Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao je već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.
Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
- Što si ti učinio? - upita.
- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.
- jesi li siguran da si sve to vidio?
- Vlastitim očima.
- I ništa nisi učinio?
- Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.
Čini mi se da tako često nismo svjesni toga grijeha propusta. Toliko puta šutimo i nezainteresirani smo iako znamo da su naša braća i sestre u potrebi! Toliko puta imamo priliku pomoći pa ipak ništa ne uradimo!
Stvoreni smo da činimo dobro, no izgleda da mi mislimo da je dovoljno samo ne raditi zlo! Eh, a meni se baš čini, gledajući sebe i sve oko sebe, da je nešto što se danas tako zavuklo među sve nas baš grijeh nečinjenja dobra. Nekako, vjerujem da nam je svima dragi Bog podario koji trenutak slobodnog vremena kojeg možemo pokloniti drugom. Da nam je možda baš u tom "neimanju vremena" darovao priliku da nekome pružimo ruku pomoći. No, ne znam zašto tako često taj Njegov poziv da učinimo nešto za nekoga "stavljamo na čekanje"?! Čemu takva nezainteresiranost za sve osim za ono naše ja?
Post je objavljen 09.03.2008. u 01:50 sati.