Izbrisala sam prošli post koji je bio napisan ka zadnji...
Danas,dana 26.ožujka,probudila sam se zbunjena.
Naime,sanjala sam jedan predivan san koji se nikad neće ostvariti.
Jednostavno znam da neće,jer ako za išta u životu mogu reći da je nemoguće,onda je to apsolutno nemoguće...
No,nije sad ni bitno.Sami san me je razveselio,opet unjeo radost u mene,bar donekle...Jer sam bila sretna,neopisivo sretna tih nekoliko sati provedenih u iluziji.
Onda,došla sam ovdje i zamislila se...
I razmišljam,pa ovo nisam ja.Uvijek sam bila borac,nakon svakog pada bi se dignula na noge još jača,nikada nisam dopustila sebi misliti da je svemu kraj...
I onda sam shvatila da nema smisla prestati pisati ovdje.
Prešla sam malo kroz arhivu bloga i sjetila se Morweninih riječi da je sve ovo dio nas.Ovdje će zauvijek ostati dio nas,ovdje sam našla mnoge prijatelje i puno toga lijepog vidila.Koliko lijepog,toliko i tužnog...
Ali sve je to dio života,sve je to dio nas...
Jednu stvar znam,tj jedan citat iz jedne predivne pjesme koja opisuje mene,i zauvijek ću pamtiti ova vremena:
"I'm just a kid and life is a nightmare..."
eto toliko o tome,a sad se vraćam u dobra stara vremena...
PoZz svima
***
Oči biserne rasute u tisuću nijansi nedodirljivog.