Ne znam zašto
Pružam ruku do hladnoga zida,
kao da ju pružam opet do tebe;
Al ta pomisao bez imalo stida,
više od svog tog betona zebe.
Ja znam da ovo nije zdravo,
al barem papiru ću sve reći.
Nitko ne zna što je krivo ili pravo
ni ja,ni ti,ni itko treći...
Tvoje ime nekad prekine tišinu,
ne znam zašto,izleti samo.
I ko da sa srca skine prašinu,
sjeti na ono što skrivam tamo.
Ipak te se ponekad i sjetim,
nekad i više no što bi htjela.
Ko ptica što s jeseni na sjever leti,
može,želi,al ne bi smijela.
Proklete jesu ove duge noći,
to sve mi one same donose.
Dan može i bez tebe proći,
pa se prijatelji mnome ponose.
I samo ako se potrudim više,
sjetim se tebe i sebe zajedno;
Tad malo zaboli,al zaborav piše
tvoje ime jer više nije vrijedno.
Ne znam zašto si ko navika moja,
kad za naviku treba vrijeme neko.
Sad mi ličimo na dugu bez boja,
bili smo potok koji nikad nije teko.
I mislila sam da će ova kiša,
utopiti sjetu,sjetu za tobom;
Al ju kapima rasplamsa,pa utiša,
taman kad pomislim da ideš zbogom.