petak, 28.08.2009.

Divljina koju ne možemo izbjeći

Duboke džungle koje su danas već velika rijetkost,prava su ljepota prirode,prava divljina u kojoj malo tko može preživjeti jer osim mede kojeg možemo susresti ili pokoji čopor vukova,tamo postoje mnoge čestice s kojima se ne susrećemo svaki dan.Bez nezaustavljivog kretanja (koje je nemoguće izvesti pošto smo ljudska bića) možemo lako oboljeti i umrijeti.Ali pošto je naša majčica priroda ipak zaključila da je ona ta koja nas je stvorila,nije nam dopustila da baš sve preuzmemo u svoje ruke. Koliko god to izbjegavali,divljina nam je u prirodi,pa bez obzira što smo se mi civilizirali i odvojili od te divljine,ona se nije odvojila od nas.Danas će netko reći : „Postali smo civilizirana zajednica koja poštuje određene zakone i tako štiti ljudska prava jer svatko ima pravo biti slobodan i osiguran, bla,bla,bla….“
Tako bar naša zajednica izgleda izvana.No svi mi već jako dobro znamo da nije tako. Cilj svakog čovjeka u današnjici je preživljavanje.Ne život nego preživljavanje.Život se odigrava u kratkim trenucima sreće koje doživljavamo,a koji prolaze velikom brzinom,te se opet vraćamo na preživljavanje. Baš kao što Viktoria Faust (čije knjige čitam) kaže: „Život je partija pokera,a karte se nepravedno dijele…“
I tako,koliko god čovjek izbjegavao divljinu,ona će ga uvijek pratiti u njegovoj sjeni i smijati se njegovim bijednim postupcima da joj pobjegne.Zapravo,izašavši iz prave divljine čovjek je izgubio stabla,cvijeće i mnoge stare načine na koje su ljudi živjeli u miru i skladu,a ostala mu je sebičnost,pohlepa i još je uz to dobio stresa punu zdjelu(da ne budemo nepristojni).Ako je čovjek sve to uradio kako bi jednog dana mogao gledati Opru na TV-u ili igrati Warcraft na kompjuteru onda je izgubio više nego što je dobio.Što je nama falilo? Ljubavi? Nipošto! Sreće? Ne bih rekla. Moći? …..Možda….
Divljaci smo i to ćemo uvijek biti,na neki način će to uvijek izlaziti na vidjelo.Iskreno, meni je draže da me vide kako se derem i skačem od lijane do lijane nego da svoju divlju narav pokazujem mlateći nogom svog vršnjaka jer ima Tokio hotel majicu. Ali danas i ja moram preživljavati kao i svi ostali,a djeca u sve mlađoj dobi shvaćaju da svijet nije lunapark i da što prije moraju (psihički) odrasti.

http://www.youtube.com/watch?v=DHXpnZi9Hzs

Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!