Bosne je on se poznaje.

Pa ako ćemo i po onoj božijoj
sad dobro me čuj


SVOJE VOLI, A TUĐE POŠTUJ


Ivanka Janković (bukovićka)






MAJDEN-PJEŠĆARA







POD SIDACOM.

Več je postala neka tradicija da kad se na Majdenu popije,zamezi i zapjeva i krene kućama da se zastene pod 100-godišnjom kruškom zvanom sidac.U debeloj hladovini popije se po neka piva i pjesma zapjeva.
Eto tako prođe i još jedan prelijepi dan na Paljikama gdje ćovjek sretne drage osobe koje nije godinama vidio.
I na kraju rastanak uz riječi"VIDIMO SE I DO GODINE AKO BOG DA"
Pozdrav svima ma gdje god bili