Bodljikava obala, blatan snijeg, topla pjesma
Roselino, mala individuo. Zadnjih se dana osjećaš svakako samo ne mirno i lijepo.
Doza smirenosti i ugode je smanjena na količinu koja se primjećuje u tragovima,
kao kikiriki u nekim čokoladama.
...moja emotivna samoodbrana jedva da funkcionira, moje blago koje brižno kopam
u svojoj nutrini samo donekle izviruje kroz blatan snijeg sumnje i nezadovoljstva samom
sobom.
Došle su mi različite teške emocije. Kao oseka. Povuklo se moje nježno i toplo more
u koje sam bila zaronila stopala mog emotivnog tijela. Ostala je suha obala ispunjena
oštrim kamenčićima koji me bodu.
...znam, oseke su prirodne, nekad su okolnosti bodljikava obala, i to je nešto od
čega se ne bi trebalo bježati.
Ali nije dobro ni prirodno da osjećaji zadovoljstva samom sobom postanu dio te obale.
...ne, nije, i s time se moram izboriti kako god znam.
napomena 1...prošle godine u ovo doba, kad me je potapala vrlo bolna osjećajna kriza prema apsolutno svemu, slušanje ove pjesme mi je donosilo toplinu i nužne kapi smirenosti.
Možda upali ponovo.
napomena 2... utrnite wikplayer ako poželite pokrenuti video
Hladni dodir priziva toplinu
Dobrodošla, bijela ljepotice...
Zbilja si neodoljiva na laticama nevena koji je kao minijatura ljetnog zalazećeg sunca,
na lišću jabuke koja gotovo da djeluje zimzeleno.
Jukini sabljasti listovi, koji kao da svakom svojom porom prizivaju misli o pustinji
i vrelini, polegli su pod tvojim bijelim i hladnim dodirom, otežali od tvoje svježine.
Ti, bijela ljepotice. Hladan zrak i vjetar su tvoj dah.
A ipak, tvoja mrzla prisutnost me asocira samo na jedno, na toplinu.
Brkata Roselina
Poželjela sam staviti brkove na svoje lice... povodom mjeseca u kojem se iskazuje podrška muškarcima oboljelima od bolesti koje ih najčešće zahvaćaju.
No moram biti sasvim iskrena, to sam učinila i zbog čiste zabave, da učinim nešto neobično, da na svoje ponosno žensko lice stavim mrke, crne, guste brčine.
Jer navodno svaka žena ima muških hormona u sebi, kao što i svaki muškarac ima ženskih, svi nosimo našu suprotnost u sebi, ono što nas toliko privlači, i ono što nam ukazuje na to koliko smo zapravo sretni što pripadamo spolu koji nam je prevladavajući.
Ja imam muških hormona, dlakava sam po rukama, nogama, imam i svoje vlastite brkove, jako nježne ali guste, i dio kože mi je stradao prošli petak tijekom depilacije voskom, jer nisam više mogla trpiti svoje brkove.
Dakle... do kraja novembra i movembra, ja sam Roselina, brkata vještica.
Roselinini magloviti dani
Roselino, dosta ti je više posta koji danima stoji na tvom blogu kao posljednji objavljen.
...nije predugo, ali mi se doista popeo na vrh mozga, i ne mogu ga više ni trena podnositi.
Ovih dana sam umorna, umorna da mislim i trudim se oko sebe, oko bilo čega, a rezultat
umora je naravno izostanak pisanja.
...ne želim se previše forsirati, možda su jednostavno takvi dani u pitanju, možda nije u pitanju
val nove unutarnje letargije... no u slučaju da je posrijedi zadnje navedeno, znam da se neću predati,
ja i gospodin Lux to nećemo dozvoliti.
Gospodin Lux? Da... sasvim je pristojno od mene da ga ovdje spomenem, jer osjećam njegov pozitivan
utjecaj otkad se on druži sa mnom. Maleni, nebesko plavi Lux.
Vani je vrijeme maglovito, olovno sivo, hladno, vlažno od magle...a moja nutrina se ne razlikuje od njega
previše sa svojim bojama, sada u ovom trenutku.
Sva sreća da trenutak traje koliko i jedan udah pluća, koliko jedan treptaj mojih kapaka...
nešto sivo, nešto ljekovito...
Stara ljepota i jad sadašnjeg trenutka
Na Vještičjem Sijelu sam naišla na ovu pjesmu iz 1225g. Iz nekog sam razloga mislila da ovakva nježna glazba ne može biti iz tog dalekog doba koje mi se čini kruto, mračno... kao zatvoreno za iskrenu radost
i zadovoljstvo.
Ali ipak...ova pjesma je iz tog doba, i ja sam ju poslušala sa svime što sada osjećam, tugom, ljutnjom, kajanjem, i osmjehom razočarane osobe.
Poslušala sam ju...i neovisno o svim emocijama gore navedenim, osjetila sam njenu osobitu ljepotu.
Dobro je to... da ne gubim sposobnost primijetiti nešto lijepo u trenucima koji su jadni i tužni...
Biraj, ljudska individuo...
Uvijek sam izraženo osjećala dio jeseni kad se pali opalo lišće. Svjež zrak, gola i očišćena polja na kojima nema više ostataka bilja koje je bilo ukras toplog doba godine.
Miris dima u svježem popodnevu, sumraku, pramenovi vatre koji pucketaju i odašilju toplinu oko sebe.
Jako je lijepo osjetiti tu toplinu sa malo više svijesti, ne ostati ravnodušan.
...no ipak, što je ljepše od izbora koji imamo da ostanemo ravnodušni ili da osjetimo intenzivnije?
...izbor je tu. Zapaliti lišće ili ostaviti da trune... biti ravnodušan ili primiti toplinu u sebe.
Svemirski bubanj i Yuki Koshimoto
Dobro ti jutro djevojko, sunčano i hladno, nasmiješeno i s dozom nemira, ali očarano i zaljubljeno...
U što si se zaljubila? Otkrivaš se i dok ne kažeš... jer pitaš samu sebe "u što" a ne u koga, izvlačiš odgovor kao vješta ribarica udicu iz jutarnjeg mora...
Sinoć sam niti sama ne znam na koji način došla na YT do videa na kojem muškarac sa dredloknama svira ovaj instrument, neobičnog oblika i zvuka, kao da potječe iz nekog svemirskog broda na kojem je boravio neki svemirski glazbenik.
Gledala sam i slušala, njegove ruke jedva da sam mogla okom pratiti, a on je za cijelo to vrijeme držao u ustima neki zamotuljak za koji sam prvotno pomislila da je cigareta, ali sam zatim zaključila da je vjerojatnije marihuana, jer njemu ne pristaje cigareta "običnog" dima. :)
I zatim nailazim na nju... Yuki Koshimoto, koja izvodi neodoljivo lijepu skladbu "New Moon" na tom neobičnom bubnju.
Očarala me... zarobila mi pažnju, svu moju znatiželju, divljenje...
I ostavila mi nekoliko pitanja. Na koji način se ti zvuci postižu? Što je u pitanju, oblik ili materijal, ili oboje?
...ali i bez ijednog odgovora na ta pitanja ostaje mi činjenica da sam oduševljena.
malo informacija koje sam upravo pronašla...
Hang bubanj - zvuk koji uzdiže
Hang-Music.com
...i Ona... žena Snijeg. (jap. yuki=snijeg)
Zagledana u svoj odraz
-Tko si ti, djevojko, znaš li?
-...naravno da znam.
-Sigurna si u to? Nije dobro biti previše siguran u svoje mišljenje, nije dobro zakopati sebe
u mišljenja i zaključke teške poput tone zemlje... ostavi malo prostora, zraka, da te može pronaći
istina, da nerealnost ne istiska svaku česticu zraka iz tebe. Ponovo te pitam: znaš li tko si?
-A ja ti ponovo kažem da znam... jer jedino u što sam sigurna je moja iskrenost prema sebi.
Ona nije nalik tonama teškoj zemlji, ona je kao sestra svih kristalno bistrih voda na svijetu.
Moja je iskrenost poput mojeg lica koje se ogleda u mirnoj površini mora, u savršeno glatkoj i plavoj vodi dubokog zdenca, moja se nutrina ogleda u njoj skupa sa treperavim visokim zvijezdama i crnim vranama koje lete nad zemljom.
Moja mi iskrenost poput nebeskog prostora omogućava da vidim sve ono što moja nutrina sadrži.
...svo trule plodove i sve jedre pupoljke.
Jer moja iskrenost ne leži na grudima onoga što očekujem da budem, onoga što mi govore da jesam, ona obuhvaća svaki osjećaj, i onaj koji očekuje, onaj koji veže oči, onaj koji dolazi iz tuđih jezika i tuđih nutrina.
Ja sam gola pred svojom promatračkom iskrenošću, nijedan dio nije zaklonjen sa tkaninom samozavaravanja.
Gola sam i razlivena, predana i izložena sa svime što tvori živu individuu koja jesam.
-Djevojko... vjerujem ti. I želim od tebe samo jedno. Da nastaviš ogledati se i predavati.
-Nastavit ću danas, samo danas. Jesam li te uvjerila?
Kao breza
Roselino.
Jos uvijek si nemirna, ali i razocarana samom sobom zbog toga sto se ne uspijevas distancirati onoliko koliko zelis.
Jednostavno… osjetljiva sam i ne mogu se okrenuti sebi koliko je potrebno. Ne mogu okrenuti svoje osjecaje prema drugom i bistrijem obzorju.
Ne mogu stisati svoje unutarnje reakcije na vanjsku atmosferu… a kad kazem ‘stisati’ ne mislim na to da ucinim sebe imunom i zaledjenom. Ne… to ne. Nije mi namjera od svoje nutrine naciniti sterilnu odaju, okovanu neprobojnim vratima koja ne propustaju ni kap kise ni zraku svjetlosti ni udar vjetra.
Ne… to ne zelim.
Moja je zelja samo ne lomiti se, vec biti slicna fleksibilnim granama breze. Ona se savija pod silinom, ali se ne lomi.
Zelim i nastojim biti smirenija. Nije jednostavno…niti najmanje…ali ne namjeravam odustati.
Podloži vatru, ispleti rukavice
Utopli svoje ruke, ali ne čekaj niti slučajno da naiđe netko drugi tko će ih svojom toplinom ugrijati.
Ne...nikako ne čekaj. Sama pokreni svoje prste, sama ih žustro protrljaj, sama ispleti rukavice, i
neka svaka nit bude nit nježnosti i topline koju izvlačiš direktno iz klupka smještenog u najdubljoj
škrinji tvoje podsvijesti.
Sama utopli svoje ruke, jer smrznut ćeš se ako čekaš toplinu izvan same sebe. Ne sanjaj o svijetlim
plamenovima koji baš tebe čekaju i baš tebe dozivaju.
Skupi suhog granja na livadi tvoje nutrine, uvijek ga ima. Podloži jednu vatricu, raspiri ju zrakom svoje
volje i realnog razmišljanja, i zagrij se.
Tek tada, i samo tada, svoje tople ruke, svoje tople grudi možeš raširiti, pružiti, i primiti toplinu druge
osobe koja će te osjetiti. Jer vatra prepoznaje vatru, samo maleni plamen je dovoljan da se primijeti
u tami i magli ravnice.
Ne čini ženu vagina...?
Djevojka rođena bez vagine
Roselino, ovaj te je članak doista iznenadio. Privukao te je magnetično, a fizički dio mene je reagirao onako kako inače čini... razrogačene oči i lagano otvorena usta. Izraz čuđenja na licu kakav bi nacrtao svaki likovni laik i svako dijete.
Djevojka rođena bez vagine. Bez maternice.
...hajde, bez maternice još i nije tako dramatično, jer to joj onemogućuje "samo" sposobnost rađanja, ali bez vagine...?
Da me netko pita što čini fiziološku ženu ili muškarca meni bi prvenstveno kao odgovor došli njihovi spolni organi. Ali sada sam konfuzna...sada sam se našla na sasvim krhkom ledu... Jer Jaqui nema vaginu, nema taj fatalni, mali, ružnjikavi i neodoljivi otvor među nogama, a ipak sam pogled na nju otkriva nešto milijarde svijetlosnih godina daleko od muškarca. Ona je djevojka, mlada žena, prelijepa mlada žena, iako na svom tijelu nema ono što se doživljava kao bit fizičke ženstvenosti.
Zbilja...imam se nad čime zamisliti, jer sve u mom mozgu se preokrenulo i poprimilo oblik jednog upitnika...
Polovtsian Dances -napokon sam zagrlila tvoje ime!
Roselino, Roselino!!
Ajme...cisto da ne povjerujem.
Nasla sam napokon i napokon jednu skladbu koju pamtim iz djetinjstva... koja mi se nakon jednog slusanja uplela u misli i ostala negdje u mekim naborima emocija.
Bilo je to davno... bila sam djevojcica ispod 10godina... i gledala sam u jedan oblak koji je bio sedefasto ruzicast dok mi je ta skladba ispunjavala misli. Sjecam se toga vrlo bistro... pogotovo zbog jedne moje izjave mami koja je bila sa mnom... rekla sam joj onako djecje iskreno "mamice, kad bi' ja i ti mogle otici na onaj oblak", a mama mi je njezno i ozbiljno rekla da ne govorim tako. Jer nju je ta moja zamisao podsjetila na umiranje i odlazak "na nebo".
Nakon toga, godinama se ta skladba znala prosetati kroz neku emisiju ili reportazu na televiziji, ja bih ju uvijek cula i uvijek izgubila.
Na koji sam ju nacin mogla potraziti...? Do ljeta 2008. ja nisam znala koristiti racunalo i internet.
No... upamtila sam jednu rijec iz te skladbe (izvodi se u horu i u orkestru) a ta je rijec bila slavenska i dio mene je zakljucio jos davno da je skladba ruska.
S vremenom sam upoznala YouTube, i odlucila traziti djela ruskih skladatelja... napamet. Klikala sam Cajkovskog, Rahmanjina, pokusala i s drugima, Chopinom... ali uzalud. Niti sam pronalazila niti sam imala volje besciljno se provlaciti kroz duge simfonije i koncerte.
...i dosao je i taj dan, prosli tjedan!!
Na Hrt1 je u prijepodnevnom terminu bila prikazana epizoda dokumentarne serije o nacionalnim parkovima istocne Europe; u epizodi je bilo rijec o delti Volge... i pojavila se moja tajnovita. Moje ju je uho primijetilo poput radara, pricekala sam odjavnu spicu, tekst je letio i jedino sto sam uspjela vidjeti je ime Cajkovskog, u dijelu koji se odnosi na muziku koristenu u toj epizodi.
Juri Roselino na YouTube... prvi pokusaj ne donosi nista. Nijedna Cajkovskova simfonija ne sadrzi TU MELODIJU.
Trazila sam epizodu te serije... nema je.
Opet mi je izmicala kroz prste.
Danas sam pokusala opet... i naisla na dio te epizode na stranici MojNet. Samo 10minutni dio 50minutne epizode... ali dio sa odjavnom spicom koju sam pauzirala kad je dosla do imena skladbi.
Cajkovski- dvije skladbe.
Rahmanjin- jedna skladba.
Borodin- jedna skladba.
Opet se okrecem Pjotru...i odustajem nakon preslusavanja prve. Odlucujem slijedeceg preslusati Borodina, intuitivno... i nakon minute koja nista novo ne donosi... cujem ju!! Cujem Nju i citam njezino ime!!! Cujem glasove koji pjevaju onu jednu jedinu rijec koju pamtim kao dijete a koja je meni zvucala kao ime Natasa. Zapravo je u pitanju "nasa".
Roselino... ti nisi sklona pisanju dugih postova i iznosenja stotine detalja kroz slova...ali moje sjecanje na tu muziku koje je toliko dugo pozivjelo, i mrva moje upornosti su zasluzili da ih opisem u jednom dugom postu. Ta prelijepa skladba to zasluzuje...
Cime zasluzuje? Samo time sto ju ja Volim. :)
Uletaj na kryl'jach vetra
Ty V kraj rodnoj, rodnaja pesnya nasha
Tuda gde my lubya svobodno peli
Gde bylo tak privol'no nam s toboju
Tam, pod znojnym nebom
negoj vozduch polon
Gde rad govor morja
Dremljut gory v oblakach
Uletaj na kryl'jach vetra
Ty V kraj rodnoj, rodnaja pesnya nasha
Tuda gde my lubya svobodno peli
Gde bylo tak privol'no nam s toboju
~
Fly away on wings of wind
To native lands, our native song,
To there, where we sang you freely,
Where we were so carefree with you.
There, under the hot sky,
With bliss the air is full,
There, to the murmur of the sea, mountains doze in the clouds.
There, the sun shines so brightly,
Bathing [our] native mountains in light.
In the meadows, roses bloom luxuriously,
And nightingales sing in the green forests;
And sweet grape grows.
There is more freedom for you there, song…
And so, fly away!
Ostaje ti unutarnja toplina
https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/napokon-otkriveno-sto-se-dogodilo-s-lijepom-nadezdom---311105.html
Znači tako... draga Nadežda. Poslana si u južni Sibir na izvršenje kazne, kako bi se resocijalizirala i postala podobna građanka po mjerilu Ledenog Demona i njegovih visokopozicioniranih istomišljenika te onih koji su dio običnog puka.
Sve što možeš je da stvoriš u sebi jedan kutak, samo tvoj, u kojem ćeš biti Ti, u kojem ćeš stvarati i nalaziti snagu da sa što manje psihičkih posljedica izvršiš kaznu.
Želim ti samo što više unutarnje topline, sjajne i tople kao sva svjetlost južnih krajeva.
Bjezi u kolibu Roselino
Roselino... djevojko. Jucer i danas se vrijeme jako pogorsalo. Ono u prirodi i ono u jednoj bliskoj osobi.
...ali razlika je velika... Kisa i hladnoca ne donose nepravdu i bezobraznost. Da, 'bezobraznost', izraz koji sam ovog trenutka izmislila jer i dalje ne nalazim bolji opis ponasanja doticne osobe.
Vjetar i kisa izvana, zamracili su nebo i sobe unutar kuce, ali to me ne cini nemirnom, vise ne... jer to je jedno od bezbrojnih lica jeseni i vremenskih prilika opcenito.
Ali me nemirnom i ogorcenom cini to ponasanje... iako nastojim snazno, sa svakom svojom emocijom i svakom misli koje imam u sebi distancirati se. Ne dozvoliti da necije NBP (nepravedno i bezobrazno ponasanje) u tolikoj mjeri nanosi bol mom unutarnjem svijetu. Da mi diktira raspolozenje i energiju tijekom dana.
...ne Roselino, ne smijes se prepustiti bolnim reakcijama na necije ruzne akcije... jer to je samo i samo tvoja odgovornost i tvoj izbor...
Ako bih i na tren pomislila da ne mogu drukcije, da je samo NBP krivo i da zbog njega ja ne mogu disati... tad bih izdala svoju prirodnu sposobnost da se zastitim. Da se zastitim na jednak nacin kao sto zidovi i izolacija kuce stite svoje stanare od hladnog jesenjeg vremena.
Bjezi u svoju kolibu Roselino, jer ni najmirnijim rijecima ni najljucim i najtuznijim suzama ne mozes promijeniti na bolje tu vrstu ciklone koja ti je stalno blizu.
...zatvori vrata i prozore, upali svijecu na okruglom stolu, zalij buket lavande u vazi i pomoli se da i tvoja Maslinasto-oka sagradi svoju kolibu ili bilo sto drugo. Pokazi joj svojim primjerom da je moguce. Da se ne moramo lomiti.
Roselinin unutarnji oganj
Priblizava se hladno vrijeme. Danas i sutra su po svemu sudeci posljednji dani prelijepe i tople jeseni ispunjene svjetloscu na koju se oci tako lako naviknu.
…znam da ce mi uskoro biti veliki uzitak kad budem mogla provesti sat vremena na otvorenome, izvan kuce, i znam da ce mi svjetlost i toplina na koje sam sada naviknuta djelovati kao nesto dragocjeno i daleko. Necu moci u mislima ozivjeti osjecaj kad na sebi imam samo tanku majicu a topli zrak me obavija.
…ohh, uskoro ce mi oci suziti od hladnog zraka, kako mi se inace zna dogadjati prilikom boravka na hladnoci.
Tijekom toplog doba godine, duboko uzivam u tankoj odjeci koja mi minimalno sputava tijelo. Tek poneka tkanina koja gotovo da propusta sunce...
Ali ne, ne zali se Roselina... sve dok ima svoj jos uvijek novootkriveni maleni oganj, smjesten duboko u slojevima psihe i podsvijesti, koji ce u vrijeme dok se priroda steze i hladi grijati njenu kozu...
Pobjednica bez obzira na sve
Ovo nije samo klišej, ne još jedna upečatljiva natjecateljica... Ovo je djevojka Glas, i sva je predivna. Rastapa se dok pjeva...
Misao livadske vještice
Ako može krhka biljka kroz čvrsti beton... kako ne bi mogla duša s osmjehom kroz život...?
Nešto slatko, nešto kratko...
Pola crno pola bijelo,
pola svjetlo pola tama,
pola vir pola mir,
pola yang pola ying...
Kroz kapke i zastore
Jutros me je u krevetu kroz sklopljene kapke i navucene zastore zabljesnula sunceva svjetlost. To je jako lijep osjecaj, biti ispruzen na mekom krevetu u mirnoj sobi i osjetiti sunce kroz sklopljene oci. Jos je ljepse ako se tome doda cinjenica da je u pitanju novembarsko jutro.
…a samo 10tak sati ranije je bilo najizrazenije ruzno jesensko vrijeme. Kisa koja natapa, i kao da prodire do samih arterija Zemlje.
Prihvacam obje navedene vremenske prilike… oba lica jeseni, ali ljubav dajem jutru ispunjenom svjetloscu…
Tako blisko da moram posebno objaviti...
LIŠĆE, KUKURUZNO LIŠĆE U POLJU
Lišće, kukuruzno lišće u polju
Šumori, široko šumori
Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,
Blagdanom, kad k misi idu djevojke.
Iznad voćnjaka usnulih
Rumen izviruje uštap: velik i nasmijan.
Uštap gleda: u šljiviku dvoje se grle.
Uštap gleda, smije se ; gleda... i namiguje.
Naginje se momak, nespretan,
Nad djevojku, u ognju požude.
Kašljuca negdje, kašljuca tihi bolesnik,
A mjesec se golem, uspinje na nebo zvijezdama osuto.
Rastušje, 1927
Dragutin Tadijanović
Tadija poput feniksa
Roselino, ti definitivno nikada dosad nisi bila jedna od onih osoba koje čitaju klasičnu književnost, ni domaću a tako ni stranu. Tvoja narav u klasičnim romanima ili poeziji često osjeća neku vrstu turobnosti ljudske egzistencije, ili je to samo neki moj dojam koji nema pravog razloga... jer u biti nikada nisam ni počela uistinu čitati nešto takve teme.
...a nije bilo škole ni osobe koja bi me natjerala da čitam lektire.
No, postojao je i na još jedan način postoji i dalje čovjek koji je bio pjesnik, a čija poezija itekako pronalazi put do mene.
Danas bi Dragutin Tadijanović imao 109 godina, taj čovjek koji je posjedovao onu posebnu ležernost i vedrinu kakvu često znaju posjedovati izuzetno nadareni ljudi.
...u čast njemu, tom Škorpionu koji nastavlja kao feniks živjeti kroz svoje pjesme, danas ću kod sebe objaviti samo njegove pjesme, one koje su mi bliske.
Tadija, sretan vam rođendan, :)
~
Često čitam knjige, malo neveseo.
Nebo je visoko, modro i svinuto.
Smiješim se pod nebom...i tako lijepo živim.
Sunca mi, tako lijepo živim, ha, ha,...
~
I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.
Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato,
Dušo, ptico zlatna!
~
Zatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.
Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.
~
Nebo je crno, prljavo
Od masnih pogleda građanskih.
~
LEDENI KURJAK
Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...
Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?
Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.
Uzgredice, moja mati priča, uveče,
Kako od zime, na Glogovici puca led.
I ja sam čuo! kažem ja:
I smijem se.
~
Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
~
Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.
~
Već vidim usne nasmijane
U okrilju mirnog, modrog sna.
Često čitam knjige, malo neveseo.
Nebo je visoko, modro i svinuto.
Smiješim se pod nebom...i tako lijepo živim.
Sunca mi, tako lijepo živim, ha, ha,...
~
I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.
Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato,
Dušo, ptico zlatna!
~
Zatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.
Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.
~
Nebo je crno, prljavo
Od masnih pogleda građanskih.
~
LEDENI KURJAK
Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...
Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?
Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.
Uzgredice, moja mati priča, uveče,
Kako od zime, na Glogovici puca led.
I ja sam čuo! kažem ja:
I smijem se.
~
Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
~
Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.
~
Već vidim usne nasmijane
U okrilju mirnog, modrog sna.
Neodoljivi san, neodoljivi cvijet
Kišne kapi u današnjem jutru, u ranoj zori koja je bila neizrecivo slatka za mene, unutar mene.
Kišno jutro je naslijedilo proteklu olujnu večer koja me je uistinu iznenadila...onako kako to inače čine oluje... uplašim ih se i uživam u njima strastveno.
Ovaj cvijet se stvorio pred mojim očima kad sam posjetila društvenu mrežu na kojoj sam aktivna...
...vrlo je raskošan i ujedno nježan, ako se ne varam u pitanju je dalija? Nebitno za ono što on jeste...
Jedino važno je to da je uronio u čokoladne zjenice i da je neodoljiv kao i moj napola budan san pred novembarsko svitanje.
...jesam li ja to poetična u riječima koje sada pišem...? Ne znam... ali znam da sam vrlo spontana, vrlo meka, a sve tome slično je dobrodošlo...
Sagradi tu kolibu Roselino!!!
Roselino. Umorne su ti oci... a umorna si i od toga da ne znas na koji nacin da pises.
...doista, u kojem obliku zelim izrazavati svoje osjecaje...? Minimalistickom i intenzivnom, ili poeticnom i senzibilnom? Sto mi je blize... sto je bliskije ovoj mojoj nutrini, ovoj mojoj kozi...?
...mislim da poeticnost treba biti prisutna u tragovima. Jer ruku na sva srca koja imam, (mislim da osim onog fizickog postoji i jedno neopipljivo) ja nisam pjesnikinja. Ne uspijevam sa lakocom pisati poeticne tekstove. Mogu ih prozeti njeznoscu i dubinom, metaforama, ali ne i NE nista vise od toga.
...nisam ja krhka djeva koja nosi u svojim grudima harfu omotanu cvijecem.
Jesam krhka i senzibilna, ali u sebi sam seljakinja koja u grudima nosi alat kojim kreira svoje dane, i koji je omotan poljupcima, dodirima, blatom, i ruzama.
Dosta i dosta Roselino! Kvragu sve, kvragu konfuzija i umor...kvragu tvoja pretjerana osjetljivost na teskoce i probleme u odnosima kojima svjedocis od svitanja do sumraka. Sagradi napokon tu kolibu u sebi, mjestasce u svojoj nutrini u kojem ces se osjecati opusteno i zadovoljno. I sutni zahtjevnost poeticnosti sa svoga praga!
...pisi onako kako te tvoje netjelesno srce vodi. Nema jednostavnije stvari od toga. Okopavati zemlju i slijediti svoju prirodnu narav, napisati rijec, razvuci usne u osmijeh.
Nježni pojedinac vs Ledeni Željan Apsolutne Moći
Što je lijepom Nadeždom?
Draga mlada ženo... što ti je to trebalo. Usudila si se bosti sa demonom ledenih očiju koji je neutaživo gladan moći...i još i još moći, koji ne poznaje granice.
Ne znam je li to tvoja ideja bila, da izvedeš performans u crkvi s ciljem pobune protiv Ledenog... ne znam je li to samo tvoja ideja, ili te je još netko iz sjene podržao, netko jednako željan moći kojem je Ledeni demon suparnik
Ne bih voljela biti u tvojoj koži, mada ja u biti ne želim ničiju kožu osim svoje, ali u tvojoj osobito ne bih bila.
...ipak, ako sam u ičemu neumorno uporna, onda je to u vjeri u čuda, ona čuda koja se poput mušice provlače kroz ključanice tisuće željeznih vrata iza kojih se čovjek zna naći zarobljen.
Neka se neko čudo pojavi u obliku barem jedne osobe koja će imati topline spram tebe.
Bijeg od biča
Šutnja iznutra, šutnja izvana...
čemu rasipati slova samo zbog toga da bi ih se rasulo?
Čemu bičem tjerati svoje osjećaje koji doista sliče umornom konju?
Ne... ova duša nikad nije voljela susrete sa hladnim zidovima koji
ne propuštaju toplinu
