Mrak ,samo mrak
Zagrlio ga je.
Kroz zrak, teški zrak,
Mogao čuti se
Jedan krik.
Glasno u noć,
Samo jedan krik,
Tu posljednju noć…
Nije znao gdje
Odvode ga,
Al slutio je
Da to mjesto
Biti će mu posljednje.
Slutio je…
I nekoliko hica,
I on pada u raku.
I ne želeć’ gledat lica,
Zaboravlja svu bol jaku.
Licem okrenutim nebu,
Strepeći za svoj grad,
Zakopan biva u zemlju
Da ga ne nađu nikada.
I nitko ne zna gdje,
Junak sa stare ceste je.
I još danas on nema groba
Da njegova majka i djevojka
pomole mu se,
Za dušu njegovu
U cvatu mladosti istrgnutu.
A samo branio je,
Svoje najdraže, svoj život,
svoj grad i svoj san,
Dok nije nestao 87.dan…
I ovo biva samo priča jedna,
Jedna od mnogih njih,
s krajem tužnim,nesretnim.
I danas ih ima što na junake čekaju,
Da se vrate,mole,plaču,jecaju.
I dok se uspomene na nestale nizaju,
“Gdje su naši najmiliji?”-mnogi još se pitaju.
Post je objavljen 18.11.2010. u 12:12 sati.