::LUCY FAIR::

petak, 15.07.2005.

IZGUBLJENI RAJ

"Da me hoćeš poljubiti poljupcem usta svojih! Jer je tvoja ljubav bolja od vina", prepisuje moja frendica Marki po pedeseti puta znamenite biblijske stihove, premda je uvjerena ateistkinja. Što ne znači da nije spremna pružiti svevišnjem šansu da je razuvjeri. Tako što će, na primjer, omekšati kameno srce Male Ćići, gejlezbo cure koja više ne želi ni znati za Marki, a kamoli je spoznavati na biblijski način.
Ali ova se svejedno nada rajskim užicima, te uporno šalje mailove ispunjene pjesničkim zanosima kralja Salamona.
I gle čuda!
Odjednom stiže poruka: "Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti. Da tko daje svo imanje doma svojega za tu ljubav, osramotio bi se."
Što se Marki tiče, ona za tu ljubav ne bi dala ni pet para, a kamoli imanje. Jer mail ne dolazi od Male Ćići, nego od bivše i prošlo svršene ljubavi, crkvene orguljašice Anđelke, za koju Marki više nimalo ne haje.
"Bože, ili si me krivo shvatio", obrati se Marki u sebi višoj instanci, "ili definitivno ne postojiš."
Teško je definitivno reći nešto o božjem postojanju ili nepostojanju, ali činjenica je da je Marki često nemoguće ispravno shvatiti.
Eto, umjesto da skine Anđelku s vrata jednostavnim riječima 'skini mi se s vrata, ganjam mlađu i ljepšu od tebe', Marki se upustila u teološku raspravu, predbacujući Anđelki njezinu gorljivu predanost tom logički nemogućem i nesavršeno zamišljenom savršenom biću. Što ovu nije nimalo pokolebalo u uvjerenju da bog ne samo da postoji, nego i želi da njih dvije opet budu zajedno.
U žaru borbe protiv praznovjerja, Marki nije primijetila da je prošlo jedanaest sati. Kad je napokon ušla u queer-bar usred kvarta u kojem živi Mala Ćići, više nije bilo nikoga, osim tete s partvišem u rukama i uzvikom 'fajrunt' na ustima. Brže-bolje umiješala se među publiku koja je stajala u redu za ponoćnu premijeru u kinu preko puta. Ali tamo nije našla Malu Ćići. Ni u obližnjem parkiću, niti u supermarketu otvorenom do sitnih sati. Naposlijetku, u očaju, uđe u crkvu. Ne znajući više što bi od jada, umoči desnicu u svetu vodicu, prekriži se i pomoli.
I tek što je rekla 'amen' osjeti blagi dodir na ramenu.
"Oh, bože, pa ti ipak postojiš", ozareno je pomislila prije nego se okrenula.
"Vidiš da ipak postoji", ushićenim glasom reče Anđelka.
"Da", potuljeno će Marki, "sad znam da postoji. I da me mrzi iz dna duše!"

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka