Počela se vraćati svijesti i prvo što ju je zapuhnuo bio je nesnosan smrad. Poput kontenjera za smeće. Težak, truo miris zbog kojeg je ustuknula, pokušavši se maknuti od toga. Bila je u potpunom mraku pa je zateturala u nasumičnom smjeru. No bilo je posvuda.
Ništa nije vidjela pa se na sve četiri pokušala orijentirati dodirom. Tlo je bilo puno granja i smeća, nestabilno za stajanje uspravno. Krenula je u neodređenom smjeru pokušavajući doseći nekakav zid. Teturala je preko granja, ne usuđujući se osoviti na dvije noge u potpunosti. Uspjela je rukom napipati vertikalnu prepreku pred sobom.
Oslonila se o nju leđima i pokušala se malo sabrati. Srce joj je počelo bubnjati od straha kad se sjetila obreda i gorućih plavih očiju kako se spuštaju prema njoj. Bila je sigurna da će umrijeti tog trenutka.

Ali nisam mrtva.

Smrad je bio ubitačan. Aleksandrin želudac se skupio u čvrstu loptu poput čvora zbog povišenog adrenalina.

Živa sam. Našla sam zid. Ako postoji zid postoje i vrata. Mogu pobjeći.

Uspravila se na dvije noge i polako se počela kretati uza zid, da bi kroz samo nekoliko koraka shvatila da hoda u krug.
Nastavila je hodati, ispunjena sve većom napetošću sve dok nije došla do zaključka da vrata nema. Oči su joj se napokon počele donekle privikavati na mrak. Obratila je pozornost na obrise granja i jedan obli kamen na podu. Sagnula se da ga bolje pogleda. Vidjela je da kamen ima zube. Ispustila ga je.

Komad nečije lubanje.

Čitav pod bio je prekriven različitim dijelovima kostura. Aleksandra je stavila podlakticu preko usta kako bi suspregnula vrisak. Jeza joj je prolazila cijelim tijelom shvaćajući da je okružena nebrojenom količinom ljudskih tijela.

Naglo se osvrnula kad joj se učinilo da čuje šuškanje. Kao da se netko polako kreće iza nje. Sagnula se najtiše što je mogla i pokupila jednu dulju bedrenu kost s tla, uhvativši ju kao palicu za samoobranu.

Tišina. Čučala je u mraku, čvrsto stišćući kost u rukama i osjećajući kako se znoji, pritisnuta leđima uz hladan zid.

Ovo je pakao.

- Hej. – šapnuo je mekan glas u mraku

Aleksandra stane uspravnije i osvrne se.

- Ne možeš me vidjeti. Ja sam ti prijatelj. – šapne ugodni glas – Znam da te strah ovog mjesta. Mogu ti pokušati pomoći.
- Kako? – odvrati Aleksandra uz misao da joj je trenutno svaka pomoć potrebna
- Pokušaj disati duboko.
- Jesi li to rekao i onome čiju kost držim u ruci? - upitala je odrješito
- Ja nikad nisam nikoga ubio. Ali nisam to ni spriječio. Zato ti želim pomoći. Moraš se smiriti. Obećajem ti da te neću ozlijediti. Samo diši. Bit ćeš dobro. Ja pazim na tebe.
- Tko si ti? – rekla je osjećajući strah kako joj gmiže niz kralježnicu, ali nekako, bilo joj je lakše uz društvo nekoga dobronamjernog, bez obzira što ga nije mogla vidjeti i još nije bila sigurna vjeruje li mu
- Ja... – zastao je usred rečenice, oklijevajući nastaviti – O, ne. Zatvori oči, budi mirna i pokušaj smireno disati. Pokušat ću-

Rečenica kao da mu se presjekla usred govora. A Aleksandra osjeti da je opet sama.

---

Njegovani, crveni nokti zvučno su udarali po drvenom naslonu njenog ručno rađenog prijestolja.

- Zakasnio si? – ponovila je s nevjericom
- Tragovi su još svježi, uz još malo vremena...
- Netko je provalio i ti nemaš ništa? To mi govoriš?
- Znaš da radim sve što je u mojoj-

Prekinula je muškarca pred sobom podigavši ruku s malim nožem u ruci. Polako joj je prišao i uzeo nož. Zarezao je svoj dlan i pružio joj svoju ruku u gesti sličnoj pozivu na ples. Dala mu je ruku, no prije no što je uspio ispreplesti prste s njenima, umočila je prste u njegovu krv i odmaknula ju. Nije pokazao emociju na licu, ali je njegova ruka, koja je još kratko ostala visjeti u zraku, pokazala da ga je to malo povrijedilo.
Ona ne obrati pozornost, ljutitom kretnjom je nacrtala krug na naslonu svog trona i pritisnula dlan na njega. Snažan vjetar na trenutak je zapuhnuo prostoriju. Muškarac s ranjenim dlanom povučen je unatrag poput lutke na koncu, a do njega u istoj liniji stvorila su se još dvojica.

Fizički su se itekako razlikovali. Prvi je bio najreprezentativniji. Bio je visok, čiste svjetlosmeđe kose koja je bila pažljivo njegovana i svježe podrezana poput krune od tamnog zlata na njegovoj glavi. Oči su mu bile tamne i modre, ali ozbiljne. Bio je svijetle kože, atletske građe, obučen u uniformu tamnoplave boje kakva bi pristajala važnom plemiću ili princu, ukrašena srebrnim detaljima. Na leđima je imao plašt koji je dodatno pridonosio slici prekrasnog mladog aristokrata koji je skromno gledao u tlo pred svojom gospodaricom.
Drugo biće bi se teško moglo nazvati osobom. Bio je zastrašujuć. Lice mu je prekrivala teška crna kapuljača, iako su mu neljudske plave oči svijetlile u tami poput vatre. Široka crna tkanina obavijala mu je tijelo u potpunosti, gotovo do stopala. Stajao je neprirodno nepomično, no čim se pojavio otpuhnuo je poput bika, kao da mu smeta što je pozvan.
Treća je osoba djelovala najnervoznije. Bio je vidljiv samo kao silueta, gotovo sasvim proziran u prostoru, no obgrlio se rukama i nervozno se ljuljao na mjestu.

- Osjećamo se jako razgovorljivo danas? – obratila im se žena koja je sjedila na tronu – Nemojmo biti sramežljivi. Počnimo od ljutite sredine. Ti mi nemaš ništa zanimljivo za reći?
- Ne. – odgovorio je kroz zube
- Zbilja? – zvuk noktiju koji ritmično udaraju odjekne po drvenoj površini naslona za ruku
- Rekao sam ti. Ostavi me na miru. – odgovorio je otresito

Sve se dogodilo brzo. Žena na tronu je ustala, krenula prema njemu i zamahnula rukom. Druga dvojica su se instinktivno odmaknula za korak od njega kad je kapuljača naglo odletjela unatrag i otkrila njegovo lice.
Lice mu je bilo izobličeno i neprirodne sive boje, a usne su mu jedva prekrivale naglašene, oštre zuba. Glava mu je bila prekrivena gustom, neurednom plavom kosom iz koje je virio par upadljivih crnih rogova. Odmah je pokušao pokriti glavu i lice rukama, pognuvši se u struku pokušavajući se zakloniti i laktovima. Žena s trona je stala pred njega. Zamahnula je rukom kao da će ga udariti, no bučno se srušio na pod bez da ga je i dotakla. Nervozna prozirna osoba s njene lijeve strane počne se kretati na mjestu još brže i nervoznije. Žena ga pogleda.

- Već znam da od tebe neću dobiti ništa korisno. Gubi se odavde. – odmahnula je rukom i ta osoba je nestala s mjesta

Osvrnula se prema osobi na podu.

- Ne moramo ovo raditi. – progovori mladi princ s njegove desne strane – Samo joj reci što želi znati.

S poda se začulo režanje u njegovom smjeru. Pokušavao je navući kapuljaču natrag na lice, ali nije uspijevao, zapinjala je na rogovima.

- Vidiš i sam što se dogodi kad me ne slušaš. – progovorila je žena pred njim - Misliš da je ovo nekakva igra? Radit ćeš točno ono što ti naredim, je li to jasno?
- Jasno mi je.
- Jasno ti je što?
- Jasno mi je, gospodarice.
- Tko je provalio u moju kuću?
- Ne znam.
- Ne laži mi.
- Ne znam tko je to!
- Znači vidio si tu osobu?

Nije odgovorio ništa pa mu je stala na dlan tako iznenada da je glasno povikao.
Princ je nepomično stajao pored njega i gledao pred sebe, bez treptaja.

- Osjetio sam... – nakratko mu je popustila pritisak na ruci kad je progovorio, glas mu je bio grub, kao da ne govori često – Osjetio sam da je došao netko nov jer sam stalno tamo dolje. Nisam mogao prići jer je obred počeo kad sam stigao. Nisam mogao ništa napraviti.

- Kakav je to obred?
- Ne znam.

Još jedan bolni vrisak je proparao zrak.

- Ne znam, kunem se!
- Gdje je ta osoba sada?
- Mogla bi biti bilo gdje...Obred ju je štitio, nisam mogao prići.
- Nju? – ponovi žena, na što se osoba na podu trzne
- Bila je djevojka. Ne znam tko je ona, kunem se.

Žena pred njim ga odgurne nogom u trbuh, čim je pao na leđa nestao je s mjesta, a ona polako i zamišljeno ode od njega sjesti na svoje mjesto da razmisli.

- To je čudno zar ne? – rekla je preostalom mladiću sjedajući na tron – Moraš ju pronaći.
- Pronaći ću ju i ubiti. – odgovorio je srčano
- Ne. – naglasila je - Živu. Donesi mi ju živu večeras. – oslonila je lice o ruku
- Jesi li dobro? Možda bi se trebala odmoriti.
- Samo ju nađi. – rekla je iziritirano i pogledala ga u oči – Pod svaku cijenu.
- Razumijem. Tako će i biti. – rekao je, okrenuo se na peti i nestao

---

Kad je otvorila oči opet se nalazila u mraku, no ovaj put u nekom skučenom prostoru. Pomislila je kako je možda zaspala, no nije znala kako ju je netko mogao premjestiti bez njenog buđenja. Niti kamo.
Bila je na tvrđoj podlozi. I bilo joj je toplije. Dok su joj se oči privikavale na mrak spoznala je da je pokrivena dekom.

Koji vrag...?

Pokušala je premjestiti težinu da se izvuče iz deke, naslonila se na bočnu stranicu prostora oko sebe i izgubila ravnotežu kad je ona popustila. Našla se na podu u svijetloj prostoriji s prozorima. Bilo je prašnjavo.

Barem nema kostiju.

Daljnjom inspekcijom saznala je da se prethodno nalazila u ormaru. Polako se uspravila na noge i ogledala oko sebe. Činilo se kao obična mala spavaća soba, samo nekorištena dulje vrijeme. Ne samo zbog prašine, već i nagomilanih kutija. Neke od njih su bile otvorene, Aleksandra ih je samo letimično pogledala kad joj je nešto privuklo pogled. Jedna velika četka od tvrdog drveta, jedinstvenog izgleda. Znala je da ju je vidjela ranije. Primila ju je u ruke. Nije bilo dvojbe. Gotovo ju je mogla vidjeti pred sobom. Yanmei kako se češlja pred ogledalom. Aleksandra se šalila na račun neobične četke. Yanmei je tvrdila da ta četka čini kosu zdravijom.

Bila je ovdje. Definitivno je bila ovdje. Zašto je ostavila četku?

Kad je bolje promotrila sadržaj kutije, većinu stvari unutra prepoznala je kao Meine osobne stvari. Malo ogledalce. Higijenska torbica. Rašpica za nokte. Zgužvani komadi papira nosili su njezin sitan, uredan rukopis i sadržavali zapise iz njezinog dnevnika. Aleksandru je počela hvatati jeza.

Nešto joj se dogodilo. Ne bi to samo ostavila ovdje.

Zapuhnuo ju je nelagodan miris sumpora od kojeg se naježila. Zgrabila je najteži predmet nadohvat ruke i okrenula se. Želudac joj se zgrčio od šoka.

- Molim te nemoj vrištati. – hrapavo progovori visok muškarac u crnom čije je lice prekrivala kapuljača i crna tkanina omotana oko glave

Bio je značajno viši i širi od nje. A njen jedini predmet za samoobranu bio je poveća četka za kosu. Adrenalin je proradio u njenom tijelu. Spustila je težište kao da se priprema za skok, odlučila ga je pokušati iznenaditi.

- Došao sam ti pomoći... – progovori muškarac kad je masivna četka proletjela ravno kroz njegova prsa, kao kroz projekciju, i bučno pogodila zid iza njega – A ti si...Bacila četku kroz pomoć. Donekle razumijem impuls, iako bih cijenio da to ne ponavljaš.

Aleksandra je zurila u četku na podu širom otvorenih očiju.

Ravno kroz njega.

Zaletjela se ravno na njega ramenom, prošavši kroz njega i dospjevši do vrata. Potegnula je kvaku no bila su zaključana. Okrenula se prema jezivom strancu.
Mirno je sjedio na krevetu, zureći u svoje isprepletene prste.

- Pusti me van. – rekla je, nastojeći zvučati čvrsto iako je bila prestravljena
- Kad bih barem mogao. - odgovorio je mirno
- Zašto ne?
- Jer ćeš umrijeti vani.

Djevojka na tren zastane jer se sjetila kostiju koje je vidjela ranije.

- Vjeruj mi da ti govorim iz vlastitog iskustva. – reče došljak provukavši jednu od svojih ruku ravno kroz jednu od noćnih svjetiljki koja je virila iz kutije
- Ti si duh? – upita Aleksandra oprezno
- Ne. – stranac je zvučao kao da ga to pomalo vrijeđa – Duhovi su samo mrtvi ljudi koji su predugo zapeli na stvarima koje nisu dovršili tijekom svog života...- zastao je i napravio neobičnu grimasu kao da je upravo spoznao nešto novo - Ha...Kad bolje razmislim možda i jesam duh. U svakom slučaju...Nemoj poluditi. Ali bolje da ovo riješimo prije nego kasnije.

Skinuo je tkaninu s glave tako da mu je konačno ugledala lice. Aleksandru su prošli hladni trnci od jeze. Plamteće plave oči, izobličene crte lica, deformirana usta iz kojih su virili oštri zubi. Prepoznala ga je.

- Ti si demon! – odmaknula se na suprotan kraj sobe od nje
- Po definiciji nisam, - odgovorio je ravnodušno - nikad bio u paklu, nikad se posvađao s Bogom, samo zapeo ovdje... Ne čak ni svojom voljom, pa...
- Napao si me ranije, sjećam te se...
- Spasio ti život. – ispravio ju je monotono – Nema na čemu.
- Od čega?
- Wow, odakle da počnem...
- Što ti hoćeš od mene? – prekinula ga je

Nakratko je vrijeme samo šutio, kao da važe riječi.

- Dobro bi mi došla tvoja pomoć.
- Ili što, nikad neću izaći odavde? Ubit ćeš me kao one druge? Vidjela sam sve one kosti.
- Znam da jesi. Ja sam te stavio tamo. Ali nisam nikoga ubio. Htio sam te sakriti. Mislim da sam to dobro obavio s obzirom da si vrlo živa i sklona pregovaranju...
- Ne vjerujem ti.
- Da naravno, - odgovorio je ravnodušno gledajući u pod – nitko ne vjeruje tipu s kljovama.

Nakratko su nelagodno šutjeli. Aleksandra zbunjeno, a on kao da je odlutao nekamo mislima.

- Samo želim otići kući. – rekla je tiho
- I ja. – odvratio je, polako se uspravivši na noge – Ali ti barem možeš. Nemoj se bojati, izvući ću te odavde. Samo pričekaj kratko.

Prošao je ravno kroz vrata i nestao nekamo. Aleksandra je stajati u prostoriji. Pokupila je Yanmeinu četku s poda i obrisala prašinu s nje.

- Zrak je čist. – reče strančeva glava provirivši kroz zatvorena vrata, tako da se Aleksandra trznula i zamalo ispustila četku – Ispričavam se.

Začuo se zvuk otključavanja, Aleksandra baci četku na krevet, povuče kvaku i otvori vrata. Čekao ju je na pristojnoj udaljenosti. Krenula je za njim. Smrad ju je stravično smetao. Imala je osjećaj da ju vodi u zamku. Proveo ju je nizom hodnika i konačno doveo do stražnjeg ulaza. Kad je prošla kroz vrata i osjetila svjež zrak, odahnula je.

- Ovo je onoliko daleko koliko te mogu ispratiti. – pružio je ruku kroz vrata i ona nestane do lakta – Kao što vidiš.
- Hvala. – odjednom se osjećala nekako krivom – Sretno sa svime.

Pogledao ju je kao da je izrekla lošu šalu. Odvratio je pogled od nje i krenuo natrag niz hodnik.

- Hej. – pozvala ga je i on stane na mjestu – Zanimalo se...Što si me htio zamoliti?
- Zašto bi to sad bilo važno. – rekao je bezvoljno, ne udostojivši se pogledati ju
- Znaš li gdje je Yanmei? – upitala je – Njene stvari su još ovdje. Je li mrtva? Je li pobjegla? Moram znati što je s njom. Ako mi možeš pomoći naći ju, možda ti mogu pomoći s uslugom koju trebaš.

Polako se okrenuo prema njoj, pažljivo ju promatrajući.

- Ne znam tko je to. – odgovorio je, pažljivo birajući riječi – Ali, ako mi pomogneš, doći ćeš do osobe koja sigurno zna sve što se dogodilo u ovoj kući. Dogovoreno?
- Možda. – odvrati Aleksandra – Ali sam spremna pregovarati. Razgovarajmo.
- Pošteno. - imao je neobičan izraz lica, kao da se trudi prikriti emocije - Slijedi me.

Stupila je natrag u kuću i krenula za njim. Još uvijek se osjećala nelagodno u njegovoj blizini, no konačno je imala osjećaj blagog postignuća.

„Draga Aleks,

Ako ovo čitaš, to znači da je ovo jedini način i da nisam imala izbora. Jako je važno da napraviš sve što je navedeno u ovom pismu, točnim redom kojim je navedeno, najtočnije što možeš pratiti upute.
Ako nisam u pravu, jednom ćemo se smijati ovome. Ako jesam...Morat ćeš mi vjerovati da je ovo najvažniji zahtjev koji sam ikada imala za tebe. Možda i posljednji.
Nemam puno vremena objasniti zašto ovo tražim. Ali ti mogu reći da je važnije od mog života.
Molim te budi oprezna.
U omotnici se nalaze upute. Na njih sam napisala adresu i koordinate kuće. Kuća je važna. Jedino tamo možeš izvesti ritual. Kada dođeš, moraš imati sve predmete s popisa.

• Marker, što deblji, crne boje. Neka bude nov, nemoj da ti ponestane boje. Mora moći pisati po glatkoj površini.
• 8 svijeća, običnih svijeća bez boje, ne smiju biti ranije korištene i moraju biti u stanju goriti dugo
• 4 kutije, veličina nije važna, no važno je da se mogu dobro zatvoriti da svjetlo ne dopire u njih.
• 4 živa kukca ili neka druga vrsta životinje koju možeš lako savladati.
• 1kg soli i razrjeđivač, nadam se da ti neće trebati
• Šibice ili upaljač, provjeri da li radi
• Čaša vode
• Šaka zemlje
• Fen za kosu na baterije
• Hrana, ne mora je biti mnogo, učini si uslugu i neka bude trajna hrana koja može stajati
• Dvije igrače kocke
• Pješčani sat
• Pepeo i prašina, sastav nije važan
• Žrtvu, odnosi se na nešto sa svog tijela, nokte, kose ili malo svoje krvi
• Oštrica, idealno bi bilo srebrna
• Sveti predmet, nešto što ima veliko emotivno značenje za tebe

NEMOJ ČITATI DALJE DOK NEMAŠ SVE OVE PREDMETE I NISI SPREMNA KRENUTI.
PRIJE NEGO ŠTO NASTAVIŠ ČITATI, MORAŠ BITI U GRADU U KOJEM SE NALAZI KUĆA.
NEMOJ ZEZNUTI OVO, ALEKS.

Ne mogu ti obećati ni da će biti sigurno tijekom rituala. Ali ako si spremna, onda barem imamo šansu.
Nemoj zaboraviti niti jedan predmet prije nego što uđeš u kuću.
Jedi laganu hranu prije nego što dođeš, popij dovoljno vode, možda će ti trebati snaga.
Sve mora biti spremno dovoljno rano kako bi ritual mogao početi sat vremena prije zalaska sunca.
Pažljivo promatraj kuću, koliko god je dana potrebno da budeš sigurna da će biti prazna.
NEMOJ ČITATI DALJE DOK NISI SIGURNA DA IMAŠ SVE I DA ZNAŠ KADA ĆE KUĆA BITI PRAZNA NOĆU.
VAŽNO JE DA SI SAMA BAREM SAT VREMENA DA SVE POSTAVIŠ I DA POČNEŠ RITUAL. BIT ĆEŠ ZAŠTIĆENA TIJEKOM RITUALA.

Znam kako ovo zvuči, A., moraš mi vjerovati. Moraš ovo napraviti. Za mene.“

---

Za boga miloga, Mei. – pomisli Aleks hodajući oprezno oko kuće i pokušavajući da sadržaj rukska ne zvecka pri hodu – Koliko dramatična ti možeš biti, a koliko ja luda mogu biti da izvodim ovo za tebe.

Još uvijek je bio dan, upute su tražile da bude na pravom mjestu prije zalaska sunca. Obred mora početi za vrijeme zalaska. Aleksandra se polako kretala prema stražnjim vratima goleme kuće na koju je upućivalo pismo. Još uvijek nije bila sigurna o čemu se radi. Yanmei nije bila sklona psinama i morala je znati da ako pozove, Aleksandra će se uvijek odazvati. No nije ju kontaktirala tri godine. Sve do prekjučer. Aleksandra je bila presretna kad je vidjela njeno ime na omotnici. Tako sretna. A onda taj čudan sadržaj pisma. Jako čudno. No iz načina na koji je pisano...Yanmei je zvučala kao da traži njenu pomoć. To je poziv na koji se Aleksandra nikada ne bi oglušila.

Upute su bile nedvojbeno čudne. Ako ikoga vidi u blizini kuće, Aleksandra bi trebala istog trena napustiti mjesto i vratiti se kad zrak bude čist. Očekivala je to, napokon provala usred bijela dana nije bila nešto što bi promaklo prolaznicima. No u tome i jest bila stvar. Čitav grad je bio pust. Nije vidjela niti jednu osobu otkad je došla. I bilo je tiho. Jezivo tiho. Što je, prema uputama, bilo idealno. Morala je nastaviti. Osvrnula se još jednom oko sebe dok je preskakala zaključanu ogradu. Više iz navike nego prave opasnosti, ovo nije bilo prvi put da je provaljivala nekamo. Ne bi se nazvala profesionalnom provalnicom, no nazvala bi se brzom učenicom preživljavanja u teškim vremenima. Visoka i vitka za djevojku, gotovo bez ženstvenih obilježja, koračala je dugim, brzim koracima prema stražnjim vratima. Počešala je svoju kratku pepeljasto smeđu kosu koja joj je padala do ušiju, i pogledom svojih mačkastih, zelenih očiju potražila kamen opisan u uputama. Ubrzo ga je uočila i zgrabila dugim prstima. Unutra se nalazio ključ. Uzela ga je, odbacila kamen u travu i prišla vratima. Duboko je udahnula i tiho izdahnula, gurnuvši ključ u bravu. Okrenuo se s malo muke, no nakon dva okretaja vrata su se otključala. Aleksandra još jednom provjeri papir, kimne glavom i iz ruksaka izvuče bocu razrjeđivača. Ruksak je vratila na leđa, u ljevici držala bocu a desnom otvorila vrata.

Bilo je polumračno i tiho unutra. Ušla je polako, malo se sagnuvši zbog nižeg dovratka, i zatvorila vrata. Nije htjela paliti svjetlo. Upute su bile vrlo precizne. Kretala se ravno naprijed sve dok nije došla do kraja hodnika i otvorila vrata. Pred njom je bila velika dvorana s mramornim podom, osvijetljena prekrasnim visokim prozorima kroz koje se vidjelo crveno nebo. Bila je prazna. Aleksandra je lakše disala zbog toga. Po svemu sudeći kuća je napuštena. Uostalom nije da nešto krade. Baš suprotno.
Aleksandra je došla u središte dvorane. Još uvijek je nastojala biti tiho dok je spuštala ruksak, osjećajući se pomalo paranoično u velikom, polumračnom prostoru.

Bit ću ok. Sve će biti ok. Ovo je samo neka glupost da udovoljim Mei. Ništa strašno.

Nakratko je pogledala upute da se podsjeti što mora napraviti dalje. Stavila je pored sebe sol i razrjeđivač koji su odredili centar. Oko njih je markerom nacrtala veliku kružnicu. Morala je biti dovoljno velika da obuhvati visinu Aleksandrinog tijela kao polumjer kružnice. Napravila ju je malo veću za svaki slučaj. Nije bila savršeno pravilna, no Aleks je smatrala da je izvela sasvim dobar posao.

- Ne dalje od ovoga. – progovorila je spajajući linije da dovrši krug

Osvrnula se oko sebe. Sve je bilo mirno, no osjećala je blagu nelagodu.
Bolje da dovršim ovo što prije.

Otišla je do ruksaka, odgurala ga do soli i razrjeđivača u centar kruga i izvadila svijeće. Postavila ih je prema uputama, jednu na jednu stranu, jednu na suprotnu stranu formirajući njima liniju koja prolazi kroz centar kruga. Sljedeće dvije postavila je tako da formiraju liniju okomito na prve dvije u oblik gotovo pravilnog križa. Ostale četiri svijeće postavila je na pravilno raspoređena mjesta između postavljenih svijeća. Uvijek na isti način, prvo na jednu stranu, potom na suprotnu stranu od ranije postavljene svijeće. Uzela je upaljač i usput pogledala upute. Prišla je jednoj od svijeća i upalila ju.

- Evo svjetla koje daje život. – rekla je zapalivši svaku drugu svijeću u krugu
Uz svaku drugu svijeću, s neupaljenim svijećama, postavila je malu kutiju u koju ne dopire svjetlo. Kutiju za prsten. Kutiju za svoj nož. Kutiju za naušnice. Kutiju za kupljeni daljinski upravljač.

- Evo mraka koji nas sve iščekuje. – rekla je postavljajući ih

Čim je to učinila, osjetila je nelagodu. Jaču nego prije. Osvrnula se oko sebe no nije bilo ničega što bi ju trebalo uznemiriti. Približila se centru kruga i otvorila razrjeđivač. Uzela je sol i otvorila jedan kraj. U uputama je stajalo da ako se događa išta sumnjivo, baci sol u tom smjeru. Uzela je šaku soli i bacila ju pred sebe.
Ništa se nije dogodilo. Nije znala što je očekivala, no to ju je malo opustilo.
Uzela je četiri plastične posudice i provjerila jesu li mravi u njima još uvijek živi. Bili su. Uzela je dvije posudice i podigla ih pred sebe.

- Evo životne sile čije sam snage dio. - Postavila ih je uz dvije upaljene svijeće, jedne s desne strane i jedne s lijeve.

Pogledala je bilješke dok je uzimala posudice s druga dva mrava.

- Evo žrtava koje prilažem kao zalog. - Otišla je do jedne ugašene svijeće, otvorila kutiju i prstom zdrobila mrava. Pazila je da bude stvarno mrtav i ostavila kutiju otvorenu. Otišla je do svijeće iza sebe i učinila isto.

Dok je ustajala, osjetila je blagi povjetarac na svom obrazu.
U zatvorenom prostoru.
Aleksandra se osvrne oko sebe približavajući se soli i razrjeđivaču, no odluči odbaciti svoje primisli.
Prišla je svojoj torbi da provjeri bilješke pa prišla jednoj od svijeća. Dvaput je prošla kroz plamen rukom, s jedne strane na drugu.

- Evo vatre, koja peče smrtnikove ruke.

Uzela je bocu vode, otvorila ju i stavila ju uz sljedeću svijeću.

- Evo vode, koju smrtnik pije.

Uzela je vrećicu zemlje i prosula je pored sljedeće svijeće.
- Evo zemlje, po kojoj smrtnik hoda.

Uzela je fen na baterije, stavila ga pored sljedeće svijeće i upalila na najmanju brzinu tako da je tiho brujao.

- Evo zraka, koji smrtnik diše.

Uzela je komadić tosta koji je ponijela i stavila ga pred sljedeću svijeću.

- Evo hrane, koju smrtnik jede.

Uzela je šaku pepela iz vrećice, došla do sljedeće svijeće i pustila da joj pepeo iscuri iz ruku.

- Evo prošlosti, prah i pepeo.

Uzela je kocke iz džepa i pustila da se otkotrljaju. Pale su na šesticu i jedinicu. Prema uputama, jedinice bi bile idealne. No upute su nalagale da se ne zaustavlja i izvede ritual glatko, bez ometanja.

- Evo sadašnjosti, kocke su bačene.

Uzela je mali pješčani sat i okrenula ga pred posljednjom slobodnom svijećom.

- Evo budućnosti, koja će doći.

Dok je ustajala učinilo joj se da čuje nešto, no upute su nalagale da ne smije reagirati, bez obzira što se dogodilo oko nje. Ono što nije mogla ne primijetiti bilo je da je mrak u međuvremenu pao u potpunosti. Samo je svjetlost svijeća obasjavala prostor u kojem se nalazila. Titranje plamena bacalo je varljive sjene.
Dobro je. Uskoro je gotovo.

Torba u kojoj je nosila stvari već je bila gotovo prazna. Uzela je iz torbe nož jednim dlanom i prinijela ga drugom. Samo malen rez bi trebao biti dovoljan.

- Evo krvi... – započela je kad joj je nešto očešalo nogu tako da je poskočila i nož joj je iskliznuo iz ruke i s treskom udario o pod

Ničega nije bilo uz njenu nogu, no prema uputama nije smjela pogledati niti prekidati ritual. No sada nije bilo druge, morala je sagnuti po nož da nastavi. Brzo se sagnula i jednim koljenom dotaknula razrjeđivač koji se prevrnuo i izlio. Prije nego što se Aleksandra snašla, razrjeđivač je došao sve do svijeće i planuo. Odskočila je od vatre no pri velikom bljesku uočila je nešto u tami. Iza granica kruga.

Oči. Nisko postavljene, kao u osobe koja čuči. No nešto nije bilo u redu s njima. Nisu bile ljudske. Zurile su ravno u nju. Svjetlucale su zbog svjetlosti vatre. Nisu treptale. Gorjele su.

Aleksandra je na trenutak imala osjećaj da joj je srce stalo. A onda ju je preuzeo bježi ili bori se instinkt. Zgrabila je sol i bacila šaku prema očima. Na tren su nestale, no kad je pogledala na pod ugledala je otisak dlana.

- Ne bliže od te granice! – povikala je – Označila sam granicu, ne možeš!

Oči koje su ju gledale skrenu pogled na nešto drugo, pa Aleksandra poprati u smjeru tog pogleda. Vatra je rastalila dvije svijeće i kutiju. Granica je bila otvorena. Pogledala je demonske oči i učinile su joj se bliže i više postavljene, kao da je ustao i zakoračio prema njoj. Vatra ga je osvijetlila. Bila je to velika muška figura obučena u tamno, s kapuljačom preko glave i licem koje je skrivala tama. Osim očiju. Tih zastrašujućih svijetlećih očiju. Koračao je prema njoj. Govorio je, bar joj se činilo da čuje glas, ali ga nije čula zbog vatre i fena koji je zujao.

Aleksandra uzme kutiju soli i počne raditi krug barem oko sebe. No pogrešno je procijenila veličinu kruga koju će moći napraviti i ponestalo joj je soli da ga zatvori. Bacila se na koljena pokušavajući natjerati skupiti soli da zatvori krug.

Stala je kad se muška figura zaustavila pred njom. Podigla je pogled i susrela te užasne oči. Osjetila je miris nečeg užasnog kao da stoji pored trupla. Vrisnula je kad je nasrnuo na nju.

I tu je sve prestalo.

Djevojke su bile poredane uza zid, obučene u jednostavne crne haljine s bijelom pregačom, kosama skupljenim tako da im ne prekrivaju lica i pognutih glava gledajući u pod. Upute koje su dobile bile su vrlo stroge. Ne govoriti i ne micati se dok im se netko ne obrati. Sve su djevojke bile u rasponu imeđu 18 i 25 godina i medicinski obrazovane. Sve su poslužno zurile u naizgled identičnu točku na podu malo ispred njih, osim jedne, koja je očima boje tamnog zlata potajno pogledavala prema dvije starije žene koje su pregledavale djevojke i naglas ih komentirale. Djevojka se nelagodno premjestila s noge na nogu, osjećajući da ne bi trebala biti ovdje. No sad je već bilo kasno, potpisala je ugovor.

Brzo je pognula glavu kad su se žene približile na svega par metara udaljenosti krećući se prema njoj.

- ...ozbiljno ti kažem da su svake godine sve gore i gore. Kad se pojavi kvalitetan klijent nemam mu što ponuditi.
- Još ovako zahtjevan.
- Novac odlučuje. Pogledaj ovo... – zastale su ispred jedne djevojke – Ožiljci od akni. Odvratno. Njoj nema pomoći, tko je nju doveo ovamo? Odmah izađi.

Djevojka na koju se to odnosilo je šutjela u tišini dok su joj se oči punile suzama. Potom je opreznim kretnjama izašla iz reda, zaobišla dvije žene i žurećim koracima izašla iz prostorije, tiho zatvorivši vrata. Djevojke pored nje odmah su se rasporedile tako da ne ostane procijep u formaciji. Jedino se djevojka sa zlatnim očima nije pomaknula, bila je previše pod dojmom uvreda koje su zadesile djevojku par mjesta prije nje i to joj je izazivalo dodatan stres koji je pokušavala prikriti gledajući u točku na podu ispred sebe kao što je vidjela druge djevojke da rade. Pokušavala je bubnjanje srca prisiljavajući se da diše polako i smireno. Trebao joj je novac, podsjećala se, inače ne bi ovo morala trpjeti.

- A ova ovdje? – zastale su samo dva razmaka od nje
- Ne, pogledaj tu slamastu kosu. Izgleda kao sijeno. Zar ja tražim previše kad kažem urednu, čistu djevojku pristojnog izgleda?
Prošle su pored djevojke zlatnih očiju i ona odahne.
- Čekaj. – jedna od straijih žena se vrati i stane ravno pred nju, nastojala je držati pognutu glavu i očekivala kritiku – Ova možda može proći.
- Misliš?
- Vidjet ćemo. Skini rukavice da vidim nokte.

Djevojka skine jednu rukavicu i pruži ruku. Žena joj je pregledala dlan s obje strane.

- Dobro. Daj da te bolje vidim. – starija žena podigne djevojčinu bradu prema gore tako da su se sada gledale oči u oči – Sviđa mi se što je lijepa, ali nije onako...pretjerano lijepa. Znaš da klijentica to ne voli.
- Da, definitivno.
- Okreni se malo da vidimo figuru. Bit će takva šteta ako je debela.

Djevojka se polagano okrene oko svoje osi. Bila je niska, gracilne građe bez izraženih oblina. Svijetla smeđa kosa joj je bila svezana u urednu punđu na glavi, a od nakita imala je samo biserne naušnice.

- Stavi rukavicu natrag na ruku i iskorači jedan korak naprijed. Dat ćete mi njene papire da vidim.
- Naravno.

Potom su prošle pored nje dok ih je odabrana djevojka pratila pogledom svijetlo smeđih očiju. Zbog svoje sitne građe i propisne dotjeranosti, netko bi ju mogao zamijeniti za pravu damu.
Prave su se našle komentirati.– pomislila je ne pomaknuvši gotovo ni jedan mišić - Kakav par bezobraznih krava.

---

Noru nije samo jedan potez doveo do toga da se dovede u situaciju da joj dvije osušene stare šljive komentiraju nokte. No većinom nije bila njezina krivnja. Kako je ekonomska situacija postajala sve gora, mjesta u kući njene obitelji bilo je sve manje. Treća godina medicine nije plaćala račune, nego ih je samo gomilala. Kad je stanje postalo nepodnošljivo, Nora je zamrznula godinu na studiju i odlučila da joj preostaje samo jedno. Nadala se da neće doći do toga, ali morala je iskoristiti svoju srednju stručnu spremu kao medicinska sestra. Nije mogla ne osjećati da je to ispod nje, ali nije imala izbora. Više se nije htjela okretati prema onome što ostavlja, čekao ju je drugačiji život. Znala je kako se liječnici odnose prema medicinskim sestrama. Stoga kad je ugledala oglas za čuvanje starije i nemoćne osobe u sklopu njenog vlastitog smještaja, za višestruko veću plaću nego što bi imala u bolnici, odmah se prijavila. Nije očekivala sve popratne komplikacije koje će prolaziti. Tešku selekciju, provjeru dotadašnjeg života, obiteljskog podrijetla, fizikalni pregled i selekciju prema izgledu. A još uvijek nije znala za koga radi. No tko god da je, pretpostavljala je da je slavna osoba.

Došla je do posljednje stepenice, završnog intervjua. Još uvijek nije bila u potpunosti sigurna da se nije prijavila u prodajni sistem bijelog roblja. Nije bila stručnjak, no poslodavci ne bi trebali biti baš ovako izbirljivi u odabiru radnica. Osim toga, nije mogla ne primijetiti da su sve kandidatkinje iz prošlog kruga bile mlade žene.

Sada više nema natrag.

---

Na dan intervjua, došla je prije vremena, za svaki slučaj. Na adresu koju su joj dali nalazile su se goleme čelične vratnice. Bile su otključane, ali su grozno škripale kad su se otvarale. Dvorište je bilo golemo, ali zapušteno tako da je isprva jedva ugledala kuću. Bila je to u stvari vila s prekrasno ukrašenom crvenom fasadom, ali kao i dvorište, odražavala je manjak održavanja.
Nori su se dvostruka ulazna vrata učinila gotovo dvostruko višima od nje. Htjela je pokucati kad je primjetila metalnu alku sa čudovišnom grimasom. Nesigurno ju je uhvatila i pokucala uz glasan metalan zveket. Vrata joj je otvorio uspravan starac u odijelu i gestom joj pokazao da uđe.
Kad je Nora oprezno ušla, u hodniku je na stolcu već sjedila jedna mlada djevojka, tamnokosa azijatkinja koja je nervozno njihala jednom od prekriženih nogu. Bila je besprijekorno uredno odjevena, ali su male geste koje je radila pokazivale da je pomalo prestrašena. Nora se uputila prema stolcu kraj nje, sjela i nastojala biti mirna. Povremeno je pogledavala prema djevojci pored sebe. Ta nervoza počela se lagano prenositi na nju pa je pomislila da bi ih razgovor mogao obje rasteretiti. Upravo je otvorila usta da započme razgovor kad je sijedi batler prošao pored njih i otvorio jedna vrata. Crnokosa djevojka skočila je na noge poput robota i krenula za njim. Pomalo obeshrabrena neuspješnim pokušajem razgovora, Nora je popravila kosu i polaganim koracima krenula za njima. Usput je primijetila da je djevojka ispred nje gotovo identično njezine visine i zapitala se je li moguće da ni to nije namjerno.

Prostorija u koju su ušle bila je velika i djelovala kao kombinacija knjižnice i sobe za sastanke. Obje djevojke su se uputile prema masivnom drvenom stolu s dva kožna naslonjača. S druge strane stola nalazila se prazna fotelja. Nora još jednom pogleda prema djevojci sa svoje lijeve strane. Ona je poput istreniranog psića gledala ravno pred sebe. Prisjećajući se neuspjelog pokušaja razgovora iz hodnika, Nora preokrene očima i odustane, nastavivši umjesto toga promatrati prostoriju s knjigama.

- Vi ste sigurno Nora i Yanmei. – glas ih je toliko iznenadio da su obje djevojke poskočile na mjestu, kad su zajednički podigle pogled na vrhu stepeništa stajala je starija žena, na kojoj su najprimjetnije bile njene prodorne crne oči obrubljene tamnom olovkom i izrazito gusta, valovita kosa tamno sive boje, djelomično podignuta zlatnom kopčom kako joj ne bi padala na lice.

Nosila je dugu tamnu haljinu, a iako se oslanjala na štap sa zlatnom ručkom njeno držanje bilo je ponosno i elegantno. – Ne mislite li, da biste mogle pomoći ovoj staroj ženi niz stepenice?

Obje djevojke su praktički skočile sa svojih stolaca i ubrzanim koracima se uspele uz stubište te je svaka sa stala s jedne staričine strane i ponudila nadlakticu. Starica je promatrala obje djevojke s diskretnim interesom, te pruži Yanmei štap i uzme ju za nadlakticu. Nora se iz nekog razloga osjetila kao da je zakazala, ali je polako krenula uz njih niz stubište. Dok su se spuštale pogledala je prema stolu i uočila nešto neobično, ispred oba stolca stajale su dvije debele hrpe papira. Zaklela bi se da nisu bile tamo ranije.

Nora je izvukla stolac dok je Yanmei pomagala starici smjestiti se. Potom Nora sjedne na svoje mjesto, dok je Yanmei ostala stajati uz svoj.

- Sjedni dijete.

Yanmei sjedne, a Nora se osjeti kao da je na testu koji je već pala.

- Sviđa mi se ono što vidim pred sobom i iz dokumenata koje sam dobila pred vama. – reče starica – Obje ste lijepe, obrazovane i sposobne mi biti na usluzi. No krenimo na teža pitanja. Postavljat ću pitanja, na koja će odgovarati Nora pa Yanmei, jednosložni odgovori će biti dovoljni, osim ako ne tražim više. Jasno da vam je to objema razumljivo.
Nora je smatrala da gubi vrijeme ovdje dok sada već samopouzdaija Yanmei skuplja sve postojeće bodove. Trebala bi samo ustati izaći i uštedjeti svima vrijeme.

- Počnimo onda. – reče starica pa se okrene Nori – Jesi li djevica?
- Um... – reče Nora
- Da. – ponovi Yanmei kao da je ovo učila za test
- Jeste li vjernice?
- Da...
- Da.
- Jeste li došle na ovaj razgovor samo zbog novca?
- Ne.
- Ne.
- Mislite li da biste ikada mogle ubiti nekoga u samoobrani?
- Ne.
- Ne.

Staričina naborana usta se razvuku i pokažu prekrasne bijele zube.

- Čini se da ovdje definitivno imamo jednu puno bolju lažljivicu od druge. – sklopila je ruke ispred sebe – Loši lažljivci su dobra posluga, oni ne mogu pogriješiti bez da im to piše posred čela. No s druge strane, dobri lažljivci...Su mnogo, mnogo zanimljivije društvo. Uzet ću vas obje na probni rok, plaćeno naravno, prije nego što se odlučim za jednu od vas, koju ću zadržati na dulje vrijeme. Zamolit ću vas da potpišete ugovor koji se nalazi pred vama. Potpis se traži samo na zadnjoj stranici.
Yanmei je potpisala istog trena, kao robot navijen za izvršavanje naredbi. Nora je bila zaprepaštena ovom mogućnošću i zaposlenjem, no ovako debela količina papira ju je mučila pa ju je je ovlaš prelistala prije nego što je podigla pogled prema starici.

- Ne brini dijete, to su samo formalnosti koje štite krhku ženu protiv mene, obećajem da ako budeš poštena prema meni, ja ću uvijek biti poštena prema tebi i nikakvo zlo ti se neće dogoditi.

Nora još jednom pogleda Yanmei, nakratko zatvori oči da donese odluku u glavi te potpiše ugovor na zadnjoj stranici.

- Fino. – starica ustane, podigne ugovore u naručje i pogleda djevojke – Batler će vas uputiti u vaše sobe i objasniti vam kućni red, vidimo se sutra u 7 sati ujutro, očekujem vas spremne.

S tim riječima udaljila se užurbanim korakom. Za staru ženu široka haljina na njoj i dalje je pokazivala gotovo senzualno ljuljanje bokova dok je odlazila. Yanmei je gotovo smjesta ustala i krenula prema vratima. Nora je ostala sjediti i gledati u štap za hodanje sa zlatnom ručkom koji je starica ostavila za sobom naslonjen na stol.

Nešto nije u redu u ovoj kući.

Okrenula se i za sobom ugledala batlera koji je nijemo stajao uz vrata. Ustala je i polako krenula prema njima. Yanmei više nije bila na vidiku, no batler je poveo Noru prema njezinoj sobi, činilo se da lutaju kroz beskrajne hodnike i zavoje prije nego što su napokon prišli sobi, koju je batler otključao i ostavio ključ s unutrašnje strane vrata.

- Oprostite. – obrati mu se Nora kad se naklonio i krenuo otići, sjedokosi muškarac zastane i pogleda ju – Smijem li vas nešto pitati u povjerenju?

Kimnuo je glavom.

- Upravo sam dobila posao ovdje i...

Nasmiješio joj se, stavio jednu ruku na svoja prsa i lagano se naklonio.

- ...uglavnom, - nastavi Nora – još uvijek nisam sigurna što da očekujem od ovog mjesta. Pretpostavljam da vi ovdje radite već duže vrijeme?

Nijemo je kimnuo glavom.

- Znači da ste...sretni ovdje?

Batlerov ljubazni izraz lica je ostao isti, no kao da se nešto promijenilo u njegovim očima, nešto zamišljeno, samo na trenutak, nakratko je pogledao u stranu, pa vratio ljubaznu masku na lice, naklonio se Nori i otišao.
To ju nije ni najmanje utješilo. Ušla je u sobu i zaključala vrata za sobom.
To je pošten novac, mogu otići kad god želim i ništa loše mi se neće dogoditi. – tješila se u mislima

---

Nekoliko mjeseci prolazilo je brzo zbog obaveza koje si je Nora nametnula. Nitko ju nije kontrolirao, no Yanmei je obavljala toliko dobar posao, i to toliko brže od Nore, da se Nora osjećala sama prozvano da se trudi više. Mrzila je biti druga violina i zato je davala sve od sebe. Još gore je bilo to što nije imala razloga ne voljeti Yanmei. Yanmei nije puno govorila, no očito nije vjerovala u međuljudske odnose. Odgovorila bi na direktno postavljena pitanja jednosložnim rečenicama, ako je to bilo moguće.
Nakon posla bi odlazila ravno u sobu, gotovo kao robot namijenjen za rad. Nora nije bila takva.

Ako joj je smjena bila gotova, Nora bi izašla u dvorište ili bi prošetala gradom. Kad je vrijeme zahladilo, ako gazdarica nije bila u blizini, sjela bi uz kamin i gledala vatru kako pucketa. Pokušavala je uspostaviti komunikaciju s drugim osobljem, no za razliku od Yanmei, oni se doista jesu doimali nijemi. Odgovarali bi eventualno u gestama, no uvijek ljubazno.
Nora se ponekad zapitala kakve su ugovori oni potpisali.
I još važnije, jesu li plaćeni bolje od nje?
Nora je bila izvrsno plaćena, na to se nije mogla požaliti. Očekivala je da bi se nakon godine dana mogla uspješno vratiti na fakultet. No u međuvremenu je nastojala održati luđački čisteći tempo koji je Yanmei nametnula.

Ni na gazdaricu se nije mogla požaliti. Većinu vremena ih je obje ignorirala, iako bi ju ponekad Nora uočila da ih promatra u radu. Najčešće je sjedila u glavnoj prostoriji pred impozantnim kaminom, s kristalnom čašom punom vode bi promatrala plamen. Nikad ne bi popila vodu. Samo je promatrala.

Ponekad je to radila satima. Nora bi ju ponekad potajice promatrala. Prema njenoj procjeni gazdarica je bila u sedmom desetljeću, no na njoj se vidjelo da je nekoć bila vrlo lijepa žena. Kosa joj je bila tamna, snažna i sjajna, padala je u raskošnim kovrčama gotovo do polovice leđa, obično u frizuri na pola podignuta zlatnom ili srebrnom kopčom. Lice joj je bilo naborano, no jagodice još lijepo istaknute, usne uvele no vidjljivo je da su u nekim drugim vremenima bile lijepe i pune. Kretala se sa štapom, većinu vremena vrlo vješto, iako bi ju ponekad uhvatila slabost pa bi morala odmah sjesti ili se osloniti o nešto što će ju pridržati.
Oči su joj bile velike, smeđe i razigrane. No u večerima kad bi dugo gledala u vatru dobivale bi tužan izraz koji je uvijek intrigirao Noru. Gazdarica bi nepomično gledala u vatru s čašom vode u ruci sve dok se vatra ne bi ugasila, ponekad do dugo u noć.

- Draga djevojko! – pozvala ju je jednom, a Nora je znala da se to odnosi na nju. Yanmei je uvijek oslovljavala sa „vrijedna djevojko“, a Noru ovako. Nije znala zašto točno. – Sjedni pokraj mene.

Nora je uslužno, ali ukočeno sjela u raskošan stolac pored njenog.

- Čujem da i ti ponekad gledaš u vatru kada misliš da te nitko ne gleda.
- Oh...- Nora postane bolno svjesna ne samo da ju je netko vidio nego da i netko od navodno nijeme posluge ima veću jezičinu nego očekivano, sigurno Yanmei – Samo kad završim sve poslove.
- Ne boj se. Znam da pošteno radiš. Jesi li zadovoljna ovdje?
- Jesam. Kuća je prekrasna, a plaća dobra i sve mi odgovara.- odvrati pristojno Nora
- I ja sam nekoć mislila tako. – gazdarica pogleda oko sebe – Sada mi je dosadilo. Najradije bih srušila sve i napravila kuću ispočetka samo što to nosi razne...komplikacije. – odmahnula je rukom kao da tjera dosadnu muhu – Dakle voliš gledati vatru, kako to?
- Opušta me. – reče Nora bez razmišljanja
- Učini mi jednu uslugu. Uzmi ovo u ruku – pružila joj je čašu – i gledaj u vatru kako to inače radiš.

Nora se osjećala čudno no učini kako joj je rečeno. Gazdarica ju je zamišljeno promatrala.

- Vrijeme je strašljiva zvjerčica. Što ga više želiš uhvatiti i zaustaviti to brže bježi i prolazi. No, sve mora imati svoj balans zar ne?

Nora kimne glavom iako nije razumjela što joj je rečeno. Da je znala važnost značaja ponašanja gazdarice, da je vidjela nešto što joj je promaklo, možda bi joj kasniji događaji pali lakše. No nije.

Sedam dana kasnije umrla je Yanmei. Spotaknula se na vrhu dugog centralnog stepeništa, otkotrljala se i udarila glavom. Tako je rekla policija. Gazdarica je bila vidljivo žalosna zbog toga. Sve dok policija nije otišla. Onda je postala zamišljena i ravnodušna. Kao što je Nora očekivala, ostalo osoblje nije pokazalo reakciju. Sve se nastavilo kao da se ništa nije dogodilo.

A onda je tjedan dana kasnije umrla gazdarica. Preko noći.
Preminula je pred kaminom, u svom omiljenom stolcu. Kad ju je Nora pronašla, otvorene oči još uvijek su zurile u ugašeni plamen, no ovaj put bez tuge, više poput bezizražajne porculanske lutke.
Nora ju je pronašla zato što su iste noći svi članovi osoblja napustili kuću. Što je bilo vrlo čudno.
Nora je osjećala kao da oni znaju nešto što ona ne zna. No bila je plaćena za iduće tromjesečje pa je ostala pobrinuti se za sve. Gazdaričin pogreb. Zapošljavanje stručnjaka koji će se pobrinuti za pravne i financijske probleme koji su nastupili nakon smrti vlasnice koja po svemu sudeći nije imala članova obitelji. No imala je dijete. Koje je davno dala na posvajanje. Postojali su jasni dokumenti koji su potvrđivali trudnoću. Nikad ga nije kontaktirala. No sudeći po oporuci sve što je imala pripadalo je njenom nasljedniku. Slijedećem u nizu. A to dijete bilo je najbliže tome.
Nora je odlučila da će ona biti ta koja će mu reći. Radije nego neki policijski službenik.

Osjećala je da svojoj poslodavki duguje barem toliko.