Osamdeseti dan

Doha. Sad i ovdje, na ovome mjestu i u ovome prostoru završava mojih osamdeset dana puta. Završava jedno razdoblje meni toliko upečatljivo da mogu samo biti zahvalan što sam ga imao prilike doživjeti, što sam imao prilike vidjeti sva ta lica, upoznati sve te ljude, sve te kulture, običaje, jezike. Nakon osamdeset dana što sam ih proveo na putu sutra je dan kada se vračam svojim najbližima. Hvala svima koji su putovali samnom, hvala svima kojima sam bio u mislima i kada meni nisu bili, hvala svima, beskrajna hvala.

U ovih osamdeset dana sam se nalazio na tri kontinenta, nalazio sam se u pet država, posjetio ih tri, promjenio sedam letova, prošao tisuće kilometara, vidio bezbroj gradova, živio u samostanu, radio u sirotištu, pio i jeo, vidio i mirisao što nikada prije nisam. Osamdeset dana sam zamrznuo svakodnevnicu, zamrznuo život, zaboravio na sve probleme, zaboravio na sve što sam do sada vidio. Osamdeset dana sam hodao, upijao i učio, osamdeset dana sam bio daleko od svoje stvarnosti, daleko od prijatelja, daleko od obitelji, od voljenih, daleko od svega.

Iako sam sa jedne strane sretan što se vraćam, sa druge sam strane tužan što je došao kraj ovome razdoblju. Ovo razdoblje ću pamtiti zauvijek, a vjerujem kako će ono i mene. Po čemu neznam, ali hoće. Kao što je i svaki odnos uzajaman, tako je i ovaj bio. Koliko se otvoriš, koliko daješ, toliko ćeš i dobiti. Puno sam dao, a još više dobio. Dobio sam imam osiječaj horizont, beskrajan. Dobio sam nešto što će nažalost rijetki imati priliku dobiti, a to je mudrost i spoznaja da nije sve u onome opipljivome, nije sve u onome što možemo dotaknuti. Ima mnogo toga što nikada nećemo biti u stanju dotaknuti niti vrhovima naših deset prstiju a ipak nam upravo to čini život lagodnijim i veselijim. Što to točno jest to ću svakome prepustiti na maštu. Sad još bolje znam da nije sve onako kako se čini, nije sve onako kako nas uče, nije sve onako kako nam je nametnuto.

Bit je u tome da svatko od nas pronađe onaj mali kutak svemira u kojem može biti u skladu sa samim sobom, onako istinski i bezuvjetno. Svatko može pronaći taj kutak, netko će prije, netko kasnije, netko će možda lutati cijeli život a da ga ne pronađe. Taj netko je vjerojatno često bio blizu ali nikada nije imao snage spoznati svoju okolinu.

Koliko god vjerovali da su nam mogučnosti ogranićene, uvjeren sam da nije tako. Svatko može ostvariti svoje snove, svatko može igrati glavnu ulogu u svom filmu a ne stalno gledati na nećiji tuđi život i tako u svoj toj mašti propustiti i onaj poslijednji vlak. Potrebno je da osvijestimo sami sebe, da uvidimo gdje se sada nalazimo i gdje želimo stići, danas, sutra, za mjesec ili godinu dana. Život nije bajka, život je trnoviti i kameniti put pun uspona i padova, a kada dođemo do kraja puta onda moramo moći pogledati iza sebe, čistog obraza znajući da smo sve učinili u svojoj moći da se maknemo sa točke. Što je sreća to svatko mora znati za sebe, ali ako budemo svoju sreću gradili na tuđoj tuzi onda sam siguran da nešto krivo radimo, da smo skrenuli sa puta i da se moramo što prije vratiti kako nebi zalutali u beskrajnost. Iz nje više nema izlaza, do kraja puta biti ćemo zarobljeni u njoj, završiti ćemo put i žaliti za svakim trenutkom kojeg smo gledali i bivali.

Nije dragocijeno zlato, nije dragocijen novac, dragocijeno je vrijeme koje će budemo li tratili na ludosti i nerazum nestati. Vrijeme leti, svakim trenutkom sve ga je manje, vratiti ga nemožemo. Ono što smo napravili, izrekli, uvijek će ostati negdje, uvijek će ostaviti trag za nama ali ga vratiti nećemo moći koliko god to htijeli ili koliko god tome žudili. Malo je stvari koje nemožemo vratiti, vrijeme je svakako jedno od tih. Upravo zato je dragocijeno, upravo zato je neprocijenjivo. Vrijeme.

Doha, 09.08.2014.