Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u periodu njegova rođenja, Zemlja je prolazila preporodom duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen prije postadamičke povijest ili u bilo kojem razdoblju poslije toga. U doba Isusovog utjelovljenja na Zemlji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nisu javili nikada prije ili poslije ove dobi. U stoljećima neposredno prije ovog vremena, grčka kultura i jezik su se upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su Židovi – pripadnici levantinske rase, u biti dio Zapada i Istoka – u ovom razdoblju bili izvanredno pristali da iskoriste postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi učinkovito pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke vlasti mediteranskog svijeta od strane Rimljana.
Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran u aktivnostima Pavla – po religioznoj kulturi pravog Židova – koji je propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku, dok je imao rimsko državljanstvo.
Ništa nalik civilizaciji Isusovog doba nije postojalo na Zapadu prije ili poslije tih dana. Europska civilizacija je bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom trostrukih utjecaja:
1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.
2. Grčkim jezikom i kulturom – i u određenoj mjeri, filozofijom.
3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.
Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio ujedinjen u jedno carstvo. Dobri putevi, po prvi put u svjetskoj povijesti, su povezivali mnoge veće centre. Mora su očišćena od gusara, i uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Europa nije ponovo uživala jedan takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.
Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-rimskog svijeta, većina njegovih žitelja je propadala u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa je bila bogata; svakidašnji se svijet sastojao od jadne i osiromašene niže klase. U to doba nije bilo srećne i uspješne srednje klase; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.
Upravo su okončane prve bitke između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale razdoblje blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih odnosa sa zemljama Istoka i Zapada.
Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali Babilonci, Feničani i noviji neprijatelji Rima, Kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, Židovi su bili najutjecajnija skupina semitskih naroda, i slučajem su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj u svijetu s obzirom na tadašnju upravnu i trgovinsku organizaciju.
Mnoge velike ceste koje su povezivale prastare nacije prolazile su preko Palestine, koja je tako postala mjestom okupljanja – sjecištem – triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom pregazile Palestinu. Brojne karavanske ceste s Istoka su od pamtivijeka prolazile nekim dijelom ovog područja prema većem broju dobrih luka na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi prevozili karavansku robu cijelim obalnim pojasom Zapada. I više od polovice ovog karavanskog prometa je prolazilo kroz gradić Nazaret u Galileji.
Dok je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture i kolijevka kršćanstva, Židovi su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte.
Grčka je dala jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio carstvo, dok je disperzija Židova, s više od dvije stotine sinagoga i dobro organiziranih religioznih zajednica rasutih tu i tamo širom cijelog rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva primljeno novo evanđelje kraljevstva nebeskog, i iz kojih se proširilo na sve krajeve svijeta.
Svaka je židovska sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova – "pobožnih" ili "bogobojaznih" ljudi – i upravo je među takvom grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Čak je i jeruzalemski hram imao kitnjasti dvor nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski odnosi u kulturi, trgovini i duhovnom zajedništvu. U Antiohiji su Pavlovi učenici prvi put bili nazvani "kršćanima."
Centralizacija židovskog sinagoškog obožavanja u Jeruzalemu predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje i širenje po cijelom svijetu novog i proširenog koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika. Sinagoška služba u Jeruzalemu objašnjava opstanak njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja.
Židovski narod tog vremena, iako je bio pod rimskom vlašću, je uživao znatan stupanj samouprave, i sjećao se skorih herojskih podviga Jude Makabejskog i njegovih neposrednih nasljednika, željno očekujući pojavu još većeg izručitelja, dugo očekivanog Mesije.
Tajna opstanka Palestine, kraljevstva Židova, kao polunezavisne države je počivala u inozemnoj politici rimske vlasti, koja je željela održati kontrolu nad palestinskim cestama između Sirije i Egipta, kao i zapadnim terminalima karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije dopuštao da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće širenje tim regijama. Intrige kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta, zahtijevale su postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska politika, propadanje Egipta, i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati svoju nezavisnost unatoč Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu slučajno stečenu slobodu i nezavisnost od političke vlasti svojih moćnijih susjeda, Židovi su pripisali činjenici da su bili "izabrani narod," izravnom djelu samog Jahve. Radi takvog stava rasne superiornosti, bilo im je još teže pomiriti se s rimskom upravom kad je na kraju pala na njihovu zemlju. Ali čak i u tom tužnom času Židovi su odbili spoznati da je njihova svjetska misija bila duhovna, a ne politička.
Židovi su bili neobično prestrašeni i sumnjičavi u vrijeme Isusa, jer su bili pod upravom stranca – Heroda Idumejskog – koji se domogao vlasti nad Judejom svojim vještim dodvoravanjem rimskim vladarima. I premda je Herod priznavao odanost židovskim religioznim obredima, nastavio je graditi hramove mnogim čudnim bogovima.
Prijateljski odnosi Heroda s rimskim vladarima omogućili su sigurne trgovinske veze i stvorili pogodne uvjete za židovsku disperziju do najudaljenijih dijelova rimskog carstva i drugih miroljubivih nacija s novim evanđeljem kraljevstva nebeskog. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljnjem stapanju židovske i helenske filozofije.
Herod je izgradio pristanište u Cezareji, i na taj način učinio Palestinu raskršćem civiliziranog svijeta. Herod je umro 4. godine prije Krista, a njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine poslije Krista. Kao i njegov otac, Antipa je bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge Galilejske gradove, uključujući i važan trgovinski centar Seforis.
Religiozne vođe i rabinski učitelji u Jeruzalemu nisu gledali na Galilejce s velikom naklonošću. Kad se Isus rodio, Galilejci su bili više nežidovi nego Židovi.
U prvom stoljeću poslije Krista, u rimskom carstvu nisu postojali nikakvi dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali rođenjem. Dok su vrata uvijek bila otvorena nadarenim i sposobnim osobama da se popnu od nižih do viših slojeva rimskog društva, ljudi su uglavnom bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je imao za cilj poboljšanje životnih okolnosti ili ublažavanju bijede potlačenih klasa.
Među nežidovima, moralnost nije nužno bila povezana s bilo filozofijom ili religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu mislili da su religiozni učitelji trebali voditi moralne živote. Židovska religija, praćena Isusovim učenjima i nakon toga Pavlovim evoluirajućim krišćanstvom, su bile prve europske religije koje su se jednom rukom oslanjale na moralnost a drugom na etiku, zahtijevajući da religiozni ljudi obrate pozornost na jedno i drugo.
U takvoj generaciji ljudi, pod utjecajem takvih nepotpunih sustava filozofije i usljed zbrke takvih složenih religijskih kultova, Isus je rođen u Palestini. I on je uprvo ovoj generaciji dao svoje evanđelje osobne religije – učenje da je čovjek sin Boga.
Oznake: zemlja
