|
Kad sam bila klinka moj mi je stari bio apsolutni pojam. Idol. Simbol pouzdanosti, referentna točka, mjerilo poštenja i odgovornosti. On još i danas suvereno drži prvo mjesto na tom tronu, što sam mu nedavno uspjela i priznati.
Prijatelj mi je jednom ispričao priču o klincu koji je gledao svog starog kako se raspravlja sa susjedom u vezi neke svinjarije koju su uradili on i susjedov sin. Susjed je usred rasprave doživo infarkt i strovalio se na pod, a klinac je, ne znajući što je uzrokovalo pad, dugo nakon toga dugo mislio da je njegov tata - bog.
Daljnjim su mi sazrijevanjem raznorazne spodobe igrale ulogu uzora, počevši od bojfrendova, prijateljica, poznanika, simpatija - od vrtićkih, osnovnoškolskih do svih daljnjih supatnika u formalnom obrazovanju. Da i ne spominjem razne rock-zvijezde, glumce i sve one koji su bili strašno kewl jer su mahom imali dovoljno novca i brašna u nosu.
Recimo, on. Peter "I'm so goth I shit bats" Murphy. Još ga volem  :
Ili on - Nick "Red Right Hand" Cave. Prije neki dan sam u ljekarni, odabirući Aloe Vera gelove, slušala baš tu pjesmu  :
Ili on. Robert "Squeeze me baby, till the juice runs down my leg" Plant. The Sex Symbol. Koji Brad Pitt, jebote  :
Got the picture yet?
Dežurni pametnjakovići rekli bi da to vječno traženje uzora leži u tzv. kompleksu oca/majke. Možda su donekle u pravu, al' se svejedno poserem na to frojdovski pojednostavljeno tumačenje stvari. Jer mislim da ljudi uzore traže najčešće zbog jednostavne činjenice da se lakše ugledat i oslanjat na bilo koga drugog sem na sebe same. Biti sam sa sobom, ali onako, zapravo, najteža je stvar na svijetu. Kad postaneš svjestan bolne činjenice da nitko nije odgovoran za sranja koja radiš, za nesreće koje ti se događaju, te da si sam stvaratelj svoje sreće i nesreće, a ne neki tamo bog, šef, selebriti ili štatijaznam.
Drugačiji i zapravo jedini pozitivan način oslanjanja i traženja-pronalaženja uzora je vjera. Al' prava. Ne vjera kad kriviš nekoga tamo gore za nešto loše šta ti se dogodilo. Ili mu zahvaljuješ za suprotno. Zapravo, kad malo bolje promislim, za imat takvu vrstu vjere o kojoj govorim glavna je predispozicija da si već oblikovana osobnost. Barem odgovoran/na za vlastita sranja, ako ne ništa. I da si spreman učit dok ne umreš, te isto tako spreman priznat da si jebena neznalica. Da učiš od baš svih i svega oko sebe, i da u svemu vidiš priliku za napredak. To bi, dakako, značilo i smrt predrasudama i uopće mnogim lošim navikama koje mi ljudi volimo njegovat. Mislim da bi se svijet zbilja počeo mijenjati kad bi ljudi u vlastiti napredak uložili barem onu količinu truda koju ulažu u svakodnevno ispijanje kava i hodanje po trgovinama u potrazi za nečim beznačajnim.
Naivno?
Ne znam. Ali znam da su mi, ako ne ništa, današnji uzori pošteni, popularno zvani "mali ljudi". Njih je, kao i polarnih medvjeda, velebitske degenije i kitova, sve manje i izumiruća su vrsta. Spasimo ih! Last call!
|
