nedjelja, 28.02.2010.

Križni put (molitva)

Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke. Pobožnost je vrlo stara i potječe iz Jeruzalema. Nastala je tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put su promicali sv. Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila tek u 18. stoljeću te je priznata u Katoličkoj Crkvi, Evangelističkoj Crkvi i u još nekim protestantskim Crkvama. Molitveni dio križnoga puta, sastoji se od pripravne molitve, zatim od 14 molitvi za svaku postaju i od završne molitve. Svaka od molitvi 14 postaja počinje zazivom: "Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet". Zatim slijedi razmatranje prigodno za pojedinu postaju, molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, zaziv "Smiluj nam se Gospodine! Smiluj nam se!" i jedna strofa pjesme "Stala plačuć' tužna mati" (lat. "Stabat Mater"). Crkva vjeruje, da svatko tko aktivno sudjeluje u pobožnosti Križnoga puta dobiva brojne milosti i potpun oprost grijeha, ako se taj dan i ispovijedio (po potrebi) te pričestio. Likovni prikaz postaja križnoga puta, postao je sastavni dio interijera crkvi. Sastoji se od 14 slika ili kipova, koji predstavljaju prizore Isusova trpljenja. Ta tradicija postoji od 17. stoljeća. Papa svake godine na Veliki petak predvodi pobožnost križnog puta u rimskom Koloseumu. To je posebno popularizirao papa Ivan Pavao II., a nastavio je i njegov nasljednik papa Benedikt XVI. Dok je Ivan Pavao II. bio zdrav, osobno je nosio križ od postaje do postaje, a posljednjih godina njegova pontifikata to su činili odabrani vjernici iz cijeloga svijeta.

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2010.

DRUKA NEDJELJA KORIZME

28 Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29 I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30 I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31 Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32 No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33 I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34 Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35 A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36 I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli. (Lk 9, 28-36) Lukin zapis o Isusovom preobraženju više je proročanstvo nego li povjesnica. U govoru o Isusovom preobraženju sažeta je Izraelova povijest (Mojsije i Ilija), sažeta je i kasnija reakcija apostola (Ivan, Jakov, Petar). Prema tome tekst ima vječnu i sveopću poruku, sjećanje i proročanstvo! Apostoli su u velikom zanosu pošli za Isusom, svugdje su se mogli vidjeti božanski prsti. Čudesa su se događala. Još se nije puno mislilo što iz svega toga slijedi. I sad je nastupio izvjesni zamor, došle su krize, učitelju se prijeti, urotili se protiv njega vlast i svećenstvo. (Ovo je sve govor o Isusu i njegovim učenicima, ali ovo treba prevoditi kao redovno događanje u svakom zanosu i pokretu !). Svaki ljudski zanos nužno prati susret s realnošću, a to znači i ulazak u krizu. U zanosu se miješa moguće i nemoguće, želje i stvarnosti. Tek kroz život se zanos pokazuje koliko je realan, a koliko utopija. Tada se nameće novo pitanje, kud sad, da li nastaviti istim putom? Pa baš radi ovoga upitnog stanja bilo je potrebno proći “iskušenje pustinje”. U pustinji je bilo predviđeno sve događanje - više nego li čovjek uopće može vidjeti. Sada se postavilo pitanje je li Isus Bog, je li on onaj čekani. I bila je potreba preobraženja, prvenstveno apostola. Trebalo je obnoviti apostole, a za tu obnovu morali su imati “dodatno” otkriće tko je Isus. Tako bi mogli reći, Isus se više objavljuje, a u svjetlu njegove objave preobražuju se apostoli. Apostoli (Petar) su htjeli ostati u stanju zanosa, mi svi želimo ostati u stanju “neba na zemlji”, ali zanos je baš zato da se “uleti” u realnost života i da ga se pročisti, zapravo dovede do kraja. Isus ne želi ostati na “vrhovima”, on i njegovi učenici silaze među narod i kreću kroz križ prema uskrsnuću. - Ovo je općenita forma i formula. Ne smije se ostati na trenutnom “viđenju”. U ovome životu mi ne možemo naći čas koji bi bio završni čin našeg života. Svi oni upućuju nas prema dalje. Duhovni učitelji (Tauler i dr.) upozoravaju na opasnost ostanka u stanjima neke duhovne slasti i smirenosti. To bi nas moglo zavarati da parcijalno izjednačimo s vječnim i univerzalnim. Kroz ovaj “događaj” Isusova preobraženja objavljuje se još jedna vrlo bitna istina. Objavljuje se kako će se Bog objavljivati, odnosno kako će se prepoznavati. To je izrečeno kroz likove Mojsija i Ilije i Isusa. Do Isusa objava se događa u “oblaku” koji je zasjenjivao Mojsija na Sinaju: to je kozmičko objavljenje Boga. Isus sad zamjenjuje Mojsija: Bog se od sad objavljuje na preobraženom ljudskom licu. Isus postaje najpotpunija objava Božja. - To je također putokaz gdje treba tražiti i prepoznavati Boga: u ljudima i na njihovim licima. Preobraženi Isus postaje Krist, preobraženi Simon postaje Petar, preobraženi Savao postaje Pavao.... oni su živa objava živoga Boga koji ljubi čovjeka. Pa već i ovim započinje novi proces spasenja i vjerovanja. Zato onaj koji vjeruje u Boga kakvog objavljuje Isus pozvan je da krene među ljude i među njima svjedoči Božju ljubav i božansku budućnost. Slavu Božju objavljuje pročišćeno ljudsko srce. Zato je svima nama potrebno preobraženje. Potrebno nam je nekada da susretnemo izuzetnu osobu koja će nam posvjedočiti istinsku ljubav pa da se u toj snazi preobrazimo. Kroz Isusa se događa taj preobražujući susret i objavljenje Boga ljubavi i čovjeka slike Božje. Marijan Jurčević, OP

- 09:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2010.

Početak i razvoj FSR-a

Iz povijesti znamo da sv. Franjo nije imao namjeru utemeljiti nekakav red. No Božji je plan bio drukčiji: najprije su mu darovana braća (= Prvi red), uskoro i sestre (= Drugi red), a zatim su došli ljudi koji su se u susretu s Franjom obratili, pokornici (= Treći red). Rodoslovlje Franjinih sljedbenika danas izgleda ovako: O počecima ovakvog razvoja svjedoči jedan od prvih Franjinih životopisaca Toma Čelanski: Dolazili su muškarci, dolazile su žene, dolazili su u bujicama redovnici da bi vidjeli i čuli Božjega sveca, koji se svima pokazivao kao čovjek drugoga svijeta... Mnogi su se iz puka, plemići, neplemići, duhovnici i laici počeli, na Božji nagovor, priključivati sv. Franji, da bi pod njegovim vodstvom i vođenjem zauvijek služili Bogu. Njih je sve preplavljivao Duh Sveti, kao rijeka prepuna Božje milosti. Ta on je bio onaj izabrani umjetnik, prema čijem se uzoru, pravilu i učenju obnavlja Kristova Crkva u muškarcima i ženama i trijumfira u trostrukoj vojsci izabranih. I svima je njima dao smjerokaz za život i svakom je staležu pokazao uistinu put u spasenje (1 Čelano 36 s). Još važnije od ovoga teksta, koji je 1228. napisao franjevac Toma Čelanski , jest živo svjedočenje Jakova Vitrijskog. Ono je to dragocjenije što potječe od čovjeka izvan zajednice i seže u godinu 1216. Mnogi su ljudi, obaju spolova, Kristu za ljubav sve ostavili i napustili svijet; oni se nazivaju manjom braćom i manjim sestrama. Papa i kardinali iskazuju im veliku čast. (Jaques de Vitry, pismo iz 1216). Kad je govor o Trećem redu, onda se tu radi o obraćenicima koji su u svom svakodnevnom životu počeli računati s Bogom. Oni su ga priznavali i svjedočili kao gospodara života: štovali su ga u svojim kućama , u svojim obiteljima, zvanjima i u sustavu društvenih odnosa. U početku su imali nešto kao statut, nazivan Memoriale , da bi im 1289. godine papa Nikola IV potvrdio napisano pravilo, čime je FSR postao i službeno red Katoličke crkve. Nažalost, ovom se Redu, s vremenom, dogodilo ono što i drugim redovima. On se od pokorničkog reda s velikim društveno-političkim značenjem pretvorio u jedno pobožno bratstvo. Nije se razlikovao od drugih, pa su reforme bile nužne. Njih je poticao i sam provodio papa Leon XIII, čak im je i pravilo preuredio. Želio je da FSR bude ne samo duhovna snaga Crkve, nego i nositelj i djelatni instrument njezina socijalno-etičkog poslanja. To je u FSR unijelo novu dinamiku, no nju je stišao papa Pio X koji je, ni više ni manje, ovo eksponiranje FSR-a zabranio. Obnova i specifična misija Nova obnova dolazi s otkivanjem religije utjelovljenja sredinom 20. stoljeća, kada franjevačka teologija o prisutnom Bogu u ljudskoj povijesti dobiva na važnosti a time i franjevački pokret sa svojim naglašavanjem svjetovnosti kršćanstva. Plod te obnove je novo pravilo FSR-a potvrđeno 24. lipnja 1978. od pape Pavla VI, koje iznova odiše pravim franjevačkim duhom. Osim mnogih aspekata poslanja, koji oni dijele sa samostanskim franjevcima i franjevkama, time što naviještaju kraljevstvo Božje svojim osobnim svjedočenjem i uzorom, FSR ima, zajedno s drugim članovima laičkog pokreta, specifičnu misiju, obnovu svjetskog poretka (Dekret o laičkom apostolatu). Izrečeno jednostavnim riječima, to znači da članovi FSR-a imaju poticati sveti obiteljski stalež, davati veću vrijednost radu kao daru za poboljšanje čovječanstva i, kao predstraža, zalagati se hrabrim inicijativama za pravednost i mir u ljudskim aktivnostima i za očuvanje okoliša, tj. štititi i očuvati sva stvorenja s dušom ili bez duše.

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2010.

Euharistijsko kanjanje četvrtkom u Franjevačkoj crkvi

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2010.

21.02.2010. KRIŽNI PUT U FRANJEVAČKOJ CRKVI U SLAVONSKOM BRODU

- 20:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2010.

1. korizmena nedjelja

1Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. 3 A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." 4 Isus mu odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu." 5 I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje 6 i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. 7 Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." 8 Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" 9 Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! 10 Ta pisamo je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. 11 I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." 12 Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" 13 Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike(Lk 4, 1 -13) Bog postavlja čovjeku kušnje, a sotona napasti. I u ovom smislu trebalo bi prevoditi biblijske tekstove. (Ne uvodi nas Bog u napast – kako molimo u Očenašu), nego ga molimo da nas oslobodi kušnje. Isus za kojega se vjeruje da je Sin Božji, da je s njime Bog, životno je doveden u kušnju. Bio je sam u kušnji da bez rada ima izobilja 'kruha' (kušnja imanja) kad je s njime Bog. Može li se reći da je Bog prisutan u kušnji i poteškoći? Je li Bog prisutan u gladi? I sad čitamo da je Bog i Isusa podložio kušnji gladi. Imanje i neimanje kruha, kruha bez rada, pa i iskušenje patnje i drugih životnih poteškoća 'neovisno' je o tome je li netko sin Božji ili nije. Nekada nam se čini da baš oni koji po našem mišljenju 'nisu sinovi Božji' pretvaraju kamenje u kruh, sve im materijalno ide dobro. Ili da isti ti nemaju patnji i poteškoća. Čak je ponuda da će kamenje pretvoriti u kruh, ponuda zloga. To nije ponuda Božja… Božja ponuda je da kruh svoj zaradimo, a ne da ga od 'kamenja' dobijemo čudesno. Nema znanja bez učenja, nema kruha bez rada! Zar sve nas ne spopada kušnja u časovima kad nam stvari ne idu kako bi željeli, ili kad nam idu lošije nego li 'ne sinovima Božjim' (nevjernicima)? Tada se pitamo da li je Bog s nama? Da li smo na pravom putu, da li smo svoje životno povjerenje dali Istini ili smo u zabludi? – Isus, Sin Božji, odbija takvo napastovanje. Gladan je ali ne čeka čuda Božjeg da mu kamenje postane kruh. Tako se ponaša u svim životnim poteškoćama i kušnjama. Uvijek kaže: Oče, neka bude tvoja volja! Bio je gladan i žedan, gol i bos, zatvoren, izrugivan, bičevan, odveden na križ i razapet. Kamenje se nije pretvorilo u kruh, iako je Sin Božji. Isto tako nije se dao 'prodati' za koricu kruha, nije se predao da ga imanje (bogatstvo) otuđi u njegovom bivstvu. Uvijek daje prednost biti pred imati. Druga kušnja koju proživljava Sin Božji je kušnja slave. Što čovjek ne bi žrtvovao (dao) da bude slavljen? Slava je iskonska čovjekova napast. Ljudi će čak sami sebe predati i prodati samo da budu slavljeni. Koliko li se odstupa od životnih principa radi slave? U slavi kao da se čovjek ne ponaša normalno. Gubi se i otuđuje od svojih kriterija. Kao da je ponuda slave s neke druge strane od Boga. Slava je mnoge ljude odvela od njihovih životnih principa, od ideala. Slava je izgleda s druge strane od istine. Ako netko čeka slavu radi toga što je 'sin Božji', također se vara. Ni Isus se nije dao 'obuzdati' slavom. Dapače, slava mu je ponuđena da bi odstupio od svojeg božanskog poziva. Sinovima Božjim nije obećana slava, barem ne na ovaj naš ljudski način. Svi se slavljenici klanjaju i žele klanjanje. I tu se događa obostrana idolatrija. Opsesija slave (kušnja slave) zahvaća svakog čovjeka, bez obzira na kojoj je 'skali' 'veličine'. Ona je kušnja na religioznom planu, na društvenom, obiteljskom, prijateljskom… Samo se Bogu čovjek treba klanjati i nikome više. Jedino klanjanje - prema Jednome Bogu ljubavi – otklanja sva druga klanjanja i sve druge bogove. Iako je slava prolazna i vrlo varljiva ipak je vrlo velika čovjekova kušnja. Što sve ljudi od sebe nisu žrtvovali radi slave? Čast, poštenje, pa i uvjerenje… I treća kušnja ili napast jest vlast. Želja za vlašću kao da je nešto urođeno, ali i kao bolesno stanje. Da bi čovjek vladao, što sve za to nije žrtvovao! Nekada se čovjeku čini da je vladanje druga strana robovanja. Kako god je ropstvo otuđenost od sebe i sredine, isto je tako otuđenost i vladanje. Vladanje je spremno sve dati samo da ostane na vlasti. Vladari druge trebaju ne kao ljude i braću, nego kao podložnike nad kojima mogu ispražnjavati svoj vladalački apetit. Isusu se nameće kao kušnja: pokloni mi se, priznaj moju vlast i sve ću ti dati. Tako se nama koji smo 'manje' sinovi Božji još teže suprotstaviti kušnjama za vlašću. Od toga nitko nije oslobođen. Sjetimo se iz Evanđelja onoga oproštenja gospodara dužniku, ali dužnik sa svoje strane svojem dužniku nikako nije se htio smilovati. Koliko ima apetita za vladanjem kod onih koji 'ne vladaju' ili kako ružno vladaju na svojem polju veličine. Kineska poslovica kaže: kad sluga ne može vladati nad svojim gospodarov tada tuče njegova psa. Čovjek treba poštivati sve veličine, ali samo se priznaje Boga (vrhunsko dobro, ljubav, Istinu) kao Vladara. Čovjek se bez stida može klanjati samo Ljubavi, a u svakom drugom klanjanju ponižava samog sebe. Radi toga što nas Bog 'čini' svojim sinovima, time nam nije obećao vladanje. Zato ako ne vladamo, nemojmo se tužiti na gluhoću Božju. Sinovi Božji su poslani da služe, da ljube. Kad Isus ne prihvati 'ponude' kušnje, anđeli mu pristupiše (mir u srcu zavlada)… Tako je ponuđeno svakom čovjeku, svakom Sinu Božjem. Marijan Jurčević, OP

- 07:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.02.2010.

KRIŽNI PUT U FRANJEVAČKOJ CRKVI U SLAVONSKOM BRODU

Raspored pobožnosti Križnog puta u Franjevačkoj crkvi u Slavonskom Brodu: Srijedom u 18 sati Petkom u 9 sati, slijedi sv. Misa 18 sati Nedjeljom u 18 sati

- 06:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2010.

FRANJEVAČKI GRB

Svaka osoba pa tako i zajednica ima neke vlastitosti po kojima se može prepoznati. Jedna od njih u franjevačkom Redu je Franjevački grb. Grb se sastoji od dvije ruke položene na križ.Jedna ruka je gola i predstavlja ruku Isusa Krista, a druga je odjevena u smeđi rukav i predstavlja ruku svetog Franje što se može prepoznati po rani (stigmi) na dlanu kao što kaže stara antifona ;Obilježio si Gospodine svoga slugu Franju, znakovima našega spasenja,(bilo je to 17 rujna 1224 godine na La Verni). Ali kako je rukav došao na grb?Prema predaji sveti je Franjo krenuo u Španjolsku preko Francuske, usput je propovijedao, jedno od mjesta gdje se zaustavio bio je gradić Susa u Pijemontu.Glas o njemu dospio je i do grofa od Savoje koji je bio gospodar toga podrućja, te ga je pozvao na svoj dvor što je sveti Franjo i učinio. Na kraju posjeta grofica je zamolila svetog Franju da im ostavi neku uspomenu na njegov posjet. Budući da Siromašak nije imao ništa osim svog habita on je dao grofici svoj rukav. Rukav je postao predmet štovanja u tom kraju. U početku je čuvan u crkvici koju je grof dao izgraditi za franjevce, a poslije je prenesen u Chambery glavni grad savojskog gospodstva. Odakle se poslije našao na grbu. Ovaj je znak postao vidljiva oznaka franjevačke prisutnosti u mnogim mjestima. MOLITVA ZA ISUSOVU KRIŽEVNU LJUBAV O Gospodine moj, Isuse Kriste, molim te da mi, prije nego umrem, udijeliš dvije milosti. Prva je da za svoga života, koliko je to moguće, osjetim u svojoj duši i na svom tijelu onu bol što si je ti, slatki Isuse, podnio u vrijeme svoje pregorke muke.Druga je da, koliko je to moguće, u svom srcu osjetim onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš; toliku muku za nas grešnike. Amen. Molitva se pripisuje svetom Franji. fra Tomislav Benaković ofm

- 07:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.02.2010.

PEPELNICA U FRANJEVAČKOJ CRKVI

- 20:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2010.

Obred pepeljenja

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom. Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

- 19:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2010.

Obratite se i vjerujte evanđelju!

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu, koja ove godine pada 17. veljače, u Katoličkoj crkvi započinje korizma, četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post, a budući da nedjeljom nitko ne treba postiti, početak vremena posta pomaknut je u 6. ili 7. stoljeću sa šeste nedjelje prije Uskrsa na srijedu koja je prethodila toj nedjelji. Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini su dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se katolici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja (gledanje TV, izbjegavanje zabava i sl.). Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina. Za sve katolike Crkva u korizmenom vremenu propisuje “molitvu, post i dobra djela”. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs. Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju. Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca. Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«. Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Vrijeme priprave za Uskrs završava na Veliku subotu, točnije Vazmenim bdjenjem, a 40 dana je izabrano prema novozavjetnom zapisu o Isusovu 40-dnevnom postu u pustinji, no simbolički se uz taj broj vezuje i 40-godišnje putovanje Izraela u obećanu zemlju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih – mesnih i začinjenih – jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. U svojim korizmenim porukama katolički biskupi diljem svijeta pozivaju vjernike da u vrijeme priprave za Uskrs više promišljaju svoju vjeru i pripadnost Kristu, učvrste svoju povezanost sa Crkvom te da se više posvete svojoj obitelji i ljudima oko sebe, posebno onima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. Vjernici su pozvani da novac i druga sredstva koje su prikupili u dane posta i nemrsa daruju za dobrotvorne svrhe namijenjene onima koji su u nevolji, a u Zapadnim zemljama uobičajene su i korizmena prikupljanja za potrebite. Hrvatski naziv korizma dolazi od latinskoga korijena quadragesima, što znači četrdesetdnevnica. (kta)

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.02.2010.

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

17 Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog 18 nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. 19 Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala. Nastupna besjeda 0 5,1-12) 20 On podigne oči prema učenicima i govoraše: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! 21 Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! 22 Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! 23 Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!" 24 "Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! 25 Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! 26 Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi."(Lk 6,17-26) U svakom čovjeku postoji težnja za srećom (blaženstvom). Sreća je nešto što očarava svakog čovjeka. Svatko želi biti sretan i smiren, ali vrlo rijetki su koji su stvarno i bili sretni i smireni. Kao da postoji neki nesklad između željene sreće i ostvarivanja te sreće. Tokom ove naše ljudske povijesti pojavilo se mnogo navjestitelja i nudilaca sreće. I na toj ponudi diferencirali su se svjetonazori, pa i religije. Kako doći do sreće, koji način življenja traži put prema sreći? To su pitanja i razmišljanja nad tim pitanjima. Isus sa svojim Blaženstvima, koja su nešto najizvornije u cijelom Evanđelju i Isusovoj poruci – 'nude' put prema sreći na potpuno drukčiji način nego li što je itko u povijesti čovječanstva ponudio. Drugi su nudili putove stjecanja bogatstva i uvjeravali da će se time postići više sreće. Nuđeni su politički sistemi kao rješenja sreće, pa čak i religiozne ponude u koliko su ukazivale na postizanje aktualne sreće. Isus mjesto sreće odmiče od bilo kakvog posjedovanja (imanja). Imanjem se ne može postići sreća. Time ne znači da materijalna dobra nemaju svoju vrijednost, ali nemaju apsolutnu vrijednost. Isus pokazuje put do sreće u posjedovanju samoga sebe – u bivstvu. Vrlo važno je 'pronaći' samoga sebe. Čovjek se treba pronaći u samome sebi. Ako se ne pronađe u sebi uzalud mu je dati sva bogatstva, čovjek će ostati nesretan. Kroz Blaženstva izrečena je najradikalnija diferencijacija poimanja čovjeka i njegove nutrine (sreće) Tko se opredijeli za imanje, na prvi pogled izgledat će da je uspio i da je 'blažen', ali stvarno je pitanje je li sretan. Ljudsko iskustvo (uz ideologiju) potvrđuje da nitko nije mogao postati sretan imanjem, iako su mnogi uložili cijeli život da bi stekli imanje, da bi posjedovali materijalna bogatstva. (Imanje može biti materijalno, ali može biti i duhovno – dakako nešto što ne ulazi u bit bivstva). Potrebno je također skrenuti pažnju da posjedovanje možda i može učiniti blaženim biološko materijalnu strukturu čovjeka. Ali čovjek nije samo materijalno biće. Čovjek nije jednodimenzionalan. Čovjek je nešto više od biologije i materijalnosti. Čovjek je osoba: biće duha i tijela, biće uma i ljubavi. Iz Isusova Govora na Gori Luka nam izdvaja četiri stanja blaženstva (sreće) i četiri stanja nesreće. E, tko može biti sretan? (1)Blaženi (sretni) siromašni! – Na putu su sreće! Ovim se ne sakralizira siromaštvo, niti su svi siromasi sretni, dapače, većina je nesretna. O čemu je riječ? Blažen onaj tko se u sebi nalazi i kad nema od posjeda ništa. Taj može biti sretan bez obzira na sve promjene u svijetu. On je uvijek sretan i smiren, pa i kad nema ništa, i kad je siromašan. On se u sebi ima. (2)Blaženi gladni! – Na putu su sreće! Blažen onaj tko je gladan Istine, drugog čovjeka, ljubavi. Tome će ova zemlja pružiti mogućnost da tu glad utaži. Svaki onaj koji misli da sve ima u samomu sebi, taj će očito imati nesretno iskustvo. Takvi su egoisti. Ovo blaženstvo je protiv egoizma. (3)Blaženi koji se ne zadovoljavaju s postojećim, koji plaču! - Na putu su sreće! Onaj koji se pomiri s postojećim, taj staje na putu prema sreći. Prema Blaženstvu treba ići i tražiti.Tražitelji uvijek nađu rješenje. Nisu blaženi cmizdravci nego nemirnici. (4)Blaženi koji radi pravednosti pate! – Na putu su sreće! Onaj koji svoj život predaje za druge ljude, za Sina Božjeg i čovjeka. Tu se uvijek nalazi sreća. Rad za druge uvijek rađa srećom. Ona se s dobra djela vraća u dušu onoga koji je to činio. Tajna je velika zašto ljudi ne podnose one koji čine dobro. Valjda zato da se ne razotkriju 'zla djela' onih koji ih čine (tko ne čini?). Četiri 'Nesreće' - (Jao vama!): (1)Nesretni bogataš. Oni koji traže sreću u bogatstvu dožive svoje razočaranje. Isus ne kaže da je bogatstvo nesreća nego je nesreća tko svoj životni cilj vidi u bogatstvu. (Kako je siromašnu u ovo teško povjerovati). (2)Nesretni oni koji su zasićeni sadašnjicom. Ti su očito u obmani, i dolazi čas kad će doživjeti svoju prazninu, razočaranje. (3)Nesretni oni koji se svemu podsmjehuju. Ti će sutra plakati. To su tipovi koji sve bagateliziraju. Čeka ih njihova nesreća… (4)Nesretni vi kad vas u svemu hvale. Tada se čovjek otuđuje u samom sebi i sutra upada u vlastitu obmanu i nesreću. Čovjeku je potrebna kritika. Ona čovjeka preporađa. Svi smo mi ljudi pozvani na sreću (blaženstvo) i od Isusa upozoreni kako možemo odlutati u nesreću. Tko vjeruje Isusu izabrat će i put kojeg on savjetuje, a time i sreću, i odnosno izbjeći će nesreću. Ponizan čovjek je sretan čovjek (blažen)! Marijan Jurčević, OP

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.02.2010.

BLAGDAN GOSPE LURDSKE

- 21:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 10.02.2010.

GOSPA LURDSKA

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica Sv. Bernardica ovako: "Jednog dana podoh k obali rijeke Grave pobirati drva s dvije djevojcice kadli zacuh nekekav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pecinu. I opazih Gospodu odjevenu u bijele haljine: bila je obucena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oci, misleci da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nadoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dici ruku ka celu. A pošto se ona gospoda prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah poceh moliti krunicu. Gospoda je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, videnje odmah nestade."

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.02.2010.

SEDMI DAN DEVETNICE GOSPI LURDSKOJ

Sedmi dan devetnice Gospi Lurdskoj svetu Misu i propovijed predvodio je dr. fra Darko Tepert, profesor na KBF u Zagrebu.

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.02.2010.

PETA NEDJELJA KROZ GODINU

1Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. 2 Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. 3 Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. 4 Kada dovrši pouku, reče Šimunu: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov." 5 Odgovori Šimun: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." 6 Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. 7 Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. 8 Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" 9 Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, 10 a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!" 11 Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. (Lk 5, 1-11) Slikom širokog mora i ribarenja Isus rasvjetljava nesigurnost ljudskog shvaćanja – treba započeti iznova i na drukčiji način – i snagu Vesele Vijesti (Isusove riječi) u moru čovječanstva. Isusova Vesela vijest naviješta se već dvije tisuće godina. Danas se pitamo koliko se ona proširila i koliko je uhvatila korijena u svijetu (na širokome moru)? Da li je uvijek naviještana Vesela vijest ili se pod njezinim imenom naviještalo svega i svačega? Dok se ovako pitamo znači da mislimo da je toga bilo i da toga ima i dan danas. Kako bi rekli rječnikom kakav je upotrebljavan u današnjem Evanđelju onda bi mogli reći da su u ovoj povjesnici širenja kršćanstva mnogi 'bacali mreže' po svojem nahođenju ili po svojoj mudrosti i vrlo često ostali praznih mreža. Da, oni su se 'mučili cijelu noć', ali to ne znači da su i 'ulovili' ribe. Da bi se počelo događati 'Novo' potrebno je i novo mišljenje kao i novi način ponašanja i djelovanja. Ako se ostane na istom načinu mišljenja ne treba očekivati novost u djelovanju. Koliko god nam se činilo da mislimo pošteno, ali ako je 'produkt' tog mišljenja neučinkovit treba postaviti pitanje ispravnosti takvog mišljenja. (Nije pitanje u tome da zdvajamo radi mišljenja drugih, nego da li vidimo mogućnost drukčijega i izvan našeg mišljenja). Ne radi se o tome da ne vrednujemo svoje mišljenje. Bez toga ne bi mogli ništa sigurno raditi, ali isto tako ne smijemo svoje mišljenje ni apsolutizirati ni petrificirati. Mišljenje se također razvija i na poticaj drugoga. 'Petre, baci mreže na drugu stranu, uza sve što do sada nisi ništa ulovio…'. Treba pokušati drukčije, svježije. Nekada se začahurimo u svoje shvaćanje i izgleda nam svako drugo nemoguće. Pa tada ne činimo ni nove pokušaje. Zato je potrebno uvoditi 'nove ribare' koji će ribariti na drugačiji način. I što je do jučer izgledalo nemoguće sada postaje čudesno ostvarenje. – Bila bi opasnost za svaku osobu kada bi se u sebi (u svojem mišljenju) blokirala. Takvi se blokiraju i prema ljudskoj i božanskoj riječi i pozivu. Postaju nesposobni za budućnost… U širenju kršćanstva (Vesele vijesti) potrebno je stati na primjeru i savjetu Isusa Krista. Neki nam njegovi pozivi izgledaju nemogući ili utopijski, a ipak mogu postati stvarnost. Tu se skriva mogućnost paradoksa. Koliko li nam je stvarnosti izgledalo nemoguće, a ipak je vrlo lagano postalo moguće. Trebalo je “zaveslati na drugu stranu – na pučinu“, trebalo je baciti 'mreže' kad se po uhodanom običaju nije bacalo, i dogodilo se čudo Božje i ljudsko. (Mislim da nije dobro u ovome evanđeoskom tekstu ostati na nekom fizičkom čudu – ovo čudo govori o mogućnosti drugih čudesa koja i mi možemo činiti). Iz ovoga se vidi koliko je kršćanstvo za pluralizam u mišljenju i djelovanju. Razni i različiti su putovi čovjeka i čovječanstva. Nije samo jedan put. Kad bi bio samo jedan put onda bi svi morali biti isti, a to znači da ne bi bili ni slobodni ni posebne jedinke. Različiti su putovi čovjeka i svatko će sebe naći ako izabere svoj pravi put. Isto tako treba poštivati drugoga na njegovom putu. Ako je naš put nama najbolji ne znači da je najbolji i za druge. Također put drugoga čovjeka ne kaže da je naš loš nego da je njemu taj drugi put jedini… Kad netko svoj put, svoje mišljenje, svoje programe proglašava jedino ispravnim to je znak dogmatičnog i krutog mišljenja i ponašanja. Mi svoje mišljenje, svoj nazor možemo ponuditi, a drugi će odlučiti da li je to ono što on traži. Oni koji su 'susreli' Isusa uskliknuli su da je on baš onaj što ga njihov život traži. I pošli su za njim, pošli su za zovom svoje savjesti. Svi planovi za širenjem kršćanstva 'dobri' su i treba ih promišljati, ali je osnovno i bitno vjerovanje Isusu Kristu i njegovoj poruci. Istinsko življenje i vjerovanje Isusove poruke uvijek pravi iznenađenja. Iz vjere u Isusa Krista 'nastaju čuda' koja čovjek vrlo teško racionalno može predvidjeti. Oni koji su vjerovali Isusovoj riječi, oni su pronosili Vijest spasenja, oni su činili čudesa. Izgledali su da su izvan svijeta a svijet su mijenjali. Zato naviještanje nije ni retorika ni didaktika, naviještanje je vjerovanje i življenje. Evanđelje ima svoju 'čudesnost' i svoju plodnost. Ono 'lovi' sve one koji čeznu za ljubavlju, dobrotom i pravdom. Na te vrednote uvijek su se ljudi 'hvatali' i od toga živjeli. Kroz Radosnu vijest ljubavi događala su se čudesa spasenja. Uvijek je inicijativa od Boga. Bog prvi poziva, od Adama, Mojsija, pa do današnjih dana. I svatko je od nas pozvan da ostvari poslanje svojeg života. Marijan Jurčević, OP

- 13:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 05.02.2010.

ČETVRTI DAN DEVETNICE GOSPI LURDSKOJ

Četvrti dan devetnice Gospi Lurdskoj svetu Misu i propovijed predvodio je pater Vlado Rukavina, kateheta na Klasičnoj gimnaziji fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu.

- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.02.2010.

TREĆI DAN DEVETNICE GOSPI LURDSKOJ

Treći dan devetnice Gospi Lurdskoj svetu Misu i propovjed predvodio je velečasni Ivan Ćurić, župnik Župe Krista Kralja i profesor na Teološko bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2010.

SVETI BLAŽ - DRUGI DAN DEVETNICE GOSPI LURDSKOJ

Drugi dan devetnice Gospi Lurdskoj svetu Misu i propovjed je predvodio župnik Župe Gospe brze pomoći, velečasni Ivan Lenić. Kao i uvijek na blagdan svetog Blaža, poslije svete Mise bio je blagoslov grla.

- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Polaganje svečanih zavjeta

02.02.2010 na Svijećnicu, jedanaestoro braće i sestara položili su svečane zavjete u FSR obećavši da će do kraja svoga života živjeti Evanđelje po uzoru na svetog našeg Oca Franju. Čestitamo i molimo da ih Gospodin pomogne u njihovoj odluci. Mir i dobro.

- 16:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.