Reformacija kršćanske crkve jednom mora zaći dovoljno duboko kako bi rezultirala povratkom izvornim i neiskrivljenim religioznim učenjima Isusa, autora i dovršitelja naše vjere. Lako je propovijedati religiju o Isusu, dok je bitno živjeti Isusovu religiju. U oduševljenju koje je pratilo Duhove, Petar je nehotice uveo novu religiju, religiju uskrslog i slavljenog Krista. Apostol Pavao je kasnije preinačio ovo novo evanđelje u kršćanstvo, religiju koja je utjelovila njegova vlastita teološka gledišta i predstavila njegovo osobno iskustvo s Isusom na putu za Damask.

Evanđelje kraljevstva počiva na temeljima osobnog religioznog iskustva Isusa iz Galileje, kršćanstvo se gotovo isključivo temelji na osobnom religioznom iskustvu Apostola Pavla. Gotovo cijeli Novi Zavjet je posvećen, ne predstavi Isusovog znamenitog i inspirativnog religioznog života, već raspravi Pavlovog religioznog iskustva i predstavi njegovih osobnih religioznih uvjerenja. Izuzev određenih dijelova Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, jedine značajne iznimke ovoj tvrdnji su Poslanica Hebrejima i Jakovljeva poslanica. I Petar se u svom zapisu samo jednom pozvao na osobni religiozni život svoga Učitelja. Dok Novi Zavjet predstavlja veličanstven kršćanski zapis, teško da se može smatrati Isusovskim.

Isusov život na zemlji predstavlja transcendentan religiozni razvoj od ranih ideja primitivnog strahopoštovanja i duboke ljudske naklonosti kroz višegodišnje duhovno zajedništvo, sve do konačnog postignuća napredne i uzvišene svjesnosti vlastitog jedinstva s Ocem. Isus je uznapredovao od posve ljudske svjesnosti osobnog religioznog iskustva do uzvišenih duhovnih visina čvrste spoznaje svoje božanske naravi i postignuća svjesnosti svoje bliske povezanosti s Ocem Svih pri upravi nad svemirom. Uznapredovao je od niskog statusa smrtničke ovisnosti koji ga je spontano naveo da kaže onome koji ga je nazvao dobrim učiteljem, "Zašto me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar," do te blažene svjesnosti dostignute božanstvenosti koja ga je vodila da uzvikne, "Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?" I ovaj napredni uspon od ljudskog do božanskog predstavlja posve smrtničko dostignuće. I kad je postigao božanstvenost, još uvijek je bio onaj isti čovjek Isus, Sin Čovječji kao i Sin Božji.

Evanđelja po Marku, Mateju i Luki u sebi nose djelomičnu predodžbu ljudskog Isusa koji se veličanstveno bori da utvrdi i izvrši božansku volju. Ivan predstavlja predodžbu pobjedonosnog Isusa koji je živio na zemlji potpuno svjestan svoje božanstvenosti. Učenici Gospodinovog života jako griješe spoznajući Učitelja kao posve ljudsku ili posve božansku osobu. Tijekom cijelog svog životnog iskustva, istinski je nosio i ljudska i božanska obilježja, kao što to i danas čini.

Ali najveća greška počiva u tome što, dok je ljudski Isus bio poznat kao čovjek s religijom, božanski Isus (Krist) je gotovo preko noći postao religija. U nastojanju da osigura poštovanje božanskog Krista, Pavlovo kršćanstvo je gotovo u cjelosti izgubilo iz vida napaćenog i hrabrog Isusa iz Galileje, čovjeka koji se s hrabrošću svoje osobne religiozne vjere i svog unutarnjeg Fragmenta Boga, uspeo od niskih razina čovječnosti kako bi se sjedinio s božanstvenošću, tako postavši novi i živi put kojim se svi smrtnici mogu uspeti od čovječjeg do božanskog statusa. Smrtnici svih razina duhovnosti na svijetu, mogu naći u Isusovom osobnom životu nešto što će ih osnažiti i nadahnuti pri napredovanju od niskih razina duha do najviših božanskih vrijednosti, od početka do svršetka cijelog osobnog religioznog iskustva.

U vrijeme kad je napisan Novi Zavjet, ne samo što su njegovi autori najdublje vjerovali u božanstvenost uskrslog Krista, već su odano i iskreno vjerovali i u njegov naposredni povratak na zemlju kako bi dovršio nebesko kraljevstvo. Ova snažna vjera u Gospodinov neposredni povratak objašnjava njihovu tendenciju da izostave iz zapisa spomen onih događaja koji govore o Učiteljevim posve ljudskim iskustvima i osobinama. Cijeli kršćanski pokret se nastojao udaljiti od ljudske slike Isusa iz Nazareta i veličati uskrslog Krista, slavljenog Gospodina Isusa Krista koji se uskoro trebao vratiti na zemlju.

Isus je utemeljio religiju osobnog iskustva pri izvršenju Božje volje i služenju bratstva ljudi; Pavao je utemeljio religiju u kojoj je slavljeni Isus postao predmet obožavanja dok se bratstvo sastojalo od vjernika u božanskog Krista. Pri Isusovom darivanju, obadva koncepta su se krila u njegovom božansko-ljudskom životu i doista je šteta što njegovi učenici nisu uspjeli stvoriti ujedinjenu religiju koja bi dala prihvatljivo priznanje objema Učiteljevim naravima, ljudskoj i božanskoj, koje su bile tako neraskidivo povezane i veličanstveno ispoljene u izvornom evanđelju kraljevstva.

Neće vas šokirati ili uznemiriti određene Isusove teške izjave ako se sjetite da je Isus bio najvesrdniji i najodaniji religiozni čovjek na svijetu. Bio je potpuno posvećen smrtnik, bezrezervno odan izvršenju volje svoga Oca. Mnoge njegove naizgled teške izjave više predstavljaju osobni izraz vjere i obećanje odanosti, nego naredbe njegovim učenicima. I upravo ova jednousmjerenost cilja i nesebična odanost predstavljaju to što mu je omogućilo da za jednog kratkog života ostvari tako izvanredan napredak u savladanju svog ljudskog uma. Mnoge njegove proglase treba promatrati kao ispovijedi onoga što je zahtijevao od sebe prije nego onoga što je tražio od svojih učenika. U svojoj odanosti kraljevstvu, Isus je za sobom porušio sve mostove, žrtvovao je sve zapreke koje su stajale na putu izvršenja volje njegovog Oca.

Isus je blagoslovio siromahe jer su uglavnom bili iskreni i pobožni; osudio je bogataše jer su često bili obijesni i nereligiozni. Jednako bi bio osudio nereligioznog prosjaka i pohvalio posvećenog i pobožnog bogataša.
Isus je navodio ljude da se u svijetu osjećaju kao kod svoje kuće; izručio ih je iz ropstva tabuima i učio ih da svijet u načelu nije zao. On nije težio bijegu od zemaljskog života; ovladao je odličnom vještinom izvršenja Očeve volje za života u ljudskom obličju. Dok je živio usred realističnog svijeta, postigao je idealističan religiozni život. Isus nije dijelio Pavlov pesimistički pogled na čovječanstvo. Gospodin je promatrao ljude kao Božje sinove dok je predviđao veličanstvenu i vječnu budućnost svih koji izaberu nastavak života. On nije bio moralni skeptik; promatrao je čovjeka pozitivno, a ne negativno. Nije smatrao ljude zlim već slabim, smetenim a ne izopačenim. Ali bez obzira na njihov status, svi su bili Božja djeca i njegova braća.

Poučavao je ljude da sebe visoko poštuju u vremenu i vječnosti. Zbog toga što je toliko cijenio ljude, Isus je bio voljan posvetiti svaki atom svoje snage odanoj službi čovječanstvu. I upravo zahvaljujući ovoj spoznaji beskonačne vrijednosti konačnog, zlatno pravilo je postalo glavni činitelj njegove religije. Koji smrtnik neće biti uzdignut Isusovom izvanrednom vjerom u njega?

Isus nije nudio pravila za društveno unaprijeđenje; njegova misija je bila religiozna, a religija je isključivo individualno iskustvo. Najviši cilj najnaprednijeg društvenog dostignuća se nikad ne može nadati da nadmaši Isusovo bratstvo ljudi utemeljeno na priznanju Božjeg očinstva. Ideal cjelokupnog društvenog dostignića može biti ostvaren jedino po dolasku ovog božanskog kraljevstva.

U prethodnom postu sam slikom pokušao predoćiti veličinu SVEMIRA, na temelju čega bi svaki pojedinac mogao zamisliti put koji će slijediti milionima godina u težnji da dostigne blizinu Boga
Put vodi kroz fizičke živote na različitim solarnim sustavima i njihovim planetama, a tijelo je vozilo sa kojim taj put prolazimo. Naravno da poslije smrti ovog tijela na Zemlji duša neće i ne mora imati istu vrstu i oblik tijela na drugim planetama

Kad se počne približavati Božić uvijek se vraćam na nauk i misli Valentina , najvećeg gnostičkog učitelja svih vremena, rođenog oko 100. godine na području Kartage. U mladosti podučavan je od učenika jednog od izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Već zarana napušta svoj rodni dom, najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvažen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom (danas kažemo - papom). Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraća se u Aleksandriju.
Svoj mistički nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraćeno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorođenče koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo će iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove kršćanske misli u gnostičkom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u niže oblike. Trideset emanacija čini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Čovjek svoj život može zahvaliti demijurgu baš kao i sve što ga okružuje. Stanovnik je nižeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga žudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog što on toliko čezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj će zametak, ukoliko se pojedinac za života «osvijesti», postupno rasti i na taj način izvršiti konačni cilj: vratiti izgubljenu dušu makrokozmosu, jedinstvu s Vječitim Ocem.Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu. Zato su psihici niži kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga. Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga, naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.

Mi možemo naučiti o Bogu promatrajući božanstvenost Isusovog života, a ne oslanjajući se na njegova učenja. Iz Učiteljevog života svaki od nas može usvojiti taj koncept Boga koji predstavlja mjeru naše sposobnosti prijema duhovnih i božanskih stvarnosti, stvarnih i vječnih istina. Ono što je konačno nikad ne može shvatiti to što je Beskonačno, izuzev u slučaju koncentracije Beskonačnog u vremensko-prostornoj ličnosti konačnog iskustva ljudskog života Isusa iz Nazareta.
Isus je dobro znao da čovjek može poznati Boga jedino stvarnostima svog iskustva, on ne može shvatiti Boga jedino naukom uma. Isus je poučavao svoje apostole da zasigurno mogu upoznati Boga jednako kao što su upoznali Sina Čovječjeg, dok se ne mogu nadati punom razumijevanju Boga. Mi možemo upoznati Boga, ne zahvaljujući onom što je Isus rekao, već poznavanjam onog što je Isus bio. Isus je bio otkrivenje Boga. Izuzev kad je citirao Židovska Pisma, Isus je aludirao na Božanstvo s jedino dva imena: Bog i Otac. I kad je Isus govorio o svom Ocu kao Bogu, obično je upotrijebljavao Židovsku riječ koja je označavala množinu Boga (Trojstvo), a ne riječ Jahve koja je obilježavala progresivnu koncepciju plemenskog Boga Židova.
Isus nikad nije nazivao Oca kraljem, jer je jako žalio što je pod utjecajem Židovske nade u uspostavu kraljevstva i Ivanove najave dolazećeg kraljevstva, morao odlučiti da nazove svoje dolazeće duhovno bratstvo nebeskim kraljevstvom. S jednim izuzetkom, tvrdnjom "Bog je duh" Isus nikad nije govorio o Božanstvu na bilo koji drugi način izuzev riječima koje su opisivale njegov osobni odnos s Prvim Izvorom i Centrom Raja.
Isus je upotrijebaljavao riječ Bog kako bi označio ideju Božanstva, a riječ Otac kako bi obilježio iskustvo poznavanja Boga. Svakom prilikom kad se riječ Otac koristi kao obilježje Boga, bitno je shvatiti ovu riječ u njenom najširem mogućem značenju. Kako nije moguće definirati riječ Bog, ona označava beskonačni koncept Oca, dok riječ Otac koja se može djelomično definirati, može označavati ljudski koncept božanskog Oca pri njegovoj vezi s čovjekom za vrijeme smrtničke egzistencije.
Židovi su smatrali Elohime Bogom nad bogovima, dok je Jahva bio Bog Izraela. Isus je prihvatio koncept Elohima, nazivajući ova vrhova bića Bogom. Na mjesto koncepta Jahve koji predstavlja nacionalno božanstvo, uveo je ideju Božjeg očinstva i općesvjetskog bratstva ljudi. Uzvisio je koncept Jahve kao obožanstvljenog nacionalnog Oca u ideju Oca sve ovozemaljske djece, božanskog Oca individualnog vjernika. I dalje je poučavao da su ovaj Bog svemira i njegov Otac svih ljudi bili jedno te isto Rajsko Božanstvo.
Isus nikad nije tvrdio da predstavlja tjelesno očitovanje Elohima (Boga). Nikad nije tvrdio da predstavlja otkrivenje Elohima (Boga) svjetovima. Nikad nije rekao da onaj koji vidi njega vidi i Elohima (Boga). Ali točno je da se proglasio otkrivenjem Oca u tjelesnom obličju i da je rekao da tko god vidi njega vidi i Oca. Kao božanski Sin, tvdio je jedino da predstavlja Oca. Isus je, uistinu, i Sin Boga Elohima, ali u tjelesnom obličju i smrtnim sinovima Boga, on je odlučio ograničiti svoje životno otkrivenje na predstavu karaktera njegovog Oca u onoj mjeri do koje je ovo otkrivenje bilo shvatljivo smrtnom čovjeku. Što se tiče karaktera drugih osoba Rajskog Trojstva, trebamo se zadovoljiti učenjem da su oni poput Oca koji je bio obznanjen u osobnom portretu u životu svog utjelovljenog Sina, Isusa iz Nazareta.
Isus je duhovna leća u ljdskom obličju koja čini vidljivim materijalnim stvorenjima Onog koji je nevidljiv. On je naš stariji brat u tjelesnom obličju koji nam obznanjuje Biće beskonačnih osobina koje čak ni nebeske vojske ne mogu potpuno razumjeti. Ali sve ovo mora postati dijelom osobnog iskustva individualnog vjernika. Bog koji je je duh može biti poznat jedino kao duhovno iskustvo. Bog može biti obznanjen konačnim sinovima materijalnih svjetova jedino kao Otac. Mi možemo poznati Vječnog kao Oca, možemo ga obožavati kao Boga svemira, beskonačnog Stvoritelja svih egzistencija.

Kada čovijek spozna veličinu ovog svemira zamisli se o veličini i energiji Tvorca.

Približava se kraj 2008 godine, i po čuvenom Majanskom kalendaru (o kojem sam pisao) imamo još četri godine do kraja perioda jednog velikog ciklusa vremena u kojem su stvarane, uzdizale se i padale sijajne civilizacije na ovom planetu. ALI NIKAD PRIJE SAMA BIT ŽIVOTA PLANETE, NJEZINA OPSTOJNOST NISU BILE U TAKO VELIKOJ OPASNOSTI. Nikad na našoj planeti nije živio toliki broj ljudi koji je ugrožavaju, planetu a i sebe. Većina ljudi i ne mari za te probleme, jednostavno kao nojevi zabiju glavu u pjesak i misle da će biti sve u redu ali neće. Današnji sustav vrijednosti ugrožava stanje planete. Kapitalizam pretočen u najgori materijalizam (sveprisutna uzrečica-misao da pohlepa pokreće ekonomiju, što je velika istina) preko multinacionalnih kompanija i velikih bankarskih sustava upravlja svima, vladama velikih i malih zemalja, svjetskom i lokalnom politkom i sustavom vjerovanja koji je ključ uprogramiranja svakog pojedinog čovjeka. Svi su u tom kolu i vlade, sve religije bile one male i velike uključujući new age koji želi naslijediti stare religije- sve za vlast, moć i materijalno bogastvo.

U ovom postu ću pisati o jednom za mene vrlo bitnom pokazatelju krize a to su PČELE.
Na svjetskoj razini osnovano je nekoliko komisija vrhunskih svjetskih stručnjaka i znanstvenika koji proučavaju tzv. kolaps pčelinjih zajednica. Pomorom pčela u najvećoj su mjeri zahvaćeni SAD i Kanada, ali i Europa.
Od trenutka kada pčele nestanu čovječanstvu će ostati još četiri godine života, rekao je jednom prigodom Albert Einstein, čuveni fizičar i nedvojbeno jedan od najblistavijih umova u povijesti čovječanstva. Ova apokaliptična izjava temelji se na činjenici da pčele u čarobnom krugu života na Zemlji svojim postojanjem omogućuju opstanak nizu biljaka koje su, sukladno prirodnom ciklusu, bitne za život nekih drugih organizama ili životinja. Nestanak pčela znači nestanak tih biljaka, a njihov pak nestanak ugrožava opstanak niza drugih biljnih i životinjskih organizama - sve do čovjeka! Ovako postavljena teza djeluje logično i razumljivo, a vjerojatnost da se Einstein prevario je, s obzirom na sve što je otkrio i učinio, mala!
No, ono što više od ovako postavljene teorije pomalo tjera strah u kosti jest činjenica da je tijekom posljednje tri-četiri godine u gotovo svim područjima svijeta zabilježen zabrinjavajući nestanak pčela. Najpogođenije su Sjedinjene Američke Države gdje je i ove godine uginulo strahovitih 60 posto populacije pčela, slični postoci javljaju se i u nekim europskim zemljama, a na svjetskoj razini nestalo je ukupno 50 posto pčela! Budući da ovakvo stanje traje već četvrtu godinu zaredom, pčela je danas na svijetu daleko, daleko manje no što ih je bilo 2004. godine, štoviše, njihov je broj drastično smanjen.
Varoa pčele upućuje u smrt, ali za sve brojnije bolesti koje ih također kose krivi su virusi, bakterije, GM hrana, opći uvjeti zagrijavanja te brojna ekološka zagađenja koja predstavljaju sve veću opasnost za žive organizme. Jednostavno, svijet je postao prenapučen, a utrka za zaradom dovodi do sve tragičnijeg neslaganja s prirodom i sve izraženijeg nepoštivanja njenih zakonitosti. Posljedica je poremećaj prirodne ravnoteže koji će, prije ili kasnije, platiti i njegov glavni uzročnik - čovjek.
Upravo te opće negativne okolnosti i strahovit rast zagađenja doveli do toga da danas, primjerice, samo 100 nametnika varoe uništava jednu pčelinju zajednicu, a donedavno to nije moglo učiniti ni 10.000 njih! Nadalje, upravo te opće okolnosti dovele su u Hrvatskoj prošle godine do dva duga perioda suše koja su utjecala na život pčela i uzrokovale njihova brojna uginuća. To se dogodilo u travnju i srpnju kad brojne biljke nisu procvjetale i dale pčelama polen, izuzetno bitan za razvoj ličinki i život pčela. Zbog toga je pčelama pao imunitet, a one koje su izašle bile su dezorijentirane i veliki broj ih je uginuo. Kao pčelar s dvadesetogodišnjim iskustvom ja takve dvije suše u jednoj godini ne pamtim i s pravom mogu reći da to zaista nije normalno. Takvih je primjera u svijetu jako puno i zato smatram da je varoa samo okidač smješten na kraju negativnosti koje uzrokuju pomor među pčelama.
Je li možda poljoprivredno tlo kroz desetljeća korištenja već u potpunosti zagađeno pa iz njega ne može niknuti nešto zdravo, jesu li pesticidi za koje i ne znamo i GMO nanijeli nepopravljivu štetu pa se hranimo - otrovom? Hoćemo li ikada saznati odgovore te, što je još bitnije, hoćemo li ih saznati na vrijeme, pokazat će budućnost. Ako je bude.
Pčelari i pčele su na bedemu obrane bioraznolikosti cijelog planeta i ako svi zajedno ne uspijemo sačuvati pčele, zaista će doći do jakog poremećaja u prirodnom redu stvari. Već sada su ugrožene neke voćke i industrijske biljke, a ta se ružna priča može nastaviti.

Nažalost i Hrvatska je u tom krugu zemalja gdje se dogodio nestanak velikog broja pčela. Ove godine uginulo ih je 35 posto od ukupnog broja, i to su vrlo pouzdani podaci. Slovenija i Srbija izgubile su još veću količinu pčela. U prirodi je normalno da se dogode povremeni ciklusi kada nečega ima previše ili premalo, ali ti ciklusi obično traju samo jednu sezonu, rijetko dvije. Ovo što se događa s nestankom i uginućem pčela nije prirodno, a glavni je krivac čovjek i njegov nesmotreni odnos prema prirodi.