..Na poljima od snova ne pušta se korjenje...

Samo ću reć...
Ljudi dolaze i odlaze ali bezuvjetno prijateljstvo je ono što ih veže...
Za moju malu Lily...volim te mačak





Ps. Htjela bih se zahvaliti svima onima koji su me jucer tjesili,i pokusali vratit u normalu...pogotovo Toniu i Adrijani...lov ja...kiss

Em...kasno pišem post...al prati me ona...jebeš sve_____
Evo tu sam kod Lily i da se naslutit da cu ovu noć provest jednostavno buljeći u prazno.
Ima puno razloga tome jedan od tih je što već sama sebe zabrijavam svojom ravnodušnošć prema svemu
Nije me briga više,za većinu stvari al one koje su se događale skroz su me preokrenule,i na neki način slomile...
Ma neželim reć da sam baš toliko sjebana ali eto sada buljeći u bijelu prazninu prevrtila sam neke događaje i jednostavno od svega toga shvatila sam da jedino što sada želim jest malo mira i respekta ...
Početkom osmog mjeseca uopće više nisam znala što bih osjećala,što bih izabrala,kojim putem da krenem...
Do sada jednostavno kojim god da sam putem krenula,bio bi krivi ili bi jednostavno bila pogreška u meni.
Svaki sam si put rekla Ljudski je griješiti,Lucija zabrljala si jebiga.Koliko si puta ljudima opraštala...Valjda ces jednom i sebi nešto naučit oprostit
Nije da sam samo ja ljudima opraštala,oprostili su i oni meni...Bezbroj puta,ponekad bez ikakvog razloga samo zato jer se kadkad znam izvuć...
Da se vratim,jednostavno nisam znala što da radim.Upoznala sam puno dobrih i nadasve dragih ljudi.I sa svim se družila,zajebavala...
Nije mi bilo dosadno,uvjek je naišao netko tko bi me utješio,tko bi me zabavio i tko bi mi pruzio ono nešto što mi nitko do sada na neki čuda način njie pružao.
Čudno je to opisat no zapravo smo bili frendovi,ujedno sam imala nekoga drugog tko me strpljivo čekao i za koga sam cjelo vrijeme mislila da mu je stalo no opet sam izabrala pogrešan put...
Nije bio skroz pogrešan,kada sam došla u Zagreb samo sam htjela se riješit tog tereta kojeg sam cjelo vrijeme nosila.
Kad sa, srela Miu,sve oke...kad me pitala kako sam jednostavno sam zanjemila,riječi nisu proizašle iz mene...samo sam kratko rekla da mi je dosta svega,to se možda tada činilo banalnim ali uistinu je bilo tako...Opet sam izabrala teži put...
Uz sve to sam imala nekoga tko je cjelo ovo vrijeme bio uz mene,tko mi je slao poruke a znao je da sada trenutacno nemogu imati nista s njim.To me na neki nacin veselilo,samo ta prokleta mala porukica dala bi mi povoda da ustanem iz kreveta i da se sretim,protresem glavom i opet krenem izpočetka.
Bio je tu uz mene,i znao me na pravi nacin utjesit na onaj s kojim sam ja dobila dojam da mu je stvarno stalo,i nadam se da i je tako...On me znao utjesit nebi kao vecina rekla a jebiga.
I zbog toga jednostavno zasluzio je neko posebno mjesto u meni,nesto sto ja mislim nitko nikada nece moc imat i ja to necu dopustit jer sam izpocetka mislila da je zapravo povrsan kao i vecina ali sam shvatila da je stvarno drukcije,da je nekako posebno.Sve to bih nazvala vise prijateljskim,neznam.Zeljela bih da to i tako ostane,jer me bih bila slomljena cinjenicom da ako ista pokusamo mozda nikada poslje nece biti isto.
Na moru je isto tako postojao netko,ali netko na opet sasvim drugaciji nacin,taj netko se jako trudio oko mene.
Ja zapravo nisam nista zeljela imat s njim,jer mislila sam da sam vec dovoljno zabrljala da bi bilo ista a i nisam bila spremna...jednostavno osjecala sam se ravnodusnim,nisam mogla nesto na silu osjecat .
Željela sam sve svima objasnit,nekako nisam mogla,nisam imala snage,kao da mi je bilo stalo do onog tko me "čekao" i tko je opet bio dobar prema meni,možda ne dobar ali bolji od većine do sada...
Sve je ostalo na tome da nisam ništa objasnila,nego je on mene preduhitrio...
Ja na neki nacin nisam htjela prekinut sve to tako odjedamput....željela sam se samo malo odmorit jer sam bila i psihicki i fizicki iscrpljena zbog apsolutno svega...
Opet bila sam svijesna činjenice da možda nije dobro da išta kažem,ali nisam više to mogla podnijet,osjećala sam se površnom...
Danas čisto slučajno sam se javila toj osobi,čisto iz toga što me razljutila samo jedna mala činjenica da ispituje moju frendicu dali smo se posvađale,započeli smo pričati malo o tome i ja sam jednostavno rekla kako znam da njemu nije stalo do mene...
Na što je on negativno odgovorio i samo otišao...
Ostala sam sjedeći s mišlju da je zapravo možda ovako zaista bolje za sve,da je ovo ipak možda taj pravi put,da sam ga napokon našla...
Nije da žalim zbog toga što se dogodilo prije cjelog tog sranja...
Bili su to lijepi trenutci,ali kako se kaže sve što je dobro neće trajati dugo...
Ovoga puta sam ja zabrljala...
Nakraju sam sve odjebala jednostavno rekla jebeš sve legla na krevet i buljila u prazno...
Tješi me činjenica da njemu nije stalo do mene ... bar koliko ja mislim,i to da me zapravo nikada nije volio tako kao što je govorio...
Nije da sam sjebana jer je kraj svega,rekla bih da sam se zapravo dobro snašla u cjeloj toj priči...
S ovime s mora,ostala sam samo na jednom malom kissu u obraz kao pozdrav,s onime koji je uvjek bio uz mene jos uvjek sam u kontaktu i makar ga nema cesto na msnu drago mi je znati da je on tu,uz mene bar kao sto je bio do sad,a sada...ovo sto se nakraju zbilo...mozda je tako bolje za sve...vrijeme ce odlucit...




Lucija

Znate onaj osjecaj kada bi ste najrađe se vratili u dob izmedu 4-5-6 godina i veselo trckarali dok bi vasa mama zabrinutim izrazom lica vriskala na vas jer se bojala da vam se nsto nedogodi....
Tako je ja cesto puta osjecam...
Dok hodam mokrim ulicama tek padnute kise,u prljavim starkama gazim lišće koje šuška pod mojim nogama,idem na neko mrsko mjesto ili jednostavno hodam na putu do nigdje često bih u takvim situacijama opet željela bit ona mala curica...
Neki znaju koliko djetinjasta ja mogu biti,kada vidim klackalice i ljuljačke sjetim se dana bez brige i dana punih radosti kada sam se druzila sam ostalom djecom,igrala u pjesku,ljuljala,spustala niz tobogane,veselila se svakom psu ili mački i smijala se koliko sam mogla...
To me jednostavno ponese,sjedajuci na ljuljacku nadam se da se bar natren mogu vratiti u tu bezbriznu dob,pocinjem se ljuljat i sretna sam na neki nacin...ali zapravo me poslje obasipa tuga
Svi mi govore kako cu prije ili kasnije morat odrast,borim se sa tim jer nemogu na neki nacin prihvatit cinjenicu da vise nikada necu biti mala Lucija ,
zato i nevolim malu djecu iz ljubomornih razloga oni su tako bezbrizni,neumorni i puni radosti...
Vise puta bih voljela biti i starija,ali zasto zauvjek nemozemo biti djeca...ili bar da nas prate osobine djece a ne mrskih tinejđera koji svaki dan izmišljaju neka nova pravila kojih ako se ne pridrzavas nisi kul ...
Mrzim kad mi pocinju pricati o meni kakva sam bila kad mi je bilo 3-4 godine to me uzasno zivcira,a podjednako bih opet zeljela biti u toj dobi
Nije da mi je zivot pun problema pa da se zelim vratiti u ono vrijeme kada ih nije bilo...
Moj problem je jednostavan...


Fak ju! Neželim odrast...

Prvijenac...tisuciti blog...tisucito sranje

Prolaznost je ta koja donosi raspad mojim kostima....Ipak, nekako se mijenja vrijeme i ovaj svijet, više se ne vidi istina kroz sve te laži te poželim plakati na tvojem ramenu kao prijatelj kojeg nikad nisam imala...
Da li da osjećam krivnju zato što vidim kraj prije negoli počne...

Ponekad nam nedostaju sitni trunci nade, nedostaje nam nečija ruka, nečiji miris, netko tko nas shvaća cijeli naš život.
Najlakše je reći zbogom,odreći se svega a da ništa nismo pokušali; kako li je to tužno, ali opet događa se...Sretna sam zaista svime i mislim da bi većina nas trebala osjećati ista zadovoljstva i sreću. Jedina mana koja nas neprekidno prati je upravo onaj glupi osjećaj da nam stalno nešto nedostaje...
Ipak...Možda nedostaje ( ne ciljam na materijalne stvari već na živo biće)...


Želim izustiti rijeći koje do sada nisam,želim da mi srce i mozak budu najbolji prijatelji te da odluče što je najbolje za mene...
_________________________________________________
Valjda sam docarala stanje...