utorak, 21.02.2006.
IZNIMKA I PRAVILO
Iako živi sama, nerado prima goste i pokazuje izrazitu nesklonost ideji da počasti društvo, susjeda Klopotec nije sasvim samoživa i sebična osoba. Uvijek kad se sretnemo odzdravi mi, a ponekad pita i kako sam. To ne znači da je stvarno zanima moja životna situacija ili, nedajbože, razmišljanja i osjećaji.
Ne. Kupila je nove baterije za slušni aparat i želi ih iskušati. Putem kratkog testa, koji podrazumijeva da na upit odgovorim da sam dobro ili'tak-tak, gura se', a onda ona kvrcne kažiprstom iza uha i nakon što je štedljivo isključila aparatić, nastavlja razgovor oslanjajući se isključivo na vlastite snage.
Na meni je da samo uljudno kimam glavom i upijam dragocjene informacije o njezinim dojmovima o TV-programu, svađama u Klubu umirovljenika, što je jučer skuhala za ručak i kako je to podnijela njezina zubna proteza.
Svakome se ponekad desi da zbog obuzetosti vlastitim problemima zaboravi na pristojnost i kurtoazne laži. Tako sam i ja jednom prilikom na Klopoteckino 'kak ste', iskreno izvalila da me grdno boli noga, jer su me nažuljale nove cipele.
«Pazite, suseda! Tak je i pokojna podstanarka od gospe Žmuklek iz Kljuba umirovlenika, trpela i šepala, jer joj je bilo žal hititi nove špičoke. I znate kaj? Morali su joj otfikariti pol nožnog palca. Dobro, ionak je imala nogu četrdeset pet, pa joj je dost ostalo. Ali nije išla svaki dan na previjanje i onda su joj, radi gangrene, otpilili sve ispod kolena. Sva sreća kaj je šoc od krsne kume delal u zdravstvenom, tak da je brzo dobila protezu. Jako dobru, švapsku. Ali kaj? Sirota je bila nagluha, pa ni dobro čula kak je treba praf zašarafiti. Nego je ona šarafila po svojem, sve dok joj ni otpala, baš dok je prelazila prek tramvajske pruge, a na semaforu je bilo žuto!»
Nakon toga sam dugo izbjegavala gradski prijevoz i sve što me podsjećalo na tramvajske pruge, a osobito susjedu Klopotec. A kad sam je napokon srela, dobro sam pazila što pričam.
Ipak, čovjek se s vremnom opusti i prije dva mjeseca opet mi je pala koncentracija, te sam se neoprezno požalila na želučane tegobe.
«Pripazite, suseda! Šogorica od mojeg nećaka je deset let cuclala Gastale, a onda je ispalo da ima čir na dvanajstercu. I takaj je morala pod nož. Ali kad su je otvorili, našli su joj raka na gušterači, pljućima, crevima, štitnjači i trtici. Čim je čula da ima smetastaze, iti čas je, bogec, opala v depresiju. I hitila se s nebodera!»
Tog sam dana punu kutiju Gastala bacila u smeće i kupila u biljnoj ljekarni med protiv gastritisa.
Više nisam osjetila nikakvih teškoća, sve do prošlog tjedna, kad sam ponovo srela susjedu Klopotec.
Zna da mi je nedavno umro tata, bila je na sprovodu. I što očekuje da joj kažem? Da sam super? Hm, a zašto ne?
«Hvala na pitanju, susjeda», rekoh, «jako sam dobro! Štoviše, izvrsno! Upravo sam primila sjajnu poslovnu ponudu, a jučer sam osvojila mini-usisavač i tri paketa rezervnih vrećica u nagradnoj igri mog omiljenog ženskog časopisa. Osim toga, muž očekuje promaknuće, povišicu i povrat preplaćenog poreza, a blizanke su se fenomenalno plasirale na dječjem štreberskom kvizu 'Sve znam – ništa ne razumijem'. Baš nam je krenulo!»
«Lepo, lepo. Kad se čoveku v nečem posreči, takaj se i u drugome. Ni tak dugo da sam čula za sestričnu od susede Špiček kak je dobila na lotu. I zamislite, taj tjedan njezinom mužu su isplatili odštetu iz osiguranja, kaj je čekal dva leta, otkad se popiknul na ležećeg policajca, pa mu je nos ostal spigani. Čim su dignuli novce, isti čas su kupili auto-praonu od vlasnika firme Krade-Trade. Ali kaj? Niš ni štimalo. Kad su hteli, za probu, pustiti v pogon – enstelacije su pregorele i sve se vužgalo.Obadva su, siromaki, završili na hitnoj, reš spečeni. A da stvar bude gorša, posle onog natezanja oko spiganog nosa, nisu više plaćali osiguranje!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:41 - Dodaj komentar
(1) - Print
- #
utorak, 14.02.2006.
PUTOVI SLOBODE
Nakon dugih dana dvojbe, Mucimir Tusti, mladi pisac u usponu, odlučio je da se isprsi. Nećemo valjda dopustiti da nam arapski muftije određuju što smijemo javno reći? Neka se oni radije pozabave problemom ljudskih prava u svojim državama i porade na ukidanju majmunarije zvane 'šerijat'! A ne da nama izvoze svoj retardirani svjetonazor i šire ga svijetom metodom huliganskog marketinga, poznatog po krilatici 'oš kupit ciglu'?
E pa, gospodo teroristi, to možda prolazi kod feminiziranih bijednika, koji svoj kukavičluk skrivaju iza fraza o 'poštovanju svetinja' i 'uvažavanju različitosti', ali Mucimir je pravo muško!
U jednom dahu sročio je tekst kojeg teško da bi i jedan urednik odobrio. Zato ga je objavio sam, na internetu. A kako na netu nije običaj koristiti vlastita imena, popisao se nickom. Ne svojim stalnim i proslavljenim, nego je izmislio novi. Što nimalo ne mijenja na stvari. Oni će ionako brzo saznati njegov identitet.
I onda, dakako, slijedi fatwa.
Neka! Dočekat će je s junačkim prkosom i odmah dati neustrašive intervjue predstavnicima svih medija.
Ali, kako da se ponaša u međuvremenu?
Najgore bi bilo opustiti se i voditi normalan život. Sastati se sa spisateljskom škvadrom u birtiji 'Kod antitalenta', bezbrižno trusiti rundu za rundom i odjednom se naći pred bazukom u rukama zakrabuljenog bradonje, sa nožem u zubima, opasanog dinamitom, svitcima Kurana i kazetofonom iz kojeg trešti Alahu Uekber! Jer, dok Mucimir bezbrižno plazi šankom, neki će se revni imam dosjetiti jadu i brzo proglasiti fatwu.
A ne, neće ga uhvatiti nespremnog!
Od zvuka zvona na vratima Mucimir je poput jopca iz kutije iskočio iz ormara preuređenog u improviziranu spavaonicu, dnevni boravak i blagovaonicu.
Ispred špijunke se pripito ljuljao njegov prijatelj i kolega, književnik Vinko Čankoliz-Ulizica. Bar je izgledao kao Vinko. A izgled vara, pa Mucimir, za svaki slučaj, natakne naočare s lažnim nosom, omota se hiđabom, odškrine vrata iza sigurnosnog lanca i cijukne glasićem mišića iz crtića: «Koga trebate?»
«Trebo sam Mucimira, al sad trebam tebe, koka», zavodnički zatuli poznati bekrija Vinko.
Da, to je zaista njegov glas. Mucimir spusti lanac i zapovijedi: «Ulazi! Brzo!»
«Ajebote, šta ovdje bazdi!»
«Ne pali svjetlo!»
«Šta ne pali? Nisam krtica da čučim u mraku! Paukurac, nije čudo da bazdi kad ne možeš prozračit, od ovih vreća na prozorima. Šta je ovo, bunker? Jel počeo rat, dok sam ja siso u birtiji?»
«Da! Sukob civilizacija!», samrtnički svečano proglasi Mucimir.
«Ma jel? Ja ne poznam nikog civiliziranog, pa ne bi znao reć. Nego, da ne duguješ lovu zelenašima, ha?»
«Gore od toga, Vinko. Imam fatwu!»
«Ko, ti? Prvi glas, nisam ništa čuo!»
«Hm, nisam čuo ni ja. Već tjedan dana ne isključujem TV, ni internet, pratim sve. I ništa! Ali, to ne znači da fatwe nema. Možda baš sad, u ovom trenutku, u nekoj bliskoistočnoj džamiji pada ucjena za moju glavu...»
«Ojebote, pa zašto?»
«Napisao sam sve što mislim o Islamu, bez trunke autocenzure!»
«Al imaš muda, svaka čast! A štas točno napiso?»
«Uglavnom, da je sve to skupa jedna golema hrpetina gluposti, od prvog do zadnjeg stiha...»
«Mila majko, tos ti reko za stihove Kurana???»
«Ne, nego za stihove Islama!»
«Pa da, Kurana!»
«Ne, nego Islama!»
«Ma, kojeg Islama?»
«Yusufa Islama!!!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:55 - Dodaj komentar
(20) - Print
- #
nedjelja, 05.02.2006.
DRUGI SPOL
U zadnje vrijeme čujem kako se neke čudne žene, da oprostite na izrazu – feministkinje, bune protiv spolne segregacije u književnosti.
Ali zašto? Pa reda mora biti! Čak i u javnim zahodima odvojena su vrata za dame i za gospodu. Netko zloban mogao bi zaključiti da, onda, takvu književnost treba spustiti u WC-školjku i povući vodu.
Srećom, u žirijima za dodjelu književnih nagrada ne sjede zlobna naklapala, nego sređeni umovi. Pedantni poput švapskih klozetfraus. Dosljedno dijele knjige na muške i ženske. Eto, na zadnjem značajnijem natječaju nominirali su samo djela muških autora.
Jednom, u nekoj budućnosti, na red će doći žene. Svaka rit dođe na šekret, pa i ženska. Možda. Ako je puste. Ako ne, valja stisnuti i čekati. Strpljen-splašen! Žene su plaha i slaba bića, genetski dizajnirana za cijukanje u kuhinjskom ambijentu i nema smisla da dižu glas. Čak ni kad im je sila. I nepravda.
Budimo realni, podjela na spolove je prirodna.
I sasvim je u redu prenijeti prirodni poredak u kulturu. Tako da peru nevješti, ali utezima vičan pisac A, mirne duše i bez grižnje savjesti, mlatne toljagom po glavi slabunjavog i majušnog pisca B, koji uživa veću naklonost izdavača. Jači tlači! Tako je u prirodi.
A dosadne književne polemike mogu, na radost svekolikog općinstva, evoluirati u atraktivne borbe kamenim sjekirama.
To bi bilo lijepo. Vidjeti naše pisce kako se, u Tarzanovom kostimu, premazani ratničkim bojama i izmetom šakala, muški nadmeću za pozicije.
Književne manifestacije postale bi popularnije od Big Brothera.
Ali što ćemo sa ženskim okupljanjima i javnim čitanjima?
«Nužan je oprez», smatra moja frendica Marki, «što ako se neki lukavi muškarac javi pod ženskim pseudonimom? I dođe na čitanje u haljinici? Ne može tako! Predlažem provjeru autentičnosti ženskih atributa prije svake priredbe. I spremna sam uložitit svoje vrijeme i trud u spomenutu misiju, bez ikakve naknade.»
Marki se ne šali. Ona svom dušom voli književnost. A tijelom i dušom književnice, budući je gejlezbo, granično transrodna, s natruhama ekshibicionizma.
«Posao bih obavljala javno, pred očima publike», nastavlja ona, «tako da se svi mogu uvjeriti da nema varanja. Poštenje prije svega! Mislim da će svaka autorica koja drži do svoje časti i ljudskog dostojanstva pristati na takve uvjete, te dokazati da se ne srami stati iza svog djela. I leći. I sve ostalo, što god treba. Navedene propozicije treba uvesti odmah, već za sljedeće čituckanje damica blogerica. I svakako napomenuti organizatoru da zakupljeni prostor neće biti prikladan. Kakav kafić?! Neka radije iznajmi stadion!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 14:14 - Dodaj komentar
(125) - Print
- #
|
|
|
