ordinarylove

Kad sam bila klinka moj mi je stari bio apsolutni pojam. Idol. Simbol pouzdanosti, referentna točka, mjerilo poštenja i odgovornosti. On još i danas suvereno drži prvo mjesto na tom tronu, što sam mu nedavno uspjela i priznati.

Prolazim ja tako u subotu popodne Splitskim pazarom, pored crkve, da budem preciznija, što je podatak svakako bitniji za ovo moje psihološko samopromatranje.

Elem, probijah tako sebi put kroz kaotičnu kolonu ljudi (nabrajajući im članove obitelji u negativnom smislu, kako već to ide sa mnom i živcima mojim presvijetlim), ne mogavši se načuditi činjenici da je motoriziranim svatovima uopće dopušteno doprinositi prometnom kaosu u centru grada. Al' onda shvatih da je to ipak vjenčanje, radostan dan, da tada pravila ne vrijede, jel'. A ovi dežurni grintavci, poput mene, koji to ne razumiju...e, pa - bolje bi im bilo da počnu shvaćat što prije. Tim će im manje bolan biti ostatak života u Splitu gradu. Jebalo me takvu, netradicionalnu.

U tim i takvim mislima svrnuh pogled na mladu i skontah da je poznam. Blejala sam tako u dotičnu, sva u čudu, nekih par trenutaka, dok mi nije vozilo njemačkih registracija umalo prošlo preko noge i osujetilo moju duboku zbunjenost. Po glavi mi se vrtilo otprilike sljedeće: "Pa zar ona nije mlađa od mene?", "Nije li njoj malo rano da se udaje?", "Vjerojatno je trudna, tko bi inače bio lud da se udaje tako rano?". I tek tad, po tko zna koji put, shvatih da vjerojatno i nije problem u njoj, pa slijedom toga ni u kome od prisutnih razgaljenih trubača automobilskim trubama.

O, ne. Problem je u meni. U mojoj socijanoj neinteligenciji, te iluzijama da su svi koje znam, pa makar i površno, poput mene. Što bi značilo: potpuno retardirano - nezainteresirani što se ideje vjenčanja, rađanja i sličnih fenomena, tako neophodnih po nastavak ljudske vrste tiče.

Kao što već rekoh, jebalo me takvu. Netradicionalnu.

Dok u pozadini svira: "Odvest ću te na vjenčanje" (al' ne Mišina već...pa, možete pogodit valjda...)

Većina zainteresiranih već je ispucala frustracije glede jučerašnjeg poraza Hrvatske. Oprostite sad na "general poslije rata" sindromu, al' sam bila od početka skeptična što se tiče prolaza Vatrenih u drugi krug. Svejedno sam jučer izgubila glas od urlanja i navijanja, a vjerojatno i sebi navukla na vrat nesreću u budućem životu zbog kočijaškog psovanja.

Bila sam u Karlovačkom Korneru, kao i teta Parah (nepotrebno linkat). Nisam se sjetila ponijet aparat, al' sam zato ozbiljno razmišljala o tome da odem gasit onaj požar iza Starog Hajdukovog igrališta koji je nastao negdje prije kraja poluvremena. Baš sam u tom momentu promislila kako volim ovaj sumanuti grad i ljude koji ga nastanjuju, poglavito navijače koji uvijek moraju izazvati neki incident, ma barem malo zapalit štagod, tek da se zna...kol'ko nas ima...al' to je valjda bila samo patetika tog trenutka, žena sam, šta'š, ne mogu od sebe...

U nekoj bih im drugoj situaciji jebala mater divljačku.

Šta se Hrvatske tiče. mislim da su dali sve od sebe. To je bilo vidljivo kako u Stipinom odličnom "spašavanju", Srninom doslovnom "kidanju" (da li kako bi se iskupio za Japan il' ne, briga me. Samo on zna zašto.) tako i na onim Tomasovim nes(p)retnim ručnim ispadima. Meni je jako žao što su ispali, i kad sam vidjela Tudora kako sjedi na travi nakon utakmice, Šimunića kako leži i Kovača kako se hvata za glavu, plakalo mi se više nego ikad. Majke mi.

dodatak: moj engleski friend rekao mi da ne shvaća navijačko-pljuvačku narav ovdašnjih Hrvata, koji spremno pljucaju po svojim zemljacima-igračima kad zajebu stvar. Kaže, u Engleskoj ih bodrimo, gubili il' dobijali...al' zato mrze Maradonu ko psa :)

Ako živite u Splitu, vjerojatno ste već vidjeli po gradu one pomalo nejasne plakate koji oglašavaju slavlje povodom međunarodnog dana glazbe. Glavni je krivac za sve splitska udruga Aktivitis. Moram priznat da im naziv doista pristaje, jer ovo je odlična inicijativa, odlična međunarodna suradnja koja je posve neuobičajena za inače neaktivan Split. Ako se tradicija nastavi, tim bolje. Paralelno s ovim odvijaju se i tradicionalni Dani Radunice, pa jedino što mi pada na pamet je da će mi bit žao kad se sve (prebrzo) završi, a grad se vrati u standardnu kolotečinu, al' to tako valjda treba bit: red zabave, red dosade...bez toga bi se mi Splićani valjda razmazili. I ostali strejnđersi koji su se zatekli u Splitu, ciljano il' samo u tranziciji do jednog od obližnjih rajskih otoka krnje infrastrukture.

Enivej, danas od 17 do 20 sati (kad sam ja na poslu, pih) svugdje će po gradu nastupati razni ulični pjevači, plesači, svirači, studenti Glazbene akademije i dalmatinske klape. Nakon toga od 20 sati pa do 1 sat u noći na Severovoj, Morpurgovoj i Poljani Grgura Ninskog, kao i dvorištu Ghetto bara, izmjenjivat će se 20-ak bendova i solo izvođača.

Bendova ima ustinu mlogo, pa vam stoga evo link na ponajbolji splitski portal pa vi vrijedni i zainteresirani iščitajte koji su, a sve u svrhu racionalizacije internetskog prostora, kako ja ne bih ovdje kopipejstala nešto što je netko puno informiraniji od mene već negdje stavio.

Ono što mene najiše interesira, obzirom sam već prestara za razne ska/funky/punk/grind smjerove (priznajem, još slušam Sonic Youth i ine njujorške smećare, al' nove inpute buke moji fragilni možđani jednostavno ne mogu prokuhati ni svariti) trgu je koncert grupe L'Oeil dans le retro u Marmontovoj ulici s početkom u 20.00h. Dotičnima ne radi ofišl sajt, al' sam zato iskopala da, citiram, "opčinjeni glazbom Srednje Europe te ritmovima tanga, L'Oeil dans le retro u svojem glazbenom izričaju objedinjuju razne stilove i kulture."

Tango u world music mješavini...melem za moje staračke uši izmoždene pubertetsko-adolescentskom bukom raznoraznih noise, punk i inih zvukova.

Ako ste pametni i ne-prelijeni i imate tu ludu sreću da se trenutno nalazite u Splitu, prođirat ćete gradom danas i sutra. I guštat...dok imate prilike za to.

Kad si, kao ja, opsjednut rokovima i urednošću, jako je teško stati i makar na nekoliko kratkih trenutaka sjesti sam sa sobom u onome što bi neki nazvali miru božjem. Vraški je teško primiriti taj neurozis šta divlja, a još je teže u ove dane pms-a. Tada se ti pokušaji primirivanja uma čine poput uspona na Mt Everest., a svi, baš svi završe kao iskaljivanja na nedužnim slučajnim akterima, poglavito nad (mahom nedužnim) kolegama na poslu i (posve nedužnim) Dragim.

Jebiga. U jednom sam takvom, tipično i predvidljivo ženskom ispadu uspjela otjerati prijateljicinu kći iz sobe, udariti Dragog u leđa iz sve snage jer mi je, vid' obraza, stao na nogu i uopće uzrokovat da ostatak ljudi u mom trenutnom krugu pobjegnu k'o opareni.

Sve me nervira. Danima već pokušavam napisat ponešto i stavit na blog, al' se uvijek dogodi nešto od sljedećeg:

a) jebeno sranje ne radi
b) uspijem uć u editor, al' se onda opet jebeno sranje smrzne
c) izgubim volju il' odem drugdje.

Gore navedeno se događa jedino pod uvjetom da od posla uopće stignem izvest takvu egzibiciju. Sreća da brzo tipkam. Da brzo mislim. O glupostima, doduše, al' i to je nešto, jebemu. I da sam neurotična, pa sve stignem na vrijeme jer ne mogu trpit da me posao čeka. Ni blog. Ni ostale dužnosti koje sam sama sebi nakeljila u životu, a kojih, trust me, ima pozamašan broj.

Kunem se da ću jedan dan puknut kao kokica.

Zato ovih dana gledam nogomet. Jer ne mislim na uobičajene pizdarije, već sa svojim dragim muškim prijateljima pijem pivo i psujem k'o kočijaš. U tom prostoru mog uma nema komplikacija. Nema kokoši* koje zvocaju kako ne razumiju nogomet. Kad se ipak pojave, nitko ih ne šljivi pet posto. Jedina moguća rečenica upućena u njihovom smjeru je nešto kao: "Daj, makni se ispred ekrana, jebote!".

I nek' sam šovinist. Briga me. Oće se ko svađat sa mnom danas? C'mon, make my day! Pleeeeaaase!

*kokoš je uvriježen splitski naziv za žene rođene u Splitu (a i šire). Za iznimke se češće koristi izraz - žene.

P.S. ovo uopće nije ono o čemu sam htjela pisat. Toliko o mojoj izgubljenoj busoli. Toliko o pms-u.

U PePeEsu (ne PeeMeSu) filmska preporuka: u kinoteci Zlatna Vrata daju dva crtića odličnog Hayao Miyazakija, pa dajte, vi koji živite u Splitu, dignite to dupe i odite do tamo - danas su ionako dosadne tekme na repertoaru!

...bloghaer nije radio.

A o rezimeu ovih dana se naprosto bojim početi, jer naravno da nisam uradila ništa pametno ili vrijedno spomena. Osim što sam trunula ispred televizije, prežderavala se slanog i slatkog naizmjenično i uspjela odgledat baš sve utakmice, na opće zgražanje uže mi okoline. Ako se to kvalificira kao uspjeh na nekom polju, onda ću još i dobro proć kad mi se budu zbrajali bodovi. Lijeni idu u raj i tako...

Da se vratim na topik: jedan od dva mi bliska ingleza prokomentiraše kako Engleska reprezentacija, pored činjenice da im je nogomet dosadniji od kolone puževa dok prelazi cestu, uspijeva pokosit jadne nedužne male repke omanjih državica diljem svijeta. I da bi im trebalo davat crvene kartone za dosadnu igru. Argentinci su zakon, al' igraju prljavo k'o sam vrag. Obala bjelokosti, dakle ona država gdje ubijaju slonove, isto tako. Iako igraju skroz by the book, štono bi se reklo.

Malo mi se blog počeo gadit zadnjih dana. Ma zapravo sam se počela gadit sama sebi sa tom stupidnom ovisnošću. A to mi je došlo iz guzice u glavu jednu večer prije par dana, kad mi je moj inače strpljiv Dragi rekao da sam stvarno pretjerala. Da ne pričam sad i pozadinu svega, koja ionako nikoga ne zanima.

Oh, well...sutra je utakmica pa...što predviđate? (Mislim, već znam odgovor. Ovo je samo i isključivo u svrhu interaktivnosti bloga mi mog...).

Kad bolje razmislim, i nemam o čemu posebnom da pišem, sem maloj principessi u koju sam se zaljubila još jučer u autu, dok sam je pokušavala odvratiti od penjanja po glavi mog starog u svojstvu vozača. Toliko je dobro prihvatila promjenu boravišta da smo svi pali na dupe od šoka. Već dvadesetak minuta po dolasku u mojih doma nosila je krpene miševe u ustima i zavirivala u svaki kut stana, obrisala prašinu ispod svakog komada namještaja i pala bezbroj puta u pokušajima skakanja sa kauča na stolicu (cca pola metra udaljenosti, al' uzmite u obzir da sam ja retardirana po pitanju izmjerivosti ičega. sve udaljenosti mjerim u minutama, jer drukčije ne znam, neću i ne mogu. a u školi nisam bila taj dan kad su se učile mjerne jedinice...eh,da...). Ta brza prilagodba, naravno, ne znači da će tako biti i danas. Možda i mačke imaju onaj post-nešto sindrom, naknadno proživljavanje, negiranje i sl. Šalim se, al' me zapravo pogađa što sam ju odvojila od mame, braće, teta, sestara i ostale mačje familije kojom je do sinoć bila okružena. Iako su svi, baš svi to odvajanje prihvatili bolje od mene. Bit će da sam ostarila, u zadnje vrijeme plačem čak i na ljubavne scene u ekšn filmovima. Na neke je filmove opravdano slinit, kao što su:

Boja purpura (samo potpuno osjećajno zaostali ne plaču na taj film);
Kosa (svaki put na kraju procvilim, i tako već jedno 20-ak puta);
Gospodar prstenova 3. dio (bolje ne pitajte);
Pijanist, Schindlerova lista, Sophie Scholl (zbog već znanih motiva);
neki Disney-evi crtići (Mala sirena, Mulan, Kralj lavova...isto, bolje ne pitajte).

Al' na ekšn filmove...tooo je već poodmakla faza divljanja ženskih hormona. Moram se brzo dovest u red. Brzo!

Upoznajte Taru (klik-klik na sliku za povećat):

Ne stignem se ni počešat, što od zabadala već spomenutih, što od totalno užasne paranoje na poslu. Najviše od svega me ubija što sam toliko jebeno nervozna i lijena u isti mah. Tako da se em ljutim na sve živo i neživo u širem radijusu (jučer sam se uspila naljutit na kišu!), em mi se ne da pomaknuti i napravit išta približno korisno i po mogućnosti konstruktivno. Prvenstveno se užasno ljutim na sve koji mi dolaze sa nekim poslovnim zahtjevom. Moram se vraški suzdržavati da im ne odgrizem uho, udarim u cjevanicu i sl. Samo za ovo napisat morala sam deset puta spustit prozor i glumit da radim nešto drugo. Riga mi se od svega i jedva čekam godišnji, a do njega još dugih mjesec dana..a onda tjedan dana negdje van Splita koji će proći kao pijesak kroz dlanove. I to ti je život, to je zabava, užitak i sreća? Ma, mrš.

Ovo mi trenutno drži prvu poziciju na materijalnoj wish-listi:



Tako, ako itko ima 300 USD viška i nikakav poseban povod za darivanje...zna što mu je činiti..:))

Kada imate 18, uglavnom je kul izražavati vlastito neslaganje sa ustaljenim poretkom, birokracijom, državom i svime što nameće barem približnu ideju strukture. Vršnjaci vas u toj buni podržavaju, roditelji i nastavnici vam već poslovično sole pamet (doduše, sa dozom sjete i tihog odobravanja, svjesni da su i sami bili takvi jednom), a što je najvažnije, takvim anti-stavom pokazujete da imate mozga i osjećate se k'o da sjedite na vrhu svijeta.

Osjećaj nepravde koji ste osvijestili i koji muči vašu malenu glavicu već niz dana/mjeseci/godina napokon je dobio lice. Pronašli ste krivce za to što je svijet skrenuo sa pameti, što ljudi ratuju i ginu, što se u disko-klubovima sluša loša trećerazredna glazba, što nitko u vašoj bližoj okolini (osim nekolicine vas odabranih) ni izdaleka ne razumije što je Baudelaire/Camus/Morrison/(odaberite vlastitog omiljenog, a u svoje doba neshvaćenog poetu) htio reći.

U doba dok, kao, tražite sebe sve je prihvatljivo od strane šireg auditorija - lake droge i teška glazba, cuga, pokušaji pjesničarenja i pjevanja u bendu, mijenjanje religijskih i svih drugih uvjerenja i uopće sve što se može provuć pod devizu: "slijeđenje svojih snova, ma kakvi oni bili". I sve je tako romantično, sve ima višu svrhu a ništa nije za zapravo. Zapravo u tome i leži sva golema mistika postojanja: dok život shvaćate kao igru, takav će vam i biti.

Većina nas, ipak, taj je stav u stanju očuvati samo do određene godine života, zahvaljujući hormonima i ostalim vanjskim faktorima. Velika većina od te većine privid tog osjećaja nastoji produljit izbjegavanjem bilo kakve odgovornosti, a prodavanjem tog ponašanja pod "ja sam slobodouman" i "ja sam mlad u srcu". Imam poznanika koji je već debelo zagazio u četrdesetu, a izlazi sa curama kojima bih ja mogla bit starija sestra-autoritet. I nemojte mi sad davat ona sranja tipa "Godine nisu bitne", jer su njemu, vjerujte mi na riječ, itekako bitne. I to one koje očajnički nastoji vratiti izlaženjem s nekim tko mu nije ni na koji način dorastao.

Zamislimo sada da ste već dobrano prošli te nevine godine života, a samim tim i društveno odobravanje traženja sebe (većina to ne mora ni zamišljati). Ukoliko se i nakon isteka tog roka ipak odlučite za nekakav, a'mo reć, alternativan stil života i još uz to, božesačuvaj, deklarirate kao sljedbenik bitno različite religije od one koja je dominantna u vašem selu - šanse su prilično velike da ćete psihički proživljavati nešto slično onome što su proživljavale sve žene zapaljene na lomači u mračno doba ljudske povijesti.

Najbolja verzija vaše sudbe bit će da ćete iz dana u dan morati odgovarati na idiotska pitanja kao što su "Kad ćeš se udat", "Kad ćeš rodit", "Kad ćeš kupit stan", "Kad ćeš se konačno uozbiljit" i sl. Većinu vremena ćete, zapravo, morati iznaći najbolji način da se nosite sa osuđujućim pogledima raznoraznih smetala, dežurnih moralista i zabadača noseva u tuđa posla.

Jedini izlaz iz tog golemog govna je da im naučite opraštati i nastojite biti mudriji od njih. Al' bez nadmudrivanja. Bez pretenzije i bez očekivanja feedback-a. Samo im, poput odrasle osobe i kršćanina kakvi oni nikada nisu naučili biti, potpuno oprostite. I, jednom kad ste to uspjeli (a nije lako, jebemu, al' je moguće) - volite ih. To je jedini način, ma koliko to radikalno zvučalo.

Ulazim danas u DM kupit onu jeftinu kako-se-ono-zove vodu. Grabim bocu od litre i pol iste i pretvaram se da ne čujem sirenski zov ostalih šarenih artikala koju su mi, kao i uvijek, užasno neophodni. Pored kremica bijah posebno pažljiva da ne skrenem pogled. Na blagajnu stigoh kao pobjednik, te stadoh razmišljati o DM-ovom pulenu i o tome kako se doima baš onako, geju nalik...i pitam se je li tome tako, pa ga zamišljam u seksualnom aktu, zgrozim se, te provedem naredne trenutke nastojeć' uklonit' tu predodžbu iz uma.

Kad ono! Na onim policama, znate, onim najbliže blagajni, gdje nakelje sve što bi se još moglo kupiti dok se dokono stoji u redu u blagajni - počevši od recepata za jela sa sojom pa do nekakvih gumenih trakica koje pitaj boga čemu služe, al' svakako ne onome što je mom perverznom umu prvo palo na pamet..uglavnom, na tim policama ugledam osvježavajuće maramice natpisa AfterSex.



Prvih par nanotrenutaka, bistra kakva jesam, nisam baš kontala čemu taj naziv i čemu trashy fotka para u ekstatičnom zanosu na prednjici. A onda mi je sinulo! A trenutak potom pomislih na posljedice ovog upravo genijalnog izuma na daljni tijek civilizacije!

Pa znate li vi šta to znači? Pa to je potpuna revolucija u pristupu tim malim stvarima koje život znače!! Više nikada nećete morati prati ručnike i krpe koje ste koristili u tu svrhu, ili pak trošiti hrpe malenih, tankih i k tome nepraktičnih paprinatih maramica! A, ne! Odsada sve što trebate napraviti je zaputiti se do najbližeg predstavnika vaše omiljene brižne multinacionalne kompanije koja je dovoljno inteligentna i osjetljiva glede potrošačkog bila iliti pulsa da ima nešto takvo u ponudi. I u zamjenu za simboličnu svotu novca, za koju će vas oni tako rado olakšati, dobit ćete doživotno odrješenje od briga hoće li vam kućna pomoćnica, supruga ili majka, djed i baka ili mlađi brat/sestra pronaći kompromitirajući komad krpe ispod kreveta!

Dovitljivo! Dozlaboga pronicljivo! Usuđujem se reći: ingeniozno čak!

Pitam se samo, kako se nitko prije toga nije sjetio??