„Draga Aleks,

Ako ovo čitaš, to znači da je ovo jedini način i da nisam imala izbora. Jako je važno da napraviš sve što je navedeno u ovom pismu, točnim redom kojim je navedeno, najtočnije što možeš pratiti upute.
Ako nisam u pravu, jednom ćemo se smijati ovome. Ako jesam...Morat ćeš mi vjerovati da je ovo najvažniji zahtjev koji sam ikada imala za tebe. Možda i posljednji.
Nemam puno vremena objasniti zašto ovo tražim. Ali ti mogu reći da je važnije od mog života.
Molim te budi oprezna.
U omotnici se nalaze upute. Na njih sam napisala adresu i koordinate kuće. Kuća je važna. Jedino tamo možeš izvesti ritual. Kada dođeš, moraš imati sve predmete s popisa.

• Marker, što deblji, crne boje. Neka bude nov, nemoj da ti ponestane boje. Mora moći pisati po glatkoj površini.
• 8 svijeća, običnih svijeća bez boje, ne smiju biti ranije korištene i moraju biti u stanju goriti dugo
• 4 kutije, veličina nije važna, no važno je da se mogu dobro zatvoriti da svjetlo ne dopire u njih.
• 4 živa kukca ili neka druga vrsta životinje koju možeš lako savladati.
• 1kg soli i razrjeđivač, nadam se da ti neće trebati
• Šibice ili upaljač, provjeri da li radi
• Čaša vode
• Šaka zemlje
• Fen za kosu na baterije
• Hrana, ne mora je biti mnogo, učini si uslugu i neka bude trajna hrana koja može stajati
• Dvije igrače kocke
• Pješčani sat
• Pepeo i prašina, sastav nije važan
• Žrtvu, odnosi se na nešto sa svog tijela, nokte, kose ili malo svoje krvi
• Oštrica, idealno bi bilo srebrna
• Sveti predmet, nešto što ima veliko emotivno značenje za tebe

NEMOJ ČITATI DALJE DOK NEMAŠ SVE OVE PREDMETE I NISI SPREMNA KRENUTI.
PRIJE NEGO ŠTO NASTAVIŠ ČITATI, MORAŠ BITI U GRADU U KOJEM SE NALAZI KUĆA.
NEMOJ ZEZNUTI OVO, ALEKS.

Ne mogu ti obećati ni da će biti sigurno tijekom rituala. Ali ako si spremna, onda barem imamo šansu.
Nemoj zaboraviti niti jedan predmet prije nego što uđeš u kuću.
Jedi laganu hranu prije nego što dođeš, popij dovoljno vode, možda će ti trebati snaga.
Sve mora biti spremno dovoljno rano kako bi ritual mogao početi sat vremena prije zalaska sunca.
Pažljivo promatraj kuću, koliko god je dana potrebno da budeš sigurna da će biti prazna.
NEMOJ ČITATI DALJE DOK NISI SIGURNA DA IMAŠ SVE I DA ZNAŠ KADA ĆE KUĆA BITI PRAZNA NOĆU.
VAŽNO JE DA SI SAMA BAREM SAT VREMENA DA SVE POSTAVIŠ I DA POČNEŠ RITUAL. BIT ĆEŠ ZAŠTIĆENA TIJEKOM RITUALA.

Znam kako ovo zvuči, A., moraš mi vjerovati. Moraš ovo napraviti. Za mene.“

---

Za boga miloga, Mei. – pomisli Aleks hodajući oprezno oko kuće i pokušavajući da sadržaj rukska ne zvecka pri hodu – Koliko dramatična ti možeš biti, a koliko ja luda mogu biti da izvodim ovo za tebe.

Još uvijek je bio dan, upute su tražile da bude na pravom mjestu prije zalaska sunca. Obred mora početi za vrijeme zalaska. Aleksandra se polako kretala prema stražnjim vratima goleme kuće na koju je upućivalo pismo. Još uvijek nije bila sigurna o čemu se radi. Yanmei nije bila sklona psinama i morala je znati da ako pozove, Aleksandra će se uvijek odazvati. No nije ju kontaktirala tri godine. Sve do prekjučer. Aleksandra je bila presretna kad je vidjela njeno ime na omotnici. Tako sretna. A onda taj čudan sadržaj pisma. Jako čudno. No iz načina na koji je pisano...Yanmei je zvučala kao da traži njenu pomoć. To je poziv na koji se Aleksandra nikada ne bi oglušila.

Upute su bile nedvojbeno čudne. Ako ikoga vidi u blizini kuće, Aleksandra bi trebala istog trena napustiti mjesto i vratiti se kad zrak bude čist. Očekivala je to, napokon provala usred bijela dana nije bila nešto što bi promaklo prolaznicima. No u tome i jest bila stvar. Čitav grad je bio pust. Nije vidjela niti jednu osobu otkad je došla. I bilo je tiho. Jezivo tiho. Što je, prema uputama, bilo idealno. Morala je nastaviti. Osvrnula se još jednom oko sebe dok je preskakala zaključanu ogradu. Više iz navike nego prave opasnosti, ovo nije bilo prvi put da je provaljivala nekamo. Ne bi se nazvala profesionalnom provalnicom, no nazvala bi se brzom učenicom preživljavanja u teškim vremenima. Visoka i vitka za djevojku, gotovo bez ženstvenih obilježja, koračala je dugim, brzim koracima prema stražnjim vratima. Počešala je svoju kratku pepeljasto smeđu kosu koja joj je padala do ušiju, i pogledom svojih mačkastih, zelenih očiju potražila kamen opisan u uputama. Ubrzo ga je uočila i zgrabila dugim prstima. Unutra se nalazio ključ. Uzela ga je, odbacila kamen u travu i prišla vratima. Duboko je udahnula i tiho izdahnula, gurnuvši ključ u bravu. Okrenuo se s malo muke, no nakon dva okretaja vrata su se otključala. Aleksandra još jednom provjeri papir, kimne glavom i iz ruksaka izvuče bocu razrjeđivača. Ruksak je vratila na leđa, u ljevici držala bocu a desnom otvorila vrata.

Bilo je polumračno i tiho unutra. Ušla je polako, malo se sagnuvši zbog nižeg dovratka, i zatvorila vrata. Nije htjela paliti svjetlo. Upute su bile vrlo precizne. Kretala se ravno naprijed sve dok nije došla do kraja hodnika i otvorila vrata. Pred njom je bila velika dvorana s mramornim podom, osvijetljena prekrasnim visokim prozorima kroz koje se vidjelo crveno nebo. Bila je prazna. Aleksandra je lakše disala zbog toga. Po svemu sudeći kuća je napuštena. Uostalom nije da nešto krade. Baš suprotno.
Aleksandra je došla u središte dvorane. Još uvijek je nastojala biti tiho dok je spuštala ruksak, osjećajući se pomalo paranoično u velikom, polumračnom prostoru.

Bit ću ok. Sve će biti ok. Ovo je samo neka glupost da udovoljim Mei. Ništa strašno.

Nakratko je pogledala upute da se podsjeti što mora napraviti dalje. Stavila je pored sebe sol i razrjeđivač koji su odredili centar. Oko njih je markerom nacrtala veliku kružnicu. Morala je biti dovoljno velika da obuhvati visinu Aleksandrinog tijela kao polumjer kružnice. Napravila ju je malo veću za svaki slučaj. Nije bila savršeno pravilna, no Aleks je smatrala da je izvela sasvim dobar posao.

- Ne dalje od ovoga. – progovorila je spajajući linije da dovrši krug

Osvrnula se oko sebe. Sve je bilo mirno, no osjećala je blagu nelagodu.
Bolje da dovršim ovo što prije.

Otišla je do ruksaka, odgurala ga do soli i razrjeđivača u centar kruga i izvadila svijeće. Postavila ih je prema uputama, jednu na jednu stranu, jednu na suprotnu stranu formirajući njima liniju koja prolazi kroz centar kruga. Sljedeće dvije postavila je tako da formiraju liniju okomito na prve dvije u oblik gotovo pravilnog križa. Ostale četiri svijeće postavila je na pravilno raspoređena mjesta između postavljenih svijeća. Uvijek na isti način, prvo na jednu stranu, potom na suprotnu stranu od ranije postavljene svijeće. Uzela je upaljač i usput pogledala upute. Prišla je jednoj od svijeća i upalila ju.

- Evo svjetla koje daje život. – rekla je zapalivši svaku drugu svijeću u krugu
Uz svaku drugu svijeću, s neupaljenim svijećama, postavila je malu kutiju u koju ne dopire svjetlo. Kutiju za prsten. Kutiju za svoj nož. Kutiju za naušnice. Kutiju za kupljeni daljinski upravljač.

- Evo mraka koji nas sve iščekuje. – rekla je postavljajući ih

Čim je to učinila, osjetila je nelagodu. Jaču nego prije. Osvrnula se oko sebe no nije bilo ničega što bi ju trebalo uznemiriti. Približila se centru kruga i otvorila razrjeđivač. Uzela je sol i otvorila jedan kraj. U uputama je stajalo da ako se događa išta sumnjivo, baci sol u tom smjeru. Uzela je šaku soli i bacila ju pred sebe.
Ništa se nije dogodilo. Nije znala što je očekivala, no to ju je malo opustilo.
Uzela je četiri plastične posudice i provjerila jesu li mravi u njima još uvijek živi. Bili su. Uzela je dvije posudice i podigla ih pred sebe.

- Evo životne sile čije sam snage dio. - Postavila ih je uz dvije upaljene svijeće, jedne s desne strane i jedne s lijeve.

Pogledala je bilješke dok je uzimala posudice s druga dva mrava.

- Evo žrtava koje prilažem kao zalog. - Otišla je do jedne ugašene svijeće, otvorila kutiju i prstom zdrobila mrava. Pazila je da bude stvarno mrtav i ostavila kutiju otvorenu. Otišla je do svijeće iza sebe i učinila isto.

Dok je ustajala, osjetila je blagi povjetarac na svom obrazu.
U zatvorenom prostoru.
Aleksandra se osvrne oko sebe približavajući se soli i razrjeđivaču, no odluči odbaciti svoje primisli.
Prišla je svojoj torbi da provjeri bilješke pa prišla jednoj od svijeća. Dvaput je prošla kroz plamen rukom, s jedne strane na drugu.

- Evo vatre, koja peče smrtnikove ruke.

Uzela je bocu vode, otvorila ju i stavila ju uz sljedeću svijeću.

- Evo vode, koju smrtnik pije.

Uzela je vrećicu zemlje i prosula je pored sljedeće svijeće.
- Evo zemlje, po kojoj smrtnik hoda.

Uzela je fen na baterije, stavila ga pored sljedeće svijeće i upalila na najmanju brzinu tako da je tiho brujao.

- Evo zraka, koji smrtnik diše.

Uzela je komadić tosta koji je ponijela i stavila ga pred sljedeću svijeću.

- Evo hrane, koju smrtnik jede.

Uzela je šaku pepela iz vrećice, došla do sljedeće svijeće i pustila da joj pepeo iscuri iz ruku.

- Evo prošlosti, prah i pepeo.

Uzela je kocke iz džepa i pustila da se otkotrljaju. Pale su na šesticu i jedinicu. Prema uputama, jedinice bi bile idealne. No upute su nalagale da se ne zaustavlja i izvede ritual glatko, bez ometanja.

- Evo sadašnjosti, kocke su bačene.

Uzela je mali pješčani sat i okrenula ga pred posljednjom slobodnom svijećom.

- Evo budućnosti, koja će doći.

Dok je ustajala učinilo joj se da čuje nešto, no upute su nalagale da ne smije reagirati, bez obzira što se dogodilo oko nje. Ono što nije mogla ne primijetiti bilo je da je mrak u međuvremenu pao u potpunosti. Samo je svjetlost svijeća obasjavala prostor u kojem se nalazila. Titranje plamena bacalo je varljive sjene.
Dobro je. Uskoro je gotovo.

Torba u kojoj je nosila stvari već je bila gotovo prazna. Uzela je iz torbe nož jednim dlanom i prinijela ga drugom. Samo malen rez bi trebao biti dovoljan.

- Evo krvi... – započela je kad joj je nešto očešalo nogu tako da je poskočila i nož joj je iskliznuo iz ruke i s treskom udario o pod

Ničega nije bilo uz njenu nogu, no prema uputama nije smjela pogledati niti prekidati ritual. No sada nije bilo druge, morala je sagnuti po nož da nastavi. Brzo se sagnula i jednim koljenom dotaknula razrjeđivač koji se prevrnuo i izlio. Prije nego što se Aleksandra snašla, razrjeđivač je došao sve do svijeće i planuo. Odskočila je od vatre no pri velikom bljesku uočila je nešto u tami. Iza granica kruga.

Oči. Nisko postavljene, kao u osobe koja čuči. No nešto nije bilo u redu s njima. Nisu bile ljudske. Zurile su ravno u nju. Svjetlucale su zbog svjetlosti vatre. Nisu treptale. Gorjele su.

Aleksandra je na trenutak imala osjećaj da joj je srce stalo. A onda ju je preuzeo bježi ili bori se instinkt. Zgrabila je sol i bacila šaku prema očima. Na tren su nestale, no kad je pogledala na pod ugledala je otisak dlana.

- Ne bliže od te granice! – povikala je – Označila sam granicu, ne možeš!

Oči koje su ju gledale skrenu pogled na nešto drugo, pa Aleksandra poprati u smjeru tog pogleda. Vatra je rastalila dvije svijeće i kutiju. Granica je bila otvorena. Pogledala je demonske oči i učinile su joj se bliže i više postavljene, kao da je ustao i zakoračio prema njoj. Vatra ga je osvijetlila. Bila je to velika muška figura obučena u tamno, s kapuljačom preko glave i licem koje je skrivala tama. Osim očiju. Tih zastrašujućih svijetlećih očiju. Koračao je prema njoj. Govorio je, bar joj se činilo da čuje glas, ali ga nije čula zbog vatre i fena koji je zujao.

Aleksandra uzme kutiju soli i počne raditi krug barem oko sebe. No pogrešno je procijenila veličinu kruga koju će moći napraviti i ponestalo joj je soli da ga zatvori. Bacila se na koljena pokušavajući natjerati skupiti soli da zatvori krug.

Stala je kad se muška figura zaustavila pred njom. Podigla je pogled i susrela te užasne oči. Osjetila je miris nečeg užasnog kao da stoji pored trupla. Vrisnula je kad je nasrnuo na nju.

I tu je sve prestalo.