Ovaj Veliki četvrtak bio je za svakoga od nas framaša sa Trsata poseban!
Svi smo se za vrijeme večernje mise prisjetiti Isusove posljednje večere sa svojim učenicima i ustanovljenja Euharistije! No, što je još upečatljivije, sjetivši se da je Isus obavio posao sluge, da je sa mnogo ljubavi oprao noge učenicima i mi smo odlučili zakoračiti u domove 26 potrebitih obitelji ili samaca. Odlučili smo paketom namirnica obradovati one koji nisu u mogućnosti imati Uskrs dostojan čovjeka. Tim činom "pranja njihovih nogu" željeli smo iskazati svoju ljubav i poniznost iz ljubavi prema Isusu. Jer, naše noge su nam dane za služenje, dane su nam da pođemo u susret Gospodinu, da pođemo u susret potrebitoj braći i sestrama.
Posjetili smo mnoge ljude, one sa manjim i one sa većim križevima, one koji ih prihvaćaju i one koji kroz život idu stalno odbijajući svoj križ. Kucajući tako na vrata naših potrebitih nailazili smo na mnoštvo raznih životnih priča. No ono što je najljepše, a nema doma u kojem se nismo susreli sa time, je ono mnoštvo topline i radosti sa kojom su nas ti ljudi primali k sebi.
Uskrs, on se događa svaki put kada se odlučimo za Boga. Događa se onda kada prelazimo preko zidova koji nas dijele. Uskrs nam je poziv na svakodnevno umiranje i uskršavanje jer tko umre sebi, svome egoizmu, svojim sebičnostima.. imat će priliku već sada i ovdje doživjeti radost Uskrsa. Mi smo, zahvaljujući dragome Bogu, jučer imali priliku puno toga primiti.
...
| petak, 21.03.2008. u 22:11 | ][ 2 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
...
Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao je već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.
Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
- Što si ti učinio? - upita.
- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.
- jesi li siguran da si sve to vidio?
- Vlastitim očima.
- I ništa nisi učinio?
- Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.
Čini mi se da tako često nismo svjesni toga grijeha propusta. Toliko puta šutimo i nezainteresirani smo iako znamo da su naša braća i sestre u potrebi! Toliko puta imamo priliku pomoći pa ipak ništa ne uradimo!
Stvoreni smo da činimo dobro, no izgleda da mi mislimo da je dovoljno samo ne raditi zlo! Eh, a meni se baš čini, gledajući sebe i sve oko sebe, da je nešto što se danas tako zavuklo među sve nas baš grijeh nečinjenja dobra. Nekako, vjerujem da nam je svima dragi Bog podario koji trenutak slobodnog vremena kojeg možemo pokloniti drugom. Da nam je možda baš u tom "neimanju vremena" darovao priliku da nekome pružimo ruku pomoći. No, ne znam zašto tako često taj Njegov poziv da učinimo nešto za nekoga "stavljamo na čekanje"?! Čemu takva nezainteresiranost za sve osim za ono naše ja?
Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
- Što si ti učinio? - upita.
- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.
- jesi li siguran da si sve to vidio?
- Vlastitim očima.
- I ništa nisi učinio?
- Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.
Čini mi se da tako često nismo svjesni toga grijeha propusta. Toliko puta šutimo i nezainteresirani smo iako znamo da su naša braća i sestre u potrebi! Toliko puta imamo priliku pomoći pa ipak ništa ne uradimo!
Stvoreni smo da činimo dobro, no izgleda da mi mislimo da je dovoljno samo ne raditi zlo! Eh, a meni se baš čini, gledajući sebe i sve oko sebe, da je nešto što se danas tako zavuklo među sve nas baš grijeh nečinjenja dobra. Nekako, vjerujem da nam je svima dragi Bog podario koji trenutak slobodnog vremena kojeg možemo pokloniti drugom. Da nam je možda baš u tom "neimanju vremena" darovao priliku da nekome pružimo ruku pomoći. No, ne znam zašto tako često taj Njegov poziv da učinimo nešto za nekoga "stavljamo na čekanje"?! Čemu takva nezainteresiranost za sve osim za ono naše ja?
| nedjelja, 09.03.2008. u 01:50 | ][ 12 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
...
"Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (Lk 5,8)
Koliko bi samo puta to mogla uzviknuti sa Petrom. Reći: ne trudi se sa mnom Gospodine, idi drugom! Pa i ovako te toliko puta razočaram!
Ali kako, kako ću onda bez Tebe?
U životu toliko puta ponavljam iste greške, upadam u iste grijehe. Već sam i sama sebi dosadna sa tim. I onda, nerijetko, u svoj toj svojoj nestrpljivosti želim odustati jer ne vidim promjene.
Nismo li na Čistu srijedu bili posipani pepelom uz riječi: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!", no, ne mogu se baš pohvaliti neki. promjenama na bolje tijekom ove Korizme. Dapače, baš suprotno! U ovo zadnje vrijeme bilo je više tih nekih padova, ljutnje i na sebe i na dragoga Boga, a riječi izgovorene meni, i svima, na Pepelnicu se nisu baš dobro za srce uhvatile te se negdje izgubile.
Eh, uistinu, mi je potrebna Božja pomoć da mogu upoznati svoje grijehe, da mogu sebi i drugima priznati svoje pogreške. Jer, na drugima lako vidim što ne valja, ali na sebi ne.
Ma i meni Bog pokušava pomoći da upoznam svoje grijehe kroz situacije u koje me dovodi, kroz savjete bližnjih, kroz glas savjesti, kroz onaj neki nemir koji me katkad prati.
No često, usprkos Božjoj želji da mi otvori oči i pomogne mi da se suočim sa nekim svojim slabostima, ja nalazim na milijun opravdanja i tako samo, i ne znajući, još dublje tonem.
Hvala Bogu što meni, i svima, zato uvijek pruža nove i nove i nove prilike za pokajanje. Hvala mu što nam prašta i dolazi po sakramentu ispovijedi. Hvala mu za toliku ljubav, ljubav koje nisam dostojna.
I prekrasan mi je ona misao:
" Ti se ne moraš ni malo mijenjati da bi te Bog volio ali mijenjajući se pokazuješ koliko ti Njega voliš! "
A Ti, Bože znaš da te volim, da se iako mi toliko puta i ne uspijeva želim mjenjati! Da, iako bi sa Petrom čestom mogla uzviknuti: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" uvijek, znajući da bez Tebe ne mogu, imam negdje i ono njegovo drugo pitanje: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68 )
Koliko bi samo puta to mogla uzviknuti sa Petrom. Reći: ne trudi se sa mnom Gospodine, idi drugom! Pa i ovako te toliko puta razočaram!
Ali kako, kako ću onda bez Tebe?
U životu toliko puta ponavljam iste greške, upadam u iste grijehe. Već sam i sama sebi dosadna sa tim. I onda, nerijetko, u svoj toj svojoj nestrpljivosti želim odustati jer ne vidim promjene.
Nismo li na Čistu srijedu bili posipani pepelom uz riječi: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!", no, ne mogu se baš pohvaliti neki. promjenama na bolje tijekom ove Korizme. Dapače, baš suprotno! U ovo zadnje vrijeme bilo je više tih nekih padova, ljutnje i na sebe i na dragoga Boga, a riječi izgovorene meni, i svima, na Pepelnicu se nisu baš dobro za srce uhvatile te se negdje izgubile.
Eh, uistinu, mi je potrebna Božja pomoć da mogu upoznati svoje grijehe, da mogu sebi i drugima priznati svoje pogreške. Jer, na drugima lako vidim što ne valja, ali na sebi ne.
Ma i meni Bog pokušava pomoći da upoznam svoje grijehe kroz situacije u koje me dovodi, kroz savjete bližnjih, kroz glas savjesti, kroz onaj neki nemir koji me katkad prati.
No često, usprkos Božjoj želji da mi otvori oči i pomogne mi da se suočim sa nekim svojim slabostima, ja nalazim na milijun opravdanja i tako samo, i ne znajući, još dublje tonem.
Hvala Bogu što meni, i svima, zato uvijek pruža nove i nove i nove prilike za pokajanje. Hvala mu što nam prašta i dolazi po sakramentu ispovijedi. Hvala mu za toliku ljubav, ljubav koje nisam dostojna.
I prekrasan mi je ona misao:
" Ti se ne moraš ni malo mijenjati da bi te Bog volio ali mijenjajući se pokazuješ koliko ti Njega voliš! "
A Ti, Bože znaš da te volim, da se iako mi toliko puta i ne uspijeva želim mjenjati! Da, iako bi sa Petrom čestom mogla uzviknuti: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" uvijek, znajući da bez Tebe ne mogu, imam negdje i ono njegovo drugo pitanje: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68 )
| srijeda, 05.03.2008. u 00:32 | ][ 7 ][ P ][ # ][ ^ ][ |
