srijeda, 30.11.2005.
POBJEDNIK NE DOBIVA NIŠTA
Ovih dana intenzivno se bavim oplemenjivanjem svog životnog prostora. Što znači da guram ormare iz kuta u kut i obratno, ali 'uređenje interijera' ipak bolje zvuči. Ili spomenuto 'oplemenjivanje'.
"Vidim da si u poslu, pa ti ne bum smetala", uviđavno će moja frendica Marki, navirujući s praga, "samo mi posudi dvjesto kuna i idem!"
"Zanimljivog li prijedloga! A kako mi namjeravaš vratiti?", nisam mogla sakriti radoznalost.
"S kamatama. Od dobitka na kladionici!", samouvjereno će Marki, "dole Kod Iveka u toku je mega-turnir. U biljaru!"
I Marki će sigurno ispravno uložiti novac, jer o biljaru zna sve! Kako se to radi. Na zelenom stolu, gdje se često nalaze kugle, pa ih se onda nečim lupka tak' da se kotrljaju.
"No, dobro, nisam baš biljarski velemajstor, ali ne moram ni biti. Dovoljno je da unaprijed znam pobjednika!"
"Namješteno je?"
"Ma kakvi! Nema potrebe da se namješta. Kištra je sigurni pobjednik!", uvjerava me Marki.
"Kištra?!? Onaj kojem je na proslavi prve pričesti pala kištra pive na glavu???"
Ali usprkos tome, razvio se u kompleksnu osobnost koja uspješno njeguje različite poglede na svijet - jedno mu oko gleda ravno, a drugo gore-desno. Srećom, taj mu sitni nedostatak nimalo ne smeta u društvu - veoma je komunikativan i izvrsno se izražava. Svime, osim riječima, a najradije koristi slikovite geste i grimase. Koje su cijeloj škvadri jako dobro poznate, iako nitko ne razumije što mu znači to beljenje i mahanje rukama.
"Marki, kaj ti je? Ja ne bih dala Kištri ni da kozu čuva!"
"Iskreno, ni ja mu ne bih dala kozu. Ali, u biljaru rastura! Već godinama je prvak kvarta. I ziher je favorit međukvartovskog mega-turnira. A da stvar bude bolja, dojdeki su otvorili kladionicu na šanku. I nikome ne pada na pamet da uloži na Kištru. Osim meni. Ja znam znanje!"
Dostojanstveno sam podnijela rastanak od novčanice i nastavila se duhovno uzdizati u suradnji sa namještajem. Nakon nekog vremena, razočarana činjenicom što komoda tvrdoglavo odbija levitirati iznad vješalice za kapute, zaputila sam se u birtiju Kod Iveka. Da se malo relaksiram prizorima seksa - gledajući kako se oplođuju moje kune.
I zaista! Inače neartikulirani Kištra, za biljarskim je stolom djelovao veoma uvjerljivo. Bio je uvjerljivo najgori!
Uhvatila sam Marki za šiju, u trenutku kad se pokušala došuljati do izlaza, kamuflirana u žardinjeru s asparagusom.
"Ne znam kaj mu je danas", cijuknula je očajnički, "uvijek je bio pobjednik! Godinama!"
"Marki?! Gledaš me u oči i tvrdiš da je tip koji ne razlikuje lijevo i desno godinama zarađivao na biljaru?"
"Kaj bi zarađival? Nikad ne igraju za lovu."
"Nego? Za pokal, medalju, lentu?"
"Ma ne! Ko bi to kupoval? Igra se za titulu prvaka. Za slavu. Publika čestita i aplaudira pobjedniku, a on plaća svima cugu i ćevape."
"Zgodnog li natjecanja! Pobjednik ne samo da ne dobiva ništa, nego je na gubitku!"
"Kištra je častio i mjesecima poslije turnira, njemu trošak ne predstavlja problem, stari mu je suvlasnik u firmi Krade-Trade..."
"A tako! Sad mi je jasno. Nego, Marki, savjetujem ti da sačekaš pauzu i onda, suptilno i diskretno, koristeći svoj neodoljivi ženski i muški šarm, popričaš nasamo sa svakim natjecateljem. Objasni im što se u ovom kvartu očekuje od pobjednika i napomeni da naši dečki, koji su na svom terenu i daleko brojniji, duboko mrze iznevjerena očekivanja. Kad to obaviš, uloži još dvjesto, evo, na moje ime!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 03:11 - Dodaj komentar
(17) - Print
- #
ponedjeljak, 21.11.2005.
O ČEMU SANJAJU DJEVOJKE
Cijenjene čitateljice Morone, s bezgraničnom i izbezumljujućom radošću obavješćujemo vas da će od slijedećeg broja stranice vašeg omiljenog internet časopisa biti bogatije za još jednu kolumnu. Ravno iz pera i sudopera našeg mladog autora u brzom usponu - Vinka Čankoliza - Ulizice. Iako je prije književničkog zvanja ostvario zavidnu karijeru uspješnog kaska-dera - kaskao je za ovcama i derao opanke, osjetivši poriv za umjetničkim stvaranjem nije se dvoumio.
Naša novinarka Belinda Mercedes Šipak razgovarala je sa piscem u toploj kuhinji njegove rodne zemunice, u Kusim Prirepcima.
MORONA: Uskoro će se vaša prva knjiga pojaviti na tržištu...
ČANKOLIZ: Može i na tržnici, šta fali?
MORONA: Recite našim čitateljicama - o čemu najradije pišete?
ČANKOLIZ: O žemskima, koje valjaju, a koje ne, pa o birtiji, kako pijem s momcima iz sela, šta pričamo, al najviše o žemskadiji...
MORONA: Priča se da dobro poznajete suprotni spol...
ČANKOLIZ: Kako da ne? Znam sve o žemskima, iz iskustva, pričao mi deda. Jer ja nisam imao teve gore na planini, ni devede, ni cede, ni vece. Nego samo dedu.
MORONA: Djedove priče o ženama ispunile su vaše djetinjstvo?
ČANKOLIZ: Je, sve do četrnajste godine, kad sam krenuo u prvi osnovne.
MORONA: Nije li malo neobično što sami za sebe tvrdite da ste naš najbolji živući pisac?
ČANKOLIZ: A što ne bi tvrdio? Nit boli, nit me košta.
MORONA. Ipak, neki kritičari negiraju vaš talent i smatraju da uspjeh dugujete samo besramnom podilaženju izvjesnim poznatim i utjecajnim imenima?
ČANKOLIZ: Ne, nego ću podilazit nepoznatima i onima šta nemaju utjecaja! Ih, žemske pameti!
MORONA. Znači, ne krijete da ste skloni povijati se ispod moćnih, a gaziti one koji su dolje?
ČANKOLIZ: A gdje ću gazit nego dole? Aj ti meni reci ko je još uspio gazit sebi iznad guzice?
MORONA: Haha, vi ste fenomenalni!
ČANKOLIZ: E, medicinski fenomen, to su mi kazali i kad sam išo krenut u školu, a bio onaj ajsikju test, pa me doktor pita - 'ma, kako ne probodeš oko viljuškom, dok ručaš'? A ja ne jedem sa tim, šta će mi, kad imam svih deset prsta?
MORONA: Buahaha, super! No, moramo se opet osvrnuti na vaše kritičare. Njihov je stav da vaša popularnost raste samo među konzumentima dubioznih kriterija, i to zahvaljujući neukusnim pošalicama i prostačkim provokacijama...
ČANKOLIZ: A?
MORONA: Ma znate - ono kad pišete da su žene kurve, glupače, kokoši...
ČANKOLIZ. A to! Pa šta ću drugo pisat, kad jesu glupe! Da su pametne bile bi one glavne. Ali ne, lajave ko paščad, a glavnu riječ ipak vode muške glave. Muška je zadnja, čak i kad je iz zadnjice.
MORONA. Hihihihi, bravo! A što ako vas manje profinjene čitateljice, one s nižim, kako bi vi rekli - ajsikjuom, shvate doslovno i naljute se?
ČANKOLIZ: Neka, da bar shvate, ja i pišem za njih, ne bil ih prosvijetlio. Da više ne toroču bezveze, kad im čovjek u birtiji il u autobusu gurne ruku pod haljinu, a one odma udre u dreku - 'silovanje'! Ma, nije to silovanje, glupačo! Stani, razmisli! Kažem vam - trebalo bi sve žene silovat, po sili zakona. Pa da znaju šta je to i nauče razlikovat stvari. A ne ovako, hodaju okolo neuke i glupe, pa navuku čovjeku za ništa policiju na vrat!
MORONA: Huh! Ova je žešća! Šale o silovanju nisu baš omiljene.
ČANKOLIZ: Ma, jebe me se!
MORONA: Kad smo već kod toga, mnogi smatraju da, usprkos izvanjskoj brutalnosti, veoma suptilno doživljavate žensku dušu?
ČANKOLIZ: Šta se tu ima doživit? Žemsko nema dušu. To je ko blašče, samo što umije govorit.
MORONA. Ali, ako govori, onda nije životinja, ne?
ČANKOLIZ: Ma jel? A ni papiga možda nije životinja? E, neš ti žemske pameti!
MORONA: Hahaha, stvarno ste duhoviti! I recite nam, za kraj, o čemu sanjaju djevojke?
ČANKOLIZ: O tome kako će ufatit pravog muškarca. Uspješnog. Pametnog. Mene!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 20:00 - Dodaj komentar
(29) - Print
- #
utorak, 15.11.2005.
SIROMAŠTVO NIJE POROK
"Fuj! Primitivka! Da znaš s kakvim me prezirom odmjerila", žali se Marki.
"Zato jer si gejlezbo? Si joj rekla kaj je ide?"
"Jesam! Cinično sam spustila nek samo nastavi čitati Cosmo, da bum sama našla kaj mi treba."
"I?"
"Nastavila je čitati Cosmo. A ja sam se otelila od traženja, dok napokon nisam na najdonjoj polici dohvatila pravi broj i kroj. Uz ogromni napor i nemale žrtve jer su, zbog saginjanja, hlače na meni fatalno stradale u predjelu odostražja. No dobro, navukla sam u kabini nove i naumila ostat u njima. I zamisli, gadura mi ne da!"
Zanimljiva priča. Čula sam da jedna naša kreatorica visokomodnih dronjaka ne dozvoljava svakoj mušteriji da kupi njezin unikatni fušeraj, nego samo onima čija pojava zadovoljava stroge estetske kriterije, u smislu da moraju biti anoreksičarke i ružnije od nje. Kako takvih nema puno, konstantno je na rubu bankrota. Ali, nisam znala da se navedeni običaj proširio i na prodavačice u trgovačkim centrima, gdje se dila švercani bofl na stalnoj rasprodaji.
"I kaj? Rekla ti je da smiješ nositi hlače iz njezinog dućana tek kad doneseš liječničku potvrdu da uzimaš ženske
hormone?"
"Ne, nego kad donesem deset kuna. Toliko mi fali. Zamolila sam je da se strpi pet minuta, dok skoknem do bankomata..."
"Otkad ti ideš na bankomat?"
"Pa ne bum valjda objašnjavala da moram skoknut u obližnji kafić gdje me čeka frendica, koja mi bude posudila deset kuna, ne?"
"I nije dala?"
"Ne. I još joj savršeno uvjerljivo lažem kak sam teško bolesna, da mi je muka presvlačit se, zbog kičme, reume i išijasa i koza opet ne da! Nego sam morala ponovo navući ove, poderane na riti!"
"Koja rospija! Evo, odnesi joj tih pišivih deset kuna, uzmi hlače i onda je izvređaj na pasja kola!"
"Ne, imam bolju ideju! Daj mi šezdeset."
S novcem u džepu, Marki se vrati u golemu prodavaonicu raznovrsnih ženskih krpa i priđe prodavačici donjeg veša: "Uzela bih ove rupičaste tange sa šljokicama i dala bih vam još pedeset kuna, ako uđete sa mnom u kabinu, da se poseksamo nabrzaka."
Ali, kao većina žena i prodavačica gaćica ima potrebu podrobnije upoznati osobu prije fizičkog zbližavanja. Pa zapita Marki: "Ste pri sebi?"
Riješena da ne gubi vrijeme na suvišne rasprave, Marki se zaputi u odjeljak bluza i košulja, gdje iznese istu ponudu. Prodavačica bluza, potaknuta primamljivim prijedlogom, odmah je stala maštati o zajedničkoj budućnosti:"A da te upoznam sa svojim frendovima skinsima i njihovim pit bullima, dresiranima za sudjelovanje na pederskim paradama?"
Slično su reagirale i druge zapitane, njih desetak, da bi potom skupile glave na bjesomučnu gomilicu, koja zgranuto promatra gejlezbo uljeza, došaptavajući se i kolutajući očima.
Naposljetku, Marki se došeće do traperica, pozdravi prodavačicu zadubljenu u Cosmo i tiho reče: "Evo, donijela sam puni iznos. A ovih pedeset kuna je za vas, da se počastite nakon posla. Naime, zamolila bih vas za uslugu. Kao što sam već spomenula, lošeg sam zdravlja, pa mi presvlačenje zadaje velike teškoće. Biste li ušli sa mnom u kabinu i pomogli mi?"
Na užas svojih kolegica, prodavačica strpa novčanicu u džep, najljubaznije se naceri i glasno odvrati: "Naravno, zašto ne?"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:17 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
petak, 11.11.2005.
PREDMET SABLAZNI I ZABRINUTOSTI
Naša poznata književnica Nancy Fancy, kćerka poznatog književnika i književne kritičarke, poznate, oćutjela se sablažnjeno i zabrinuto. Pročitala je u novinama 'Oprez pisci, dolaze blogeri'. I zapitala se kome uopće trebaju takvi napisi?
Njoj sigurno ne. Ona bi radije čitala nešto zanimljivo i vrijedno pažnje. Na primjer, osvrt na svoj najnoviji roman 'Pjevajući s gluhima' ili na prošlogodišnju zbirku pripovijedaka 'Iz šupljeg u prazno', djela ostvarena u duhu postmodernističkog kreacionizma, bez glave, bez repa, bez mozga i ostalih atavizama. Sasvim otvorena suvremenom čitatelju. Jer ovaj po volji može birati. Čitao od početka, od kraja, od sredine ili bacio knjigu u smeće nakon tri rečenice, razina razumijevanja teksta ostaje mu ista.
I umjesto da se dive tom vrhuncu naše suvremene proze, novinari drljaju o blogerima. Bezveznjacima, koji nemaju ni jednog izdavača među obiteljskim prijateljima, niti novca za vlastitu nakladu, pa objavljuju na internetu, fuj, besplatno. I ta sirotinja bez pojma o pravom životu, onom na visokoj nozi - da je 'oživjela književnu scenu'?!
Nancy nazove urednika novina i u nekoliko preciznih rečenica objasni mu kome će trebati oživljavanje, ako nastavi o blogovima. Ali, u bijesu je utipkala pogrešan broj, pa se glas s druge strane stao izderavati da kaj ona ima protiv betonskih blokova i da ne bi možda mramor po cijeni betona, vucibatina bezobrazna lopovska???
Premda joj plindranje fondova za kulturu predstavlja uobičajnu praksu, Nancy ipak nije navikla da je izravno nazivaju lopovskom vucibatinom. Stoga odluči da se pribere i trijezno razmisli.
Zašto da se svađa zbog novinskog članka? Samo jednog.
"A da ih je više?", pomisli, pa smjesta otvori svoj blog, unese u post nekoliko nasumičnih, a nadasve lirskih riječi i nazove urednika cijenjenog časopisa za ozbiljna književna pitanja i sumanute odgovore.
Reporter se potrudio i zaista je lijepo ispala iz profila, unatoč špičastom nosu, zapiknutom u monitor laptopa. A na monitoru njezin blog. I pored fotke tekst:
"Blog, koji je do jučer bio tek trivijalna zabava teenagera, domaćica i noćnih portira, preko noći je zadobio kreativnu dimenziju! Zahvaljujući ingenioznoj, jedinstveno originalnoj ideji naše proslavljene autorice Nancy Fancy - da upotrijebi taj banalni internetski alat kao oruđe literarnog stvaranja!"
Istog dana, u toku obiteljske večere, jedan od obiteljskih izdavača ponudio je slavnoj spisateljici ugovor za blog-roman, te isplatu honorara unaprijed.
I o tome će se pisati.
A vi, drage blogerice i blogeri, sačuvajte te članke i spremno ih gurnite pod nos svakome tko pokuša osporiti vrijednost bloganja. Neka se uvjere da ono nije tek subverzivni mućak, underground štakornjak i predmet sablazni i zabrinutosti.
Otkako je Nancy došla, blog više nije mačji kašalj. Ni ptičja kakica, niti šišmišji isprdak. Ne, velika će zvjerka ovdje istovariti svoj besmrtni trag!
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 02:07 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
petak, 04.11.2005.
SVA BOŽJA DJEČICA IMAJU KRILA
Ima li išta jadnije nego kad naši ljudi iznose besmislene prigovore i žalopojke, na koje ionako nitko neće odgovoriti? Ali, kad se potuži stranac, postoji realna šansa da se netko od nadležnih oglasi. I zbunjenom došljaku ljubazno objasni da možda i nije sve tako loše kako mu se čini i da je pametnije da začepi.
Savim ispravno!
Ako mu se ovdje ne sviđa, neka se vrati odakle je došao. Zapravo, došla. Mama sa hladnog sjevera. Doselila k nama, na toplo, pa ravno na službeni web-site i kritizira naše školstvo:
"Djecov u niza razreda osnovna trpilo teror, ko vojnik u garnizon. Ucitelj ljuto, prjeti sa jedinica. To ubi djecja psiha! Nema poticaj na kreativnost i da sa svoja glava se misli. Maleno djeco zivi u svjet bajka i fantazija, leta na krila od masta. Zasto treba uci puno podatak? U Swenska malisan veoma manje gradivo imalo i nista ne buba na pamet. Pa ipak poslje postalo doktor i Nobelovci i clan od Nobel odbor, pa cak i ministar od prosvjeta."
I što reći na takav bezobrazluk?
Možda ovo:
"Cijenjena gospođo! Kao prvo, Hrvatska nije Švedska. Neke stvari bismo, možda, mogli naučiti od vaše domovine. Ali, neke druge bi Švedska trebala učiti od nas. Na primjer, to da škola služi za učenje, a ne za igranje.
Ili, kako ste se izvoljeli izraziti, letenje na krilima fantazije i kreativnosti?! Ako baš hoćete da vaše dijete poleti, pobrinite se da završi sve razrede sa odličnim ocjenama, pa će se možda uspjeti upisati u pilotsku školu.
Inače, naš je didaktički model oblikovan još u doba monarhije, Austro-Ugarske i ocijenjen je kao jedan od najboljih na svijetu. Umjesto da mu tražite greške, radije poradite na prilagodbi novoj sredini, te učenju našeg lijepog jezika."
Tako je!
Bravo za nadležnu osobu koja je sročila odgovor!
Ti Šveđani možda misle da su super, ali s obzirom kakvo im je školstvo, neće oni dugo. Nešto je već odavno trulo. U državi Danskoj. A Švedska je blizu. Bolje bi im bilo da uče od nas. Pa onda od Albanije, Pakistana i kanibala na Novoj Gvineji.
Ali ipak, usprkos jakoj konkurenciji iz pustinje i prašume, naše austrougarsko školstvo ocijenjeno je kao jedno od najboljiih. Istinabog, ocjena datira iz vremena prije atentata na prijestolonasljednika, ali je još uvijek zlatnim slovima upisana u krasopisnu knjigu naše slavne podaničke povijesti.
A država koja je iznjedrila taj fenomenalni odgojno-obrazovni sustav, ne samo da ima više nego kvalitetne kadrove, nego je tako savršeno organizirana da nikad neće propasti! Osim u Prvom svjetskom ratu. Bah! Nevažna sitnica. Ionako će vječno živjeti u našim sjećanjima. I u sjećanjima naše djece. Usađenima željeznom rukom, od malih nogu.
S tim bih se mislima najradije uključila u diskusiju, ali kako sam disciplinirana poput Austro-Ugarkinje, ne pada mi na pamet da smetam, ja - beznačajna domaća građanka. Na čija se zanovijetanja ni jedna službena osoba neće osvrnuti.
Ali, kad dam krila svojoj djetinjastoj mašti, pa zamislim da sam netko drugi, na primjer - Ingvir Gudrun iz
Swenska, eh, onda već možemo razviti prilično kreativni dijalog.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 13:38 - Dodaj komentar
(32) - Print
- #
|
|
|
