Marketing
Priručnik iz prirode i društva (za idiote i one koji se takvima osjećaju)
Kada imate 18, uglavnom je kul izražavati vlastito neslaganje sa ustaljenim poretkom, birokracijom, državom i svime što nameće barem približnu ideju strukture. Vršnjaci vas u toj buni podržavaju, roditelji i nastavnici vam već poslovično sole pamet (doduše, sa dozom sjete i tihog odobravanja, svjesni da su i sami bili takvi jednom), a što je najvažnije, takvim anti-stavom pokazujete da imate mozga i osjećate se k'o da sjedite na vrhu svijeta.
Osjećaj nepravde koji ste osvijestili i koji muči vašu malenu glavicu već niz dana/mjeseci/godina napokon je dobio lice. Pronašli ste krivce za to što je svijet skrenuo sa pameti, što ljudi ratuju i ginu, što se u disko-klubovima sluša loša trećerazredna glazba, što nitko u vašoj bližoj okolini (osim nekolicine vas odabranih) ni izdaleka ne razumije što je Baudelaire/Camus/Morrison/(odaberite vlastitog omiljenog, a u svoje doba neshvaćenog poetu) htio reći.
U doba dok, kao, tražite sebe sve je prihvatljivo od strane šireg auditorija - lake droge i teška glazba, cuga, pokušaji pjesničarenja i pjevanja u bendu, mijenjanje religijskih i svih drugih uvjerenja i uopće sve što se može provuć pod devizu: "slijeđenje svojih snova, ma kakvi oni bili". I sve je tako romantično, sve ima višu svrhu a ništa nije za zapravo. Zapravo u tome i leži sva golema mistika postojanja: dok život shvaćate kao igru, takav će vam i biti.
Većina nas, ipak, taj je stav u stanju očuvati samo do određene godine života, zahvaljujući hormonima i ostalim vanjskim faktorima. Velika većina od te većine privid tog osjećaja nastoji produljit izbjegavanjem bilo kakve odgovornosti, a prodavanjem tog ponašanja pod "ja sam slobodouman" i "ja sam mlad u srcu". Imam poznanika koji je već debelo zagazio u četrdesetu, a izlazi sa curama kojima bih ja mogla bit starija sestra-autoritet. I nemojte mi sad davat ona sranja tipa "Godine nisu bitne", jer su njemu, vjerujte mi na riječ, itekako bitne. I to one koje očajnički nastoji vratiti izlaženjem s nekim tko mu nije ni na koji način dorastao.
Zamislimo sada da ste već dobrano prošli te nevine godine života, a samim tim i društveno odobravanje traženja sebe (većina to ne mora ni zamišljati). Ukoliko se i nakon isteka tog roka ipak odlučite za nekakav, a'mo reć, alternativan stil života i još uz to, božesačuvaj, deklarirate kao sljedbenik bitno različite religije od one koja je dominantna u vašem selu - šanse su prilično velike da ćete psihički proživljavati nešto slično onome što su proživljavale sve žene zapaljene na lomači u mračno doba ljudske povijesti.
Najbolja verzija vaše sudbe bit će da ćete iz dana u dan morati odgovarati na idiotska pitanja kao što su "Kad ćeš se udat", "Kad ćeš rodit", "Kad ćeš kupit stan", "Kad ćeš se konačno uozbiljit" i sl. Većinu vremena ćete, zapravo, morati iznaći najbolji način da se nosite sa osuđujućim pogledima raznoraznih smetala, dežurnih moralista i zabadača noseva u tuđa posla.
Jedini izlaz iz tog golemog govna je da im naučite opraštati i nastojite biti mudriji od njih. Al' bez nadmudrivanja. Bez pretenzije i bez očekivanja feedback-a. Samo im, poput odrasle osobe i kršćanina kakvi oni nikada nisu naučili biti, potpuno oprostite. I, jednom kad ste to uspjeli (a nije lako, jebemu, al' je moguće) - volite ih. To je jedini način, ma koliko to radikalno zvučalo.
Post je objavljen 05.06.2006. u 21:50 sati.