nedjelja, 23.10.2005.
LJUBAV BEZ ČARAPA
Dobila sam, dobila sam čarape na dar. Sa crtom, idu uz haltere. A i njih sam dobila, u istom kompletu. Nemam pojma od koga, bilo je davno. I otada stoje u ormaru, sasvim beznadno, jer ja to ne namjeravam obući.
Ne osjećam se toliko financijski propalo da bih šetala ulicama i stajala na uglovima u minici, štiklicama, sexy čarapama i halterima, vrteći torbicu.
A ne bih voljela niti da moj zakoniti Debeli jednom primijeti to čudo, pa da počne dobivati ideje, pogubne za moje već načete ligamente.
Najbolje da ih se riješim. Ali, kome uvaliti? Marki? Kako, kad je ona gejlezbo i granično transrodna?
No, u zadnje vrijeme ima problema u ljubavnom životu. Ne može naći žensku osobu voljnu sudjelovati na tom planu.
"A da promijeniš imidž? Kaj veliš na čarape s crtom i haltere?"
"Si ponorila? Umjesto da mi uvaljuješ takvo smeće, radije budi frend pa me upoznaj s nekom blogericom. Ali ne, ti me nisi htjela povesti na Književni petak. Možeš pisati o meni, ali da bi me predstavila ljudima - toga te sram, trula malograđanko!", gorko mi je jučer predbacivala.
Glupost! Trula malograđanka? Mene da je sram? Ja sam savršeno besramna i ništa ne može dovesti moje savršenstvo u pitanje. Osim kurvanjskih čarapa i haltera. I Marki. I njezine obožavateljice Anđe, koja je prati u stopu, skupa sa svojom paranoidnom shizofrenijom i religijskim deluzijama.
"Anđa je moja loša karma", objašnjava Marki, "valjda sam u prošlom životu bila nešto ne sasvim uzorno, na primjer Juda Iškariot. Ali, skrušeno sam istrpila kaznu. I eto, sreća se preokreće u moju korist! Znaš li tko me malo prije zvao na mobitel?"
"Anđin psihijatar?"
"Ne, nego Slađana, moja slatka i otkačena ljubav iz školskih dana. Bila je tako hot! Oblačila se u pripijene, kratke majičice, bez ičega ispod. I nikad nije nosila čarape, zimi bi samo obula kaubojke na bose noge. A kakve su to noge bile, jedva čekam da ih opet vidim. Večeras! Imam sudar!"
"Bravo, Marki! A da je iznenadiš? Da se pojaviš u kratkoj suknjici, izazovnim čarapama i halterima?"
"Mrš!", izrazila je Marki nedvojbeno neslaganje s predloženom estetskom koncepcijom, sasvim sigurna u sebe.
Danas, skupljena u mojem naslonjaču sa zdjelom kikirikija u naručju, ne djeluje više tako. Nego nekako izgubljeno.
"I? Kak je Slađana? Jel imala čarape?"
"Je. I to gumene, za proširene vene", tužno će Marki, "ali još nosi pripijene majice. Ona u kojoj se sinoć pojavila bila je XXXL veličine, pa ipak pretijesna, tak da se ispod nazirao pojas za bubrege...Ah, baš nemam sreće! Nego, sve si mislim - ma, nije ni ta Anđa tak loša. Samo, kak je nagovoriti da redovno uzima psihofarmake?"
"Morala bi se angažirati oko nje, Marki! Uložiti trud, pokazati brigu. Najbolje da joj, za početak, daš jedan lijepi poklon, na primjer - elegantne čarape s crtom i haltere!"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:19 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
srijeda, 19.10.2005.
LUTKINA KUĆA
Možda niste znali, ali Barbike uopće nisu grozne, ni glupe. Jer, one su lutke i kao takve omogućuju djeci simboličke igre, u kojima se emocionalno prerađuju situacije iz svakodnevnog života. Rekao je neki američki psiholog, strpao u džep ček i otpuzao natrag u svoj terarij.
Dakle, to što moje kćeri vrte bezvezne Barbike uokolo, nije sasvim bez veze, nego nekog vraga znači.
Baš da vidim!
Barbie sjedi na sofi, u svom raskošnom dnevnom boravku. Smještenom u prizemlju goleme Barbie-kuće na rasklapanje.
I tako, samo sjedi i zrači inteligencijom. A, ne! Gleda TV. Dobro, ima smisla. Odnosno nema, ali predstavlja situaciju iz svakodnevnog života. Da ne bi bila sama samcijata, k njoj se useljava Jasmin, njezina orijentalna verzija i ujedno prijateljica.
Pozitivno! Nije u redu da netko provodi dane ispred televizora, sam u golemoj kućerini.
Dolazi i Ken. Zašto ne? Kuća je dovoljno velika.
On je Jasminin dečko.
A Jasmin će dobiti bebu. Evo je, stiže! Mala kolijevčica je tu i u njoj mikro-bebica, u majušnom empindeklu. Preslatko!
Istinabog, ne sjećam se baš da sam čula riječ 'brak', ali nema veze, nismo više u srednjem vijeku.
Jasmin ljulja kolijevčicu, a Barbie odlazi u kupaonicu, svlači se i liježe u kadu.
Za njom stiže Ken. Zašto?
"Da nasapunja Barbie", objašnjavaju moje kćeri, "i masira joj leđa."
"A poslije će se ljubiti, na krevetu", dodaje mala susjeda Dančika, vješto animirajući nestašnog Kena.
"Ali, čekajte", prosvjedujem, "zar nije Ken Jasminin dečko?"
"Nema veze, Jasmin se ne ljuti", poklopi me Dančika, dijete iz stroge katoličke obitelji.
Stvarno, ne ljuti se. Veselo pjevuši 'Zeko i potočić' i ljulja bebicu. A kako pjesmica ljepše zvuči u duetu, u kuću se munjevitom brzinom useljava otmjena princeza Matovilka, pa pjevaju zajedno.
Ne zadugo. Iz spavaće sobe izlaze Barbie i Ken. A ovaj hvata Matovilku pod ruku i vodi je u kino. Vratit će se kasno. Zašto?
"Zato jer će se poslije filma ljubiti u autu", glasio je odgovor mojih kćeri. Koje još nisu imale prilike vidjeti život u konkubinatu i općem promiskuitetu. Bar ne u roditeljskoj kući, gdje nas je u braku samo dvoje. No, svejedno. Bez obzira na moje nesnalaženje, radnja teče dalje.
Dolazi plavokosi Ben u sportskom dresu. Barbie se presvlači iz bademantla u trenirku, pa odoše na jogging i ostalo u park. Koje 'ostalo'? "Pa, ljubljenje na klupici, kraj ribnjaka", stiže sasvim logično objašnjenje.
A da Jasmin ne bi ostala sama s djetetom, pridružuje joj se Pocahontas, kći indijanskog poglavice. Iz plemena Manekenske face. Jasmin i Pocahontas tiho pjevuše i naizmjenice nosaju bebicu. Kako nije u redu da se nježne ženske ruke suviše umaraju, u pomoć im hitro stiže snažni John, pa nosi djetešce skupa sa kolijevkom.
Lijepo. I?
Što će njih troje raditi kad uspavaju malenog? Pretpostavljam da biste rado čuli, ali ne mogu vam reći. Ne znam. A ne usuđujem se pitati.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:40 - Dodaj komentar
(24) - Print
- #
srijeda, 12.10.2005.
KRADLJIVAC BICIKLA
Nije lako današnjoj djeci, preopterećena su. Zaključila sam jučer u muzičkoj školi. Moja se kći doimala poput miša iz crtića kraj golemog glasovira. Tužno je vidjeti, a kamoli slušati. Kad je stala drndati po tipkama, pobjegla sam na hodnik. A tamo se pojavio jedan švrćo, još manji, nosajući u naručju violinsku kutiju.
Soba za gudače, nažalost, nema zvučnu izolaciju.
Ubrzo je počeo koncert za hrđavu pilu, oprljenu mačku i nepodmazana vrata.
Roditelji koji upisuju klince na violinu stvarno nemaju srca. Strašno!
Zaboravila sam ponijeti vatu, a kuglice od papirnatih maramica nisu mi dobro sjele u uši. Sreća što je lijepo vrijeme, pa sam mogla izići na sunce. Tek što sam zakoračila na cestu, sitna djevojčica velikih, tužnih očiju dogurala je do vrata škole muški bicikl sa velikom crnom kutijom. Pomogla sam joj prenijeti violončelo preko praga.
Oslonjena na ogradu, zapalila sam cigaretu, tugujući u sebi nad sudbinom jadnih mališana, rođenih u ovim okrutnim vremenima.
Odjednom, niotkuda se stvorio oniži tip u zgužvanom odijelu i ispružio ruke da zgrabi guvernal bicikla.
"Halo! Što to radite?"
"Uzimam bicikl", reče lopov lakonski.
"E, neće ići", rekoh, pa zgrabim i ja.
"Pustite me na miru", obrecne se lopina.
"Pustite vi bicikl ili ću zvati policiju!"
"Znate što? Ja ću odvesti bicikl, a vi zovite policiju, može?"
Baš lukavo! Dok policija dođe, uzme podatke i pokrene postupak, neki novopečeni šminker vozit će novi bicikl kroz sela Beludžistana.
A kako će mala čelistica sjetnih očiju prenositi svoj glomazni instrument?
"Smjesta ostavi bicikl, inače..."
"Inače što?"
"Pazi, imam crni pojas", odlučno sam slagala.
"Haha, a ja sam Terminator!"
"Netko me zvao?", zapitao je mladić u bijeloj odori, proguravši impozantna ramena kroz prozor u prizemlju susjedne zgrade. Tamo su, naime, prostorije karate-kluba.
"A sad briši, da ti ne bih ja došao", nastavi trener.
Lopov se povuče korak nazad, otpljune, okrene se na peti i pretrči cestu, dobacujući kletve.
Odahnula sam. Ipak nije sve tako crno! Ima pravde i dobrote na svijetu, u srcima suosjećajnih ljudi, kao što sam, na primjer, ja. Da, mogla sam okrenuti glavu i praviti se da ništa ne vidim. Ali nisam. Imam razloga da se ponosim sobom!
"Bicikl je još tu", uzviknula je djevojčica s violončelom, "tata je trebao doći s posla, odvesti se kući na biciklu i doći autom po mene. Ma što je njemu? Pih!"
Slegnula sam ramenima, bez volje da išta objašnjavam.
A klinka se mrštila i nezadovoljno gunđala.
Čudim se.
Zašto ne bi malo prošetala, gurajući bicikl, po tako lijepom vremenu?
Eh, što su razmažena ta današnja djeca...
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 16:34 - Dodaj komentar
(12) - Print
- #
subota, 08.10.2005.
VRATA MOGU BITI OTVORENA ILI ZATVORENA
Prijatelji bi trebali stajati jedni uz druge, zar ne? Ja sam danas dva sata stajala uz frendicu Marki i pokušavala je odvojiti od svog kompjutora. Loše utječe na nju.
Niki, gejlezbo cura s kojom se sastaje preko mojeg ICQ-a, izgleda da se uživo viđa s drugom. Tko zna zašto? Možda jer je skoro upola mlađa od Marki i prilično zgodna ili neku ulogu igra i to što živi u mjestu, oko dvjestopedeset kilometara udaljenom od Zagreba, pa se ona i Marki uopće ne susreću, osim na netu?
Pored toga, mala baš mora svaki dan hodočastiti u školu, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Umjesto da dane i noći provodi ispred monitora, zaključana u sobi, čekajući da se Marki javi.
Zbog svega toga Marki je veoma uzrujana i nimalo sretna. Što mene jako žalosti. Jer, nisam je pozvala k sebi zato da bi se osjećala nesretno, dok lupa po mojem kompjutoru. Zapravo, uopće je nisam pozvala zbog kompjutora, nego zbog brave na vratima. Naime, moja je nježna ženska ruka jutros uspjela slomiti ključ u bravi. I bravu, prilikom izvlačenja slomljenog ključa.
A danas je praznik. Točno prije četnaest godina Sabor je proglasio nezavisnost. Ne misleći na sigurnosne probleme, koji mogu uslijediti. Kad se nekome baš na taj dan slomi brava na vratima, a majstori ne rade.
No, na sreću, tu je Markin tata, umirovljeni bravar. I čudesno strpljiva osoba. Te je, pukim čudom, uspio prenijeti dio znanja na svoje dijete.
Dijete Marki je, kao pravi prijatelj, smjesta dojurila na moj poziv. Bez alata. Bez tate. I bez imalo interesa za moju nevolju. Nego se isključivo fokusirala na svoju, uletjela u stan i zasjela ispred kompjutora.
A sad jadikuje, glasom punim očaja: "Ah, njezino je srce otvoreno svima!"
"Baš kao i moja ulazna vrata", dodajem u istom tonu.
"Naravno da su otvorena kad si uništila bravu, pa se ne daju zatvoriti. A mogu biti zatvorena ili otvorena, trećeg nema", obrecne se Marki i krene opet ukucavati Nikin broj.
"Bilo tko može mi ući u stan", nastavljam tužaljku.
"Oh da, zamisli! Strahovito zabrinjavajuće! S obzirom na neprocjenjive vrijednosti koje posjeduješ. Picasso na zidu! A ne!? To je tvoja svekrva u narodnoj nošnji, sorry, zabunila sam se..."
"Nisam mislila na lopove. Kaj ako dođe neki gnjavator? Na primjer - tvoja Anđelka?"
Na spomen tog imena, Marki me probode zvjerskim pogledom i prepili napola. Jer, Anđa je luda. Za Marki i općenito. Toliko da je neko vrijeme pratila ovu u stopu. I da sam na Markinom mjestu, ne bih tako bezbrižno sjedila kraj otvorenih vrata.
"Bez brige", procijedi Marki, "opet su je hospitalizirali. A vrata psihijatrije osigurana su trostrukom bravom. To nitko ne može razvaliti, čak ni ti, čak ni...Anđelka!!!" Zavapila je Marki, padajući sa stolca.
Zaista, na vratima sobe stajala je Anđa.
"Bok, cure", procvrkutala je umiljato, glasićem raspjevanim od titrave sreće, kao luđakinja koju su pustili iz ludnce, na slobodan vikend.
Marki mi dobaci pogled pun očekivanja. Onakav kakav sam ja uputila njoj, pokazujući slomljenu bravu, u nadi da će smjesta zasukati rukave. Sad se ona nada da ću rukave zasukati ja i iznijeti Anđu van. Da ne bi! Nisam luda da se zamjeram osobi kojoj na čelu piše 'schizophrenia paranoides'.
"Sjedni, Anđelka", rekoh najljubaznije, "jesi za kavicu?"
"Budem ti pomogla nositi šalice", procvili Marki i uputi se za mnom u kuhinju.
"Jesi normalna", napala me tamo, "kak si mogla dopustiti da ovak uleti?"
"Nisam je ja pozvala, došla je sama, kroz otvorena vrata!"
"Pa tak ti može bilo tko upasti u stan, kak se usudiš ostavit vrata samo tak, kog vraga nisi smislila nekaj???"
"A kaj? Vrata mogu biti otvorena ili zatvorena, trećeg nema, ne?"
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:46 - Dodaj komentar
(14) - Print
- #
utorak, 04.10.2005.
SIROTINJO, A ŠTO SADA?
"Siromaštvo je stanje duha," ispali moja frendica Marki, meditativno oslonjena o šank, "eto, ja sam nezaposlena i ne pada mi na pamet da se žalim. Za razliku od praznoglavih malograđana sa redovnim prihodima, koji sve spiskaju na nepotrebne stvari i onda zasjednu u birtiju, pa udre kukati kako im je teško. I svi puše, dakle, imaju za cigarete, a ne bi platili veće zdravstveno osiguranje. Nego ću ja pokrivati liječenje vaših pušačkih boleština!"
"Nećeš! Ne primaš plaću, nemaš otkud!"
"Svejedno! Statistički je dokazano da pušači i proždrljivci najviše opterećuju zdravstvo."
Hm, kad zapalim cigaretu i zrelo razmislim, moram se složiti s Marki. Ovisnosti i pretilost računaju se u bolesti. A sasvim logično zvuči i čak duboko vjerujem u točnost tvrdnje da bolesni više opterećuju zdravstvo nego zdravi..
Koji možda neki put dođu na sistematski i ako imaju sreće da ništa zarazno ne pokupe u ambulanti, više se tamo ne vraćaju, ni za živu glavu. Pa mi pada na pamet zanimljiva ideja. S jedne strane, ima smisla suzbijati negativne pojave putem financijskog pritiska. Udariti namete na bolest, starost, nemoć, sirotinju, golotinju i ostalu pornografiju.
Ali, treba ljudima pružiti i nadu, isticanjem svijetlih primjera.
Svakog korisnika zdravstvenog osiguranja, koji u proteklih deset godina nije ni jednom zatražio zdravstvenu uslugu, trebalo bi nagraditi javnim priznanjem, počasnom titulom doktora medicinskih znanosti, nastupom u talk-showu, kolumnom u Cosmopolitanu, primiti ga u Big Brother i objaviti mu zbirku poezije.
To je moj mali prijedlog, kojeg ovim putem ustupam Ministarstvu zdravstva, sasvim besplatno. I sasvim uzaludno, jer moja razmatranja nitko neće uzeti u obzir, ali bar se osjećam uzvišeno i plemenito dok razmišljam o općem dobru, bratstvu, jednakosti, slobodi i kako da iznerviram Marki?
"Znaš li da su uveli participaciju za svaku uputnicu, recept i susret s liječnikom, valjda i kad ga slučajno vidiš na cesti?"
"Boli me rit za to", odvrati Marki s produhovljenom ravnodušnošću, "ionak nemam posla s njima."
"Ali imaju drugi. Koji će uskoro svojim žalopojkama i naricanjima zaglušiti medije, a dotle će struja tiho poskupjeti za deset posto."
"Kaj??? Moj stari ima malu penziju, kak bumo plaćali režije?", zatuli Marki.
"Glavu gore, pristupi problemu filozofski - siromaštvo je stanje duha!"
"Da. I? Kaj da radim???"
"Upravo to! Zaposli se i radi. Eliminiraj negativne i sve ostale misli, postani praznoglava malograđanka sa redovnim prihodima. Koje ćeš spiskati na nepotrebne stvari i onda kukati kako ti je teško. Sve do slijedeće plaće."
"Ali, kaj će mi to? Ako baš hoću, mogu kukati i ovako!"
"Eto, vidiš! Uvijek se nađe neko rješenje."
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 00:49 - Dodaj komentar
(14) - Print
- #
|
|
|
