One More Teenage Blog

nedjelja, 13.01.2013.

Ako ne volite čitati nezrele postove please don't read this one :(

Evo moj zadnji post za ove praznike. Brzo su mi prošli ali nije mi pretjerano žao što je tako. Nekako su mi falile frendice, gužva na školskim hodnicima, moj razred... kažu da je to samo početničko ushićenje, da kako srednja ide dalje to splasne, ali meni je zasad ovako.
Fale mi moje frendice, jako. Skoro da se nismo vidjele ove praznike. Nekako su se poklopila skijanja, rođendani, obiteljska okupljanja pa nismo puno izlazile.
A sad prijeđimo na stvar. Kao što sam vas u naslovu upozorila, ovo će bit jedan vrlo glup i djetinjast post zbog kojeg ću vjerojatno već sutra ujutro požaliti. Ali napisat ću ga, da izbacim iz sebe neke osjećaje koji me znaju štrecnuti s vremena na vrijeme.
Dakle, ponekad imam periode u kojima sam jako nezadovoljna svojim društvenim životom. Nije to nikakav težak slučaj, imam frendice i uvijek će se naći netko za izaći sa mnom (zato i kažem da sam nezrela, trebala bih biti zadovoljna s tim, zar ne?) ali glupo dijete u meni mi ne da mira. Tom djetetu jako smeta što, iako ima dovoljno prijatelja, ne upoznaje nove ljude praktički nikad. NIkad. To dijete se boji da će cijelu srednju provesti u tom malom krugu ljudi koje je stvorilo . A željelo je imati malo veći krug ljudi.

Dok sam išla u osnovnu, često bih pitala nekog starijeg je li srednja bolja od osnovne. Svi su rekli da jest, i kao glavni argument za to naveli ''upoznaš milijun novih ljudi''. A ja? Dosad sam upoznala samo svoj razred. I jednu curu iz susjednog (postala sam dobra s njom). I imam osjećaj da će to tako i ostati. Nemam preko koga upoznati nekog novog jer ni moje prijateljice nemaju baš puno poznanika. I ne idem ni na kakve slobodne aktivnosti (Ići ću tek iduće godine, jer ovaj prvi razred hoću odradit najbolje što mogu). A voljela bih, željela bih upoznati razne ljude. Ne samo šminkere kojima sam okružena. Poludim kad vidim neko rokersko društvo u parku kraj škole. Uvijek se zapitam, gdje su se dovraga oni uspjeli upoznati i toliko povezati da postanu društvo.
I nekako mi se čini da su ljudi u zadnje vrijeme dosta zatvoreni. Ja se recimo volim zapričati s nekim na skroz neočekivanom mjestu, recimo knjižnici. Upitam nešto, za neku informaciju, a ta osoba (nakon što me pogleda nekim wtf pogledom) kratko i hladno odgovori na pitanje, nedajbože da se osmjehne ili nastavi konverzaciju. A opet svi imaju dosta prijatelja. I nikad mi ne bude jasno gdje takvi ljudi nađu prijatelje a ja ovakva komunikativna i društvena se družim po sto godina s istim ljudima.
Imam svoje društvance koje obožavam. Ali pesimist u meni kaže da ih prekratko poznajem da bih znala kakvi su stvarno. To što su sada divne ne znači da će takve biti i za godinu dana. Ljudi se mijenjaju. Možda nađu neko drugo društvo i ja ostanem sama. A u tom slučaju će se povijest ponoviti i opet ću se vratiti u osnovnu školu gdje nisam imala prijatelja.
I evo me na kraju ovog posta. Znam, već sutra će mi biti žao što sam sve ovo napisala, reći ću sama sebi da sam glupa i opet ću biti sretna što imam toliko dobrih ljudi oko sebe. Ali sad mi je takav ''crni'' trenutak. Svi ih imaju, zar ne?
I znam da je ovo glupo, i da je nezrelo, i da u stvari uopće nema smisla razmišljati o ovakvim stvarima i da bih definitivno trebala biti zahvalna na svemu što imam, osobito zato što do prije šest mjeseci nisam imala ništa. I skroz sam nezahvalna, i sebična i ni sama ne znam što mi je. Znam sve to.
Ali sutra je novi dan, isn't it?
I još nešto, nemojte me previše izvrijeđati u komentarima. Imajte na umu da ovo pišem u trenutku ljutnje. Ljutnje za koju i sama znam da je potpuno nerazumna. I nemojte se iznenaditi ako za koji dan napišem demanti ;)
Čitamo se uskoro :)
Bye

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.