Djevojke su bile poredane uza zid, obučene u jednostavne crne haljine s bijelom pregačom, kosama skupljenim tako da im ne prekrivaju lica i pognutih glava gledajući u pod. Upute koje su dobile bile su vrlo stroge. Ne govoriti i ne micati se dok im se netko ne obrati. Sve su djevojke bile u rasponu imeđu 18 i 25 godina i medicinski obrazovane. Sve su poslužno zurile u naizgled identičnu točku na podu malo ispred njih, osim jedne, koja je očima boje tamnog zlata potajno pogledavala prema dvije starije žene koje su pregledavale djevojke i naglas ih komentirale. Djevojka se nelagodno premjestila s noge na nogu, osjećajući da ne bi trebala biti ovdje. No sad je već bilo kasno, potpisala je ugovor.

Brzo je pognula glavu kad su se žene približile na svega par metara udaljenosti krećući se prema njoj.

- ...ozbiljno ti kažem da su svake godine sve gore i gore. Kad se pojavi kvalitetan klijent nemam mu što ponuditi.
- Još ovako zahtjevan.
- Novac odlučuje. Pogledaj ovo... – zastale su ispred jedne djevojke – Ožiljci od akni. Odvratno. Njoj nema pomoći, tko je nju doveo ovamo? Odmah izađi.

Djevojka na koju se to odnosilo je šutjela u tišini dok su joj se oči punile suzama. Potom je opreznim kretnjama izašla iz reda, zaobišla dvije žene i žurećim koracima izašla iz prostorije, tiho zatvorivši vrata. Djevojke pored nje odmah su se rasporedile tako da ne ostane procijep u formaciji. Jedino se djevojka sa zlatnim očima nije pomaknula, bila je previše pod dojmom uvreda koje su zadesile djevojku par mjesta prije nje i to joj je izazivalo dodatan stres koji je pokušavala prikriti gledajući u točku na podu ispred sebe kao što je vidjela druge djevojke da rade. Pokušavala je bubnjanje srca prisiljavajući se da diše polako i smireno. Trebao joj je novac, podsjećala se, inače ne bi ovo morala trpjeti.

- A ova ovdje? – zastale su samo dva razmaka od nje
- Ne, pogledaj tu slamastu kosu. Izgleda kao sijeno. Zar ja tražim previše kad kažem urednu, čistu djevojku pristojnog izgleda?
Prošle su pored djevojke zlatnih očiju i ona odahne.
- Čekaj. – jedna od straijih žena se vrati i stane ravno pred nju, nastojala je držati pognutu glavu i očekivala kritiku – Ova možda može proći.
- Misliš?
- Vidjet ćemo. Skini rukavice da vidim nokte.

Djevojka skine jednu rukavicu i pruži ruku. Žena joj je pregledala dlan s obje strane.

- Dobro. Daj da te bolje vidim. – starija žena podigne djevojčinu bradu prema gore tako da su se sada gledale oči u oči – Sviđa mi se što je lijepa, ali nije onako...pretjerano lijepa. Znaš da klijentica to ne voli.
- Da, definitivno.
- Okreni se malo da vidimo figuru. Bit će takva šteta ako je debela.

Djevojka se polagano okrene oko svoje osi. Bila je niska, gracilne građe bez izraženih oblina. Svijetla smeđa kosa joj je bila svezana u urednu punđu na glavi, a od nakita imala je samo biserne naušnice.

- Stavi rukavicu natrag na ruku i iskorači jedan korak naprijed. Dat ćete mi njene papire da vidim.
- Naravno.

Potom su prošle pored nje dok ih je odabrana djevojka pratila pogledom svijetlo smeđih očiju. Zbog svoje sitne građe i propisne dotjeranosti, netko bi ju mogao zamijeniti za pravu damu.
Prave su se našle komentirati.– pomislila je ne pomaknuvši gotovo ni jedan mišić - Kakav par bezobraznih krava.

---

Noru nije samo jedan potez doveo do toga da se dovede u situaciju da joj dvije osušene stare šljive komentiraju nokte. No većinom nije bila njezina krivnja. Kako je ekonomska situacija postajala sve gora, mjesta u kući njene obitelji bilo je sve manje. Treća godina medicine nije plaćala račune, nego ih je samo gomilala. Kad je stanje postalo nepodnošljivo, Nora je zamrznula godinu na studiju i odlučila da joj preostaje samo jedno. Nadala se da neće doći do toga, ali morala je iskoristiti svoju srednju stručnu spremu kao medicinska sestra. Nije mogla ne osjećati da je to ispod nje, ali nije imala izbora. Više se nije htjela okretati prema onome što ostavlja, čekao ju je drugačiji život. Znala je kako se liječnici odnose prema medicinskim sestrama. Stoga kad je ugledala oglas za čuvanje starije i nemoćne osobe u sklopu njenog vlastitog smještaja, za višestruko veću plaću nego što bi imala u bolnici, odmah se prijavila. Nije očekivala sve popratne komplikacije koje će prolaziti. Tešku selekciju, provjeru dotadašnjeg života, obiteljskog podrijetla, fizikalni pregled i selekciju prema izgledu. A još uvijek nije znala za koga radi. No tko god da je, pretpostavljala je da je slavna osoba.

Došla je do posljednje stepenice, završnog intervjua. Još uvijek nije bila u potpunosti sigurna da se nije prijavila u prodajni sistem bijelog roblja. Nije bila stručnjak, no poslodavci ne bi trebali biti baš ovako izbirljivi u odabiru radnica. Osim toga, nije mogla ne primijetiti da su sve kandidatkinje iz prošlog kruga bile mlade žene.

Sada više nema natrag.

---

Na dan intervjua, došla je prije vremena, za svaki slučaj. Na adresu koju su joj dali nalazile su se goleme čelične vratnice. Bile su otključane, ali su grozno škripale kad su se otvarale. Dvorište je bilo golemo, ali zapušteno tako da je isprva jedva ugledala kuću. Bila je to u stvari vila s prekrasno ukrašenom crvenom fasadom, ali kao i dvorište, odražavala je manjak održavanja.
Nori su se dvostruka ulazna vrata učinila gotovo dvostruko višima od nje. Htjela je pokucati kad je primjetila metalnu alku sa čudovišnom grimasom. Nesigurno ju je uhvatila i pokucala uz glasan metalan zveket. Vrata joj je otvorio uspravan starac u odijelu i gestom joj pokazao da uđe.
Kad je Nora oprezno ušla, u hodniku je na stolcu već sjedila jedna mlada djevojka, tamnokosa azijatkinja koja je nervozno njihala jednom od prekriženih nogu. Bila je besprijekorno uredno odjevena, ali su male geste koje je radila pokazivale da je pomalo prestrašena. Nora se uputila prema stolcu kraj nje, sjela i nastojala biti mirna. Povremeno je pogledavala prema djevojci pored sebe. Ta nervoza počela se lagano prenositi na nju pa je pomislila da bi ih razgovor mogao obje rasteretiti. Upravo je otvorila usta da započme razgovor kad je sijedi batler prošao pored njih i otvorio jedna vrata. Crnokosa djevojka skočila je na noge poput robota i krenula za njim. Pomalo obeshrabrena neuspješnim pokušajem razgovora, Nora je popravila kosu i polaganim koracima krenula za njima. Usput je primijetila da je djevojka ispred nje gotovo identično njezine visine i zapitala se je li moguće da ni to nije namjerno.

Prostorija u koju su ušle bila je velika i djelovala kao kombinacija knjižnice i sobe za sastanke. Obje djevojke su se uputile prema masivnom drvenom stolu s dva kožna naslonjača. S druge strane stola nalazila se prazna fotelja. Nora još jednom pogleda prema djevojci sa svoje lijeve strane. Ona je poput istreniranog psića gledala ravno pred sebe. Prisjećajući se neuspjelog pokušaja razgovora iz hodnika, Nora preokrene očima i odustane, nastavivši umjesto toga promatrati prostoriju s knjigama.

- Vi ste sigurno Nora i Yanmei. – glas ih je toliko iznenadio da su obje djevojke poskočile na mjestu, kad su zajednički podigle pogled na vrhu stepeništa stajala je starija žena, na kojoj su najprimjetnije bile njene prodorne crne oči obrubljene tamnom olovkom i izrazito gusta, valovita kosa tamno sive boje, djelomično podignuta zlatnom kopčom kako joj ne bi padala na lice.

Nosila je dugu tamnu haljinu, a iako se oslanjala na štap sa zlatnom ručkom njeno držanje bilo je ponosno i elegantno. – Ne mislite li, da biste mogle pomoći ovoj staroj ženi niz stepenice?

Obje djevojke su praktički skočile sa svojih stolaca i ubrzanim koracima se uspele uz stubište te je svaka sa stala s jedne staričine strane i ponudila nadlakticu. Starica je promatrala obje djevojke s diskretnim interesom, te pruži Yanmei štap i uzme ju za nadlakticu. Nora se iz nekog razloga osjetila kao da je zakazala, ali je polako krenula uz njih niz stubište. Dok su se spuštale pogledala je prema stolu i uočila nešto neobično, ispred oba stolca stajale su dvije debele hrpe papira. Zaklela bi se da nisu bile tamo ranije.

Nora je izvukla stolac dok je Yanmei pomagala starici smjestiti se. Potom Nora sjedne na svoje mjesto, dok je Yanmei ostala stajati uz svoj.

- Sjedni dijete.

Yanmei sjedne, a Nora se osjeti kao da je na testu koji je već pala.

- Sviđa mi se ono što vidim pred sobom i iz dokumenata koje sam dobila pred vama. – reče starica – Obje ste lijepe, obrazovane i sposobne mi biti na usluzi. No krenimo na teža pitanja. Postavljat ću pitanja, na koja će odgovarati Nora pa Yanmei, jednosložni odgovori će biti dovoljni, osim ako ne tražim više. Jasno da vam je to objema razumljivo.
Nora je smatrala da gubi vrijeme ovdje dok sada već samopouzdaija Yanmei skuplja sve postojeće bodove. Trebala bi samo ustati izaći i uštedjeti svima vrijeme.

- Počnimo onda. – reče starica pa se okrene Nori – Jesi li djevica?
- Um... – reče Nora
- Da. – ponovi Yanmei kao da je ovo učila za test
- Jeste li vjernice?
- Da...
- Da.
- Jeste li došle na ovaj razgovor samo zbog novca?
- Ne.
- Ne.
- Mislite li da biste ikada mogle ubiti nekoga u samoobrani?
- Ne.
- Ne.

Staričina naborana usta se razvuku i pokažu prekrasne bijele zube.

- Čini se da ovdje definitivno imamo jednu puno bolju lažljivicu od druge. – sklopila je ruke ispred sebe – Loši lažljivci su dobra posluga, oni ne mogu pogriješiti bez da im to piše posred čela. No s druge strane, dobri lažljivci...Su mnogo, mnogo zanimljivije društvo. Uzet ću vas obje na probni rok, plaćeno naravno, prije nego što se odlučim za jednu od vas, koju ću zadržati na dulje vrijeme. Zamolit ću vas da potpišete ugovor koji se nalazi pred vama. Potpis se traži samo na zadnjoj stranici.
Yanmei je potpisala istog trena, kao robot navijen za izvršavanje naredbi. Nora je bila zaprepaštena ovom mogućnošću i zaposlenjem, no ovako debela količina papira ju je mučila pa ju je je ovlaš prelistala prije nego što je podigla pogled prema starici.

- Ne brini dijete, to su samo formalnosti koje štite krhku ženu protiv mene, obećajem da ako budeš poštena prema meni, ja ću uvijek biti poštena prema tebi i nikakvo zlo ti se neće dogoditi.

Nora još jednom pogleda Yanmei, nakratko zatvori oči da donese odluku u glavi te potpiše ugovor na zadnjoj stranici.

- Fino. – starica ustane, podigne ugovore u naručje i pogleda djevojke – Batler će vas uputiti u vaše sobe i objasniti vam kućni red, vidimo se sutra u 7 sati ujutro, očekujem vas spremne.

S tim riječima udaljila se užurbanim korakom. Za staru ženu široka haljina na njoj i dalje je pokazivala gotovo senzualno ljuljanje bokova dok je odlazila. Yanmei je gotovo smjesta ustala i krenula prema vratima. Nora je ostala sjediti i gledati u štap za hodanje sa zlatnom ručkom koji je starica ostavila za sobom naslonjen na stol.

Nešto nije u redu u ovoj kući.

Okrenula se i za sobom ugledala batlera koji je nijemo stajao uz vrata. Ustala je i polako krenula prema njima. Yanmei više nije bila na vidiku, no batler je poveo Noru prema njezinoj sobi, činilo se da lutaju kroz beskrajne hodnike i zavoje prije nego što su napokon prišli sobi, koju je batler otključao i ostavio ključ s unutrašnje strane vrata.

- Oprostite. – obrati mu se Nora kad se naklonio i krenuo otići, sjedokosi muškarac zastane i pogleda ju – Smijem li vas nešto pitati u povjerenju?

Kimnuo je glavom.

- Upravo sam dobila posao ovdje i...

Nasmiješio joj se, stavio jednu ruku na svoja prsa i lagano se naklonio.

- ...uglavnom, - nastavi Nora – još uvijek nisam sigurna što da očekujem od ovog mjesta. Pretpostavljam da vi ovdje radite već duže vrijeme?

Nijemo je kimnuo glavom.

- Znači da ste...sretni ovdje?

Batlerov ljubazni izraz lica je ostao isti, no kao da se nešto promijenilo u njegovim očima, nešto zamišljeno, samo na trenutak, nakratko je pogledao u stranu, pa vratio ljubaznu masku na lice, naklonio se Nori i otišao.
To ju nije ni najmanje utješilo. Ušla je u sobu i zaključala vrata za sobom.
To je pošten novac, mogu otići kad god želim i ništa loše mi se neće dogoditi. – tješila se u mislima

---

Nekoliko mjeseci prolazilo je brzo zbog obaveza koje si je Nora nametnula. Nitko ju nije kontrolirao, no Yanmei je obavljala toliko dobar posao, i to toliko brže od Nore, da se Nora osjećala sama prozvano da se trudi više. Mrzila je biti druga violina i zato je davala sve od sebe. Još gore je bilo to što nije imala razloga ne voljeti Yanmei. Yanmei nije puno govorila, no očito nije vjerovala u međuljudske odnose. Odgovorila bi na direktno postavljena pitanja jednosložnim rečenicama, ako je to bilo moguće.
Nakon posla bi odlazila ravno u sobu, gotovo kao robot namijenjen za rad. Nora nije bila takva.

Ako joj je smjena bila gotova, Nora bi izašla u dvorište ili bi prošetala gradom. Kad je vrijeme zahladilo, ako gazdarica nije bila u blizini, sjela bi uz kamin i gledala vatru kako pucketa. Pokušavala je uspostaviti komunikaciju s drugim osobljem, no za razliku od Yanmei, oni se doista jesu doimali nijemi. Odgovarali bi eventualno u gestama, no uvijek ljubazno.
Nora se ponekad zapitala kakve su ugovori oni potpisali.
I još važnije, jesu li plaćeni bolje od nje?
Nora je bila izvrsno plaćena, na to se nije mogla požaliti. Očekivala je da bi se nakon godine dana mogla uspješno vratiti na fakultet. No u međuvremenu je nastojala održati luđački čisteći tempo koji je Yanmei nametnula.

Ni na gazdaricu se nije mogla požaliti. Većinu vremena ih je obje ignorirala, iako bi ju ponekad Nora uočila da ih promatra u radu. Najčešće je sjedila u glavnoj prostoriji pred impozantnim kaminom, s kristalnom čašom punom vode bi promatrala plamen. Nikad ne bi popila vodu. Samo je promatrala.

Ponekad je to radila satima. Nora bi ju ponekad potajice promatrala. Prema njenoj procjeni gazdarica je bila u sedmom desetljeću, no na njoj se vidjelo da je nekoć bila vrlo lijepa žena. Kosa joj je bila tamna, snažna i sjajna, padala je u raskošnim kovrčama gotovo do polovice leđa, obično u frizuri na pola podignuta zlatnom ili srebrnom kopčom. Lice joj je bilo naborano, no jagodice još lijepo istaknute, usne uvele no vidjljivo je da su u nekim drugim vremenima bile lijepe i pune. Kretala se sa štapom, većinu vremena vrlo vješto, iako bi ju ponekad uhvatila slabost pa bi morala odmah sjesti ili se osloniti o nešto što će ju pridržati.
Oči su joj bile velike, smeđe i razigrane. No u večerima kad bi dugo gledala u vatru dobivale bi tužan izraz koji je uvijek intrigirao Noru. Gazdarica bi nepomično gledala u vatru s čašom vode u ruci sve dok se vatra ne bi ugasila, ponekad do dugo u noć.

- Draga djevojko! – pozvala ju je jednom, a Nora je znala da se to odnosi na nju. Yanmei je uvijek oslovljavala sa „vrijedna djevojko“, a Noru ovako. Nije znala zašto točno. – Sjedni pokraj mene.

Nora je uslužno, ali ukočeno sjela u raskošan stolac pored njenog.

- Čujem da i ti ponekad gledaš u vatru kada misliš da te nitko ne gleda.
- Oh...- Nora postane bolno svjesna ne samo da ju je netko vidio nego da i netko od navodno nijeme posluge ima veću jezičinu nego očekivano, sigurno Yanmei – Samo kad završim sve poslove.
- Ne boj se. Znam da pošteno radiš. Jesi li zadovoljna ovdje?
- Jesam. Kuća je prekrasna, a plaća dobra i sve mi odgovara.- odvrati pristojno Nora
- I ja sam nekoć mislila tako. – gazdarica pogleda oko sebe – Sada mi je dosadilo. Najradije bih srušila sve i napravila kuću ispočetka samo što to nosi razne...komplikacije. – odmahnula je rukom kao da tjera dosadnu muhu – Dakle voliš gledati vatru, kako to?
- Opušta me. – reče Nora bez razmišljanja
- Učini mi jednu uslugu. Uzmi ovo u ruku – pružila joj je čašu – i gledaj u vatru kako to inače radiš.

Nora se osjećala čudno no učini kako joj je rečeno. Gazdarica ju je zamišljeno promatrala.

- Vrijeme je strašljiva zvjerčica. Što ga više želiš uhvatiti i zaustaviti to brže bježi i prolazi. No, sve mora imati svoj balans zar ne?

Nora kimne glavom iako nije razumjela što joj je rečeno. Da je znala važnost značaja ponašanja gazdarice, da je vidjela nešto što joj je promaklo, možda bi joj kasniji događaji pali lakše. No nije.

Sedam dana kasnije umrla je Yanmei. Spotaknula se na vrhu dugog centralnog stepeništa, otkotrljala se i udarila glavom. Tako je rekla policija. Gazdarica je bila vidljivo žalosna zbog toga. Sve dok policija nije otišla. Onda je postala zamišljena i ravnodušna. Kao što je Nora očekivala, ostalo osoblje nije pokazalo reakciju. Sve se nastavilo kao da se ništa nije dogodilo.

A onda je tjedan dana kasnije umrla gazdarica. Preko noći.
Preminula je pred kaminom, u svom omiljenom stolcu. Kad ju je Nora pronašla, otvorene oči još uvijek su zurile u ugašeni plamen, no ovaj put bez tuge, više poput bezizražajne porculanske lutke.
Nora ju je pronašla zato što su iste noći svi članovi osoblja napustili kuću. Što je bilo vrlo čudno.
Nora je osjećala kao da oni znaju nešto što ona ne zna. No bila je plaćena za iduće tromjesečje pa je ostala pobrinuti se za sve. Gazdaričin pogreb. Zapošljavanje stručnjaka koji će se pobrinuti za pravne i financijske probleme koji su nastupili nakon smrti vlasnice koja po svemu sudeći nije imala članova obitelji. No imala je dijete. Koje je davno dala na posvajanje. Postojali su jasni dokumenti koji su potvrđivali trudnoću. Nikad ga nije kontaktirala. No sudeći po oporuci sve što je imala pripadalo je njenom nasljedniku. Slijedećem u nizu. A to dijete bilo je najbliže tome.
Nora je odlučila da će ona biti ta koja će mu reći. Radije nego neki policijski službenik.

Osjećala je da svojoj poslodavki duguje barem toliko.