Prvijenac...tisuciti blog...tisucito sranje
Prolaznost je ta koja donosi raspad mojim kostima....Ipak, nekako se mijenja vrijeme i ovaj svijet, više se ne vidi istina kroz sve te laži te poželim plakati na tvojem ramenu kao prijatelj kojeg nikad nisam imala...
Da li da osjećam krivnju zato što vidim kraj prije negoli počne...
Ponekad nam nedostaju sitni trunci nade, nedostaje nam nečija ruka, nečiji miris, netko tko nas shvaća cijeli naš život.
Najlakše je reći zbogom,odreći se svega a da ništa nismo pokušali; kako li je to tužno, ali opet događa se...Sretna sam zaista svime i mislim da bi većina nas trebala osjećati ista zadovoljstva i sreću. Jedina mana koja nas neprekidno prati je upravo onaj glupi osjećaj da nam stalno nešto nedostaje...
Ipak...Možda nedostaje ( ne ciljam na materijalne stvari već na živo biće)...
Želim izustiti rijeći koje do sada nisam,želim da mi srce i mozak budu najbolji prijatelji te da odluče što je najbolje za mene...
_________________________________________________
Valjda sam docarala stanje...
|