U zadnje vrijeme čujem kako se neke čudne žene, da oprostite na izrazu – feministkinje, bune protiv spolne segregacije u književnosti.
Ali zašto? Pa reda mora biti! Čak i u javnim zahodima odvojena su vrata za dame i za gospodu. Netko zloban mogao bi zaključiti da, onda, takvu književnost treba spustiti u WC-školjku i povući vodu.
Srećom, u žirijima za dodjelu književnih nagrada ne sjede zlobna naklapala, nego sređeni umovi. Pedantni poput švapskih klozetfraus. Dosljedno dijele knjige na muške i ženske. Eto, na zadnjem značajnijem natječaju nominirali su samo djela muških autora.
Jednom, u nekoj budućnosti, na red će doći žene. Svaka rit dođe na šekret, pa i ženska. Možda. Ako je puste. Ako ne, valja stisnuti i čekati. Strpljen-splašen! Žene su plaha i slaba bića, genetski dizajnirana za cijukanje u kuhinjskom ambijentu i nema smisla da dižu glas. Čak ni kad im je sila. I nepravda.
Budimo realni, podjela na spolove je prirodna.
I sasvim je u redu prenijeti prirodni poredak u kulturu. Tako da peru nevješti, ali utezima vičan pisac A, mirne duše i bez grižnje savjesti, mlatne toljagom po glavi slabunjavog i majušnog pisca B, koji uživa veću naklonost izdavača. Jači tlači! Tako je u prirodi.
A dosadne književne polemike mogu, na radost svekolikog općinstva, evoluirati u atraktivne borbe kamenim sjekirama.
To bi bilo lijepo. Vidjeti naše pisce kako se, u Tarzanovom kostimu, premazani ratničkim bojama i izmetom šakala, muški nadmeću za pozicije.
Književne manifestacije postale bi popularnije od Big Brothera.
Ali što ćemo sa ženskim okupljanjima i javnim čitanjima?
«Nužan je oprez», smatra moja frendica Marki, «što ako se neki lukavi muškarac javi pod ženskim pseudonimom? I dođe na čitanje u haljinici? Ne može tako! Predlažem provjeru autentičnosti ženskih atributa prije svake priredbe. I spremna sam uložitit svoje vrijeme i trud u spomenutu misiju, bez ikakve naknade.»
Marki se ne šali. Ona svom dušom voli književnost. A tijelom i dušom književnice, budući je gejlezbo, granično transrodna, s natruhama ekshibicionizma.
«Posao bih obavljala javno, pred očima publike», nastavlja ona, «tako da se svi mogu uvjeriti da nema varanja. Poštenje prije svega! Mislim da će svaka autorica koja drži do svoje časti i ljudskog dostojanstva pristati na takve uvjete, te dokazati da se ne srami stati iza svog djela. I leći. I sve ostalo, što god treba. Navedene propozicije treba uvesti odmah, već za sljedeće čituckanje damica blogerica. I svakako napomenuti organizatoru da zakupljeni prostor neće biti prikladan. Kakav kafić?! Neka radije iznajmi stadion!»
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 05.02.2006. u 14:14 sati.