PO TREĆI PUT SAM MORAO OBNOVITI POST O RELIGIJI UMA I RELIGIJI DUHA. TO TRAŽI VELIKI ZNAČAJ KOJI OVA TEMA IMA ZA SVAKOG POJEDINCA.

Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom.

Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti.
Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.

Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:

1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa – religija uma – intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinska religija – religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak.

Na Zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja – čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.

U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije – religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.

Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha.

Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine.
stine.

Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – ujednačenost sudbine – potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Oznake: religija

Prije dolaska i rođenja na Zemlji, Isus se na sličan način podario šest puta u obličju šest različitih vrsta inteligentnih bića njegove raznolike tvorevine. Nakon toga je bio spreman spustiti se na Zemlju u obličju smrtnog čovjeka, najnižeg reda njegovih inteligentnih stvorenih bića i kao pripadnik ovog materijalnog svijeta izvršiti posljednji čin u drami stjecanja suvereniteta nad svemirom u skladu s mandatom božanskih Rajskih Vladara svemira nad svemirima.

Tijekom svakog od ovih prethodnih darivanja, Isus je ne samo stekao konačno iskustvo jedne skupine njegovih stvorenih bića, već je također stekao bitno iskustvo u pogledu Rajske suradnje koja bi, sama po sebi, dodatno pridonijela da ga učini suverenom svemira koji je sam stvorio. U bilo kojem trenutku tijekom svih prošlih lokalnih svemirskih vremena, on je mogao ustvrditi osobni suverenitet kao Sin Stvoritelj, i kao Sin Stvoritelj mogao je vladati svojim svemirom po vlastitom izboru. U slučaju da je on na taj način preuzeo vlast, Imanuel i povezani Rajski Sinovi su trebali napustiti svemir. No, njemu nije bilo po želji vladati svojim svemirom samo u svoje izolirano ime, kao Sin Stvoritelj. On je želio postići uzašašće zahvaljujući stvarnom iskustvu u skladu s operativnim podređenjem svoje volje Rajskom Trojstvu i doći na to visoko mjesto u svemirskom statusu gdje bi postao kvalificiran da vlada svojim svemirom i administrira svoje poslove s tim savršenstvom uvida i mudrosti izvršenja koji trebaju biti obilježje uzvišene vladavine Vrhovnog Bića. On nije težio usavršavanju svoje vladavine u ulozi Sina Stvoritelja, već je težio postignuću nadmoći uprave u utjelovljenju svemirske mudrosti i božanskog iskustva Vrhovnog Bića.

Isus je imao dvostruku svrhu u provođenju ovih sedam darivanja raznim vrstama njegovih svemirskih stvorenja: Prvo, želio je steći potrebno iskustvo u razumijevanju stvorenja koje se zahtijeva od svih Sinova Stvoritelja prije nego što preuzmu puni suverenitet. U bilo kojem trenutku Sin Stvoritelj može odlučivati da preuzme vlast nad svojim svemirom pozivajući se na svoje pravo, ali on može preuzeti vlast kao vrhovni predstavnik Rajskog Trojstva tek nakon što prođe kroz sedam darivanja u obličju svemirskih stvorenja. Drugo, on je bio težio privilegiji predstavljanja najviše vlasti Rajskog Trojstva koja se može ostvariti u izravnoj i osobnoj upravi nad lokalnim svemirom. Tako je Mihael, tijekom iskustva svakog svog svemirskog darivanja, sebe uspješno i prihvatljivo dobrovoljno podredio različitim kombinacijama volje različitih udruženja osoba Rajskog Trojstva. Drugim riječima, na prvom darivanju podredio je svoju volju kombinaciji volje Oca, Sina i Duha; a na drugom darivanju, kombinaciji volje Oca i Sina; na trećem, volji Oca i Duha; na četvrtom, volji Sina i Duha; na petom, volji Beskonačnog Duha; na šestom, volji Vječnog Sina; a tijekom sedmog i konačnog darivanja, na Zemlji, volji Oca Svih.

Isus kombinira u svom osobnom suverenitetu božansku volju sedmerostruke faze univerzalnih Stvaralaca s razumijevanjem iskustva njegovih stvorenih bića lokalnog svemira. Tako je njegova administracija postala zastupnik najveće moguće snage i autoriteta, iako je bila lišena svih proizvoljnih pretpostavki. Njegova moć je neograničena, jer je izvedena od iskustva koje je stečeno u suradnji s Rajskim Božanstvima; njegov autoritet je neupitan budući da je stečen kroz stvarno iskustvo življenja u obličju stvorenih bića svemira; njegov suverenitet je vrhovni budući da utjelovljuje u jednoj te istoj osobi sedmerostruko stanovište Rajskog Božanstva s stajalištem stvorenog bića vremena i prostora.

Nakon što je odlučio o vremenu konačnog darivanja i nakon što je odabrao planet na kome će se ovaj izvanredni događaj održati, Isus je održao uobičajenu sjednicu sa Gabrielom prethodno darivanju, a zatim je sebe predstavio svojem starijem bratu i Rajskom savjetniku, Imanuelu. Sve ovlasti svemirske uprave koje nije prethodno dodijelio Gabrielu, Mihael je sada dodijelio u skrbništvo Imanuela. I neposredno prije Isusova odlaska na utjelovljenje na Zemlju, Imanuel, u prihvaćanju skrbništva nad svemirom za vrijeme Isusovog darivanja na Zemlji, nastavlja s davanjem savjeta u vezi darivanja koji će poslužiti kao vodič Isusu prilikom njegova utjelovljenja, dok bude odrastao kao smrtnik Zemlje.

S tim u vezi treba imati na umu da je Isus izabrao, za izvršenje ovog darivanja u obličju smrtnog tijela, u skladu s voljom Rajskog Oca. Sin Stvoritelj nema nikakve potrebe za uputama bilo koje osobe u vezi najboljeg načina izvođenja ove inkarnacije isključivo u svrhu postizanja svemirskog suvereniteta, ali on je krenuo na program objave Vrhovnog koji je podrazumijevao združeno funkcioniranje s različitim voljama Rajskih Božanstava. Tako njegov suverenitet, kada ga je konačno i osobno stekao, je zapravo bio sveobuhvatan, uključujući sedmerostruku volju Božanstva kao što kulminira u Vrhovnom. Njegovim rođenjem 21.08. 7. godine pr.nove ere započinje cijeli ovaj njegov poduhvat na Zemlji.

Oznake: religija

Najvažnija spoznaja koja se mora usaditi u ljudska bića je da život ne prestaje nakon smrti fizičkog tijela, tako da ne možemo pobjeći od posljedica onoga što smo učinili. To je najvažnije.

Ovaj post je namjenjen ljudima koji misle da su istinski pobožni ali većina njih nije istinski pobožna, jer ne shvaćaju istinu. Oni su, zapravo, fanatici, oni sumnjaju. Ovo što iznosim se tiče znanja i mudrosti jer među njima postoji razlika. Mudrost se ne može prenijeti, jer u mnogo prilika mudrost zvuči poput budalaštine, jer ne postoje riječi za prenošenje mudrosti - ona je upućenost.

Kakva bi to magija mogla biti u smrti, prirodnom raspadu materijalnog tijela, da bi takav jednostavan korak smjesta transformirao smrtni i materijalni um u besmrtni i usavršeni duh? Takva uvjerenja nisu ništa drugo nego ugodna bajanja koja proizlaze iz neznanja i praznovjerja. Na dugom, dugom rajskom putu preživjelo ljudsko biće prelazi sa fizičkog evolucijskog svijeta na također fizičke arhitetonske svijetove i kako napreduje na planetama na kojima živi su sve manje materijalne.
Uvijek ovakav prijelaz posreduje između smrtnog statusa i kasnijeg statusa duha preživjelih ljudskih bića.

Ova područja su lokalno-svemirske sfere koje povezuju materijalne i duhovne razine egzistencije stvorenih bića. Svi ovi svjetovi su arhitektonske sfere i oni imaju dvostruko više elemenata od evolcijskih planeta. Takvi svjetovi koji su napravljeni po narudžbi, ne samo da obiluju teškim metalima i kristalima načinjenim od sto fizičkih elemenata, nego isto tako imaju točno sto oblika jedinstvene energetske organizacije koja nosi naziv morontija materijal. Rani život preživjelih smrtnika u lokalnim sustavima je vrlo sličan životu na našem sadašnjem materijalnom svijetu, a postaje sve manje fizički i više doista morontijalan na studijskim svjetovima zviježđa.

Kada se napreduje kroz život na višim razinama sukcesivno će vam se pružiti 570 novih tijela u svakoj fazi vaše progresivne transformacije. Od vremena odlaska sa materijalnih svjetova dok ne budete konstituirani kao prvi stupanj duha, proći ćete kroz 570 odvojenih i progresivnih promjena. Osam njih javljaju se u sustavu, 71 u zviježđu, a 491 za vrijeme boravka na planetama koji okružuje glavni svijet lokalnog svemira.

Tijekom ranog života na prvim prebivališnim svijetovima morat ćete često pribjegavati upotrebi tumača i prevoditelja. Oni znaju i govore sve jezike lokalnog svemira; oni su lingvisti svemirskih domena.
Nećete učiti nove jezike automatski; naučit ćete jezik tamo onako kako ga učite i ovdje, a ova briljantna bića će biti vaši nastavnici jezika. Prvi predmet studija na prebivališnim svjetovima bit će jezik Sustava, a zatim jezik Lokalnog svemira. I dok budete ovladavali novim jezicima, Morontija Pratitelji će vam biti učinkoviti tumači i strpljivi prevoditelji. Vi nikada neće naići na bilo kojeg posjetitelja ovih svjetova, a da se neki Morontija Pratitelj ne ponudi da posluži kao prevoditelj.

Svako biće koje dođe na ove svjetove ima svoj dom, mjesto boravka i odmora. Većina prebivališnih svjetova su strukture bez krova, veličanstveno izgrađene zidine s finim ukrasima. Zbog klimatskih i drugih fizičkih uvjeta koji prevladavaju na arhitektonskim svjetovima, krovovi su u potpunosti nepotrebni..

VIDLJIVI FIZIČKI SVEMIR
Plinovito, tekuće i kruto stanja su pitanja atomskih i molekularnih odnosa, ali gustoća je odnos prostora i mase. Gustoća ovisi izravno s količinom mase u prostoru i obrnuto s količinom prostora u masi, prostor između središnje jezgre materije i čestice koje kovitlaju oko tih centara, kao i prostor unutar takvog materijala čestica.

Naša Zemlja je linija ogromne energije, mali planet u krugu ogromne mase, najgušći naseljeni planet u Svemiru, gdje se zbog toga fizičko iskustvo ispoljava najviše od svih naseljenih planeta. Bića na drugim planetama imaju isto fizičko iskustvo ali ne tako jako, njihovi planeti imaju daleko manju gustoću.

Naš lokalni sustav se sastoji od preko 7.000 astronomskih grupa, ili fizičkih sustava, neki od kojih su podrijetla slična onim u našem solarnom sustavu. Astronomski centar je ogroman tamni otok prostora koji se sa popratnim područjem nalazi nedaleko od sjedišta sustavne vlasti. U našem sustavu se trenutno nalazi 619 naseljeni planet a 200 ih je još u pripremi. Naša planeta Zemlja ima broj 606.

Postoje više od dvije tisuće sunaca koja izlijevaju dalje svjetlo i energije u Sustavu, a naše sunce je prosječna plamena kugla. Od trideset sunca najbližih našem, samo tri su svjetlija. Visoke Ciilizacije su pokrenule specijalizirane energije struje koje dijeluju između pojedinih zvijezda i njihovih sustava. Te solarne peći, zajedno s tamnim divovima prostora, služe središtima moći i fizičkim kontrolorima kao dio stanica za učinkovitu koncentraciju i direktionizaciju energije krugova materijalne kreacije.

Zemlja je relativno izolirana na rubu našeg Lokalnog Sustava, naš solarni sustav, sa jednim izuzetkom, kao najudaljeniji postavljen od centralnog planeta lokalnog sustava -Jerusema, dok je sam naš Sustav najudaljeniji sustav našeg Zviježđa koje ima oko tisuću sustava, i to zviježđe je sada poprijeko vanjskog ruba našeg Lokalnog Svemira. Mi smo doista među najmanjim od svega stvorenoga a nakon Isusovog darivanja povišen je naš planet na položaj i čast velikog svemirskog interesa. Ponekad posljednji je prvi, a uistinu najmanje postaje najveće.

NEVIDLJIVI FIZIČKI SVEMIR NAŠEG LOKALNOG SUSTAVA
Drugi, za naše materijalne oči nevidljivi također materijalni planeti egzistiraju na frkvenciji ili brzinskim ovojnicama višim od brzine svjetla naše stvarnosti. One planete se nalaze u različitoj frekvenciji stvarnosti. Zbog brzina.

Administrativno središte Sustava se sastoji od nakupina arhitektonskih sfera, njih pedeset sedam – sam Jerusem, sedam velikih satelita, i četrdeset devet subsatelita. Jerusem, glavna sfera sustava (u Bibliji spominjan kao Nebeski Jeruzalem), gotovo je sto puta veći od Zemlje, iako je njegova gravitacija malo manja. Jerusemovi glavni sateliti su sedam tranzicijskih svjetova, koji su oko deset puta veći od Zemlje, dok je sedam subsatelita tih prijelaznih područja veličine Zemlje. Takve sfere nisu evolucijske kao naša planeta, oni su stvoreni i kao takvi i funkcioniraju.


Naš lokalni sustav Satania sa upravnim planetom Jerusemom, sedam svjetova prijelazne kulture koji svaki ima sedam satelita. ukupno 56 svjetova satanijskog sustava.

Energija na Jerusemu je vrhunski kontrolirana i cirkulira oko sfere u zoni kanala, koji su izravno hranjeni iz energetske točke prostora i njom se stručno upravlja (Visoka Civilizacija koja posjeduje dosegnuto savršenstvo, potpunu poslušnost prema Bogu). Prirodnu otpornost na prolaz te energije kroz fizičke kanale vođenja donose topline potrebne za proizvodnju ujednačene temperature Jerusema. Puno svjetlo i temperaturu održava na oko 21 stupnjeva celzijusa, dok je tijekom razdoblja svjetlosne recesije pada na nešto manje od 10 stupnjeva.

Rasvjeta sustava Jerusema ne bi trebalo biti tako teška shvatljiva. Nema dana i noći, ni sezone topline i hladnoće. Energetski transformatori održavaju 100.000 centara od kojih se razrijeđene energije projiciraju prema gore kroz planetarnu atmosferu, prolazi kroz određene promjene, dok ne dođe električna klima na strop sfere, a zatim se te energije reflektiraju natrag i dolje kao blago prosijavanje, pa čak i svjetlost oko intenziteta Zemljinog sunca kad sija iznad glave u deset ujutro.

Pod takvim uvjetima osvjetljenja, svjetlosne zrake se ne čine da dolaze iz jednog mjesta, one se prosijaju iz neba, proizlaze podjednako iz svih smjerova prostora. To svjetlo je vrlo slično prirodnom sunčevom svjetlu, osim da ono sadrži puno manje topline. Tako će se priznati da su takva sjedišta svjetova nisu svjetlosni u prostoru, i ako bi Jerusem bio vrlo blizu Zemlji, ne bi bio vidljiv.

Ova rasvjeta sfere se ravnomjerno održava u sedamdeset pet posto Jerusemskog dana, a onda se postupno smanjuje do, u vrijeme minimalnog osvjetljenja, svjetlost je tada kao kod našeg punog mjeseca na vedroj noći. To je miran sat za sve na Jerusemu. Emitiranje primaju samo stanice u pogonu tijekom ovog razdoblja odmora i rehabilitacije.

Jerusem prima blijedo svjetlo iz nekoliko obližnjih sunca - vrsta sjajane svjetlosti zvijezda - ali ne ovisi o njima, svjetovi kao Jerusem ne podliježu hirovima poremećaja sunca, niti su suočeni s problemom hlađenje ili umiranja sunca.

Sedam tranzicijskih svjetova i njihovih četrdeset devet satelita su grijani, osvijetljeni, opskrbljeni energijom, i navodnjavani Jerusemskom tehnikom.

FIZIČKE OSOBINE JERUSEMA

Na Jerusemu nema gorskih raspona Zemlje i drugih evolucijskih svjetova jer ne postoje ni potresi ni kiša, ali ćetmo uživati u lijepim visoravnima i drugim jedinstvenim varijacijama topografije i krajolika. Ogromna područja Jerusema sačuvana su u "prirodnom stanju", a raskoš tih dijelova je sasvim izvan snage ljudske imaginacije. Postoje tisuće i tisuće malih jezera, ali ne i razbiješnjenih rijeka ni ekspanzivnih oceana. Nema kiše, ni oluje ni snježne oluje, na bilo kojem od arhitektonskih svjetova, ali postoje dnevne oborine od kondenzacije vlage za vrijeme najnižih temperatura koje se događaju za vrijeme svjetlosne recesije. (Rosišta je veće na tri plinska svijeta nego na dvije plinske planet poput Zemlje.) Fizičke biljke života i svijet živih bića zahtijeva vlagu, ali to uglavnom dobivaju od podzemnih sustava cirkulacije koji se proteže na cijelom području, čak i do samih vrhova gorja. Ovaj vodeni sustav nije u potpunosti podzemni, jer postoji mnogo kanala međusobno povezanih pjenušavih jezerima Jerusema. Atmosfera Jerusema ima tri plinske smjese. Ovaj zrak je vrlo slična onom na Zemlji uz dodatak plina prilagođenog za disanja tog poretka života. Ovaj treći plina ni na koji način ne onesposobljava zrak za disanje životinja ili biljaka materijalnih vrsta.

Prijevozni sustav je u savezu sa cirkulacijom kretanja potoka energija, to je glavna struja energije koji se nalazi na intervalima od 18 kilometara. Do podešavanja fizikalnih mehanizama materijalna bića na planetu mogu nastaviti kretanje različitim tempom četri do osamsto kilometara na sat. Prijevozne ptice lete na oko sto osamdeset kilometara na sat zrakom. Mehanizmi Materijalnih Civilizacija putuju oko petsto kilometara na sat. Materijalni i početna domaća bića moraju koristiti ova mehanička prijevozna sredstva, ali duhovne ličnosti nastavljaju uz vezu vrhunske snage i duhovnih izvora energije.

Jerusem i pridruženi svjetovi su obdareni sa deset standardnih podjela fizičkog života karakterističnih za arhitektonske sfere Lokalnog Svemira. A budući da nema organske evolucije na Jerusemu, nema sukobljenih oblika života, bez borbe za opstanak, ne opstaju najjači. Umjesto toga postoji kreativna adaptacija koja nagovješćuje ljepotu, sklad i savršenstvo vječnog svijeta središnjeg i božanskog svemira. I u sve to kreativno savršenstvo je većina nevjerojatno miješanje fizičkog i morontia života, umjetnički kontrast od nebeskih obrtnika i naših bližnjih.

Jerusem je doista predznak rajske skale slave i veličanstvenosti. Ali nikada se ne možemo nadati da ćemo dobiti adekvatnu ideju ovih slavnih arhitektonskih svjetova u pokušaju opisa. Tu je tako malo toga da se može usporediti sa ičim na svijetu, a čak i tada stvari na Jerusemu tako nadilaze stvari Zemlje da je usporedba gotovo groteskna. Dok ne stignete na Jerusem, teško možete zamisliti sve kao pravi koncept nebeskog svijeta, ali to nije tako dugo vremena u budućnosti kada dolazi iskustvo na sustavnom kapitelu u usporedbi s nekim vremenom dolazka na više udaljene trening sfere svemira i Havone. Proizvodnja ili laboratorijski sektor Jerusema je veliko područje, onaj koji če zemaljski ljudi teško prepoznati jer nema pušenja dimnjaka, ipak, tu je zamršeno materijalno gospodarstvo povezano sa tim posebnim svjetovima, a tu je savršenstvo mehaničkih tehnika i fizičkih postignuća koja će zapanjiti, pa čak i izazvati strahopoštovanje naših najiskusnijih kemičara i izumitelja. Zaustavljanje je uzeto u obzir za ovom prvom svijetu pritvora u Rajskom putovanju koji je daleko više materijalan nego duhovan. Tijekom svog boravka na Jerusemu i tranzicijiskim svjetovima ste daleko bliži našem zemaljskom životu materijalnih stvari nego kasnije u životu unapređenja duhovnog postojanja.

Dok je bio na Zemlji, Isus je govorio o "mnogim stanovima u Očevom svemiru." Svih pedeset šest svjetova koji orkužuju Jeruzem na određeni način omogućuju postojanje prijelazne kulture uzlaznih smrtnika, dok sedam satelita koji okružuju prvi svijet preciznije nose naziv "prebivališni svjetovi."

Prijelazni svijet broj jedan je sam po sebi posvećen isključivo uzlaznim aktivnostima, kako predstavlja glavni centar finalističkog zbora koji je pripojen našem lokalnom Sustavu. Ovaj svjet trenutno služi kao glavno središte više od stotinu tisuća finalističkih skupina, dok svaka skupina obuhvaća tisuću proslavljenih bića. Nakon što određeni sustav ostvari status svjetla i života i kako prebivališni svjetovi jedan za drugim prestanu služiti kao stanice posvećene smrtničkoj obuci, rastući broj finalista preuzima ove starije i usavršenije sustave.
Uprava nad sedam prebivališnih svjetova počiva pod odgovornošću odgovarajućeg nadglednika i Melkizedeka. Na svakom svijetu djeluje aktivni upravitelj koji neposredno polaže račune jeruzemskim vladarima.

Na prvom prebivališnom svijetu sve preživjele osobe moraju zadovoljiti uvjete roditeljske uloge svojih rodnih planeta. Ni jedan materijalni smrtnik ne može izbjeći iskustvo podizanja djece, njihove ili tuđe, bilo na materijalnim svjetovima ili kasnije na finalističkim svjetovima Jeruzema. Očevi moraju proći kroz ovo bitno iskustvo jednako kao i majke. Vrlo je žalosno i pogrešno što suvremeni narodi na Zemlji smatraju da podizanje djece predstavlja prvenstveno majčinsku dužnost. Djeci trebaju očevi kao i majke, dok očevima treba ovo roditeljsko iskustvo jednako kao što treba i majkama. Škole koje podižu novorođenčad počivaju na prvom jeruzemskom svijetu prijelazne kulture. Ove škole za novorođenčad prvenstveno rade na podizanju i odgoju djece vremena, uključujući i djecu koja su umrla na evolutivnim svjetovima prije postignuća individualnog statusa u svemirskim arhivima. U slučaju opstanka bilo jednog ili oba roditelja ovakvog djeteta, čuvar sudbine daje punomoć svom suradniku iz reda kerubima da djeluje kao čuvar djetetovog potencijalnog identiteta, predajući ovom kerubimu odgovornost izručenja ove nerazvijene duše u ruke Učitelja Prebivališnih Svjetova u probnim vrtićima ovih svjetova.

Ovi štićenici, ova novorođenčad uzlaznih smrtnika, uvijek primaju personifikaciju u izvornom fizičkom statusu u vijeme smrti, jedno bez reproduktivne moći. I buđenje nastupa upravo u času dolaska njihovih roditelja na prvi prebivališni svijet. I ova djeca zatim primaju svaku priliku, u svom novom obličju, izabrati nebeski put jednako kao što bi to bila u stanju učiniti na svjetovima koji su posvjedočili preuranjeni svršetak njihovog života.

Na dječjem svijetu, uvjetna bića se djele u grupe ovisno o tome da li imaju Fragmente Boga-Tajanstvenog Osmatrača, jer oni dolaze u umove ove materijalne djece jednako kao što to čine na svjetovima prostora. Djeca koja nisu dostigla dob primitka Osmatrača žive u petočlanim obiteljima i mogu biti bilo mlađa ili staria od godinu dana, sve do otprilike pet godina ili sve do Osmatračevog dolaska.

Sva djeca evolucijskih svjetova koja imaju Tajanstvene Osmatrače ali koja prije smrti nisu donijela odluku u pogledu Rajskog puta, jednako tako primaju personifikaciju na tom svijetu sustava, gdje jednako tako rastu u obiteljima Materijalnih Civilizacija i njihovih kao i djeca koja su pristigla bez Osmatrača, a koja s vremenom primaju Tajanstvene Promatrače nakon što dostignu dob koja predstavlja uvjet donošenju moralnih odluka.
Mladež i djeca finalističkog svijeta koja imaju Osmatrače (Izvorni fragment Boga), u dobi od šest do četrnaest godina, jednako odrastaju u petočlanim obiteljima; ove obitelji obuhvaćaju djecu od šest, osam, deset, dvanaest i četrnaest godina. Nakon šesnaeste godine, čim donesu konačnu odluku, djeca prelaze na prvi prebivališni svijet i započinju ići Rajskim putem. Dok postoje djeca u nekim slučajevima donesu odluku prije šesnaeste godine smjesta prelazeći na uzlazne svjetove, prema standardima Urantije vrlo mali broj djece ispod šesnaeste godine pristiže na prebivališne svjetove.

PRIJELAZ SA ZEMLJE NA PRVI SVIJET

Na prebivališnim svjetovima smrtna bića koja se ovom prilikom podižu iz mrtvih nastavljaju svoje živote upravo tako gdje ih je zatekla smrt. Dok pri prelasku sa Zemlje na prvi prebivališni svijet mogli bi primijetiti bitniju razliku, da smo bili rođeni na normalnijem i naprednijem vremenskom svijetu, teško da bi primijetili razliku izuzev što bi imali drugačije tijelo; čovjekov tjelesni hram ostaje na rodnom svijetu.

U samom centru aktivnosti prvog prebivališnog svijeta počiva centar za podizanje mrtvih, ogromni hram posvećen sklapanju ličnosti.

Na prvom prebivališnom svijetu (ili na nekom drugom u slučaju naprednijeg statusa) možete nastaviti s intelektualnom obukom i duhovnim razvojem upravo na istoj onoj razini gdje ste bili prekinuti prilikom smrti. Između časa planetarne smrti i uskrsnuća na prebivališnom svijetu, smrtni čovjek ne prima ništa drugo izuzev spoznaje činjenice da je preživio smrt. Ovdje nastavljate upravo tamo gdje ste prekinuli na Zemlji.

Gotovo cijelo iskustvo življenja na prvom prebivališnom svijetu počiva u otklanjanju nedostataka. Preživjela bića prvog smještajnog svijeta u sebi nose tako mnogobrojne i raznolike nedostatke u pogledu karaktera smrtnog bića i mjere ljudskog iskustva, da glavne aktivnosti ovog svijeta počivaju na korekciji i ispravci ovih mnogostrukih nasljeđa tjelesnog života na materijalnim evolucijskim svjetovima vremena i prostora.

Ako se ne trabate zadržati na prvom prebivališnom svijetu, na koncu desetodnevnog odmora ponovo odlazite na počinak i odlazite na drugi svijet, i nakon svakih deset dana nastavljate napredovati dok ne stignete do svog položaja.
Pri svakom napretku s jednog prebivališnog svijeta na drugi, primate novoizgrađeno i prikladno prilagođeno tijelo. Nakon što pođete na počinak sa serafskim prijevoznicima, budite se s novim ali nerazvijenim tijelom u dvoranama uskrsnuća, upravo kao što se bili stigli na prvi prebivališni svijet izuzev što Fragment Boga (Duša) ostaje uz vas prilikom ovog prijelaznog sna između prebivališnih svjetova. Vaša ličnost ostaje nedirnuta nakon što pređete s evolucijskog svjeta (Zemlje) na početne prebivališne svjetove.

Premda imate nova tijela, kroz svih sedam svjetova nastavljate jesti, piti i odmarati se. Ovdje živite na novoj hrani, vrsti živuće energije koja nije poznata na materijalnim svjetovima. Ta tijela potpuno koriste vodu i hranu; nema otpada. Razmislite o slijedećem: Prvi prebivališni svijet je uveliko materijalan planet koji predstavlja početke novog režima. Vi ste tu još uvijek ljudsko biće i dok kao takvi niste daleko od ograničenih gledišta smrtničkog života, na svakom se svijetu može vidjeti jasan napredak. Sa svijeta na svijet postajete sve manje materijalni, sve intelektualniji i ponešto više duhovni. Najbitniji duhovni napredak nastupa na posljednja tri od sedam progresivnih svjetova.

PROBLEMI SA PRIJELAZOM NAKON SMRTI
Međutim, duše koje su došle na ovaj naš planet Zemlju postale su, u svojim fizičkim tijelima, neodgovorne. Ovo je postao planet želje. Duše koje se ovdje nalaze ponašaju se kao da su u živom pijesku i kao da se koprcaju i nestaju u toj želji. Važno je da mi evoluiramo, jer bez evolucije ovog planeta, ni drugi planeti u Svemiru ne mogu ići naprijed. On je zaustavio rast Svemira. Važno je da se podigne razina svijesti našeg planeta. Upravo ljubav s ovog planeta je ono što stvara energiju koja hrani Boga. A naš je planet zaustavio rast dijela Svemira, umjesto da evoluira onako kako treba, da postane jedno s Božanskim. Mnoge od ovih duša koje ovdje žive, kad umru, zarobljene su u atmosferi ovog planeta, a onda se stalno iznova rađaju u istom svijetu i čini se da nikud ne idu. Naš je planet prvotno stvoren da poduči ravnoteži između duhovnog i fizičkog svijeta. Ali, u tom fizičkom svijetu duše su upale u materijalizam, i stoga ta bića nikad ne evoluiraju izvan pojasa ovog planeta. Njihove se želje još uvijek nalaze u njihovim mislima i osjećajima, a njihove ih želje drže prikovanima za ovaj planet i stoga se događa umnožavanje koje će se nastaviti dok ovaj planet ne potone.

Ono što je bilo isplanirano za planet Zemlju, nije se dogodilo. Premda je otkriveno da od svih planeta u Svemiru ona ima najviše ljepote, najveću raznolikost promjene, otkriveno je da oni koji žive na planetu Zemlji imaju veliko fizičko svojstvo, kakvo ne postoji na drugim planetima. Duše su se prilijepile na planet Zemlju.

Tu priljepljenost uzrokuje gravitacijska gustoća i privid da je ona stvarna. Priljepljenost je osjećajna, ona potiče od nesposobnosti da se tijelo ukloni iz sebe u gravitacijskoj gustoći. Kad uklonite tijelo iz sebe, ono se deblokira, tako da se može ublažiti osjećajna gravitacijska gustoća i ugledati prava stvarnost. Ovaj je planet stvoren da bi bio raj i da bi Zemlja imala svu svoju raznolikost bilo je neophodno stvoriti je gravitacijski gustom.

Za neke duše, njihov izbor da budu rođene u ovo vrijeme nije služio evolucijskom procesu njihovog rasta, već je bio u službi ovog planeta, da bi istaknule važnost shvaćanja Zemljinog mjesta u Svemiru i ljudskih bića na njoj. Postoje mnogi koji su u ovo vrijeme došli na Zemlju, koji su izabrali doći ovdje zbog potreba Svemira, da bi pomogli.

Baš kao što je Stvoritelj sveznajući, i svaka pojedina duša je sveznajuća i postoje različiti putevi kojima svaka pojedina duša može krenuti. U vrijeme dolaska na planet Zemlju, duše izrade svoju kartu, one se ograniče u svom izboru, ali sa sobom donesu kartu, tako da imaju izbor oko toga slijediti tu kartu ili ne. Zbog toga što Stvoritelj zna sve, to ne znači da postoji miješanje u živote ljudskih bića.

To je ujedno jedan od ključnih problema opstanka ovog našeg planeta koji je postao usko grlo napretka za duše i velika prijetnja populacijskog prenapučavanja i ekološkog urušavanja.

Oznake: religija

Stupanj u kojem sebi privlačimo tražitelje istine predstavlja mjerilo našeg obdarenja istinom, naše ispravnosti. Mjera u kojoj moramo nositi svoju poruku ljudima, na neki način predstavlja mjeru našeg neuspjeha da živimo život ispravnosti, usklađenja s istinom.

Istinska religija je osmišljena kako bi se umanjio pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i učinkovitost ispravnosti.
Isus je više puta učio svoje apostole da ni jedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija na mjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.

Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo – prirodno i obznanjeno – u bilo koje doba i u bilo kojoj skupini ljudi, mogu se naći tri različita oblika religiozne odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:

1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.

2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni koncepti i prakse svih civiliziranijih rasa – religija uma – intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.

3. Istinska religija – religije otkrivenja. Otkrivenje nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimični pogled dobrote i ljepote beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.

Isus je objašnjavao da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome da se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu. Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični evolucijskim praksama primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje na razinu višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavljaju pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.

Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja tehniku izbjegavanja stvarnosti u traženju zadovoljenja čežnji duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište čovjekovoj zbrkanoj i izbezumljenoj duši od napadaja straha i muka neizvjesnosti. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ova zadovoljstva i uvjerenja, samo pasivni i čisto intelektualni pristanak.

Na zemlji će dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji prije svega traže ovaj način osiguranja duhovne utjehe, iako kroz svoju povezanost s religijama autoriteta kompromitiraju suverenitet svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju svako pravo na sudjelovanje u tom najuzbudljivijem i najinspirativnijem od svih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, uzbuđenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrića, ustrajnom istraživanju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovnom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom koja se časno ostvaruje u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja – čovjekovoj potrazi za Bogom i njegovom pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.

Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili ni malo napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i neodlučne duše koje se instinktivno klone borbe duha i mentalne nesigurnosti povezane s ovim putovanjem vjere koje vodi u smionu avanturu na otvorenim pučinama neistražene istine u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i doživljava ljudska duša u svojoj evoluciji.

U Rimu su religiozne vođe formulirale različite doktrine koje su koncipirali njihovi prvi učitelji i stari proroci, od kojih su ovi formirali sustav intelektualnih uvjerenja, religiju autoriteta. Sve takve religije apeliraju samo na ljudski um. A tadašnja Crkva umjesto da krene Isusovim putem i počne hrabro naviještanje nove religije – religije koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religije koja prije svega apelira na božanski duh Boga Oca koji boravi u umu čovjeka; religija koja izvodi autoritet iz plodova prihvaćanja onoga šte se tako sigurno javlja u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.

Svima koji učine napor na duhovnom razvoju mijenja se religija od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet u stvarno iskustvo te žive vjere koja je u stanju shvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma nas beznadežno veže za prošlost; religija duha se sastoji u progresivnom otkrivenju i uvijek nas mami prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.

Religija autoriteta može pružiti trenutni osjećaj utemeljene sigurnosti, ali za to prolazno zadovoljstvo plaćate gubitkom svoje duhove slobode i religiozne ovlasti. Bog Otac ne zahtijeva kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko da sebe prisilite na vjerovanje u stvari koje su vam duhovno odbojne, nesvete i neiskrene. Od vas se ne traži da izgubite svoj vlastiti osjećaj milosti, pravde i istine pokoravanjem nekom zastarjelom sustavu religijskih formi i ceremonija. Religija duha vam zauvijek daje slobodu da slijedite istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha.

Neka je sram svih lažnih vjerskih učitelj koji bi povukli gladne duše natrag u mračnu i dalju prošlosti i tamo ih ostavili. I tako su ti nesretni ljudi osuđeni na strah od svakog novog otkrića, dok su zbrkani svakim novim otkrivenjem istine.

Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište ljudske egzistencije; stoga religija uma uvijek mora odražavati ove različite rasne stavove. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo se mogu postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva jedino može biti ostvarena samo kada i kako različite umne religije autoriteta postanu nadahnute i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha – religijom osobnog duhovnog iskustva.

Religije autoriteta jedino mogu podijeliti ljude i navesti ih da savjesno zauzmu protivne pozicije; religija postupno privlači ljude u zajednicu i navodi ih da jedni drugima pokažu suosjećajno razumijevanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost uvjerenja, ali to je nemoguće ostvariti s obzirom na današnje okolnosti u svijetu. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva – ujednačenost sudbine – potpuno dopuštajući raznolikost uvjerenja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i perspektive. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta se kristaliziraju u beživotna kreda; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela suosjećajne službe i milostivog posluživanja.

Oznake: religija

Religija najbolje služi društvu kad je najmanje povezana sa svjetovnim institucijama društva. Kako su u prošlim stoljećima društvene reforme bile najvećim dijelom ograničene na moralna područja, religija nije morala prilagoditi svoj stav opsežnim promjenama ekonomskih i političkih sustava. Glavni problem religije je počivao u nastojanju da postavi dobro na mjesto zla u okviru postojećeg društvenog poretka političke i ekonomske kulture. Religija je tako neizravno nastojala ovjekovječiti postojeći društveni sustav, biti potpora održanju tekućeg oblika civilizacije.

Ali religija se ne bi trebala izravno zalagati bilo za stvaranje novih društvenih uređenja ili za očuvanje starih. Istinska religija se opire nasilju kao metodi društvene evolucije, dok se ne opire inteligentnim naporima društva da podesi svoje običaje i prilagodi svoje institucije novim ekonomskim uvjetima i kulturnim zahtijevima.

Religija je u prošlim stoljećima odobrila povremene društvene reforme, dok se u dvadesetprvom stoljeću od nje s pravom traži da se prilagodi opsežnoj i neprekidnoj društvenoj preobrazbi. Uvjeti življenja se mijenjaju tako brzo da se institucionalne promjene moraju uveliko ubrzati, dok se religija mora sve brže prilagođavati ovom novom i mijenjajućem društvenom poretku.

Robotizacija , internet i širenje naorbazbe mijenjaju civilizaciju; kako bi se izbjegla kulturna katastrofa, bitno je učiniti određena ekonomska prilagođenja i društvene promjene. Ovaj novi i nastupajući društveni poredak se neće sasvim stabilizirati kroz cijelo naredno tisućljeće. Ljudska rasa mora prihvatiti niz promjena, prilagođenja i preinaka. Čovječanstvo se kreće prema novoj i neočitovanoj planetarnoj sudbini.

Religija mora postati snažan utjecaj koji će osigurati moralnu stabilnost i duhovni napredak, a koji će imati dinamično djelovanje unatoč svim ovim promjenljivim uvjetima i beskrajnim ekonomskim prilagođenjima.
Društvo se nikad više ne može nadati da će postići staloženost i stabilnost koje su vladale tijekom prošlih stoljeća. Društveni brod je isplovio iz zaklonjenih tjesnaca utemeljene tradicije i počeo krstariti otvorenim morima evolucijske sudbine; i čovjekova duša, kao nikad prije u svjetskoj povijesti, treba pažljivo ispitati karte moralnosti i pomno proučiti kompas religioznog vodstva. Najznačajnija misija religije kao društvenog utjecaja počiva u stabilizaciji ideala čovječanstva za ovih opasnih vremena prijelaznog perioda iz jedne civilizacijske faze u drugu, iz jedne kulturne razine u drugu.
Kako religija nije pozvana da ispuni bilo kakve nove dužnosti, od nje se hitno traži da djeluje kao mudar vodič i iskusan savjetnik pri svim ovim novim i tranzitivnim situacijama koje suočavaju ljudsko društvo. Društvo iz dana u dan postaje sve mehaničnije, kompaktnije, složenije i sve kritičnije međuovisno. Religija se mora pobrinuti da ove nove i uske međupovezanosti ne postanu uzajamno retrogresivne ili čak destruktivne. Religija mora djelovati kao kozmička sol koja će spriječiti fermente napretka da unište kulturni okus civilizacije. Jedino uz pomoć religije, oni novi društveni odnosi i ekonomski preokreti mogu rezultirati trajnim bratstvom ljudi.

S ljudskog gledišta, čovjekoljublje bez Boga je plemenit čin, ali istinska religija je jedina snaga koja može trajno uvećati sposobnost određene društvene grupe da se odazove potrebama i patnji drugih grupa. Dok je u prošlosti institucionalna religija mogla pasivno promatrati kako više društvene klase zatvaraju oči pred patnjama i potlačenosti bespomoćnih nižih klasa, u suvremeno doba ove niže društvene klase nisu više tako prezreno neuke niti politički bespomoćne.

Religija se ne smije organski uplitati u svjetovne aktivnosti društvene preobrazbe i ekonomskog preuređenja. Ali ona mora aktivno održati korak sa svim ovim civilizacijskim naprecima jasnim i odlučnim preformuliranjem svojih moralnih naloga i duhovnih teorija, svoje napredne filozofije ljudskog življenja i transcendentnog preživljavanja. Duh religije je vječan, dok se oblik njezinog izražaja mora preformulirati pri svakoj preinaci ljudskog riječnika.

Institucionalna religija nije u stanju pružiti nadahnuće i vodstvo pri ovoj predstojećoj općesvjetskoj preobrazbi i ekonomskoj preinaci zbog toga što je na žalost sama više-manje postala sastavnim dijelom društvenog poretka i ekonomskog sustava koji treba podići preobrazbu. Jedino stvarna religija osobnog duhovnog iskustva može biti od kreativne i konstruktivne pomoći pri suvremenim civilizacijskim krizama.

Institucionalna religija se trenutno nalazi u beznadežnom položaju, začarom krugu. Ona ne može preobraziti društvo ako prvo ne preobrazi samu sebe, a kako je u tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom utemeljenog sustava, ne može preobraziti samu sebe a da prvo radikalno ne probrazi društvo.

Religiozni ljudi moraju djelovati u društvu, industriji i politici kao individue a ne kao grupe, partije ili institucije. Na stranu od svojih religioznih aktivnosti, religiozna grupa koja si da pravo ovakvog djelovanja odmah postaje političkom partijom, ekonomskom organizacijom ili društvenom institucijom. Religiozni kolektivizam mora smjeriti svoje napore jedino na unaprijeđenje religioznih ciljeva.

Pri društvenoj preinaci religiozni ljudi nisu vrijedniji od nereligioznih, izuzev ukoliko im njihova religija pruži višu kozmičku dalekovidost i nadmoćniju društvenu mudrost koja će biti rezultat njihove iskrene žudnje za uzvišenom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svakom čovjeka kao bratu u nebeskom kraljevstvu. Idealan društveni poredak je taj u kojem svaki čovjek voli svoje bližnje kao samog sebe.
Može djelovati da je u prošlim stoljećima institucionalizirana crkva služila društvo pružajući potporu postojećem političkom i društvenom sustavu, ali kako bi opstala, ona hitno mora obustaviti takvo djelovanje. Jedini ispravan stav crkve počiva u učenju nenasilja, doktrine mirne evolucije umjesto nasilne revolucije, mira na Zemlji i dobre volje među ljudima.

Jedino zato što je sebi dopustila tako korijenitu tradicionalizaciju, dogmatizaciju i institucionalizaciju, suvremena religija nailazi na teškoću pri nastojanju da prilagodi svoj stav naglim društvenim promjena. Suočena s istim ovim društvenim razvojima i ekonomskim preokretima, religija osobnog iskustva lako može prilagoditi svoje stavove i djelovati kao moralni stabilizator, društveni vodič i duhovni pilot. Istinska religija prenosi iz stoljeća u stoljeće kulturne vrijednosti i mudrost koja proizlazi iz čovjekovog poznavanja Boga i nastojanja da bude poput njega.

Rano kršćanstvo nije sudjelovalo u bilo kakvim građanskim vezama, društvenim obvezama ili ekonomskim savezima. Tek je kasnije institucionalizirano kršćanstvo postalo sastavnim dijelom političke i društvene strukture Zapadne civilizacije.
Nebesko kraljevstvo nije društveni niti ekonomski sustav, ono je isključivo duhovno bratstvo individua koje poznaju Boga. Istina, takvo je bratstvo samo po sebi nova i zadivljujuća društvena pojava praćena izvanrednim političkim i ekonomskim posljedicama.

Pogrešno je misliti da religiozni čovjek nema obzira prema društvenim patnjama i građanskoj nepravdi, da nema interesa za ekonomska pitanja i osjetljivosti prema političkom nasilju. Religija ispoljava izravan utjecaj na društvenu preobrazbu tako što produhovljuje i idealizira individualne građane. Neizravno, na kulturnu civilizaciju utječe stav istih onih individualnih religioznih ljudi pri njihovom angažmanu i utjecaju unutar različitih društvenih, moralnih, ekonomskih i političkih grupa.

Kako bi se stvorila visoka kulturna civilizacija prvo je bitno imati idealan tip građanstva, a zatim stvoriti idealne i prikladne društvene mehanizme kojima takvo građanstvo može kontrolirati ekonomske i političke institucije tako naprednog ljudskog društva.

Zbog mnogo lažnog sentimenta, crkva je dugo pomagala potlačenim i unesrećenim osobama, što je jako pohvalno, ali treba naglasiti da je ista ova sentimentalnost rezultirala nepromišljenim produženjem rasno nazadnih loza koje su značajno unazadile civilizacijski napredak.

Dok se glasno odriču institucionalizirane religije, mnoge individue koje rade na društvenoj preobrazbi su, naposljetku, postale žestoko religiozne pri propagiraju svojih društveno reformativnih ideja. Tako je jasno da religiozna motivacija, osobna i više-manje neprepoznata, igra značajnu ulogu u suvremenom programu društvene preobrazbe.

Ovaj neprepoznati i nesvjesni oblik religiozne aktivnosti trpi veliku slabost zbog toga što nije u stanju izvući korist iz otvorenog religioznog kriticizma i tako dostići korisne razine samokorekcije. Činjenica je da religija ne može rasti ako nije disciplinarana konstruktivnim kriticizmom, proširena filozofijom, pročišćena znanošću i osnažena odanim prijateljstvom.

Uvijek je prisutna opasnost da religija postane tako izobličena i izopačena da počne tragati za lažnim ciljevima, upravo kao što za vrijeme rata svaka sukobljena nacija prostituira svoju religiju u cilju vojne propagande. Entuzijazam bez ljubavi uvijek djeluje na štetu religije, dok progon skreće njezine aktivnosti u smijeru ostvarenja određenih socioloških ili teoloških nastojanja.

Čovjek može zaštititi religiju od nesvetih svjetovnih saveza jedino uz pomoć:
1. Kritično korektivne filozofije.
2. Ne povezivanja religije s bilo kakvim društvenim, ekonomskim i političkim savezima.
3. Izgradnje kreativnih, potpornih i druželjubivih zajednica.
4. Progresivnog povišenja duhovnog uvida i cijenjenja kozmičkih vrijednosti.
5. Spriječavanja fanatizama primjenom znanstvenog mentalnog stava.

Kao grupa, religiozni ljudi se ne smiju baviti ni s čim izuzev religijom, dok kao individualni građanin svaki religiozni čovjek može postati istaknutim vođom nekog društvenog, ekonomskog ili političkog pokreta koji se zalaže za društvenu preobrazbu.
Religija ima zadatak da stvori, održi i nadahne kozmičku odanost u u individualnom građaninu koja će osigurati njegov uspjeh pri unaprijeđenju svih ovih teških premda nadasve poželjnih društvenih službi.

Istinska religija čini religioznog čovjeka društveno aromatičnim; ona stvara uvide u duhovnu zajednicu ljudi. Ali formaliziranje religioznih grupa vrlo često uništava same vrijednosti koje su vodile njihovom formiranju. Ljudsko prijateljstvo i božanska religija mogu jedno drugom pomoći i jedno drugo prosvijetliti jedino ako budu rasli proporcionalno i usklađeno. Religija daje novo značenje svim grupnim udruženjima, obiteljima, školama i klubovima. Ona daje novu vrijednost igri i veliča istinski humor.

Duhovni uvid vodi preobrazbi društvenog vodstva; jedino zahvaljujući religiji, kolektivni pokreti ne gube iz vida svoje istinske ciljeve. Pored djece, religija značajno ujedinjuje obiteljski život, i to jedino ako je živuća i rastuća vjera. Obiteljski život ne može postojati bez djece; on može postojati bez religije, premda takav nedostatak značajno uvećava teškoće ovih intimnih ljudskih zajednica. Danas, pored osobnog religioznog iskustva, obiteljski život najviše pati od dekadencije koja prati prijelaz od starih religioznih odanosti u novoformirajuća značenja i vrijednosti.

Istinska religija je smislen način življenja pri kojem se čovjek dinamično suočava s uobičajenim stvarnostima svakodnevnog života. Ali kako bi stimulirala individualnu izgradnju karaktera i uvećala integraciju ličnosti, religija ne smije postati standardizirana. Kako bi podstakla čovjeka da procijeni životna iskustva i kako bi ga navela da posegne za vrijednostima, ona ne smije postati stereotipna. Kako bi unaprijedila vrhovne odanosti, ona ne smije postati formalizirana.

Kakva god bila narav preokreta koji mogu zadesiti društveni i ekonomski rast civilizacije, religija je istinska i vrijedna ako u individui potiče doživljaj istine, ljepote i dobrote, jer takav je istinski duhovni koncept vrhovne stvarnosti. I kroz ljubav i obožavanje, ovo poprima oblik čovjekove duhovne zajednice s ljudima i svijesti da je sin Boga.

Naposljetku, čovjekovo ponašanje i osobna djela ne ovise toliko o njegovu znanju koliko o njegovim vjerovanjima. Posve činjenično znanje ispoljava vrlo slab utjecaj na prosječnu osobu, izuzev ako njime upravljaju emocije. Nasuprot tome, religija stvara nademocionalnu aktivaciju koja ujedinjuje cjelokupno ljudsko iskustvo na transcendentnim razinama kroz kontakt i oslobađanje duhovnih energija u smrtničkom životu.

Oznake: religija

Današnji problemi opstanka i napretka planeta Zemlje direktno su vezani za Luciferovu pobunu i neuspjeh misije Adama i Eve čime je nastao jedini planet u Svemiru sa individualnom slobodnom voljom. Svi evolucijski nastanjeni planeti u svemiru imaju civilizacije sa "kolektivnom svješću". Sve Visoke civilizacije u Svemiru imaju apsolutnu poslušnost prema Bogu. One su uravnotežene. Mora postojati pozitivna i negativna strana a zlo je negativno neuravnoteženo.

Evolucijskom čovjeku je teško potpuno shvatiti značaj i smisao zla, zablude, grijeha i nitkovluka. Čovjek sporo uviđa da suprotnost između savršenstva i nesavršenstva stvara potencijalno zlo; da proturiječnost između istine i laži uzrokuje pometnju koja vodi zabludi; da božansko obdarenje slobodne volje vodi jednoj od dvaju suprotnih domena, grijehu ili ispravnosti; da ustrajno nastojanje da se postigne božanstvenost vodi Božjem kraljevstvu dok neprestano odbijanje božanstvenosti vodi domenama nitgativno kovluka.

Bogovi ne stvaraju zlo niti dozvoljavaju grijeh i pobunu. U svemiru koji obuhvaća različite razine značenja i vrijednosti savršenstva, potencijalno zlo predstavlja vremensku pojavu. U svakoj domeni gdje su nesavršena bića obdarena sposobnošću izbora između dobra i zla, javlja se mogućnost potencijalnog grijeha. Same protivne prisutnosti istine i neistine, činjenice i laži, stvaraju mogućnost zablude. Grijeh je zlo učinjeno s predumišljajem; zabluda je svojevoljno odbijanje istine; nitkovluk je ustrajno činjenje grijeha i zablude.

ISTINSKA I LAŽNA SLOBODA

Od svih složenih problema koji su nastali kao rezultat Luciferove pobune, ni jedan nije izazvao veću teškoću nego činjenica da nezreli evolucijski smrtnici nisu uspjeli uočiti razliku između istinske i lažne slobode.

Istinska sloboda je rezultat višestoljećnih nastojanja; ona je nagrada evolucijskog napretka. Lažna sloboda je suptilna varka zablude vremena i zla prostora. Trajna sloboda je utemeljena na stvarnosti pravde--inteligenciji, zrelosti, bratstvu i pravičnosti.

Vođena neinteligentnim, bezuvjetnim i nekontroliranim motivima, sloboda postaje samouništavajuća vještina kozmičke egzistencije. Istinska sloboda je svakim danom sve više povezana sa stvarnošću, uvijek uzimajući u obzir društvenu pravičnost, kozmičko poštenje, svemirsko bratstvo i božanske obaveze.

Sloboda je samouništavajuća kad nije vezana uz materijalnu pravdu, intelektualno poštenje, društvenu uzdrživost, moralne dužnosti i duhovne vrijednosti. Sloboda je neodvojiva od kozmičke stvarnosti, dok je cjelokupna stvarnost ličnosti srazmjerna svojim odnosima s božanstvenošću.

Neobuzdana svojevoljnost i nekontrolirani samoizražaj nisu ništa drugo nego čista sebičnost, najviša bezbožnost. Sloboda koja nije praćena sve većim samoobuzdanjem predstavlja puku izmišljotinu, proizvod egoističke smrtničke mašte. Sloboda koja je sama sebi cilj predstavlja pojmovnu iluziju, okrutnu varku. Svojeizvoljnost zamaskirana ruhom slobode povlači najgori vid ropstva.

Istinska sloboda je usko povezana s iskrenim samopoštovanjem; lažna sloboda prati samodopadljivost. Istinska sloboda proizlazi iz samokontrole; lažna sloboda iz preuzetog samodokazivanja. Samokontrola vodi altruističkoj službi; samodopadljivost vodi iskorištavanju drugih kako bi se sebično dokazala veličina zavedene individue koja je voljna žrtvovati pravično postignuće kako bi stekla nepravednu moć nad svojim bližnjima.

Čak i mudrost može biti bezopasna i božanska jedino ako ima kozmički opseg i duhovnu motivaciju.

Ni jedna zabluda nije veća od samoobmane koja navodi inteligentno biće da traži moć nad drugim bićima kako bi ih lišilo njihovih prirođenih prava. Zlatno se pravilo ljudskog poštenja protivi svakoj takvoj prijevari, nepoštenju, sebičnosti i nepravdi. Jedino je istinska i prava sloboda dosljedna s upravom ljubavi i službom milosti.

Kako se svojevoljna stvorena bića usuđuju u ime osobne slobode povrijediti prava svojih bližnjih, kad Vrhovni Vladari svemira stoje po strani, milostivo poštujući ove povlastice volje i potencijale ličnosti! Ni jedno biće, koristeći se takozvanom osobnom slobodom, nema pravo lišiti bilo koje drugo biće ovih egzistencijalnih povlastica koje su mu dali sami Stvoritelji i koje svi potčinjeni i ravnopravni suradnici ovih Stvoritelja propisno poštuju.

Bilo za ranog doba plenetarne evolucije ili na svijetu kojim vladaju grijeh i nitkovluk, evolucijski čovjek može biti primoran sukobiti se s velikim svjetskim ugnjetačima i tlačiteljima kako bi povratio svoju materijalnu slobodu i prava, dok se ovakvi slučajevi neće javiti bilo na planetima duha ili prebivališnim svjetovima. Rat je nasljeđe evolucijskog čovjeka, dok je na svjetovima normalnog evolucijskog napretka fizička borba davno izgubila ugled kao metoda za usklađenje rasnih nesporazuma.

ODUZIMANJE SLOBODE

Sa Sinom i u Duhu, Bog je projektirao vječnu Havonu, čime je utemeljen vječni uzorak kooperacije--ravnopravnog učešća u stvaranju. Ovaj uzorak kooperacije predstavlja glavnu zamisao koju slijede svi Božji Sinovi i Kćerke koji u prostornim domenama u vremenu nastoje duplicirati centralni svemir vječnog savršenstva.

Svako stvoreno biće svakog evolucijskog svemira koje želi činiti Očevu volju mora postati suradnikom vremensko-prostornih Stvoritelja u ovoj veličanstvenoj pustolovini iskustvenog postignuća savršenstva. Da nije tako, malo je vjerojatno da bi Otac obdario takva stvorena bića stvaralačkom slobodnom voljom ili da bi došao u njima živjeti, s njima istinski surađivati pomoću svog duha.

Luciferova se ludost sastojala u nastojanju da postigne nemoguće, da premosti vrijeme u iskustvenom svemiru. Luciferov zločin počiva u kreativnom pokušaju da liši svaku ličnost Satanije njezinih građanskih prava, da potajno potkrati osobno sudjelovanje stvorenih bića-- njihovo dobrovoljno učešće--u dugoj evolucijskoj borbi za individualno i kolektivno postignuće statusa svjetla i života. I tako čineći, ovaj se negdašnji Vladar Našeg sistema vremenskom namjerom svoje volje izravno suprotstavio vječnoj namjeri Božje volje koja se obznanjuje u podarenju slobodne volje svim osobnim bićima. Luciferova je pobuna tako zaprijetila najvećom mogućom povredom prava na slobodu izbora onih bića koja se uspinju i služe u sistemu Satanije--ona je zaprijetila da će zauvijek lišiti svako biće uzbudljive prilike da učini jedinstven i osoban doprinos sporom oblikovanju veličanstvenog spomenika iskustvene mudrosti koji će jednog dana postojati u savršenom sistemu Satanije. Zamaskiran ruhom slobode, Luciferov se manifesto tako ističe u jasnom svjetlu razuma kao najveća prijetnja otmicom osobne slobode i to prijetnja takvih razmjera kakve su postignute samo dvaput u cijeloj povijesti Nebadona.

Ukratko, to što je Bog dao čovjeku i anđelima, Lucifer je od njih htio oduzeti--božansku povlasticu sudjelovanja u stvaranju vlastitih sudbina kao i sudbine ovog lokalnog sistema naseljenih svjetova.

Ni jedno biće u cijelom svemiru nema zakonsku slobodu da liši bilo koje drugo biće istinske slobode, prava da voli i da bude voljeno i povlastice da obožava Boga i služi svojim bližnjima.

VREMENSKA ODGODA PRAVDE

Moralna stvorena bića evolucijskih svjetova koja posjeduju slobodnu volju uvijek nerazborito pitaju zašto premudri Stvoritelji dopuštaju zlo i grijeh. Ona ne shvaćaju da zlo i grijeh moraju postojati kako bi stvoreno biće bilo istinski slobodno. Slobodna volja evolucijskog čovjeka ili izvanrednog anđela nije puki filozofski pojam, simbolički ideal. Čovjekova moć da odabere između dobra i zla predstavlja kozmičku stvarnost. Bića primaju ovu slobodu izbora od Vrhovnih Vladara koji ne dopuštaju izvjesnom biću ili grupi bića da liše čak i jednu jedinu ličnost cijelog prostranog svemira ove božanski podarene slobode--čak ni kako bi takva zavedena i neuka bića mogla uživati ovu krivonazvanu osobnu slobodu.

Premda svjesno i svesrdno poistovjećenje sa zlom (grijeh) znači prestanak postojanja (anihilaciju), izvjesno vrijeme mora proći od poistovjećenja sa zlom do sprovedbe kazne--automatske posljedice takvog namjerno počinjenog zla-- razdoblje koje će ostaviti dovoljno vremena da se odluči o kozmičkom statusu takve osobe na način koji će posve zadovoljiti sve zainteresirane kozmičke ličnosti i koji će biti tako pošten i pravedan da će ih odobriti i sam griješnik.

Međutim, ako ovaj kozmički pobunjenik koji se suprotstavio stvarnosti istine i dobrote odbije odobriti sudsku odredbu i priznati da u svom srcu poznaje pravednost optužbe koja je protiv njega usmjerena, izvršenje presude mora biti odgođeno u skladu sa sudom Visokih civilizacija. I one neće uništiti ni jedno biće sve dok i jedna moralna vrijednost i duhovna stvarnost postoje bilo u dotičnom zlotvoru ili u njegovim pristalicama i mogućim simpatizerima.

MILOSTIVA VREMENSKA ODGODA

Drugi se prilično teško objašnjiv problem našeg zviježđa tiče razloga zašto je Luciferu, Sotoni i palim prinčevima tako dugo dopušteno da stvaraju nevolje i zašto nisu smjesta bili uhapšeni, zatvoreni i osuđeni.

Roditelji- ljud koji imaju i podižu djecu-- bolje mogu razumjeti zašto bi Mihael, Stvoritelj i otac, tako nerado pristao osuditi i uništiti svoje Sinove. Isusova priča o izgubljenom sinu zorno prikazuje koliko otac voli svoju djecu i s kolikim strpljenjem čeka na pokajanje grešnoga sina.

Sama činjenica da je zlotvor još uvijek u stanju istinski izabrati zlo--počiniti grijeh--potvrđuje činjenicu postojanja slobodne volje i potpuno opravdava svaku odgodu pri izvršenju pravde ako pružena milost može uroditi pokajanjem i oporavkom.


Lucifer je već imao većinu sloboda koje je tražio; druge je trebao primiti u budućnosti. On je izgubio sva ova dragocjena obdarenja tako što je podlijegao nestrpljenju i želji da smjesta ostvari svoje namjere metodama koje su se protivile svakoj obavezi poštovanja prava i sloboda svih drugih bića svemira nad svemirima. Etičke obaveze su prirođene, božanske i univerzalne.

Znamo za više razloga koji su naveli Svevišnje da odgode uništenje ili uhićenje vođa Luciferove pobune. Bez sumnje postoje i drugi, možda čak i bolji, razlozi s kojima nismo upoznati. Sam Mihael je bio taj koji je odlučio pružiti milost iskazanu ovom odgodom izvršenja pravde. Da ovaj Stvoritelj i otac nije osjećao ljubav prema svojim grešnim Sinovima, djelovala bi najviša pravda nadsvemira. Da se događaj poput Luciferove pobune odigrao u vrijeme Mihaelovog utjelovljena na Zemlji, vođe takvog zla bi smjesta i apsolutno bile uništene.

Najviša pravda ima priliku djelovati ako je ne spriječava božanska milost. Ali služba milosti koja djeluje u korist djece vremena i prostora uvijek stvara vremensku odgodu, spasonosni interval između onog što bića siju i onog što žanju. Ako je sjeme dobro, ovaj interval stvara uvjete za kušnju i izgradnju karaktera; ako je sjeme zlo, ova milostiva odgoda ostavlja vremena pokajanju i ispravci. Ova vremenska odgoda pri osudi i smaknuću zlotvora predstavlja sastavni dio službe milosti sedam nadsvemira. Ovakvo obuzdavanje pravde milošću dokazuje da je Bog ljubav i da takav Bog ljubavi vlada svemirima milostivo upravljajući sudbinom i sudom svih svojih stvorenih bića.

O milostivim odgodama odlučuje slobodna volja Stvoritelja. Svemir izvlači korist iz ove metode strpljivog odnosa prema grešnim pobunjenicima. Dok je posve istina da onoj koji namišlja i čini zlo ne može izvući dobro iz zla, jednako je istina da sve stvari (uključujuci bilo potencijalno ili ispoljeno zlo) zajednički djeluju u korist dobra svih bića koja znaju Boga, koja vole činiti njegovu volju i koja se uspinju prama Raju vođena njegovim vječnim planom i božanskom namjerom.

Ali ove milostive odgode nisu beskonačne. Bez obzira na dugu odgodu pri osudi Luciferove pobune, treba pomenuti da je u vrijeme zapisa ovog otkrivenja u sjedištu Nadsvemira održano prvo saslušanje sudskog slučaja Gabrijel protiv Lucifera i da je uskoro zatim uslijedio nalog da se uhiti Satana i da ga zajedno s Luciferom zatvori na kaznioničkom svijetu. Ovim je Satanu uskraćena prilika da ponovo posjeti bilo koji pobunjenički svijet našeg Sustava. U svemiru kojim vlada milost, pravda može biti spora ali je neumoljiva.


MUDROST ODGODE

Mnogo je poznatih razloga koji objašnjavaju zašto Lucifer i njegovi saveznici nisu ranije zatvoreni i osuđeni:

1. Pravda zahtijeva da grešnik dobije dovoljno vremena kako bi izgradio promišljen i u cjelosti odabran stav prema svojim zlim mislima i grešnim djelima.
2. Vrhovnom pravdom upravlja Očeva ljubav; pravda stoga nikad neće uništiti ono što milost može spasti. Svakom je zlotvoru zagarantiran izvjestan vremenski period da prihvati spasenje.

3. Ni jedan brižni otac neće prenaglo dosuditi kaznu grešnom članu svoje obitelji. Strpljenje neminovno ovisi o vremenu.

4. Dok pojedinačne greške uvijek škode obitelji, vođena mudrošću i ljubavlju dobra se djeca pravično odnose prema svojoj grešnoj braći u toku vremenskog razdoblja koje otac ostavlja grešnikovoj spoznaji neispravnosti vlastitih djela i primitku spasenja.

5. Kakav god bio Mihaelov stav prema Luciferu, unatoč tome što je Mihael bio Luciferov Stvoritelj i otac, Sin Stvoritelj nije imao dopuštenja sprovesti kraću proceduru protiv otpadničkog Vladara Sistema kako Mihael u to doba nije bio upotpunio svoje darivanje koje bi mu dalo bezuvjetnu vlast nad svojim Lokalnim svemirom.

6. Vladari Nadsvemira su mogli smjesta uništiti ove pobunjenike, ali oni rijetko imaju običaj smaknuti grešnike bez punog saslušanja. U ovom su slučaju odbili poništiti Mihaelove odluke.

7. Očigledno je da je Imanuel posavjetovao Mihaela da se ne upliće u pobunu i da joj dozvoli da se kreće prirodnim tokom samouništenja. I njegova mudrost predstavlja vremenski odraz ujedinjene mudrosti Rajskog Trojstva.

8. Rajska bića Edentije su posavjetovali Vladare Zviježđa da pobunjenicima dozvole slobodu kretanja kako bi se iz srca svih tadašnjih i budućih državljana Zviježđa--svakog smrtnog bića, morontija bica ili bića duha--brže iskorijenila svaka naklonost koju su pobunjenici doskora mogli uživati.

9. Na Jerusemu, osobni predstavnik Vrhovnog Izvršitelja Nadsvemira je posavjetovao Gabrijela da svakom živom stvorenom biću pruži punu priliku da formira konačan i samostalan stav prema pitanjima u vezi Luciferove Deklaracije Nezavisnosti. Pri razmatranju pitanja u vezi pobune, Gabrijelov je hitni Rajski savjetnik iznio primjedbu da ako se svim stvorenim bićima Zviježđa ne bi pružila takva puna i slobodna prilika, Rajska bi izolacija svih neodlučnih i sumnjičavih stvorenih bića trebala obuhvatiti samozaštitu protiv cijelog zviježđa. Kako bi portali Raja i dalje mogli ostati širom otvoreni svim uspinjućim bićima Zviježđa, bilo je bitno stvoriti uvjete za puni razvoj pobune i osigurati izgradnju čvrstog stava svih bića prema svim dotičnim pitanjima.

10. Kao svoju treću samostalnu objavu, Božanska Služiteljica lokalnog svemira je izdala nalog da se ništa ne poduzima kako bi se djelomično iscijelio, kukavički potisnuo ili na bilo koji drugi način sakrio užasni prizor pobune i pobunjenika. Vojske anđela su primile nalog da se posvete punom objelodanjenju i neograničenom ispoljenju grijeha kako bi se ubrzalo savršeno i konačno iscjeljenje pošasti zla i grijeha.

11. Na Jerusemu je sazvan hitni savjet bivših smrtnika koji se sastojao od veličanstvenih smrtnika koji su nekoć stekli iskustvo u sličnim situacijama, te njihovih suradnika. Oni su posavjetovali Gabrijela da bi pri pokušaju upotrebe samovoljnih ili prinudnih metoda za potiskivanje pobune bio zaveden i izgubljen najmanje trostruk broj bića Cijeli je zbor savjetnika Nadsvemira jednoglasno posavjetovao Gabrijela da dozvoli da pobuna prirodno dostigne svoje krajnje granice, čak i ako bi se posljedice održale milijunima godina.

12.Čak i u vremenskom svemiru, vrijeme je relativno: Ako bi čovjek Zemlje čiji bi život imao prosječan rok trajanja počinio zločin koji bi izazvao općesvjetsko zlo i ako bi bio uhićen, izveden pred sud i smaknut tri-četiri dana po izvršenju zločina, da li bi se to činilo dugim razdobljen? S ovim se svejedno može usporediti duljina Lucifereovog života čak i ako njegova osuda, koja je upravo počela, ne bude okončana u toku stotinu tisuća godina Zemaljskog vremena. Sa stanovišta Nadsvemira gdje je parnica u procesu, ovaj bi se relativni vremenski raspon najbolje mogao oslikati podatkom da je Luciferov zločin izveden pred sud u roku dvije i pol sekunde po izvršenju. Promatrano sa stanovišta Raja, presuda je izvršena istog časa kad je dosuđena.

POBJEDA LJUBAVI

Kako god je ljudima bilo teško shvatiti Luciferovu pobunu, svi bi dubokoumni ljudi trebali shvatiti da metoda kojom se odnosilo prema pobunjenicima pruža dokaza božanskoj ljubavi. Može se činiti da je brižna milost koja je ukazana pobunjenicima donijela nevolju i kušnje mnogim nevinim bićima, premda se sve ove zavedene ličnosti sa sigurnošću mogu pouzdati da će premudri Suci milostivo i pravedno odlučiti o njihovim sudbinama.

Pri odnosu prema inteligentnim bićima, Sinom Stvoriteljem i njegovim Rajskim Ocem upravlja ljubav. Višefaznost stava kozmičkih vladara prema pobuni i pobunjenicima--grijehu i grešnicima--nije moguće shvatiti ako se čovjek ne sjeti da Bog kao Otac ima prednost nad svim ostalim fazama ispoljenja Božanstva pri svakom odnosu božanstvenosti prema čovječanstvu. Pored toga se trebate sjetiti da se svi Rajski Sinovi Stvoritelji povode za milošću.

Ako brižni otac velike obitelji izabere ukazati milost jednom svom djetetu koje je počinilo ozbiljan grijeh, lako se može dogoditi da će ukazanje milosti ovom nevaljalom djetetu stvoriti privremene teskoće svoj drugoj poslušnoj djeci. Takve su posljedice neminovne; takva se opasnost ne može odvojiti od stvarnosti situacije izazvane položajem brižnog roditelja i položajem člana izvjesne obitelji. Svaki član obitelji izvlači korist iz ispravnog ponašanja svih drugih članova; svaki član isto tako mora snositi neposredne vremenske posljedice grešnog ponašanja svih drugih članova. Obitelj, grupe, nacije, rase, svjetovi, sistemi, zviježđa i svemiri predstavljaju zajedničke odnose koji upravljaju pojedinačnom individualnošću; i stoga svaki član svake takve grupe, velike ili male, mora požnjeti bilo korist ili štetu radi dobrog ili lošeg ponašanja svih drugih članova dotične grupe.

Ali jedna bi stvar trebala biti jasna: Ako ste kojim slučajem bili primorani pretrpjeti zle posljedice grijeha nekog člana svoje obitelji, nekog bližnjeg građanina ili bilo kojeg drugog čovjeka, čak i ako su se u vašem sistemu ili drugdje osjetile posljedice pobune--što god budete primorani pretrpjeti radi zlih postupaka svojih suradnika, bližnjih ili nadređenih--vječno možete biti sigurni da su takve nevolje prolazne. Ni jedna od ovih posljedica zlih djela vaše braće ne može ugroziti vašu vječnu budućnost niti vas i u najmanjem lišiti vašeg vječnog prava na uspon do Raja i postignuće Boga.

Osim toga, postoji i nadoknada za ove nevolje, zakašnjenja i razočarenja koja predstavljaju neminovnu posljedicu grijeha i pobune. Od svih mnogobrojnih posljedica Luciferove pobune, pomenut ćemo jedino veličanstvene živote onih uspinjućih smrtnika, državljana Jerusema, koji su se uspjeli oduprijeti sofisterijama zla, postavši budućim Rajskim bićem. Svako biće koje nije podlijeglo iskušenju ovog grešnog događaja smjesta je napredovalo po administrativnom položaju i duhovnoj vrijednosti.
Isprva se činilo da je Luciferova pobuna predstavljala pravu katastrofu cijelog sistema i svemira. Postupno, počele su se ukazivati višestruke koristi. Nakon dvadeset pet tisuća godina prema sistemskoj računici vremena (dvadeset tisuća godina Zemaljskog vremena), Melkizedeci si počeli tvrditi da je dobro koje je proizašlo iz Luciferove ludosti dostiglo jednaku razinu sa zlom. Ukupna suma zla je u to vrijeme gotovo počela stagnirati, dalje rastući jedino na izvjesnim izoliranim svjetovima, dok su korisne posljedice nastavile rasti i širiti se cijelim svemirom i nadsvemirom, čak do same Havone. Melkizedeci sada tvrde da je dobro koje je poizašlo iz Satanija pobune više nego tisuću puta nadmašilo sumu cjelokupnog zla.

Ali takva je izvanredna i korisna žetva mogla uroditi iz zla jedino zahvaljujući mudrom, božanskom i milostivom stavu svih Luciferovih nadređenih, od Očeva Zviježđa na Edetiji do Oca Svih na Raju. U međuvremenu, uzvišene su povoljne posljedice Luciferove ludosti; i kako se zlo koje je zavrijeđivalo kaznu gotovo posve razvilo u okviru relativno kratkog vremena, očigledno je da su se svemudri i dalekovidi kozmički vladari pobrinuli da pruže dovoljno vremena kako bi se mogli požnjeti sve mnogobrojniji povoljniji rezultati. Bez obzira na mnoge dodatne razloge koji su odgodili uhićenje i osudu Satanija pobunjenika, sam ovaj dobitak predstavlja dovoljno objašnjenje zašto ovi grešnici nisu ranije zatvoreni, osuđeni i uništeni.

Kratkovidi smrtnički umovi koji su ograničeni vremenom trebaju razmisliti prije nego počnu kritizirati vremenske odgode koje su uveli dalekovidi i svemudri administrativni upravitelji kozmičkih poslova.

Neispravnost ljudskog razmišljanja u pogledu ovih problema počiva u ideji da bi svi evolucijski smrtnici izvjesnog evoluirajućeg planeta izabrali krenuti prema Raju samo da grijeh nije prokleo njihov svijet. Sposobnost bića da odbije opstanak ne datira iz doba kad se odigrala Luciferova pobuna. Smrtni čovjek je uvijek bio obdaren slobodom izbora u pogledu svog rajskog puta.

Oznake: religija