Svaka udruga ili vjerska zajednica ne bi trebala šarati već se baviti svojim poslom.



Nevladina organizacija Europski forum za ljudska prava i obitelj u Hrvatskoj je organizirala potpisivanje peticije, a svesrdno ju je podržao papa Benedikt XVI., a onda i Katolička crkva u Hrvata. Ta suradnja realizirana je dana ispred katoličkih crkava gdje su katolici mogli podržati inicijativu svojim potpisom.

Za što se zalaže inicijativa? Za pravo svakog ljudskog bića na život, dakle protiv pobačaja, za pravo na sklapanje braka između muškarca i žene, dakle protiv gay zajednica, te za zasnivanje obitelji koja je definirana kao temelj društva i pravo roditelja da biraju odgoj za svoje dijete.

Nije ni čudo što je Crkva tako svesrdno podržala ovu inicijativu koja je po svim pravilima katoličkog nauka. No nije jasno zašto se Crkva petlja tamo gdje joj nije mjesto.

Crkva djeluje u društvo samo kao jedan od subjekata. I ako tako gledamo i na ovu inicijativu, kao na pokušaj bez apsolutnog utjecaja na odluke koje donose države i parlamenti, onda OK! No, više mi se čini kako je to još jedan od pokušaja da Crkva pokaže kako ona ima jedini pravi recept za društvo. Ako pritom diskriminira ljude koji ne žive u obiteljima i koji ne vole suprotni spol, nikom ništa. Teški humanizam i ljubav prema bližnjima.

S druge strane gay udruge se bave svim samo ne onim čime bi trebale. S pravom ih živcira Crkva koja želi i koja diskriminira homoseksualce, no udruga Kontra, prema izvještajima medija, najglasnija je pred zagrebačkom katedralom bila po pitanju pobačaja. Ma koga briga što lezbijke misle o pobačajima!?

Zaključak, svaka udruga ili vjerska zajednica ne bi trebala šarati već se baviti svojim poslom. Crkva neka propovijeda ljubav, a lezbijke neka se bore za svoja ljudska prava. I to potpisujem. No teško nama ako će udruge odlučivati o legalizacijama ili zabranama pobačaja, a Crkva o onome što je zdravo i normalno u društvu.

Nekoć ne tako davno živjeli Josip i Janez. Živjeli su blizu mora i bavili se ribolovom. Jedan je živio s jedne strane zaljeva, a drugi s druge strane. Po cijele dane lovili su ribu. Jednog dana navrati Josip Janezu s prijedlogom da postane kum njegovom djetetu. I Janez pristane.



No jednog dana ta dva mjesta nađu se u dvije zemlje. Federativna država u kojoj su živjeli jednostavno se raspala. Bilo je potrebno ucrtati granice. Hrvat Josip ponovno navrati starom prijatelju Janezu i predloži: Podijelimo zaljev na dva djela, po sredini. Pola će pripasti meni, a na drugoj polovici ćeš ti loviti ribu.

No, Janez je oduvijek imao veći brod. Bio je mudriji od Josipa, djed mu je ostavio veliko bogatstvo i veći brod te je često u šali spominjao kako cijeli zaljev pripada baš njemu.

Kako to misliš?, upita Janez Josipa, pa se razljuti i kaže: Moja država sutra postaje članica jake europske asocijacije. Dakako da neću pristati da pola zaljeva pripadne tebi. Imaš malen brod, siromašan si. Pametnije ti je da prestaneš loviti ribu. Prepusti zaljev meni jer sam bolji, snalažljiviji i bogatiji. Zašto da u zaljevu žive ribe koje ne mogu uloviti ni ja zbog granice, ni ti zbog tvog jadnog malog broda.

Josip širom otvorenih oči otvori usta i ostane bez riječi. Upita Janeza: Pa zar nismo oduvijek bili prijatelji? Tužan izađe iz Janezove kuće te se preko zaljeva zaputi kući.

Nakon toga Janezova država uđe u europsku asocijaciju. Janezovoj bahatosti tek tada nije bilo kraja. Kum njegova drugog djeteta postao je ministar vanjskih poslova, a kućni prijatelj bio mu je premijer. Josip s druge strane zaljeva nije poznavao nikog, ta bio je presiromašan da bi znao političare svoje države.

No i Josipova država započe pregovore o ulasku u europsku asocijaciju. Visoka ustanova te asocijacije čak je predložila datum završetka pregovora za ulazak. No tada se pobuni Janez. Nazove premijere i kaže mu: Ovi ludi susjedi žele u Uniju a meni ne daju zaljev. Blokiraj im pregovore, zaustavi njihov ulazak u Uniju. Znaš li što bi to značilo? Moj susjed preko zaljeva uskoro bi u europskim asocijacijama mogao dobiti veći poticaj, kupiti veliki brod i prisvojiti cijeli zaljev koji treba pripasti meni. Da bi to spriječio, zaustavi ulazak te glupe, balkanske zemlje u našu svetu Uniju.

Nastavak priče pročitat ćete u dnevnim novinama ili drugim medijima. Možda već sutra…

Starijim stranačkim kolegama nikako se ne treba omiliti tako da se doslovno skinu gaće. Pametnije je izabrati virtualni svijet.



Vlada se uplašila, policija i dalje nije depolitizirana, a političari i mladi sve više žive virtualnim životom. Tako bih opisao posljednje dane u Lijepoj našoj. Sve je počelo kada su SDP-ovi mladi kadrovi shvatili kako postoji Internet i Facebook. Počeli su obmanuto otvarati grupe protiv suparničke stranke ne bi li se omilili starijim stranačkim kolegama.

U tome su mnogi uspjeli, a posebno mladić iz Dubrovnika koji je Sanadera optužio za diktatorski način vladanja, a demokratskim načinom skupljao članove u Facebook grupi (malo kontradiktorno, al ajde!). I sve bi bilo bezazleno da nije zajeb… policija koja je tog mlađahnog SDP-ovca privela.

No, uspio se omiliti predsjedniku Zoranu i sad cijelo stranačko tijelo zna za novog heroja o kojem se priča u svim kutićima SDP-a. Tek nešto gore prošao je onaj mladi član spomenute stranke u Sinju koji je popio čašicu više i ujutro se probudio kako mu stariji stranački drug miluje guzu!

Eto recepta! Starijim stranačkim kolegama nikako se ne treba omiliti tako da se skinu gaće doslovno. Pametnije je izabrati virtualni svijet u kojem smo svi tako hrabri, ne poznajemo strah, imamo svoja mišljenja i želimo internetom do nove revolucije.

Jedna od takvih trebala bi danas izaći iz virtualnog svijeta i preliti se na ulice većih hrvatskih gradova. Za danas je najavljen prosvjed „Stegnite vi svoj remen bando lopovska“. Dakako, na Facebooku. Trenutno u grupi ima čak preko 60 tisuća članova. Hoće li ih i danas na provjedu biti toliko? Ne! Težak je, strm i dug put od virtualnosti do realnosti.