08.07.2007. 17:23
Staza...
Otvaram oči umorne,snene i gledam oko sebe...Gdje li sam opet zalutala...?
Gledam nebo crno kao gorki ugljen,
prekrila ga zvjezdana prašina...
Puše neki hladan noćni vjetar,
raznosi pokoji listić sa staze...
Podigla se srebrna magla,
nadvila nad prašnjavu usku stazu...
Sa strana vidim nekada je bilo cvijeće,
a sada samo uvenule latice leže na suhoj zemlji...
Gledam u daljinu,ali ničeg nema,ne vidim joj kraja,
ne znam da li da krenem na put u beskraj...
U meni se rađa nada,osjećaj beskrajne ljubavi,
vjerujem u naš ponovni susret i odlučujem krenuti...
Trčim stazom pustom,a kao da se ne pomičem s mjesta,
kao da njezin kraj ne postoji,ništa se ne mijenja...
No vjera je u meni kao vječni plamen,
ljubav u meni izgara za još jedan zagrljaj...
Osjećam kako mi srce tuče,bori se,
a kao da će iskočiti iz tijela...
U hladnoj noći meni je vruće,
kao da sve u meni izgara,umor me svladava...
I padam,padam u beskraj,padam u zaborav,
bojim se da je sudbina tako htjela,da ovdje bude moj kraj...
I u tom trenu,u padu,padam u zagrljaj,
padam u ruke nečeg,neznam ni sama čega...
Bojim se otvoriti oči,
drhtim ne znajući jesam li živa,ili...?
Osjećam topli zagrljaj,strujanje ljubavi,
budim se...
Budim se u Raju,ne u nebeskom,
već u raju njegovog zagrljaja...
Gledam ga bespomoćno i slomljeno,
bez riječi,bez glasa.
Samo vrele suze teku niz lice,
a on ih briše nježnim rukama...
Poželim živjeti vječno,
nikada ne umrijeti,živjeti u njegovom zagrljaju...
12 Komentara | Print | # | ^
