Ovaj događaj me je zainteresirao i zato i pišem ovaj post

E sada, Sunce je izvor energije skoro svega života na Zemlji, Iz laboratorijskih pokusa dobro je poznato da, kada neku stanicu bombardiramo ultraljubičastom svjetlošću tako da je 99%-tno uništimo, uključujući i njezinu DNK, u samo jednom danu možemo gotovo u potpunosti popraviti štetu ukoliko tu stanicu osvjetljavamo istom valnom duljinom vrlo slabog intenziteta.
TO JE KLJUČ ŽIVOTA NA NAŠOJ PLANETI, POTREBNO JE ZADRŽATI I OBNOVITI POSTOJEĆI OZONSKI SLOJ OKO NAŠE ATMOSFERE I ONDA ĆE SUNCE BITI I DALJE STVARNI IZVOR ENERGIJE ZA SVA BIĆA UKJUČUJUČI I ČOVIJEKA.
Konvencionalni znanstvenici ni danas ne znaju objasniti ovu pojavu, no nitko ju ne opovrgava.
Pacijenti s kožnom bolešću kseroderma pigmentozum umiru od raka kože zato što njihov sustav foto-popravaka ne funkcionira i ne popravlja štetu koju nanosi sunčeva svjetlost, a sustav foto-po¬pravaka najdjelotvorniji upravo pri 380 nanometara - pri valnoj
duljini na koju reagiraju i koju zamjenjuju spojevi koji prouzrokuju rak.
Priroda je previše savršena a da bi se tu radilo samo o slučajnoj podudarnosti. Ako karcinogeni reagiraju isključivo na toj valnoj duljini, to mora biti na neki način povezano s foto-popravcima. Ako je to točno, u tijelu mora postojati nekakva svjetlost koja je odgovorna za foto-popravke. Kancerogeni spoj očigledno prouzrokuje rak zato što trajno blokira tu svjetlost i mijenja joj valnu duljinu, i na taj način sustav foto-popravaka ne
može više djelovati.
Još je 1976.godine konstruiran stroj koji je trebao dokazati da u živom organizmu nema svjetlosti. Aparat koji je bio sličan velikom rendgenskom detektoru (EMI 9558QA) s ugrađenim foto-multiplikatorom pomoću kojega je stroj mogao brojiti svjetlost, foton po foton. Ta je naprava još i danas jedna od najboljih na svojem području. Aparat je bio vrlo osjetljiv budući da je morao mjeriti krajnje slaba svjetlosna zračenja.

Godine 1976. bili su izvedeni prvi pokusi. Uzgojili su sadnice krastavca, jedne od manje zahtjevnih biljaka, i položili ih u stroj. Foto-multiplikator je detektirao da sadnice emitiraju fotone, odno¬sno svjetlosne valove zapanjujuće visokog intenziteta.istraživači su bili krajnje skeptičani. To je zacijelo posljedica klorofila, mislili su, Odlučili su da će pri sljedećem pokusu, ovaj put s krumpirom, sadnice uzgojiti u tami, tako da onemoguće fotosintezu. Unatoč tome, kad su postavili krumpirove sadnice u foto-multiplikator, instrumenti su zabilježili još veći intenzitet svjetlosti, i shvatili su kako je nemoguće da opaženi učinak ima bilo kakve veze s fotosintezom. Štoviše, ti fotoni u živim sustavima bili su koherentniji od svega što je dotle vidio.
'Kvantna koherencija' izraz je u kvantnoj fizici koji označava sposobnost kvantnih čestica da međusobno surađuju. Ti subatomski valovi, odnosno čestice ne samo da znaju jedan za drugoga, nego su i čvrsto međusobno spojeni kao svežnjevi zajedničkih elektromagnetskih polja, tako da mogu komunicirati kao cjelina. Kada ti valovi dođu u fazu, odnosno kada se sinkroniziraju, počnu djelovati kao jedan jedini gigantski val i jedna jedina subatomska čestica. Tada ih praktički više ne možemo razlučiti. Mnogi neobični kvantni učinci koje primjećujemo u jednom jedinom valu vrijede i za cjelinu. Ako djelujemo na jednoga, istovremeno utječemo na sve druge.
Koherencija uzrokuje komunikaciju. To je poput subatomske telefonske mreže. Što je bolja koherencija, to je finija telefonska mreža i profinjeniji uzorci subatomskih valova na taj način imaju svoj telefon. Konačni rezultat podsjeća na veliki orkestar, svi fotoni sviraju zajedno, no kao pojedinačni instrumenti mogu izvoditi svoje individualne dionice. Svejedno, kada slušamo cijeli orkestar, teško razlučujemo pojedine instrumente.
Još više zapanjuje činjenica da je u živom sustavu moguće promatrati najvišu moguću razinu kvantnoga reda, odnosno koherencije. Tu koherenciju, nazvanu Bose-Einsteinova kondenzacija, obično opažaju u materijalnim supstancijama kao što su suprafluidi ili supravodiči, i to samo u laboratoriju pri vrlo niskim temperaturama od svega nekoliko stupnjeva iznad apsolutne nule, a ne u vrućem i neuređenom okolišu živog bića.
Svjetlost je, dakako što svi znamo, u biljkama prisutna kao izvor energije koju koriste tijekom fotosinteze. Kada jedemo biljnu hranu, unosimo fotone i potom ih skladištimo. Kada pojedemo obrok biljnog porijekla, probavimo je, i izmjenom tvari nastaju ugljični dioksid (CO2) i voda, te preostaje samo u fotosintezi uskladištena sunčeva svjetlost. CO2 i vodu izlučujemo, a svjetlost, odnosno elektromagnetska valovitost, očigledno se uskladišti. Kada fotone unosimo u tijelo, njihova energija se rasprši i s vremenom raspodjeli preko cijelog spektra elektromagnetskih frekvencija, od najniže do najviše. Ta energija postaje pokretačka snaga za sve molekule našeg tijela.
Fotoni uključuju različite tjelesne procese kao dirigent koji pojedinačne instrumente uvodi u zvuk cijelog orkestra. Na različitim frekvencijama oni obavljaju različite funkcije, a molekule u stanicama odgovaraju na određene frekvencije a različiti spektri vibracija od fotona prouzrokuju različite frekvencije u drugim molekulama našeg tijela. Svjetlosni valovi pružili su odgovor i na pitanje kako tijelo može obavljati složene zadatke s više različitih tjelesnih dijelova istovremeno, odnosno kako može obavljati dvije ili više funkcije odjednom. Te «biofotonske emisije», kako su ih nazvali, mogle bi biti savršen komunikacijski sustav za prijenos informacija do brojnih stanica po cijelom organizmu. Međutim, još uvijek je ostalo nerazjašnjeno najvažnije pitanje - odakle dolaze?

Ta i druga istraživanja su potvrdila da je DNK jedna od glavnih skladišta svjetlosti i jedan od glavnih izvora biofotonskih emisija.

Nema nikakve dvojbe da proteini imaju vrlo značajnu ulogu u funkcioniranju tijela. Međutim, darvinistima nedostaje objašnjenje o tome kako DNK zna kada da to sve orkestrira, te kako kemikalije koje se slijepo zalijeću jedna u drugu djeluju više ili manje istovremeno. U svakoj stanici svake sekunde prosječno se odvija oko sto tisuća kemijskih reakcija i isti proces se istovremeno odvija u svim tjelesnim stanicama. Svake sekunde dogodi se na milijarde kemijskih reakcija ove ili one vrste. Tempiranje je nevjerojatno precizno; kada bi bilo koji kemijski proces u svim milijunima naših tjelesnih stanica imao samo malen vremenski pomak, za nekoliko bismo sekundi eksplodirali. Problem kojega genetičari općenito ostavljaju po strani glasi: ako DNK djeluje kao upravljačka soba, koji je mehanizam povratnih informacija koji joj omogućava usklađivanje djelatnosti pojedinih gena ili stanica da unisono održavaju sve sustave? Koja kemikalija ili genski proces kaže pojedinačnim stanicama da izrastu u ruku, a ne u nogu? I koji stanični procesi se događaju u kojem vremenu?
Kada se oplođeno jajašce počne dijeliti i stvarati stanice kćeri, svaka od njih polako preuzima strukturu i funkciju s obzirom na svoju konačnu ulogu u tijelu. Svaka kći ima jednake kromosome s jednakim genetskim informacijama, međutim određene vrste stanica odmah «znaju» da moraju upotrijebiti druge genetske informacije da bi se ponašale drukčije od drugih; određeni geni dakle moraju «znati» da je došao red na njih, a ne na ostale gene iz paketa. Nadalje, ti geni na neki način znaju koliko od svake određene vrste stanica treba proizvesti na pravom mjestu. Svaka stanica, nadalje, mora poznavati svoje susjede kako bi odredila svoje mjesto u cjelokupnom planu. Za sve to je već u vrlo ranoj fazi embrionalnoga razvoja, kao i za svako daljnje razdoblje našeg života, potrebna vrhunski domišljata metoda sporazumijevanja među stanicama.
Genetičari se slažu da je za staničnu diferencijaciju ključno da se stanice već vrlo rano nauče međusobno razlikovati, da na neki način zapamte da su različite, te da tu bitnu informaciju prenose sljedećim generacijama stanica. Ako današnje znanstvenike upitate kako sta¬nice mogu sve to obaviti, i još tako brzo, samo sliježu ramenima.
Jedan od najustrajnijih i najglasnijih kritičara takvog pristupa britanski je biolog Rupert Sheldrake koji kaže da razvoj oblika nije moguće objasniti isključivo aktivacijom gena i proteina, isto kao što kuću ne možemo izgraditi isključivo dostavom građevinskog materijala na zemljište. Trenutna teorija o genetici također ne objašnjava, kaže, kako sustav u razvoju može sam sebe regulirati ili normalno rasti i razvijati se.

Međutim, svaki spomen o zračenju kao međustaničnoj komunikaciji bio je potpuno odbačen sredinom dvadesetog stoljeća kada se nakon otkrića hormona rodila biokemija prema kojoj je sve moguće objasniti uz pomoć hormona i kemijskih reakcija, što je jako pogodovalo farmaceutskoj industriji koja je i imala najviše profitne stope rasta od tada (naftna ju je tek sada prestigla).
Sve žive tvari, od najjednostavnijih biljaka i životinja do najkompleksnijeg bića - čovjeka, isijavaju stalan tok fotona, od samo nekoliko pa do više stotina. Bilo je očito da je broj emitiranih fotona povezan s položajem organizma na evolucijskoj ljestvici, što je organizam kompleksniji, emitira manje fotona. Nerazvijene životinje i biljke isijavale su sto fotona po kvadratnom centimetru u jednoj sekundi pri valnoj duljini od dvjesto do osamsto nanometara, što odgovara vrlo visokoj frekvenciji elektromagnetskog vala koji je još unutar vidljivog spektra svjetlosti, dok su ljudi pri jednakoj površini, vremenu i frekvenciji isijavali samo po deset fotona.
Sada se već može tvrditi da je tjelesni svijetlosni komunikacijski sustav složena mreža rezonancije i frekvencije. Valna rezonancija se ne koristi samo za komuniciranje unutar tijela, nego i za komunikaciju između živih tvari. A ako možemo primati fotone od drugih živih bića, tada također možemo upotrebljavati njihove informacije kako bi korigirali vlastitu svjetlost kada dođe u stanje neravnoteže.
Biofotonske vibracije u tijelu koje su prouzrokovale da molekule vibriraju i stvaraju vlastiti frekvencijski potpis koji predstavlja jedinstvenu pokretačku snagu organizma, a također i sredstvo za komunikaciju u tijelu.
Svaka molekula našeg tijela svira vlastiti ton koji se čuje po cijelom svijetu.

Ljudsko tijelo se u najvećem postotku sastoji od vode
Voda možda djeluje kao šablona za molekulu, na primjer, uz pomoć beskonačne mreže vodikovih veza ili preko električnih i magnetskih polja. To je takozvano „pamćenje vode“.
Priroda te pojave još nije posve razjašnjena.
Ako je voda sposobna utisnuti u pamćenje i pohraniti informacije molekula, to će imati dalekosežan utjecaj na naše razumijevanje molekula i načina njihovog komuniciranja u tijelu, jer molekule u ljudskim stanicama su, naravno, okružene vodom. U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.

Problem je što se biolozi još uvijek drže mehanicističkih Descartesovih postavki po kojima se reakcija može odvijati jedino putem dodira, neke vrste impulzivne sile. Iako priznaju silu teže, odbacuju sve dru¬ge predodžbe o djelovanju na daljinu.

Neki ljudi zaista odašiljaku elektromagnetska polja koja mogu smetati komunikacijsku signalizaciju u tijelu drugih živih organizama pa i ljudi. Kao i kancerogene tvari, i pojedini ljudi mogu miješati frekvencije. Postoje ljudi koji znaju kako izliječiti druge bolesne ljude utiskujući u njih prave frekvebcije, zato da njihov sustav foto-popravaka profunkcionira i popravlja štetu koja je nastala uslijed bolesti. Možda je najbolji primjer toga Zdenko Domančić, koji u velikoj mjeri liječi sve teške i klasičnoj medicini „neizliječive“ bolesti.
Medicina, to je veliki biznis, naravno da su ga zbog toga u Hrvatskoj popljuvali pa je otišao raditi u Kranjsku Goru u Sloveniji, gdje su hoteli zbog njega tamo puni cijelu godinu.