Rodila se zapečaćena poljubcem jedne malene kapi kiše,neke daleke tamne godine...Uvijala se na rukama sretnih roditelja,mala kao mrva,bijela kao snijeg,dok su joj oči boje smaragda navješćivale neku tajanstvenu sudbinu.
Iz godine u godinu rasla je poput ruže,njegovana i zaštićena.Živjela je u Raju zemaljskom,neki čudan osmijeh prekrivao joj lice,dok je smeđa valovita kosa prikrivala neki njezin strah i sramežljivost koje je bila prepuna.
Sva njezina osobnost presijavala se u očima jer je rijetko govorila...
Bila je smireno i tiho biće,povučena i sakrivena od okrutnog svijeta...
Rasla je kao i drugi i život joj se činio savršenim...
Jednog dana osjetila je što je zapravo ljubav.Možda ne prava ljubav,već samo kako je voljeti nekoga...No,uvijek je bila po strani od društva,viđena kao jedna mala mrvica,neprimjetna i neozbiljna...
Cijeli svoj život bila je dijete,dijete u duši.Nije se znala oduprijeti zlu i boli,samo je volila i nesebično davala ljubav svima.Nije shvaćala da je ne mogu svi prihvatiti.
Nikada nije imala puno prijatelja.Nisu je voljeli jer je bila takva,malena i osjećajna...Cijeli je život provela dajući ljubav koja joj nije mogla biti uzvraćena.Rodila se okupana kapljom kiše,i njena sudbina bila je takva.
Njeno društvo bile su ptice,svaki cvjetić kojeg je sa pažnjom uzgajala,svaka topla riječ koja ju je hranila,svaka suza koja ju je pratila...
No jednog dana nije više mogla...
Osjetila je neopisiv umor od svega,umor u duši.
Zabolilo je tisućiti put i više nije mogla skrivati.
Uvenula je tiho kao odbačena ruža,nebo se razbilo u tisuću boja,
njena duša rasula u tisuću šarenih zvjezdica,njeno tijelo umrlo je za tisuće snova dalekih.
Otišla je tamo gore,jer,nebo joj je bila granica...
