Počela se vraćati svijesti i prvo što ju je zapuhnuo bio je nesnosan smrad. Poput kontenjera za smeće. Težak, truo miris zbog kojeg je ustuknula, pokušavši se maknuti od toga. Bila je u potpunom mraku pa je zateturala u nasumičnom smjeru. No bilo je posvuda.
Ništa nije vidjela pa se na sve četiri pokušala orijentirati dodirom. Tlo je bilo puno granja i smeća, nestabilno za stajanje uspravno. Krenula je u neodređenom smjeru pokušavajući doseći nekakav zid. Teturala je preko granja, ne usuđujući se osoviti na dvije noge u potpunosti. Uspjela je rukom napipati vertikalnu prepreku pred sobom.
Oslonila se o nju leđima i pokušala se malo sabrati. Srce joj je počelo bubnjati od straha kad se sjetila obreda i gorućih plavih očiju kako se spuštaju prema njoj. Bila je sigurna da će umrijeti tog trenutka.

Ali nisam mrtva.

Smrad je bio ubitačan. Aleksandrin želudac se skupio u čvrstu loptu poput čvora zbog povišenog adrenalina.

Živa sam. Našla sam zid. Ako postoji zid postoje i vrata. Mogu pobjeći.

Uspravila se na dvije noge i polako se počela kretati uza zid, da bi kroz samo nekoliko koraka shvatila da hoda u krug.
Nastavila je hodati, ispunjena sve većom napetošću sve dok nije došla do zaključka da vrata nema. Oči su joj se napokon počele donekle privikavati na mrak. Obratila je pozornost na obrise granja i jedan obli kamen na podu. Sagnula se da ga bolje pogleda. Vidjela je da kamen ima zube. Ispustila ga je.

Komad nečije lubanje.

Čitav pod bio je prekriven različitim dijelovima kostura. Aleksandra je stavila podlakticu preko usta kako bi suspregnula vrisak. Jeza joj je prolazila cijelim tijelom shvaćajući da je okružena nebrojenom količinom ljudskih tijela.

Naglo se osvrnula kad joj se učinilo da čuje šuškanje. Kao da se netko polako kreće iza nje. Sagnula se najtiše što je mogla i pokupila jednu dulju bedrenu kost s tla, uhvativši ju kao palicu za samoobranu.

Tišina. Čučala je u mraku, čvrsto stišćući kost u rukama i osjećajući kako se znoji, pritisnuta leđima uz hladan zid.

Ovo je pakao.

- Hej. – šapnuo je mekan glas u mraku

Aleksandra stane uspravnije i osvrne se.

- Ne možeš me vidjeti. Ja sam ti prijatelj. – šapne ugodni glas – Znam da te strah ovog mjesta. Mogu ti pokušati pomoći.
- Kako? – odvrati Aleksandra uz misao da joj je trenutno svaka pomoć potrebna
- Pokušaj disati duboko.
- Jesi li to rekao i onome čiju kost držim u ruci? - upitala je odrješito
- Ja nikad nisam nikoga ubio. Ali nisam to ni spriječio. Zato ti želim pomoći. Moraš se smiriti. Obećajem ti da te neću ozlijediti. Samo diši. Bit ćeš dobro. Ja pazim na tebe.
- Tko si ti? – rekla je osjećajući strah kako joj gmiže niz kralježnicu, ali nekako, bilo joj je lakše uz društvo nekoga dobronamjernog, bez obzira što ga nije mogla vidjeti i još nije bila sigurna vjeruje li mu
- Ja... – zastao je usred rečenice, oklijevajući nastaviti – O, ne. Zatvori oči, budi mirna i pokušaj smireno disati. Pokušat ću-

Rečenica kao da mu se presjekla usred govora. A Aleksandra osjeti da je opet sama.

---

Njegovani, crveni nokti zvučno su udarali po drvenom naslonu njenog ručno rađenog prijestolja.

- Zakasnio si? – ponovila je s nevjericom
- Tragovi su još svježi, uz još malo vremena...
- Netko je provalio i ti nemaš ništa? To mi govoriš?
- Znaš da radim sve što je u mojoj-

Prekinula je muškarca pred sobom podigavši ruku s malim nožem u ruci. Polako joj je prišao i uzeo nož. Zarezao je svoj dlan i pružio joj svoju ruku u gesti sličnoj pozivu na ples. Dala mu je ruku, no prije no što je uspio ispreplesti prste s njenima, umočila je prste u njegovu krv i odmaknula ju. Nije pokazao emociju na licu, ali je njegova ruka, koja je još kratko ostala visjeti u zraku, pokazala da ga je to malo povrijedilo.
Ona ne obrati pozornost, ljutitom kretnjom je nacrtala krug na naslonu svog trona i pritisnula dlan na njega. Snažan vjetar na trenutak je zapuhnuo prostoriju. Muškarac s ranjenim dlanom povučen je unatrag poput lutke na koncu, a do njega u istoj liniji stvorila su se još dvojica.

Fizički su se itekako razlikovali. Prvi je bio najreprezentativniji. Bio je visok, čiste svjetlosmeđe kose koja je bila pažljivo njegovana i svježe podrezana poput krune od tamnog zlata na njegovoj glavi. Oči su mu bile tamne i modre, ali ozbiljne. Bio je svijetle kože, atletske građe, obučen u uniformu tamnoplave boje kakva bi pristajala važnom plemiću ili princu, ukrašena srebrnim detaljima. Na leđima je imao plašt koji je dodatno pridonosio slici prekrasnog mladog aristokrata koji je skromno gledao u tlo pred svojom gospodaricom.
Drugo biće bi se teško moglo nazvati osobom. Bio je zastrašujuć. Lice mu je prekrivala teška crna kapuljača, iako su mu neljudske plave oči svijetlile u tami poput vatre. Široka crna tkanina obavijala mu je tijelo u potpunosti, gotovo do stopala. Stajao je neprirodno nepomično, no čim se pojavio otpuhnuo je poput bika, kao da mu smeta što je pozvan.
Treća je osoba djelovala najnervoznije. Bio je vidljiv samo kao silueta, gotovo sasvim proziran u prostoru, no obgrlio se rukama i nervozno se ljuljao na mjestu.

- Osjećamo se jako razgovorljivo danas? – obratila im se žena koja je sjedila na tronu – Nemojmo biti sramežljivi. Počnimo od ljutite sredine. Ti mi nemaš ništa zanimljivo za reći?
- Ne. – odgovorio je kroz zube
- Zbilja? – zvuk noktiju koji ritmično udaraju odjekne po drvenoj površini naslona za ruku
- Rekao sam ti. Ostavi me na miru. – odgovorio je otresito

Sve se dogodilo brzo. Žena na tronu je ustala, krenula prema njemu i zamahnula rukom. Druga dvojica su se instinktivno odmaknula za korak od njega kad je kapuljača naglo odletjela unatrag i otkrila njegovo lice.
Lice mu je bilo izobličeno i neprirodne sive boje, a usne su mu jedva prekrivale naglašene, oštre zuba. Glava mu je bila prekrivena gustom, neurednom plavom kosom iz koje je virio par upadljivih crnih rogova. Odmah je pokušao pokriti glavu i lice rukama, pognuvši se u struku pokušavajući se zakloniti i laktovima. Žena s trona je stala pred njega. Zamahnula je rukom kao da će ga udariti, no bučno se srušio na pod bez da ga je i dotakla. Nervozna prozirna osoba s njene lijeve strane počne se kretati na mjestu još brže i nervoznije. Žena ga pogleda.

- Već znam da od tebe neću dobiti ništa korisno. Gubi se odavde. – odmahnula je rukom i ta osoba je nestala s mjesta

Osvrnula se prema osobi na podu.

- Ne moramo ovo raditi. – progovori mladi princ s njegove desne strane – Samo joj reci što želi znati.

S poda se začulo režanje u njegovom smjeru. Pokušavao je navući kapuljaču natrag na lice, ali nije uspijevao, zapinjala je na rogovima.

- Vidiš i sam što se dogodi kad me ne slušaš. – progovorila je žena pred njim - Misliš da je ovo nekakva igra? Radit ćeš točno ono što ti naredim, je li to jasno?
- Jasno mi je.
- Jasno ti je što?
- Jasno mi je, gospodarice.
- Tko je provalio u moju kuću?
- Ne znam.
- Ne laži mi.
- Ne znam tko je to!
- Znači vidio si tu osobu?

Nije odgovorio ništa pa mu je stala na dlan tako iznenada da je glasno povikao.
Princ je nepomično stajao pored njega i gledao pred sebe, bez treptaja.

- Osjetio sam... – nakratko mu je popustila pritisak na ruci kad je progovorio, glas mu je bio grub, kao da ne govori često – Osjetio sam da je došao netko nov jer sam stalno tamo dolje. Nisam mogao prići jer je obred počeo kad sam stigao. Nisam mogao ništa napraviti.

- Kakav je to obred?
- Ne znam.

Još jedan bolni vrisak je proparao zrak.

- Ne znam, kunem se!
- Gdje je ta osoba sada?
- Mogla bi biti bilo gdje...Obred ju je štitio, nisam mogao prići.
- Nju? – ponovi žena, na što se osoba na podu trzne
- Bila je djevojka. Ne znam tko je ona, kunem se.

Žena pred njim ga odgurne nogom u trbuh, čim je pao na leđa nestao je s mjesta, a ona polako i zamišljeno ode od njega sjesti na svoje mjesto da razmisli.

- To je čudno zar ne? – rekla je preostalom mladiću sjedajući na tron – Moraš ju pronaći.
- Pronaći ću ju i ubiti. – odgovorio je srčano
- Ne. – naglasila je - Živu. Donesi mi ju živu večeras. – oslonila je lice o ruku
- Jesi li dobro? Možda bi se trebala odmoriti.
- Samo ju nađi. – rekla je iziritirano i pogledala ga u oči – Pod svaku cijenu.
- Razumijem. Tako će i biti. – rekao je, okrenuo se na peti i nestao

---

Kad je otvorila oči opet se nalazila u mraku, no ovaj put u nekom skučenom prostoru. Pomislila je kako je možda zaspala, no nije znala kako ju je netko mogao premjestiti bez njenog buđenja. Niti kamo.
Bila je na tvrđoj podlozi. I bilo joj je toplije. Dok su joj se oči privikavale na mrak spoznala je da je pokrivena dekom.

Koji vrag...?

Pokušala je premjestiti težinu da se izvuče iz deke, naslonila se na bočnu stranicu prostora oko sebe i izgubila ravnotežu kad je ona popustila. Našla se na podu u svijetloj prostoriji s prozorima. Bilo je prašnjavo.

Barem nema kostiju.

Daljnjom inspekcijom saznala je da se prethodno nalazila u ormaru. Polako se uspravila na noge i ogledala oko sebe. Činilo se kao obična mala spavaća soba, samo nekorištena dulje vrijeme. Ne samo zbog prašine, već i nagomilanih kutija. Neke od njih su bile otvorene, Aleksandra ih je samo letimično pogledala kad joj je nešto privuklo pogled. Jedna velika četka od tvrdog drveta, jedinstvenog izgleda. Znala je da ju je vidjela ranije. Primila ju je u ruke. Nije bilo dvojbe. Gotovo ju je mogla vidjeti pred sobom. Yanmei kako se češlja pred ogledalom. Aleksandra se šalila na račun neobične četke. Yanmei je tvrdila da ta četka čini kosu zdravijom.

Bila je ovdje. Definitivno je bila ovdje. Zašto je ostavila četku?

Kad je bolje promotrila sadržaj kutije, većinu stvari unutra prepoznala je kao Meine osobne stvari. Malo ogledalce. Higijenska torbica. Rašpica za nokte. Zgužvani komadi papira nosili su njezin sitan, uredan rukopis i sadržavali zapise iz njezinog dnevnika. Aleksandru je počela hvatati jeza.

Nešto joj se dogodilo. Ne bi to samo ostavila ovdje.

Zapuhnuo ju je nelagodan miris sumpora od kojeg se naježila. Zgrabila je najteži predmet nadohvat ruke i okrenula se. Želudac joj se zgrčio od šoka.

- Molim te nemoj vrištati. – hrapavo progovori visok muškarac u crnom čije je lice prekrivala kapuljača i crna tkanina omotana oko glave

Bio je značajno viši i širi od nje. A njen jedini predmet za samoobranu bio je poveća četka za kosu. Adrenalin je proradio u njenom tijelu. Spustila je težište kao da se priprema za skok, odlučila ga je pokušati iznenaditi.

- Došao sam ti pomoći... – progovori muškarac kad je masivna četka proletjela ravno kroz njegova prsa, kao kroz projekciju, i bučno pogodila zid iza njega – A ti si...Bacila četku kroz pomoć. Donekle razumijem impuls, iako bih cijenio da to ne ponavljaš.

Aleksandra je zurila u četku na podu širom otvorenih očiju.

Ravno kroz njega.

Zaletjela se ravno na njega ramenom, prošavši kroz njega i dospjevši do vrata. Potegnula je kvaku no bila su zaključana. Okrenula se prema jezivom strancu.
Mirno je sjedio na krevetu, zureći u svoje isprepletene prste.

- Pusti me van. – rekla je, nastojeći zvučati čvrsto iako je bila prestravljena
- Kad bih barem mogao. - odgovorio je mirno
- Zašto ne?
- Jer ćeš umrijeti vani.

Djevojka na tren zastane jer se sjetila kostiju koje je vidjela ranije.

- Vjeruj mi da ti govorim iz vlastitog iskustva. – reče došljak provukavši jednu od svojih ruku ravno kroz jednu od noćnih svjetiljki koja je virila iz kutije
- Ti si duh? – upita Aleksandra oprezno
- Ne. – stranac je zvučao kao da ga to pomalo vrijeđa – Duhovi su samo mrtvi ljudi koji su predugo zapeli na stvarima koje nisu dovršili tijekom svog života...- zastao je i napravio neobičnu grimasu kao da je upravo spoznao nešto novo - Ha...Kad bolje razmislim možda i jesam duh. U svakom slučaju...Nemoj poluditi. Ali bolje da ovo riješimo prije nego kasnije.

Skinuo je tkaninu s glave tako da mu je konačno ugledala lice. Aleksandru su prošli hladni trnci od jeze. Plamteće plave oči, izobličene crte lica, deformirana usta iz kojih su virili oštri zubi. Prepoznala ga je.

- Ti si demon! – odmaknula se na suprotan kraj sobe od nje
- Po definiciji nisam, - odgovorio je ravnodušno - nikad bio u paklu, nikad se posvađao s Bogom, samo zapeo ovdje... Ne čak ni svojom voljom, pa...
- Napao si me ranije, sjećam te se...
- Spasio ti život. – ispravio ju je monotono – Nema na čemu.
- Od čega?
- Wow, odakle da počnem...
- Što ti hoćeš od mene? – prekinula ga je

Nakratko je vrijeme samo šutio, kao da važe riječi.

- Dobro bi mi došla tvoja pomoć.
- Ili što, nikad neću izaći odavde? Ubit ćeš me kao one druge? Vidjela sam sve one kosti.
- Znam da jesi. Ja sam te stavio tamo. Ali nisam nikoga ubio. Htio sam te sakriti. Mislim da sam to dobro obavio s obzirom da si vrlo živa i sklona pregovaranju...
- Ne vjerujem ti.
- Da naravno, - odgovorio je ravnodušno gledajući u pod – nitko ne vjeruje tipu s kljovama.

Nakratko su nelagodno šutjeli. Aleksandra zbunjeno, a on kao da je odlutao nekamo mislima.

- Samo želim otići kući. – rekla je tiho
- I ja. – odvratio je, polako se uspravivši na noge – Ali ti barem možeš. Nemoj se bojati, izvući ću te odavde. Samo pričekaj kratko.

Prošao je ravno kroz vrata i nestao nekamo. Aleksandra je stajati u prostoriji. Pokupila je Yanmeinu četku s poda i obrisala prašinu s nje.

- Zrak je čist. – reče strančeva glava provirivši kroz zatvorena vrata, tako da se Aleksandra trznula i zamalo ispustila četku – Ispričavam se.

Začuo se zvuk otključavanja, Aleksandra baci četku na krevet, povuče kvaku i otvori vrata. Čekao ju je na pristojnoj udaljenosti. Krenula je za njim. Smrad ju je stravično smetao. Imala je osjećaj da ju vodi u zamku. Proveo ju je nizom hodnika i konačno doveo do stražnjeg ulaza. Kad je prošla kroz vrata i osjetila svjež zrak, odahnula je.

- Ovo je onoliko daleko koliko te mogu ispratiti. – pružio je ruku kroz vrata i ona nestane do lakta – Kao što vidiš.
- Hvala. – odjednom se osjećala nekako krivom – Sretno sa svime.

Pogledao ju je kao da je izrekla lošu šalu. Odvratio je pogled od nje i krenuo natrag niz hodnik.

- Hej. – pozvala ga je i on stane na mjestu – Zanimalo se...Što si me htio zamoliti?
- Zašto bi to sad bilo važno. – rekao je bezvoljno, ne udostojivši se pogledati ju
- Znaš li gdje je Yanmei? – upitala je – Njene stvari su još ovdje. Je li mrtva? Je li pobjegla? Moram znati što je s njom. Ako mi možeš pomoći naći ju, možda ti mogu pomoći s uslugom koju trebaš.

Polako se okrenuo prema njoj, pažljivo ju promatrajući.

- Ne znam tko je to. – odgovorio je, pažljivo birajući riječi – Ali, ako mi pomogneš, doći ćeš do osobe koja sigurno zna sve što se dogodilo u ovoj kući. Dogovoreno?
- Možda. – odvrati Aleksandra – Ali sam spremna pregovarati. Razgovarajmo.
- Pošteno. - imao je neobičan izraz lica, kao da se trudi prikriti emocije - Slijedi me.

Stupila je natrag u kuću i krenula za njim. Još uvijek se osjećala nelagodno u njegovoj blizini, no konačno je imala osjećaj blagog postignuća.