U sebi
Gdje pronaći, ako ne u sebi.
Gdje osjećamo, ako ne u sebi.
Kako postojimo ako ne u sebi, ako ne sa svime
što nas čini ovakve kakvi jesmo...
...tražimo oko nas, izvan nas, a sve što tražimo
je u našoj nutrini, mekanoj i slojevitoj, tamnoj, dubokoj
kao svemir u kojem se i sami nalazimo.
Svemir nam je dao sebe, nosimo ga u sebi...
...i gdje da nađemo osjećaj ljubavi i mirnoće ako ne u
sebi.
Gdje osjećamo, ako ne u sebi.
Kako postojimo ako ne u sebi, ako ne sa svime
što nas čini ovakve kakvi jesmo...
...tražimo oko nas, izvan nas, a sve što tražimo
je u našoj nutrini, mekanoj i slojevitoj, tamnoj, dubokoj
kao svemir u kojem se i sami nalazimo.
Svemir nam je dao sebe, nosimo ga u sebi...
...i gdje da nađemo osjećaj ljubavi i mirnoće ako ne u
sebi.
Zaljubljena Roselina
Roselina se ponovo zaljubila! Ponovo su me oteli k sebi najdivniji ljubavnici, Amor i Psiha.
Ponovo me je taj mit ispunio, od vena do trepavica...
Mit koji govori o ljubavi između besmrtnog boga ljubavi, i smrtne psihe. Psiha se doista treba uvijek iznova predati ljubavi, kako bi se moglo roditi zadovoljstvo.
Ahh... nije li to najljepši, najzdraviji, najrealniji mit kojeg je stvorio ljudski um...?
...jeste. Po mom mišljenju jeste... i zapravo, vjerojatno je um (ili umovi) koji ga je stvorio bio apsolutno predan ljubavi, u svoj svojoj nagosti.
Roselina, Roselina... vježbaj predavanje svoje unutarnje Psihe Amoru koji te stalno i stalno neodoljivo doziva.
~prilog, da podsjetim sebe i sve one koji zele upoznati ove besmrtne ljubavnike.
Oni nisu zamotani u tragediju...oni Zive.
Apuleiusova pripovjetka~
'Psiha je kćerka siromašnog, nepoznatog kralja. Svojom ljepotom izazvala je zavist boginje Afrodite, jer ljudi prestaju poštivati njenu ljepotu, te ova, da bi kaznila Psihu, nagovara svog sina Amora da je svojim moćima natjera da se zaljubi u lošeg čovjeka. Po naredbi Apolonovog proročanstva, otac je, obučenu u vjenčanicu šalje na brdo, gdje će postati ženom nekog demona. Međutim, nakon što ju je vidio, Amor se sam zaljubljuje i nagovara Zefira, boga vjetra, da je odnese u divan dvorac. Amor odlučuje da se viđaju svake noći, ali postavlja jedan uslov - ona mu nikada ne smije vidjeti lice. Kako se osjećala usamljenom, dozvoljava joj da je posjete njene sestre. Obradovane sestre da je Psiha živa i zdrava, ubrzo bivaju svladane ljubomorom. Tokom sljedeće posjete ubjeđuju naivnu Psihu da se udala za zmiju, koja joj zbog njene plodnosti ne može prići pri dnevnom svjetlu i koja će je, trudnu, požderati. Od straha za svoje nerođeno dijete i sebe samu, Psiha slijedi savjet svojih sestara i čeka na svog muža sa uljanom lampom i nožem. Kad je posvjetlila svog dragog, nije ugledala zvjer, nego lijepo tijelo krilatog Amora. Svladana ljubavlju, ne primjećuje da vruće ulje curi na Amorovo rame. Amor, koji nije slijedio majčine upute, smatra se prevarenim i odlijeće, ostavljajući neutješnu Psihu. Venera, njegova majka, ljuta zbog neposlušnosti svog sina, odlučuje tražiti djevojku. Psiha mora rješavati različite, po život opasne, zadaće, koje pred nju postavlja boginja. Zahvaljujući pomoći mrava i govorećih kula, uspjeva ih rješiti. Pred zadnjom zadaćom, svladana željom da povrati svog dragog, otvara kutiju u kojoj je Plutonova žena Proserpina držala mast za ljepotu. Pošto se namazala mašću, koja je u biti bila namjenjena Veneri, pada u smrtonosan san. Amor, koji se oporavio od opekotina, juri u pomoć. Kako još voli Psihu, tjera svojim krilima san natrag u kutiju. Dok Psiha nosi kutiju na njeno odredište, Amor leti Jupiteru i moli za dozvolu da se oženi Psihom. To odobrenje i dobija, a Jupiter čini Psihu besmrtnom. Psiha rađa Amoru divnu kćerkicu Voluptas Nasladu'
...jednostavno sam ocarana... oni su me zajedno proboli zlatnom strijelom...
Oznake: amor, psiha, apuleiusova pripovjetka
Nahrani se
Serviraj si za doručak običnu ružu.
Započni dan s dubokim udahom, osim zraka udahni i samu sebe.
Osjeti svoje trnje, svoju mekoću, i podari si osmjeh kojeg tvoje
izvijene usne čine opojnim, a tvoja duša ga je gladna, i čeka
na njega poput vučice, umorne i pregladnjele.
Nahrani se nježnošću prema sebi, i potom nastavi hodati kroz beskrajnu
stepu dana čiji se trenuci prelijevaju.
Nora Gooden, moja zvijezdica vodilja
Zelim napisati nesto o Nori Gooden...
O djevojcici s cijom sam se pricom upoznala prije nekoliko mjeseci, trazeci na YouTube-u iskustva ljudi sa spinalnom misicnom atrofijom.
Uvijek volim vidjeti iskustva drugih osoba sa sma, a kad je u pitanju ta vrsta neuromisicne bolesti, mogu uglavnom naici na malenu djecu koja jedva disu ili odrasle osobe koje gotovo i nemaju misica na ramenima, rukama.
Nora je negdje izmedju toga... ona je djevojcica od 4 i pol godine sa dijagnozom sma tip 1. Njeni roditelji u radosnoj i lezernoj atmosferi obiljezavaju svakih 6 mjeseci njenog zivota, jer djeca s tim tipom sma najcesce pozive 2-3g.
...Nora zasad zivi cetiri i pol godine, i to je razlog za slavlje.
Ona je iznimno krhka, tanka, visoka djevojcica, crvenkaste kose i obrva, uvijek napola otvorenih ustiju, koja se polako mogu izviti u neodoljiv smijesak. Ne moze govoriti jer nema snage, ali uspijeva slabije razgovjetno izgovoriti recenice.
No... njene zelene oci su tako zive, pokrecu se i promatraju sve oko sebe, kao oci bilo koje druge djevojcice.
Volim ozbiljan izraz njenog lica koji poprimi kad se zainteresira i usredotoci na nesto.
Ona jeste djevojcica kojoj se od pocetka zivota dogodila teska bolest zbog koje ce mozda ubrzo umrijeti. Ali ona je i posebno sretna djevojcica jer su je izrodili ljudi koji ju vrlo predano i duboko vole, te joj nastoje omoguciti sto vise razlicitih ugodnih iskustava.
Usrecuju Noru, i nadahnjuju mene, koja se u toliko toga osjecam blisko s Norom; gledam nacine na koje ona lezi, polozaje njenih nogu, osjecam taj kronicni nedostatak snage u udovima. Osjecam ljubav koju prima.
...osjecam dokaz i vjeru u to da je i s velikim fizickim teskocama i poremecajima moguce dozivjeti zadovoljstvo i lakocu. I zavidim joj. Zavidim na svoj nacin... s tugom zbog sebe i radoscu zbog nje.
Volim tu djevojcicu... i jedino za sto nemam snage kad je ona u pitanju je to da odustanem od vjere u dobar ishod, izniman, mozda cudesan ali ipak moguc. U mogucnost da ce ona zivjeti jos i jos i jos.
Nora Gooden, moja mala zelenooka ljubavi, moja sma sestrice, dokle god dises ja cu vjerovati da mozes zivjeti.
Ne volim taj let! :)
Jucer i danas ja doslovno tumaram po malom mjestu gdje zivim. Vrijeme je prelijepo...najljepse koje moze biti u sredini oktobra...
I to je sasvim dovoljno da ja zaboravim na 50% svojih teskoca i izadjem van, u kolica u kojima mogu sjediti bez truna onog straha koji me oduvijek prati, straha da ce mi glava "odletjeti" ako se malko nagnem unatrag.
...ali ne, u vanjskim, elektricnim kolicima sam predivno uronjena u recaro sjedalo, i onaj neprocjenjivi osjecaj sasvim bliskog oslonca za potiljak je stalno prisutan. Moja konfuzna glava ne moze odletjeti, kao sto se zna dogoditi i na javi i u snu, a doista su mucni ti snovi u kojima stisnutim zubima stalno nastojim odrzati ravnotezu u vratu, ali nikad ne uspijem i glava mi je konstantno na rubu toga da poleti unatrag.
...i sto je najvaznije, taj let je iznimno neugodan. Maltene da ostanem nesposobna i da vrisnem, a necu ni spomenuti kako je sve skupa stresno.
Roselino luda, cini se da si imala potrebu pisati o toj fizickoj slabosti tvog vrata, o tome koliko izbjegavas da ti se ona pokaze.
Eh. Daj si jedan osmjeh, onaj tvoj, s razmakom izmedju dva zuba... :=)
Odgovor ti se stalno nudi
Djevojko. Sjediš u jutru koje je prelijepo obasjano suncem. 10 je sati, i započeo je jesenski dan koji je lijep koliko može biti. Sada sjediš ispred računala, u osvjetljenoj sobi, a kasnije ćeš udahnuti energiju dana u svoje grudi, duboko, onako kako ti voliš.
Sada sjediš…i želiš pisati o svojim osjećajima, ovdje…na svom malenom mjestu gdje se sastaješ sa ljudima koji naiđu i pročitaju tvoja slova. Voliš nježnostu u prirodi. Voliš drvo, voliš njegovu teksturu, voliš jednostavnost… a te jednostavnosti koju toliko voliš ima najmanje u tvojim vlastitim osjećajima.
Godinama traje tvoj unutarnji nespokoj, od početka tvojih dvadesetih godina, a sada se lagano bližiš 30-toj. I jedino što želiš je da se nespokoj smiri. Da se tvoj nemir sasvim spontano umiri… i da odgovor na tvoje pitanje postane sasvim jasan…da ga ti postaneš sposobna vidjeti.
Da li je moguće sa određenim mirom prihvatiti sve ono manje dobro u sebi, da li je moguće ne pokleknuti iznutra kad se skupe različite teškoće u življenju?
…je li moguće?
Znam da je odgovor blizu…da ga mogu opipati, samo sam ja poluslijepa u svojoj zbunjenosti…a on mi se nudi i mirisom i dodirom, kao latica ruže, kao trn.
Zagrli sebe, kao maglu nad ravnicom
Oktobru… ti, mjesecu u kojem se jesen pokazuje sasvim ogoljelo, sasvim onakvom kakva ona jeste…
Želim biti poput nje…prigrliti sebe bez smrzavanja u grudima, prigrliti svoju nutrinu takvu kakva jeste… baš ovako kako sam prigrlila gole grane i maglu nad ravnicom, iako sva moja ljubav pripada vlažnoj primaveri i divljem ljetu…
Želim biti poput nje…prigrliti sebe bez smrzavanja u grudima, prigrliti svoju nutrinu takvu kakva jeste… baš ovako kako sam prigrlila gole grane i maglu nad ravnicom, iako sva moja ljubav pripada vlažnoj primaveri i divljem ljetu…
Jesi li to doista ti, Ljubavi?
U knjigama, filmovima, pjesmama, poeziji, cesto se spomene umiranje zbog ljubavi. Zrtvovanje zbog ljubavi, raznorazna djela, losa i dramaticna, sve u ime ljubavi.
No da li je uvijek u pitanju ljubav? Da li se itko zapita o tome..? Zar je dovoljan sam spomen tih nekoliko slova koje imenuju doticni osjecaj pa da se slijepo povjeruje kako to doista jeste ljubav i samo ljubav?
…da li je dovoljno vidjeti sicusni dijelic jednog lista pa da se ushiceno povjeruje kako je bez sumnje rijec o ruzi, dok list zapravo pripada koprivi.
Zena odluci pociniti samoubojstvo jer ju napusta ljubavnik. Da li to cini zbog duboke tuge jer on odlazi od nje a ona ga duboko voli, ili zbog nemogucnosti da prihvati kako ju se ostavlja… mozda zbog osjecaja nepotpunosti, ili jer je u vezi trazila sigurnost i razlog da se osjeti vaznom.
Osjecaj ljubavi nije svuda gdje se misli da jeste. Previse ga se lako zamjenjuje za osjecajima nesigurnosti, slabosti, straha, oholosti.
Čitaj svoju dušu
Praznina papira, ili virtualnog prostora za pisanje me uvijek privlaci.
Ta carobna praznina, cista, siroka, meka, koja kao da govori svojom tisinom...kao da sapuce bezglasnim glasom... 'Daj mi svoju misao, ispuni me svojom individualnoscu, razlij svoje emocije po meni. Izrazi se kroz slovo, pomisli, osjeti, zapisi... i pogledaj se. Ja sam zrcalo tvoje duse. Pokazat cu ti tvoju nutrinu, samo onu koju imas ovog trenutka, svu njenu ljepotu i laz, svu njenu iskrenost i konfuziju...
Zrcalo ce ti pokazati tvoje oci. Mozes vidjeti svoj dah na njegovoj glatkoj i hladnoj povrsini. A ja, mjesto na kojem pises... ja cu ti pokazati nepregledni labirint tvojih osjecaja i misli.. ja cu ti pruziti ruku i povesti te do njegovog sredista, samo ako to pozelis, Voljena moja'.
Roselina se igra s crtanjem
Može biti da sam lagano pukla. Jer pokušavam crtati. Imam ideje a nemam tehnike da ih sprovedem kako želim.
Često imam ideje a nemam volje i znanja. Nabijem si ovaj trn kojeg sam nacrtala pravo u glavu.
