Osmijeh jeseni
Preokrenulo se godisnje doba, sada je prisutna jesen, koja je promjenjiva poput proljeca. Slicni su, sadrze svjezinu i toplinu, samo sto u jednom od ta dva doba priroda buja i raste a u drugom se susi i nestaje.
Jesen ima svoju jedinstvenu ljepotu, svoje mirise, boje... a pri tome moj mozak ne misli samo na boje magle i mokre zemlje.
...mislim na suncanu svjetlost nad ravnicom, na suho lisce u krosnjama koje susti, na bobice grozdja i vatre koje se pale da bi izgorjelo lisce obranog kukuruza.
Naucila sam voljeti jesen...spontano i meko, kroz nekoliko godina koje su mi se nedavno nanizale.
Mogu se samo najtoplije nasmijesiti ovom trenutnom stanju prirode, koje napusta ono sto je prozivjelo svoj vijek.
Ono što znam...
Slusam muziku koju volim. To je ipak nesto sto sama stvaram, svjesno. Jedna sitnica koju volim i koju si priustim.
Slusam…i misli me odvode do vizualizacije jedne fizicki drukcije Roseline, u raznim zivotnim situacijama. Znam kakva bih bila da sam fizicki osposobljena i samostalna. Znam kakva bih bila zena… i znam da bih trazila muskarce slicne sebi, one pred kojima bih se moja koza topila jednako kao i moje srce. Znam kakva bih bila. A znam kakva sam i sada…sa svim svojim unutarnjim slabostima koje zelim prihvatiti bez da osjecam opcu odbojnost prema sebi…
…znam kakva bih bila da sam fizicki drukcija. Tada bi moje tijelo u punom smislu suradjivalo s mojom dusom. Ali jos nesto znam… znam da i sada, ovog trenutka mogu biti zena kakva jesam i kakva zelim biti, i da moja nutrina moze preuzeti uloge koje tijelo ne moze raditi.
'Tek jučer rođena ova žena...a navikla na sve...
živi da ne bi gubila trena…'
Mojoj dragoj kokici...
E Boze. Umrla je moja kokos. Moja lijepa kokos, htjela sam ju nazvati Emili, po mojoj dragoj prijateljici, a nekako joj je i stimalo to ime.
Inace... ona je bila jedno od 8 pilica koje je izlegla sasava Djurdja, i odmah ih odbila, pa su odrasli kao sirocici u kutiji pod svijetlom.
Sedam pilica je od rane dobi gazilo i kljucalo osmo pilence, nije moglo stati na nogice, a cim je malo prizdravilo opet bi ga nagazili.
Naucilo je gurnuti glavicu pod valov sa hranom cim bi se sedmoro vratili iz setnje, da mu glavu ne iskljucaju, a to im je bilo prvo kad ga vide.
Na kraju smo ih razdvojili, kokica je ostala sama a sedmoro je otislo u kokosinjac sa drugim leglom pilica.
Spavala je na peskiru, puzala do serpice sa hranom, a vise puta ju je mama poticala da jede i pije, stavila joj kljun u jelo i vodu. Sunce malo. Iznosili smo je na travu, sa hranom i vodom, da pase dok cuci.
Zar mora biti tako u zivotinjskom svijetu... onaj tko ima manu ne vrijedi da zivi i treba ga ukloniti.
Koliko god ljudska vrsta imala predrasuda, ipak se one sa manama i nesposobnostima ostavlja da zive. Barem zadnjih stoljeca. Mislim da u davna vremena nije bila puno drukcija situacija u odnosu na ovu kokosju.
Moguce je da sam u tom pilencetu vidjela i sebe, a mislim da je i mama bila toliko suosjecajna, barem donekle. Dok je baka odavno rekla da mu treba odrezati vrat jer nema od njega nista, samo se pati.
Ali je zivjelo. Osjetilo travu, sunce, i bilo voljeno, makar vjerojatno nije bilo svjesno da ga se voli.
Cim je zahladilo, umrlo je. Kokica moja.
Lijepa moja pticica...
Ako joj dusica i dalje zivi, nadam se da je radosna i zivahna.
E Boze. Umrla je moja kokos. Moja lijepa kokos, htjela sam ju nazvati Emili, po mojoj dragoj prijateljici, a nekako joj je i stimalo to ime.
Inace... ona je bila jedno od 8 pilica koje je izlegla sasava Djurdja, i odmah ih odbila, pa su odrasli kao sirocici u kutiji pod svijetlom.
Sedam pilica je od rane dobi gazilo i kljucalo osmo pilence, nije moglo stati na nogice, a cim je malo prizdravilo opet bi ga nagazili.
Naucilo je gurnuti glavicu pod valov sa hranom cim bi se sedmoro vratili iz setnje, da mu glavu ne iskljucaju, a to im je bilo prvo kad ga vide.
Na kraju smo ih razdvojili, kokica je ostala sama a sedmoro je otislo u kokosinjac sa drugim leglom pilica.
Spavala je na peskiru, puzala do serpice sa hranom, a vise puta ju je mama poticala da jede i pije, stavila joj kljun u jelo i vodu. Sunce malo. Iznosili smo je na travu, sa hranom i vodom, da pase dok cuci.
Zar mora biti tako u zivotinjskom svijetu... onaj tko ima manu ne vrijedi da zivi i treba ga ukloniti.
Koliko god ljudska vrsta imala predrasuda, ipak se one sa manama i nesposobnostima ostavlja da zive. Barem zadnjih stoljeca. Mislim da u davna vremena nije bila puno drukcija situacija u odnosu na ovu kokosju.
Moguce je da sam u tom pilencetu vidjela i sebe, a mislim da je i mama bila toliko suosjecajna zbog toga, barem donekle. Dok je baka odavno rekla da mu treba odrezati vrat jer nema od njega nista, samo se pati.
Ali je zivjelo. Osjetilo travu, sunce, i bilo voljeno, makar vjerojatno nije bilo svjesno da ga se voli.
Cim je zahladilo, umrlo je. Kokica moja.
Lijepa moja pticica...
Ako joj dusica i dalje zivi, nadam se da je radosna i zivahna.
Zelja za vjerovanjem
Nekoliko sam puta pokusala vjerovati u Svemoguceg Boga. Ili Duhovno Bice. Pokusala sam vjerovati slijepo, golom vjerom koja se ne oslanja o dokaze. Pokusala sam u evandjeljima osjetiti sve ono sto postoji, vidljivo i nevidljivo, ali metafore su najdalje dokle sam stigla kad su pitanju religijska vjerovanja i dogme. Metafore su jedino sto sam osjetila, a vjeru da je sve doslovno tako...nikada nisam razvila. Nikad dosad. Ostala mi je samo neka valjda praiskonska zelja i potreba za vjerovanjem u Nesto Nevidljivo sto okruzuje ljudski zivot i zivot opcenito.
Ne trazim smisao u necem bozanskom zato jer mi ljudski zivot djeluje besmisleno... vec je to poput neke iskre znatizelje i slutnja potrebe za Necim Onostranim i Sveprisutnim. Za necim cemu cu zahvaliti u trenutku ekstaticne srece i preklinjati za pomoc u trenutku enormne tuge.
Imam zelju vjerovati. A svaki put mi se to zrnce vjere razbije o materijalni svijet kojem pripadam i koji me okruzuje. Svaki put ostane jedino vjera u vlastite opipljive mogucnosti i energiju.
...sada je tako, a mozda se vec iduceg trenutka dogodi nesto sto ce preokrenuti svako slovo koje sam sada napisala sa hladnim prstima.
...dobro ti jutro djevojko...
Mir, mekoća, tišina…
U ovakvim trenucima, gledajući trenutno lice neba, jedno od milijuna njih, negdje u zabačenoj i tamnoj odaji svoje svijesti, negdje u dubokom i vijugavom zdencu svojih emocija, osjetim da je sve takvo kakvo je, u meni samoj, i da mogu biti smirena s time…
Nekoliko slova od iscrpljene Roseline
Nisam dobro, fizicki...
Tesko podnosim bol i ne mogu funkcionirati dok me nesto boli...
A osim boli koja mi ne napusta glavu od jucer ujutro, u sebi sam tiha i nemirna, i nemam sposobnosti da pisem o zivotu koji imam i zivotu koji me okruzuje...
Sanjala sam nocas Lilianke, mislila sam na Emu budna, i moram im ovdje poslati osmjeh koji je najiskreniji, najnjezniji.
Grlim vas jako, drage moje...
Jutro, sumrak, i okus losiona
Udahni i izdahni. Zatvori oci i kroz nos udahni, napuci usne na koje izdises, i podigni svoje kapke.
Vani sja prelijepo sunce, i ti si ga jutros udahnula direktno, provozala si svoje tijelo polako, osjecajuci kako se njises kad naidjes na presjeke u nogostupu.
Sinoc mi je natekao dio usnice, mama mi je namazala oteklinu losionom za poslije brijanja, i ja sam ga odmah osjetila na jeziku... Bio je to osjecaj slican onome kad bih poljubila ili liznula muski obraz netom namirisan.
Naravno...to nikad ranije nisam ucinila. Ili jesam... donekle jesam. I to nedavno. Prislonila sam usne na neobrijani obraz jednog muskarca s kojim nisam u apsolutno nikakvom srodstvu, a potom liznula svoje usne. Kako je to bilo fino i slasno. Iako sam bila zbunjena i nesigurna...
Lijepo danasnje jutro, i sumrak u kojem sam pomocu pupoljaka na jeziku prizvala jedno iskustvo koje se dogodilo i jedno koje zelim da se dogodi...
Stvoriteljica svojih suza
Djevojko. Steze te ceznja i tuga u grudima. Uvijek je tako kad dodje doba godine u kojem bi mojoj kozi prijala toplina tudjeg tijela. Tad je moja ceznja izrazenija i glad moje koze bolnija.
Ali znam da osim okolnosti koje su me dovele do osamljenosti, i ja sam odgovorna. Uvijek smo odgovorni za ono sto cemo uciniti s materijalom naseg zivota, uvijek smo odgovorni za tempo kojim cemo disati, nacin na koji cemo koristiti dah koji imamo a koji nam se dogodio bez da smo ga trazili.
...i ja sam odgovorna za moju osamljenost... moje su suze posljedica mojih ne-djela. Znam to...
