Gdje su naši namiliji?
Mrak ,samo mrak
Zagrlio ga je.
Kroz zrak, teški zrak,
Mogao čuti se
Jedan krik.
Glasno u noć,
Samo jedan krik,
Tu posljednju noć…
Nije znao gdje
Odvode ga,
Al slutio je
Da to mjesto
Biti će mu posljednje.
Slutio je…
I nekoliko hica,
I on pada u raku.
I ne želeć’ gledat lica,
Zaboravlja svu bol jaku.
Licem okrenutim nebu,
Strepeći za svoj grad,
Zakopan biva u zemlju
Da ga ne nađu nikada.
I nitko ne zna gdje,
Junak sa stare ceste je.
I još danas on nema groba
Da njegova majka i djevojka
pomole mu se,
Za dušu njegovu
U cvatu mladosti istrgnutu.
A samo branio je,
Svoje najdraže, svoj život,
svoj grad i svoj san,
Dok nije nestao 87.dan…
I ovo biva samo priča jedna,
Jedna od mnogih njih,
s krajem tužnim,nesretnim.
I danas ih ima što na junake čekaju,
Da se vrate,mole,plaču,jecaju.
I dok se uspomene na nestale nizaju,
“Gdje su naši najmiliji?”-mnogi još se pitaju.
18.11.2010. u 12:12 | 0 Komentara | Print | # | ^
Nek noćas
Nek prešuti noćas
ime moje i tvoje...
Nek stane ta pjesma,
ta pjesma nas dvoje.
Nek drug Mjesec noćas
ne prospe svoju luč
i nek ode snivat
bolno mi ne jauč'...
Nek ne dođe noćas
meni san na oči,
ako bez lica tvog
ne zna sam mi doći.
Nek ode još noćas
kao ptica bijela,
iz ruku umornih,
ljubav oboljela.
16.11.2010. u 23:52 | 0 Komentara | Print | # | ^
Ma, ti i ja
Ma ti i ja…
bili smo čudan par,
naizgled dobar sav,
a na kraju neskladan.
A mogli smo i bolje,
da nije bilo “krivo vrijeme”;
da si više htio znati,
više bi poštivao mene.
Ti si se činio dobar jako,
drag,zabavan i sladak;
i dok sam te gledala tako,
nisam vidjela led tanak.
Ipak se još pitam, onako,
zar sam zaslužila sve to?
da mi se narugaš lako,
i opet fališ beskrajno.
Jednom ću ja,baš ko ti meni
možda zgaziti srce,kukavički,ružno;
nekome ko će mi značit ko ja tebi
samo iz inata sudbini,baš tužno…
A sada zbogom,nesrećo moja
vrijeme ja da ovo srce okameni
ako te sreća jednom napusti tvoja
“sve se vraća…” šapnuti ću sjeni
Bili smo čudan par
Ma ti i ja…