Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u periodu njegova rođenja, Zemlja je prolazila preporodom duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen prije postadamičke povijest ili u bilo kojem razdoblju poslije toga. U doba Isusovog utjelovljenja na Zemlji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nisu javili nikada prije ili poslije ove dobi. U stoljećima neposredno prije ovog vremena, grčka kultura i jezik su se upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su Židovi – pripadnici levantinske rase, u biti dio Zapada i Istoka – u ovom razdoblju bili izvanredno pristali da iskoriste postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi učinkovito pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke vlasti mediteranskog svijeta od strane Rimljana.

Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran u aktivnostima Pavla – po religioznoj kulturi pravog Židova – koji je propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku, dok je imao rimsko državljanstvo.

Ništa nalik civilizaciji Isusovog doba nije postojalo na Zapadu prije ili poslije tih dana. Europska civilizacija je bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom trostrukih utjecaja:

1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.
2. Grčkim jezikom i kulturom – i u određenoj mjeri, filozofijom.
3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.

Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio ujedinjen u jedno carstvo. Dobri putevi, po prvi put u svjetskoj povijesti, su povezivali mnoge veće centre. Mora su očišćena od gusara, i uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Europa nije ponovo uživala jedan takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-rimskog svijeta, većina njegovih žitelja je propadala u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa je bila bogata; svakidašnji se svijet sastojao od jadne i osiromašene niže klase. U to doba nije bilo srećne i uspješne srednje klase; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

Upravo su okončane prve bitke između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale razdoblje blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih odnosa sa zemljama Istoka i Zapada.

Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali Babilonci, Feničani i noviji neprijatelji Rima, Kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, Židovi su bili najutjecajnija skupina semitskih naroda, i slučajem su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj u svijetu s obzirom na tadašnju upravnu i trgovinsku organizaciju.

Mnoge velike ceste koje su povezivale prastare nacije prolazile su preko Palestine, koja je tako postala mjestom okupljanja – sjecištem – triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom pregazile Palestinu. Brojne karavanske ceste s Istoka su od pamtivijeka prolazile nekim dijelom ovog područja prema većem broju dobrih luka na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi prevozili karavansku robu cijelim obalnim pojasom Zapada. I više od polovice ovog karavanskog prometa je prolazilo kroz gradić Nazaret u Galileji.

Dok je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture i kolijevka kršćanstva, Židovi su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte.

Grčka je dala jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio carstvo, dok je disperzija Židova, s više od dvije stotine sinagoga i dobro organiziranih religioznih zajednica rasutih tu i tamo širom cijelog rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva primljeno novo evanđelje kraljevstva nebeskog, i iz kojih se proširilo na sve krajeve svijeta.

Svaka je židovska sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova – "pobožnih" ili "bogobojaznih" ljudi – i upravo je među takvom grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Čak je i jeruzalemski hram imao kitnjasti dvor nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski odnosi u kulturi, trgovini i duhovnom zajedništvu. U Antiohiji su Pavlovi učenici prvi put bili nazvani "kršćanima."

Centralizacija židovskog sinagoškog obožavanja u Jeruzalemu predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje i širenje po cijelom svijetu novog i proširenog koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika. Sinagoška služba u Jeruzalemu objašnjava opstanak njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja.

Židovski narod tog vremena, iako je bio pod rimskom vlašću, je uživao znatan stupanj samouprave, i sjećao se skorih herojskih podviga Jude Makabejskog i njegovih neposrednih nasljednika, željno očekujući pojavu još većeg izručitelja, dugo očekivanog Mesije.

Tajna opstanka Palestine, kraljevstva Židova, kao polunezavisne države je počivala u inozemnoj politici rimske vlasti, koja je željela održati kontrolu nad palestinskim cestama između Sirije i Egipta, kao i zapadnim terminalima karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije dopuštao da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće širenje tim regijama. Intrige kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta, zahtijevale su postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska politika, propadanje Egipta, i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati svoju nezavisnost unatoč Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu slučajno stečenu slobodu i nezavisnost od političke vlasti svojih moćnijih susjeda, Židovi su pripisali činjenici da su bili "izabrani narod," izravnom djelu samog Jahve. Radi takvog stava rasne superiornosti, bilo im je još teže pomiriti se s rimskom upravom kad je na kraju pala na njihovu zemlju. Ali čak i u tom tužnom času Židovi su odbili spoznati da je njihova svjetska misija bila duhovna, a ne politička.

Židovi su bili neobično prestrašeni i sumnjičavi u vrijeme Isusa, jer su bili pod upravom stranca – Heroda Idumejskog – koji se domogao vlasti nad Judejom svojim vještim dodvoravanjem rimskim vladarima. I premda je Herod priznavao odanost židovskim religioznim obredima, nastavio je graditi hramove mnogim čudnim bogovima.

Prijateljski odnosi Heroda s rimskim vladarima omogućili su sigurne trgovinske veze i stvorili pogodne uvjete za židovsku disperziju do najudaljenijih dijelova rimskog carstva i drugih miroljubivih nacija s novim evanđeljem kraljevstva nebeskog. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljnjem stapanju židovske i helenske filozofije.

Herod je izgradio pristanište u Cezareji, i na taj način učinio Palestinu raskršćem civiliziranog svijeta. Herod je umro 4. godine prije Krista, a njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine poslije Krista. Kao i njegov otac, Antipa je bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge Galilejske gradove, uključujući i važan trgovinski centar Seforis.

Religiozne vođe i rabinski učitelji u Jeruzalemu nisu gledali na Galilejce s velikom naklonošću. Kad se Isus rodio, Galilejci su bili više nežidovi nego Židovi.

U prvom stoljeću poslije Krista, u rimskom carstvu nisu postojali nikakvi dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali rođenjem. Dok su vrata uvijek bila otvorena nadarenim i sposobnim osobama da se popnu od nižih do viših slojeva rimskog društva, ljudi su uglavnom bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je imao za cilj poboljšanje životnih okolnosti ili ublažavanju bijede potlačenih klasa.

Među nežidovima, moralnost nije nužno bila povezana s bilo filozofijom ili religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu mislili da su religiozni učitelji trebali voditi moralne živote. Židovska religija, praćena Isusovim učenjima i nakon toga Pavlovim evoluirajućim krišćanstvom, su bile prve europske religije koje su se jednom rukom oslanjale na moralnost a drugom na etiku, zahtijevajući da religiozni ljudi obrate pozornost na jedno i drugo.

U takvoj generaciji ljudi, pod utjecajem takvih nepotpunih sustava filozofije i usljed zbrke takvih složenih religijskih kultova, Isus je rođen u Palestini. I on je uprvo ovoj generaciji dao svoje evanđelje osobne religije – učenje da je čovjek sin Boga.

Oznake: zemlja

Povjest riječi Allah dolazi od najstarije pisane riječi za Boga, El, koja je korištena još u starozavjetnim spisima. Daljnjni razvoj riječi je išao: El- Eloah(- Elohim pl.)- Elloah- Ellah- Allah. U prastara vremena (10 000 godina prije nove ere) El je bila najčasnija riječ.
Mnogi muslimani koji su nepoznavatelji svoje religije smatraju da Allah znači i doslovni termin za riječ: Bog. No, to nije točno. Učeni muslimani znaju da je Allah osobno ime Boga. Poznata izjava među muslimanima "nema Boga osim Allaha" na arapski se čita: La illah illa allah.
U rečenici riječ "illah" je riječ koja znači "bog", a Allah je osobno ime tog boga. Riječ (La) illah je dakle općeniti termin za Boga. Muslimani u nekim prijevodima Kur'ana na hrvatski/bosanski prevode iz izvornika "U ime Allaha" kao "U ime Boga". U Kur'anu - u izvorniku ne piše u ime "illah" (boga, općeniti termin), nego u ime Allaha (osobno ime). Takav prijevod Kur'ana je plod želje nearapskih muslimana da se Allah prihvati kao općenita riječ za Boga. Svi anđeli u islamu imaju nastavak "El", umjesto "Ah", ili "Allah" (Gabrij-El, umjesto Gabri-Allah) i Kur'an tu ima za anđele preuzete nazive Starog zavjeta koji je sadržavao Božje ime u sebi: ime ("El") i ne svjedoče za isto islamsko ime Boga i isti izvor koji je arapskog jezika kao riječ: Allah. O izvoru tog osobnog imena riječi Allah više će reći ovaj prevedeni tekst o predislamskoj poganskoj Meki. Jedan od razloga zašto je glavni moto Muhameda "nema Boga osim jednoga" je upravo i mnogobrojno pogansko stanovništvo sa raznim poganskim bogovima, kao svakodnevnica tadašnjih arapskih prostora.
Allah je ime jedinoga Boga u Islamu. Ime ''Allah'' je predislamska složenica arapske riječi ''La-ilah'' koja znači Bog, s članom ''il'' i izvedenica je od (la) illah (božanstvo). Arapsko ime za Boga je riječ ''La-ilah''. To je općeniti pojam za bilo kojeg boga koji se smatrao najvišim bogom. Različita arapska plemena su upotrebljavala riječ ''Allah'' u odnosu da bi izrazili svoga osobnog najvišeg boga. Allah je bio štovan u Kabi, odnosno u Meki od poganskih Arapa puno prije vremena nego se pojavio Muhamed. Isto tako to je bilo ime glavnoga boga među brojnim idolima (360) u Kabi, tj. Meki prije nego ih je Muhamed okrenuo u monoteiste. Povjesničari su dokazali da za boga mjeseca imenom ''Hubal'' kojemu su se arapi molili u Kabi, koristili riječ Allah za vrijeme molitve.
Danas, musliman je onaj koji se podređuje volji Boga - Allaha.
Islam znači podređenje/podložnost (Allahu), ali izvorno značenje jest snaga koja je karakterizirala pustinjskog ratnika koji se je suočen s nemogućim okolnostima, borio do smrti za svoje pleme.

Mnogi vjeruju da je riječ ''Allah'' izvedenica od srednjoistočne riječi ''el'' koja u Ugaritskom, Kananskom i Hebrjeskom može značiti bilo istinskog, bilo lažnog Boga. Međutim izgleda da ovdje slučaj nije takav, jer "izvor imena Allah datira u vrijeme prije muslimana. Allah nije uobičajeno ime koje znači ''Bog'' pisano velikim, ili ''bog'' pisano malim početnim slovom." (Encyclopedia of Religion and Ethics (ed. Hastings), I:326.)
Prema Enciklopediji Religija, Allah se podudara s babilonskim bogom Baalom kojeg su Arapi poznavali puno prije nego ga je Muhamed počeo štovati kao vrhovnog Boga. Prije Islama, Arapi su priznavali puno bogova i božica, a svako je pleme imalo svoje osobno božanstvo. Isto tako su postojala prirodna božanstva. Allah je bio bog lokalnog plemena Quarish, koje je bilo Muhamedovo pleme prije nego je utemeljio Islam i odveo svoje ljude van politeizma. Allah je tada bio poznat kao ''Bog Mjeseca'', koji je imao tri kćeri koje su bile posrednice ljudima do Allaha. Njihova imena su bila Al-at, Al-uzza i Al-Manat, i bile su tri božice. Prve dvije Allahove kćeri imale su imena, tj ženski oblik imena Allah. Hubal je bio glavni bog Kabe među 360 božanstava. Hubal je bio kip naličjem na čovjeka čije je tijelo bilo izrađeno od crvenih dragih kamenja, a ruke su bile izrađene od zlata. (Referenca Islam George Braswell Jr.)
Zbog knjige "Sotonski stihovi" koja je govorila o stihovima Kur'ana i stihovima hadisa koji ukazuju kako je Muhamed priznao Allahove kćeri kao poganske božice koje su i tada bile smatrane Allahovim kćerima (Muhamed je to učinio prije nego je imao vlast nad tim poganima), taj autor je dobio fetvu na smrt 1989. od ajatolaha Homeinija).
"Povjesničari kao Vaqqidi su smatrali da je Allah u biti vrhovni od tih 360 bogova koji su bili štovani u Arabiji kad je već Muhamed postao nadmoćan. Tako Ibn Al-Kalbi daje 27 imena predislamskim bogovima. Zanimljiva činjenica jest da je malo muslimana htjelo prihvatiti da je Allah već bio štovan u Kabi u Meki od arapskih pogana prije dolaska Muhameda. Čak neki muslimani bi se razbijesnili kada bi se susreli s ovom činjenicom. Ali nažalost, povijest nije na njihovoj strani, jer pre islamska literatura govori o ovome. " (G. J. O. Moshay, Who Is This Allah? (Dorchester House, Bucks, UK, 1994), pg. 138).

Povijest je pokazala da su Meka i sveti kamen Kaba, bila svetišta za predislamske pogane Arape. Štoviše, bivše ime za Kabu bilo je Beit-Allah, što znaći Kuća Allahova. Rečeno je da je to prvo što je izgrađeno u raju. Ovo je kontradistinkciji s onim što je Mojsije naredio da se sagradi. Dakle to je nešto što muslimani namjerno izostavljaju u svom čitanju Biblije.
Kur'an nam kaže da je Muhamed izbacio druge idole van i učinio jednoga boga vrhovnim i sebe stavio za glasnika. Zadržao je Kabu kao sveto mjesto i potvrdio da crni kamen ima moć oprati grijehe. Zadužio je svakog vjernika da napravi hodočašće crnom kamenu makar jednom u životu. (Sura 22:26-37). Nijedan svetac Staroga zavjeta nikada nije napravio hodočašće prema Kabi i poljubio crni kamen, unatoč pričama kako su Abraham i Išmael obnovili to svetište.
Muhamed je upotrijebio ime Allah, koje je prije bilo ime određenog idola bez da ga je ikad razlučio od idola koje su ljudi Meke u to vrijeme već štovali. To je bila modifikacija prijašnjeg štovanja poganskih arapa bez ikakve potpune promjene. Nikada nije ukazano ljudima da prestanu štovati lažnog od pravog Allaha.

Al-lat u kojem je T na kraju imena Allah, bilo je predstavljeno u obliku četvrtastog kamena čije je glavno svetište bio grad Taif. U svetištu je bio crni kamen u gradu imenom Qudayd između Meke i Medine. Bila je božica sudbine, odnosno ženski duplikat Allaha. Al-uzza je bila božica istoka Meke. Izvori govore da je bilo čak žrtvovanja ljudi njoj u čast i islamska tradicija govori priču o Muhamedovu djedu koji je zamalo žrtvovao svoga sina, tj Muhamedovog oca toj božici. Ono što je spriječilo da se to dogodi bilo je traženje savjeta od jedne proročice koja mu je rekla da napravi zamjenu, tj da svoga sina zamjeni za stotinu deva. Muslimani ovo vide kao volju Allaha da bi se mogao roditi Muhamed. (Referenca Muhammad husain haykal, Hayat mohammed)
"Ime Allah, kao što je Kur'an sam svjedok tome, bilo je dobro poznato u preislamskoj Arabiji. Doista, oboje, kao i njegova ženska forma, Allat, su pronađeni nerijetko među deriviranim Božjim imenima u natpisima iz Sjeverne Afrike." (Arthur Jeffrey, ed., Islam: Muhammad and His Religion (1958), p. 85.).

Doslovno ime Muhamedova oca u arapskom je Abd Allah. Ime njegova ujaka je Obred Allah. Ova imena pokazuju odanost Muhamedovih obitelji poganskim korijenima, a isto tako dokazuju da je Allah bio dio politeističkog sistema štovanja prije nego je izabran za vrhovnog i jedinog boga naspram ostalih bogova. Ovo bi trebao biti dokaz za pre islamske korijene imena Allah za muslimane. Treba imati na umu da su oni bili pogani kada su koristili ovo ime. Obiteljsko ime je držao iznad svih ostalih imena. Muhamed je imao dobre namjere da izbavi svoj narod od politeističkog štovanja, ali nije išao dovoljno daleko s reformom.

Meka je bila mjesto gdje je idol Allah lociran, tako da bi se ljudi mogli okrenuti u tom smjeru za vrijeme molitve. Isto tako, prije Islama ljudi bi molili 5 puta na dan okrenuti prema Meki (The Encyclopedia of Islam p.303). Prije početka Islama, svako arapsko pleme koristilo je ime Allah za vlastitoga velikog boga. Ovo je razlog zašto je Hubal, bog mjeseca (znan i po drugim imenima, te se Hubal po nekim povjesničarima izgovarao kao Hu-baal), bio središnji fokus molitve u Kabi, i ljudi kada bi se molili Hubalu, koristili su riječ Allah. Nadalje, polumjesec bio je simbol boga mjeseca Allaha (Hubal) i dalje je simbol Islama dan danas (iako su mu muslimani promijenili značenje - od Meke do mjeseca Islam će se proširiti). Danas teško da će se naći musliman koju poznaje svoje drevne korijene. Povijest ga bilježi kao drevni poganski simbol plodnosti koji se može naći kroz cijeli bliski istok. Dakle, Muhamed je razvalio idole koji su vodili ljude u idolatriju, ali je zadržao crni kamen koji muslimani dan danas štuju poljupcem. Stoga ovo je još jedna praksa koja potječe prije vremena nego li se pojavio Muhamed.

Muhamed je učinio Allaha jednim bićem koje, za razliku od Biblijskog Boga koji se naziva ocem, nema sina. Zbog ovakvog prikazivanja, nepostoji ljubav ili prijateljstvo između božanstva prije nego je Bog stvorio čovjeka. Stoga su stvaranje i čovjek postali nužnost da Bog izrazi svoje atribute ili karakteristike. Ovaj Bog nikada nije otkrio samoga sebe čovjeku, nego jedino kroz svoju volju. Ovaj Bog je razdvojen od čovjeka da ga je nemoguće spoznati na osoban način, jer se jedino obraća čovjeku kroz svoj zakon i volju. To je religija poslušnosti bez razlike od bilo koje ostale slične religije.

Muslimanima je Bog striktno singularan, sve videći, sve čujući, svemogući, on je prvi i posljednji. Ali ono u čemu se razlikuje jest da on nema Sina i ne može ga se zvati Ocem koji je u odnosu sa svojim Sinom na jedinstveni način. Od 99 imena za ime Božje u Islamu, ni jedno nije ''Otac'' ili da čak ima osobne konotacije. Ta razlika se ne smije prijeći. Biblijski Bog je osoban i želi prijateljstvo s svakim. Islam prikazuje Boga kao onoga koji očekuje da izvršavamo religijske dužnosti, ili će se u protivnom naljutiti. Postoje pravila za poslušnost i pojedinac može udovoljiti ali nikada ga osobno upoznati. Nikada ni jedan musliman se nije našao koji bi smatrao da bi mogao imati osobni odnos s njime, pričajući Mu i ljubeći Ga. Isus je nasuprot tome naučio kršćane moliti. ''Oče naš koji jesi na nebesima''. (Mt 6,9). Kroz cijeli Stari zavjet, Bog je bio realan prorocima kojima se osobno obraćao i oni Njemu isto tako. ''Nemamo li svi jednoga Oca? Nije li nas jedan Bog sve stvorio? (Mal 2,10)

U Islamu neki tvrde ukoliko pojedinac zapamti 99 imena koja se pridaju Allahu i nauči ih, ući će u raj jer ona daju vjerniku moć, čineći ga svjesnim Boga. Ali niti Kur'an niti hadisi ne govore o tim imenima na takav način. U Kur'anu sure počinju s ''U ime Allaha, mlostivog, samilosnog''. Ipak u islamskoj praksi bog je prikazan kao neumoljiv, grub, imajući milosti samo onima koji ispravno djeluju, a veoma tvrdo postupajući s ostalima.

Za muslimana Bog Biblije koji je opisan kao trojstven, je uvredljiv i poganski, podsjećajući ga na idole koje je Muhamed uništio. To je zabilježeno u Kur'anu, i to se interpretira kao 3 različita boga ujedinjena u jednome. ''Nevjernici su oni koji kažu Bog je jedan od trojice. Nema Boga doli jednoga Boga''. I dok muslimani priznaju Isusovo bezgrešno začeće, niječu Mu preegzistenciju koja bi implicirala da je Bog. Nazivati proroka Bogom bi bilo bogohulno. ''Zaista Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim...''.

Oznake: allah

Prije dolaska i rođenja na Zemlji, Isus se na sličan način podario šest puta u obličju šest različitih vrsta inteligentnih bića njegove raznolike tvorevine. Nakon toga je bio spreman spustiti se na Zemlju u obličju smrtnog čovjeka, najnižeg reda njegovih inteligentnih stvorenih bića i kao pripadnik ovog materijalnog svijeta izvršiti posljednji čin u drami stjecanja suvereniteta nad svemirom u skladu s mandatom božanskih Rajskih Vladara svemira nad svemirima.

Tijekom svakog od ovih prethodnih darivanja, Isus je ne samo stekao konačno iskustvo jedne skupine njegovih stvorenih bića, već je također stekao bitno iskustvo u pogledu Rajske suradnje koja bi, sama po sebi, dodatno pridonijela da ga učini suverenom svemira koji je sam stvorio. U bilo kojem trenutku tijekom svih prošlih lokalnih svemirskih vremena, on je mogao ustvrditi osobni suverenitet kao Sin Stvoritelj, i kao Sin Stvoritelj mogao je vladati svojim svemirom po vlastitom izboru. U slučaju da je on na taj način preuzeo vlast, Imanuel i povezani Rajski Sinovi su trebali napustiti svemir. No, njemu nije bilo po želji vladati svojim svemirom samo u svoje izolirano ime, kao Sin Stvoritelj. On je želio postići uzašašće zahvaljujući stvarnom iskustvu u skladu s operativnim podređenjem svoje volje Rajskom Trojstvu i doći na to visoko mjesto u svemirskom statusu gdje bi postao kvalificiran da vlada svojim svemirom i administrira svoje poslove s tim savršenstvom uvida i mudrosti izvršenja koji trebaju biti obilježje uzvišene vladavine Vrhovnog Bića. On nije težio usavršavanju svoje vladavine u ulozi Sina Stvoritelja, već je težio postignuću nadmoći uprave u utjelovljenju svemirske mudrosti i božanskog iskustva Vrhovnog Bića.

Isus je imao dvostruku svrhu u provođenju ovih sedam darivanja raznim vrstama njegovih svemirskih stvorenja: Prvo, želio je steći potrebno iskustvo u razumijevanju stvorenja koje se zahtijeva od svih Sinova Stvoritelja prije nego što preuzmu puni suverenitet. U bilo kojem trenutku Sin Stvoritelj može odlučivati da preuzme vlast nad svojim svemirom pozivajući se na svoje pravo, ali on može preuzeti vlast kao vrhovni predstavnik Rajskog Trojstva tek nakon što prođe kroz sedam darivanja u obličju svemirskih stvorenja. Drugo, on je bio težio privilegiji predstavljanja najviše vlasti Rajskog Trojstva koja se može ostvariti u izravnoj i osobnoj upravi nad lokalnim svemirom. Tako je Mihael, tijekom iskustva svakog svog svemirskog darivanja, sebe uspješno i prihvatljivo dobrovoljno podredio različitim kombinacijama volje različitih udruženja osoba Rajskog Trojstva. Drugim riječima, na prvom darivanju podredio je svoju volju kombinaciji volje Oca, Sina i Duha; a na drugom darivanju, kombinaciji volje Oca i Sina; na trećem, volji Oca i Duha; na četvrtom, volji Sina i Duha; na petom, volji Beskonačnog Duha; na šestom, volji Vječnog Sina; a tijekom sedmog i konačnog darivanja, na Zemlji, volji Oca Svih.

Isus kombinira u svom osobnom suverenitetu božansku volju sedmerostruke faze univerzalnih Stvaralaca s razumijevanjem iskustva njegovih stvorenih bića lokalnog svemira. Tako je njegova administracija postala zastupnik najveće moguće snage i autoriteta, iako je bila lišena svih proizvoljnih pretpostavki. Njegova moć je neograničena, jer je izvedena od iskustva koje je stečeno u suradnji s Rajskim Božanstvima; njegov autoritet je neupitan budući da je stečen kroz stvarno iskustvo življenja u obličju stvorenih bića svemira; njegov suverenitet je vrhovni budući da utjelovljuje u jednoj te istoj osobi sedmerostruko stanovište Rajskog Božanstva s stajalištem stvorenog bića vremena i prostora.

Nakon što je odlučio o vremenu konačnog darivanja i nakon što je odabrao planet na kome će se ovaj izvanredni događaj održati, Isus je održao uobičajenu sjednicu sa Gabrielom prethodno darivanju, a zatim je sebe predstavio svojem starijem bratu i Rajskom savjetniku, Imanuelu. Sve ovlasti svemirske uprave koje nije prethodno dodijelio Gabrielu, Mihael je sada dodijelio u skrbništvo Imanuela. I neposredno prije Isusova odlaska na utjelovljenje na Zemlju, Imanuel, u prihvaćanju skrbništva nad svemirom za vrijeme Isusovog darivanja na Zemlji, nastavlja s davanjem savjeta u vezi darivanja koji će poslužiti kao vodič Isusu prilikom njegova utjelovljenja, dok bude odrastao kao smrtnik Zemlje.

S tim u vezi treba imati na umu da je Isus izabrao, za izvršenje ovog darivanja u obličju smrtnog tijela, u skladu s voljom Rajskog Oca. Sin Stvoritelj nema nikakve potrebe za uputama bilo koje osobe u vezi najboljeg načina izvođenja ove inkarnacije isključivo u svrhu postizanja svemirskog suvereniteta, ali on je krenuo na program objave Vrhovnog koji je podrazumijevao združeno funkcioniranje s različitim voljama Rajskih Božanstava. Tako njegov suverenitet, kada ga je konačno i osobno stekao, je zapravo bio sveobuhvatan, uključujući sedmerostruku volju Božanstva kao što kulminira u Vrhovnom. Njegovim rođenjem 21.08. 7. godine pr.nove ere započinje cijeli ovaj njegov poduhvat na Zemlji.

Oznake: religija