Dominikansko laičko bratstvo blaženog Augustina Kažotića https://blog.dnevnik.hr/op3

srijeda, 23.08.2017.

"Jao đavlu ako misli ukrasti koju dušu od mene!"

Riječi iz naslova možda najbolje ocrtavaju karakter i poslanje još jednog velikog dominikanca trećoredca, svetog Josea Gabriela Brocheru. Radi se o argentinskom svećeniku koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a koji je prošle godine proglašen svetim. Poznat je po svom neumornom pastoralnom radu s marginaliziranima u društvu, posebice bolesnima i siromašnima. U narodu je bio poznat pod nadimkom "svećenik kauboj" što je i razumljivo ukoliko pogledamo jednu njegovu fotografiju s pastoralnog putovanja:



Njegova se župa protezala na površini jednakoj gotovo 10% površine Republike Hrvatske, jako rijetko naseljenom području na kojemu je živjelo oko 10 000 vjernika. Budući da je većinu svoga vremena provodio na muli obilazeći svoje župljane, redovito je sa sobom nosio ikonu Blažene Djevice, molitvenik i stvari potrebne za služenje mise kako bi u svakom trenutku mogao udijeliti sakramente vjernicima koje je sretao na svome putu.



Rođen je u vrlo pobožnoj obitelji kao četvrto od desetero djece. Osim njega, još su dvije sestre odlučile živjeti posvećenim životom kao časne sestre. Bio je poznat kao vrlo poduzetan svećenik, osnovao je školu za djevojke, centar za duhovne vježbe te se založio za izgradnju brojnih društveno korisnih projekata poput pošte, telegrafskog ureda i oko 200 km cesta.



Njegova predanost pastoralnom radu posebno je došla do izražaja 1867. godine za vrijeme velike epidemije kolere kada je pomagao zaraženima. Mnogo je vremena posvetio i pomaganju gubavcima pri čemu se i zarazio gubom od koje je i sam umro 1914. godine. Pred sam kraj svoga života od bolesti je postao potpuno slijep i gluh. Prema njegovim sestrama koje su se brinule za njega u posljednjim danima ovozemaljskog žvote, zadnje riječi su mu bile: "Sada imam sve spremno za putovanje".



Na njegov zagovor dogodilo se i više čuda od kojih su neka priznata i od same Svete Stolice što je i bilo nužno za njegovu kanonizaciju. Tako je dječak pod imenom Nicolas Flores, nakon teške automobilske nesreće koja ga je ostavila u vegetativnom stanju, na zagovor sv. Joseu Gabrielu Brocheru čudesno ozdravio. Nicolas je imao samo 11 mjeseci kada je automobilska nesreća odnijela život njegovog djeda, a svi ostali suputnici su pretrpjeli teške ozljede. Na mjestu nesreće mali Nicolas je proglašen mrtvim, no nakon nekog vremena liječnici su ipak primjetili znakove života. Snimke mozga su pokazale da je lijeva strana potpuno uništena. Danas Nicolas ima tek manje smetnje s govorom , no osim toga on je sasvim funkcionalno dijete.

Drugo čudo koje se pripisuje našem dominikancu trećeredcu jest ozdravljenje djevojčice Camile Brusotti koja je pretrpjela strašne ozljede kao posljedica obiteljskog zlostavljanja od strane majke i očuha. Dok su se liječnici borili za njezin život, očekivajući da će u najboljem slučaju dijete preživjeti i ostati u trajnom vegetativnom stanju, njezina se baka molila ocu Brocheru. Danas mala Camila nema nikakvih posljedica zlostavljanja, a njezini zlostavljači su u zatvoru.


Camila i Nicolas

Neka nam svima ovaj brat trećoredac bude uzor u krepostima i konstantan podsjetnik na ono što naš Nebeski Otac traži od nas:

- da gladne nahranimo
- da žedne napojimo
- da strance prihvatimo
- da gole zaodjenemo
- da bolesne i utamničene pohodimo

... pa da se onda jednog dana i mi od ovozemaljskog života rastanemo riječima: "Sada imam sve spremno za putovanje"...

Hvaljen Isus i Marija!

23.08.2017. u 22:30 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 18.08.2017.

Gino Bartali - i njegov bicikl

Svi znamo koliko je bogat dominikanski red sa svojim brojnim svetcima, uglednim teolozima, umjetnicima, znanstvenicima, pedagozima... No, svako malo se iznova podsjetimo koliko su laici važni u tom redu te koliko su oni doprinjeli duhovnoj baštini reda. Tako svi sigurno znamo za Pier Giorgia Frassatia, poznatog po svojoj ljubavi prema prirodi i onima najpotrebitijima. Zatim za Giorgia La Pira, dominikanskog laika koji je bio gradonačelnik Firence, nadaleko poznat po promicanju mira među narodima nakon Drugog svjetskog rata, a kojeg su građani Firence nerijetko viđali kako bos hoda gradom nakon što je nekom siromahu poklonio svoje cipele.

No, jedno ime kao da je ostalo pomalo po strani, iako se radi o čovjeku koji je pokazao svoju veličinu u najtežim vremenima. Gino Bertali je bio vrhunski talijanski biciklist koji je u tri navrata pobijedio u poznatoj utrci Giro d'Italia i dvaput na Tour de Franceu.



Radi se o skromnom i pobožnom čovjeku koji se rodio 1914. nedaleko od Firence. Zbog svoje popularnosti i sportskih uspjeha, ali i pobožnosti koja je okrunjena pristupanjem Trećem redu sv. Dominika, papa Pio XII. osobno je blagoslovio njegov brak sa suprugom Adrianom, a Gino mu je za uzvrat darovao svoj trkaći bicikl.



Gino je bio poznat po tomu što je uvijek prekoravao svoje timske kolege kada bi psovali, redovito se molio, a najviše bi volio kada bi mu djeca, koja bi ga došla pozdraviti uz cestu, pjevala pobožne pjesme dok bi prolazio biciklom.



No, njegovi uspjesi na sportskom planu nisu bili za svjetovnu slavu, nego ih je itekako znao koristiti tijekom Drugog svjetskog rata kako bi činio dobro u okruženju kojim je zavladalo samo Zlo. Naime, kako je bio svima poznat kao vrhunski biciklist, primjetio je da se vozeći bicikl može slobodno kretati cijelom Italijom bez zaustavljanja od strane vojske ili policije. Pridružio se talijanskom pokretu otpora te biciklirajući po Italiji prenosio povjerljive informacije i falsificirane dokumente koji su zatim bili korišteni kako bi se izbavljali tada progonjeni Židovi koji su se skrivali po talijanskim samostanima i privatnim kućama.



No, njegova borba nije stajala tu. Osobno je skrivao ždovske obitelji u vlastitom domu prije nego bi osigurao njihov prijevoz na sigurniju lokaciju. Čak postoji priča o tomu da je znao za svoj bicikl privezati prikolicu u kojoj bi prevozio nekoga od tih progonjenih, a na pitanje policije ili vojske o tomu što će mu prikolica na sportskom biciklu, on bi samo odgovorio da mu dodatni teret koristi prilikom vježbanja. Osim toga, koristeći svoju popularnost među policajcima i talijanskim vojnicima nerijetko bi s njima započinao razgovore u kojima je znao saznati gdje i kada se spremaju racije na mjesta na kojima se skrivaju Židovi.

Nakon nekog vremena fašisti su počeli sumnjati u Bartalia, čak mu i prijetiti smrću, no on je na prijetnje odgovarao vrlo jednostavno: "Činim ono što mi je u srcu".



Godine 2013., gotovo 13 godina nakon njegove smrti, memorijalni centar posvećen žrtvama Holokausta Yad Vashem proglasio je Gina Bartalia Pravednikom među narodima zbog sudjelovanja u spašavanju velikog broja Židova.

Zanimljiv detalj iz Bartalijevog života jest i situacija u kojoj ga je papa Ivan XXIII. zamolio da ga nauči voziti bicikl. Bartali je preminuo 2000. godine okrijepljen svetim sakramentima. Iza sebe je ostavio suprugu Adrianu, dva sina i kćer. Talijanski olimpijski komitet proglasio je dva dana žalosti te je prije svih sportskih događanja održana minuta šutnje za ovog velikog dominikanskog laika i čovjeka kojemu je pouzdanje u Gospodina bila najveća životna snaga i izvor hrabrosti u vremenima u kojima su, kako bi rekao poznati ruski književnik Solženjicin, ljudi zaboravili Boga.



Hvaljen Isus i Marija!

18.08.2017. u 09:45 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.08.2017.

Blažena Djevica Marija i dominikanci

Povodom blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, naše je laičko bratstvo održalo zanimljiv susret na kojem se razgovaralo o odnosu braće dominikanaca i Blažene Djevice Marije na samim počecima dominikanskog reda.

Iako iza sv. Dominika nije ostalo nikakvih pisanih djela (osim nekoliko kratkih pisama), dominikanska baština je bogata raznim tekstovima i svjedočanstvima braće iz doba sv. Dominika koji nam daju uvid u duhovni život dominikanaca te njihov odnos prema Majci Božjoj. Neki od najranijih pisanih tragova upućuju da je sam dominikanski red nastao intervencijom Majke Božje. Gerard de Frachet u svom djelu „Život braće“ još sredinom trinaestog stoljeća bilježi svjedočanstvo vizije jednog redovnika iz vremena prije osnutka dominikanskog reda u kojem Majka Božja moli za čovječanstvo ispred svoga Sina tražeći od njega da svijetu pošalje propovjednike koji će ga obnoviti. Naravno, ne možemo biti sigurni u autentičnost ove vizije, no ona nam puno govori o tomu koliko je Marija značila za karizmu dominikanskog reda.



Dominik je puno vremena provodio hodajući između gradova i sela gdje bi propovjedao. Brat Bonvisije, koji je bio jedan od svjedoka na Dominikovoj kanonizaciji, rekao je da je na putu često bilo nevrijeme koje bi Dominiku značajno otežavalo kretanje. U tim trenutcima Dominik je znao iz svega glasa zapjevati Zdravo zvijezdo morska i Dođi Duše Sveti čime je braći jasno dao do znanja pod čiju se zaštitu stavlja u tim trenutcima.

Sv. Dominik je 15.8.1217, upravo na blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo iz dominikanskog samostana u Touluseu odaslao braću u veliki propovjednički pohod po Francuskoj i Španjolskoj čime je još jednom pokazao koliko je Majka Božja važna za poslanje njegovog Reda.

U prvim konstitucijama Reda definirano je da tekst koji izgovara brat prilikom polaganja zavjeta glasi: „Ja ____ polažem zavjet i obećavam poslušnost Bogu i Blaženoj Djevici Mariji i tebi ____ učitelju Reda Propovjednika“. Ovakvi su zavjeti bili jedinstveni za dominikance u odnosu na sve druge katoličke redove tog doba.

Uvjerenje da je Marija zaštitnica Reda proizlazi iz mnogo vizija od strane pojedinaca o kojima postoje zapisi i danas. Prema papi Benediktu 14., vizije često mogu sadržavati dio koji dolazi izravno od Boga, ali i dio koji proizlazi iz mašte pojedinca koji prima vizije. Ipak, takve vizije ne smijemo u potpunosti zanemariti budući da one ocrtavaju duhovno stanje tih ljudi kao i njihovu intuiciju.

Dvije takve vizije opisala nam je sestra bl. Cecilia Cesarini koja je sa 17 godina ušla u prvi samostan za sestre dominikanke koji je osnovao sv. Dominik. Iz ruku samog Oca Dominika ona je primila habit i pred njim dala svoje prve zavjete. Nekih sedamdesetak godina kasnije, kada je bila već na kraju svog ovozemaljskog života, sestra Cecilija je diktirala svoja sjećanja jednoj mlađoj sestri koja ih je zapisivala.



Prema Ceciliji, dok se jedne večeri Dominik molio u spavaonici svoga samostana, tri su žene ušle u sobu. Jedna je žena tada počeka škropiti svu braću svetom vodom rekavši Dominiku da svaki puta kada je braća zazovu kao svojom najvećom zagovornicom, ona pada ničice pred svojim Sinom moleći ga da čuva Red. Dvije žene koje su je pratile bile su sveta Cecilija i sveta Katarina Aleksandrijska.

Kada se nastavio moliti sv. Dominik je ugledao Gospodina s Marijom i redovnicima iz svih redova osim njegovog. Kada je vidio Dominikove suze, pitao ga je zašto plače, a on je rekao da je žalostan što s Gospodinom vidi redovnike iz svih redova osim njegovog. Tada mu je Gospodin rekao da je njegov Red povjerio svojoj Majci. Zatim je, na Gospodinov zahtjev, Marija otkrila svoj plašt i ondje su se nalazili braća redovnici iz Reda Propovjednika. Odmah sljedeće jutro Dominik je svojoj braći održao prelijepu propovijed u kojoj je svima prenio ono što mu se dogodilo noć prije te ih potaknuo na ljubav i predanost Djevici Mariji.



Također, postoje zapisi o bratu dominikancu koji je imao viđenje blažene Djevice u kojemu ona kaže da je od svoga Sina dobila obećanje da niti jedan od članova Reda neće dugo ostati u stanju smrtnoga grijeha.

Jordan Saski je govorio kako je sv. Dominik bio izrazito pobožan blaženoj Djevici budući da je znao koliko ona brine za razvoj Reda na čijem je on čelu. Također, Jordan Saski je braći predstavio pobožnost Blaženoj Djevici koja se sastojala od molitve pet psalama čija su početna slova sačinjavali Marijino ime. Iza svakog psalma molili su se Slava Ocu i Zdravo Marijo iz klecanje.

Osim toga, Jordan piše kako se molitva Zdravo Kraljice počela moliti poslije večernje nakon što je jedan od braće bio opsjednut i oslobođen napasti samog Nečastivoga. Također, prenosi riječi jednog brata koji je također imao viđenje Bogorodice u kojem je ona, nakon riječi „Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona, pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje“ klekne pred svoga Sina moleći ga za zaštitu i bdijenje nad cijelim Redom. U dominikanskoj tradiciji braća su se, u trenutku moljenja tog dijela Zdravo kraljice, škropila svetom vodom.

Otac Reginald, koji je pratio sv. Tomu Akvinskoga, imao je također viđenje Blažene Djevice prije nego je ušao u dominikance u kojemu mu je ona pokazala dominikanski habit i rekla da je to njegova budućnost. Kroničar iz 13. stoljeća Jacobus de Voragine u svojoj Zlatnoj Legendi, koju je napisao oko 1260., tvrdi da je sveti Dominik imao identičnu viziju kao i Reginald i od tada dominikanci nose habit, a prije toga su samo nosili stolu.

Brat Stephen Salanhac, koji je živio također u 13. stoljeću, u svojim je zapisima Bogorodicu opisao kao Radosnu odjevačicu Reda.

Vrlo je zanimljiv zapis Katarine Sijenske u svojem „Dijalogu“ gdje ona zapisuje riječi Boga Oca: „On je bio svjetlo svijetu kojeg sam darovao svijetu preko Marije i poslao u mistično tijelo Crkve kako bi iskorijenio hereze. Zašto sam rekao „preko Marije“? Zato jer mu je ona dala habit – zadatak koji sam joj povjerio“.

Peti učitelj Reda, Humbert, piše kako se braća svaku jutro, na znak buđenja, ustaju i mole jutarnju molitvu Bogorodici. Kaže da je ta molitva sigurno u stanju pospanosti, ali se pouzda u ljubav Majke koja to neće zamjeriti svojoj djeci. Također, kaže da to čine zbog toga kako bi braća imala više vremena za studij tijekom dana. Isto tako, dominikanci bi završavali dan s molitvom Bogorodici. To su činili zbog toga što su znali koliko je ona pomogla sv. Dominiku na početku Reda, ali se i pouzdaju da će biti tu kada Red dođe svome blaženom kraju.

Još jedan razlog zbog kojeg su se Dominikanci voljeli moliti Djevici u rano jutro jest taj da je noć vrijeme snova i raznih misli koje nisu pod našom kontrolom i koje mogu biti nečiste u prirodi. Na taj način, odmah nakon buđenja, uz pomoć Djevice se suprotstavljamo tim nečistim mislima, rastjerujemo ih te si omogućavamo da dan provedemo u pobožnom duhu kako dolikuje redovniku.

Vrlo je važno naglasiti da je odanost Bogorodici kod dominikanaca Kristocentrična. Njihove pobožnosti Mariji ne odvraćaju pažnju od Krista, nego dapače, još povećavaju svijest o Kristovoj spasonosnoj ulozi. U Dominikanskim crkvama Marija se vrlo često ne prikazuje sama, kao u crkvama drugih redovničkih zajednica, nego s Isusom u naručju. Na taj način se naglašava kako je ipak Isus u centru pobožnosti, a Majka Božja naša pomoćnica koja nas približava svome Sinu.



Mariologija je bila u fokusu i Alberta Velikog te sv. Tome Akvinskog, prvenstveno kroz istraživanje Svetog Pisma te patrističkih tekstova. Posebno su se dotaknuli pitanja bezgrješnog začeća u kontekstu trenutka kada duša ulazi u tijelo. Bilo je pitanje kada slaviti blagdan bezgrješnog začeća: da li na dan kad je Gospa začeta ili dan kada je primila dušu (bila posvećena). Sve do 1622. Dominikanci su ovaj blagdan nazivali blagdan Marijinog posvećenja uz papino odobrenje.

Sveti Dominik i prvi dominikanci su prakticirali moljenje 'Zdravo Marijo' po običaju koji potječe još iz 11. stoljeća. Potom su se po samostanima, među braćom, proširile i brojanice koje su se nazivale 'očenaši' pomoću kojih se lakše mogao pratiti broj izgovorenih molitava. Po ugledu na 150 psalama, bilo je propisano moliti tri puta po pedeset 'Očenaša' s popratnom 'Zdravo Marijo' kako bi svi, pa i nepismeni, imali pristup Kristovoj molitvi.

Dominikanci, kao i kartuzijanci, kao sastavni dio svoga habita nose punu krunicu na pojasu koja broji punih stotinu i pedeset zrnaca za svaku 'Zdravo Marijo' u svakoj od 15 desetica u tradicionalnoj Krunici. Ovako nošena krunica simbolizira snagu marijanske molitve u koju je osnivač dominikanskog Reda, sv. Dominik, toliko vjerovao, kao i u presudnu Marijinu ulogu u povijesti spasenja. Noseći krunicu na isti način kao i sv. Dominik, svi su dominikanci kroz stoljeća nasljedovali svojeg utemeljitelja u istom uvjerenju i svjedočenju.



Dominikancu Jakovu Sprengeru (+1496.) pripisuju podjelu otajstava, a dominikanac Alan de la Roche (+1478.) predložio je da se moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima o radosti, žalosti i slave Isusova otkupiteljskog djela, za koja kaže da su "duša te molitve", pa ga drže utemeljiteljem današnje krunice. Dominikanac, papa Pio V., tumači i potvrđuje 1569. godine ovakav oblik krunice, koji je očuvan sve do naših dana. Kod Dominikanaca postoji legenda o postanku Krunice. Predaja govori da se Majka Božja ukazala godine 1208. u bukonskoj šumi blizu Toulusee Dominiku, utemeljitelju Reda propovjednika. Gospa mu je rekla neka propovijeda i širi molitvu Krunice, koja će biti štit strijelama neprijatelja, bedem Crkvi, te da će molitelji u svako doba steći velike milosti, jer će Nju uvijek naći spremnu za pomoć i obranu. U izvješćima dominikanskih redovnica iz krugova mistike XIV st. uz rijeku Rajnu u Njemačkoj, zvanu "rajnska mistika", stoji da se u moljenju krunice držalo tri pedesetice, to jest. 150 Zdravomarija.

Sv. Pio V., papa, dominikanac, – molio je s narodom krunicu za vrijeme bitke kod Lepanta 1571. godine i pobjedu kršćanskog brodovlja nad turskom velesilom pripisao Blaženoj Djevici Mariji. U znak zahvalnosti za ovu veliku i važnu pobjedu kršćanstva, koja se zbila u Prvu nedjelju listopada, tada sa nadnevkom 7. listopada, Papa Pio V. je 1572. ustanovio blagdan GOSPE OD POBJEDE, a njegov nasljednik papa Grgur XIII. 1573. godine preimenovao je blagdan te se sve do danas slavi i naziva "Blagdan Kraljice sv. krunice".



A isti papa Papa Pio V. (1566-1572) Apostolskim pismom (Breve) Inter desiderabilia od 29. lipnja 1669. odredio je da nitko ne smije osnivati bratovštine sv. Krunice osim Vrhovnog Učitelja dominikanskog reda ili onih kojima on to povjeri. Tako je apostolat Krunice Crkva službeno povjerila Redu propovjednika i taj polog je za dominikance karizmatski dar.

Hvaljen Isus i Marija!

Izvori: Wiseman, Denis Vincent (2001) "The Marian Spirituality of the Medieval Religious Orders: Devotion to Mary Among the Dominicans in the Thirteenth Century," Marian Studies: Vol. 52, Članak 13.
http://studenti.dominikanci.hr/index.php/o-redu/42-krunica
http://www.dominikanci.hr/index.php/duhovnost/vijenac-krunice

16.08.2017. u 08:08 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 09.08.2017.

Proslava blagdana sv. Dominika s braćom franjevcima

Blagdan sv. oca Dominika svim je dominikancima izrazito poseban dan. Ne samo zbog toga što se tada na poseban način prisjećamo našeg utemeljitelja i nebeskog zaštitnika, nego i zbog toga što se imamo priliku duhovno obnoviti u karizmi našeg Reda. Upravo smo zbog toga ove godine odlučili pohoditi crkvu Kraljice Svete Krunice na središnje misno slavlje povodom ovog blagdana. Tradicija je da ovaj dan dijelimo s našom braćom franjevcima koji već dugi niz godina predvode misno slavlje povodom blagdana sv. Dominika. Ove godine, na sam blagdan sv. Dominika, franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda ispratila je k Nebeskom Ocu poznatog i svima nam dragog franjevca fra Bonaventuru Dudu. Ipak, pronašli su vremena da sudjeluju u našem misnom slavlju te uz bok braći dominikancima odaju počast ovom našem velikom svetcu.



Prije misnog slavlja braća franjevci i dominikanci zajednički su otpjevali pjesmu u čast svetom Franji i svetom Dominiku: Serafski otac Franjo i apostolski otac Dominik, oni nas poučiše zakon Tvoj Gospodine! Misno je slavlje predvodio fra Bazilije Mate Bašić koji je tek prošle godine slavio svoju mladu misu, no itekako je poznat među vjernicima po vrlo lijepim propovijedima i medijskim angažmanom.

Prvo misno čitanje čitala je sestra Maja iz Dominikanskog laičkog bratstva Ozane Kotorske s Kolonije, a drugo jedan od braće franjevaca.





U svojoj propovijedi fra Mate je govorio o bliskosti ova dva Reda, koja oba u svojoj karizmi imaju propovijedanje Božje ljubavi; dominikanci riječju, a franjevci djelom. Zatim je govorio o molitvi i anegdoti koja mu se dogodila kada se kao mladi bogoslov, u krizi duhovnog zvanja, obratio svome učitelju sa zamolbom da mu da neku molitvu koja će mu pomoći da prebrodi to stanje. Tada mu je učitelj rekao da molitva nije nekakva magija kojom ćemo riješiti ovaj ili onaj problem, nego da se prvenstveno trebamo moliti dragom Bogu, a on će znati što je nama najpotrebnije.



Prema fra Mati, najveći je problem suvremenog vjernika, ali i onog iz doba sv. Dominika, nedostatak euharistijske vjere. To je vjera u stvarnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji nedostatak koje se očituje u tomu da često tražimo "kruha pokraj pogače". Tražimo nešto više, nešto snažnije, a ne shvaćamo da na oltaru možemo naći apsolutno sve jer ondje nalazimo Isusa. Iako za sebe volimo reći da smo vjernici i da vjerujemo u stvarnu Prisutnost, često se ponašamo kao da nam Krist nije dovoljan.

Posebno bih pohvalio izvrsnog orguljaša te pjevače (dominikanske bogoslove uz malu pomoć sa strane) koji su značajno doprinjeli ovom euharistijskom slavlju.



Nakon mismog slavlja ostali smo još dugo ispred crkve u druženu s braćom komentirajuči vrlo poticajnu propovijed te zajedništvo s braćom franjevcima koje nas prati već punih osam stoljeća.



Sveti oče Dominiče, moli za nas!


09.08.2017. u 09:32 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

O nama

Mi smo laici dominikanci, pripadnici Reda propovjednika "u svijetu". Naše je laičko bratstvo osnovano 13. studenog 2014. godine i djeluje pri samostanu i župi blaženog Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici.
Želja nam je na ovom mjestu objavljivati aktualnosti iz života našeg Bratstva, duhovne tekstove i poučno štivo o katoličkoj vjeri, dominikancima i drugim temama koje nađemo korisnima.
Ukoliko želite s nama stupiti u kontakt, molimo vas da nam se javite na adresu dlbaugustinkazotic@gmail.com

Možete nas pronaći i na našoj intenet stranici www.laicko-bratstvo-kazotic.org

brojač posjetitelja

Red propovjednika

Red propovjednika (lat. ordo praedicatorum) osnovao je sveti Dominik, koji se rodio 1170. godine u Caleruegi (Španjolska), čovjek koji je bio zaljubljen u Riječ Božju i potpuno predan poslanju propovijedanja.
Oslobođen od svake navezanosti na materijalnu sigurnost i udoban položaj u društvu, Dominik je, slijedeći Krista, živio skrovito i siromašno, danonoćno propovijedao Evanđelje i obraćao zabludjele. Njegova karizma siromašnog propovjednika vrlo je brzo naišla na mnoge poklonike te je red crno-bijelih fratara, koji je sve do današnjih dana prisutan u Crkvi, dosad iznjedrio mnoge svece, crkvene naučitelje, mučenike, posvećene djevice i angažirane laike.
Red propovjednika sastoji se od muške i ženske grane redovnika aktivnih u apostolatu, zatim od klauzurnih sestara dominikanki, laika-trećoredaca (to smo mi mah) i dijecezanskih svećenika privrženih Redu, uključenih u Svećeničko bratstvo svetog Dominika.

Kazalo nekih dosad objavljenih tekstova


Blažena Djevica Marija i dominikanci

Spomen na prijenos tijela svetog oca Dominika

Naše bratstvo na dominikanskom kruničarskom hodočašću

Dominikanski laici za život

Dominikanska pobožnost Blaženoj Djevici Mariji

Gost predavač: pater Ciril Čuš

Susret s blaženim kardinalom Stepincem

Naš susret s papom

Izlet u Zagorje

Molitva časoslova

Zašto živjeti posvećenim životom laika u Redu propovjednika?

Primanje u novicijat

Loading