PutOkoSvijeta

Prekrasni pejzaž na ulaz u Baku


Groblje lokomotiva

Opet teške torbe na leđima. Sa mukom se probijamo u prepuni vagon metroa na stanici Marđianšvili. Misli su mi milijunima kilometara daleko, u sunčanoj pustinji Azerbejdžana. Napuštamo Tbilisi, treći i posljednji put. Ovdje sam se već počeo osjećati kao doma, a sad tako ravnodušno odlazim bez riječi, bez pozdrava i kao da skrivam da se više neću vratiti. U treptavom svjetlu metroa tražim pogled svojih drugova. Ima li u njihovim očima sjete ili sam to samo ja? Ponovno stari peron željezničke stanice. U skučenom dućanu kupujem robu, dajući posljednje Lare. Više mi neće trebati. Ulazimo u vagon. Ždrijebom odlučujemo tko će spavati izdvojeno, u kabini su 4 kreveta, nas je 5. Izdvojeni ležaj dopada Beru. Mi ostali sliježemo ramenima. Svaka kabina je jednako ledena jer ne radi grijanje. Suha večera je na redu. Grizem komad salame i koricu suha kruha. Psujem. Vozimo se već par sati i Doktor napominje da bi trebalo preuzeti posteljinu kod domaćina vagona. Zoran će. Dobri zoran uvijek sa istim optimizmom pokušava komunicirati sa tečnim engleskim sa svojim kalifornijskim naglaskom. Smeđe kose, svijetle puti u crvenoj modernoj jakni. Amerikanac od glave do pete. Idealna meta za korumpiranog , bezobraznog Arapina lisičjih očiju zaduženog za naš vagon. Arapin nišani i šiša ga na nulericu. Doktor se razbjesnio. „Koliko za posteljinu?!? 30 Dolara! Di je taj?“ – srdito skačući kao vjetar i započne žustru prepirku. Uz klopotanje vlaka iz hodnika se čuju riječi na nevještom ruskom i dalmatinske psovke. Ne da! Ne da, majku mu njegovu! Banda! Mafija! Pozdravili smo se sa posteljinom. Umjesto uzglavlja ja se uz pomoć torbe od fotoaparata pokušavam namjestiti. Lagano uljuljanim monotonim zvukovima vlaga opuštamo se. Nikad mi nije drago kad se svađamo, draži mi je dogovor. Ali „posteljinska mafija“, ljudi koji bespravno pokušavaju oderati putnike jedna su od prvih stvari koje nam se zgade u ovim vlakovima. Mrži su čak i od popišanog željezničkog zahoda. Arapinu đavo ipak ne da mira. Smislio je priču kako se posteljina zapravo mora unajmiti i to naravno po njegovoj cijeni. Pravdanje revizijom na vratima kupea prezentira u koaliciji sa svojim kolegom. Ne popuštaju. Izgleda da im je procjena pogrešna. Misli da nismo kadri biti gori od bezobraznih. Mike i Doktor previše su zgađeni čestim pokušajima prevare, skaču kao opruga, viču kao oluja, psuju na hrvatskom i na ruskom i na svim jezicima. Poluzatvorenih očiju promatram kavgu sa gornjeg ležaja. Kladim se sam sa sobom, tren na domaćine, tren na naše drugove. Ne želim se miješati. Otkad su me izgrizle stjenice iz željezničke deke, tu posteljinu ne želim ni vidjeti. Za njih dvojicu se ne brinem, oni su od onih snalažljivijih. Ljudi koji se uvijek dočekaju na noge. Ipak situacija polazi nizbrdo, izgleda da je Arapin neka tvrdoglava sorta. Prijeti. Ponavlja iste rečenice, nikako da ode. Nije valjda da to sve radi za sitnu lovu? Posumnjao sam da je shvatio osobno, prznica jedna, sada tjera mak na konac. To me je malo zaintrigiralo. Bezobrazluk ne podnosim. Tko on misli da je? Vojska? Doktor i Mike odustaju, Arapin ohrabren stoji na vratima i laje. Ne mogu više, skačem sa ležaja: „ Šta hoćeš?! Kakva crna posteljina, briga me!“, „Revizor, revizor.“ – viče on. Unosim mu se u lice i prosipam argumente iz sveg glasa, a on uzmiče i povlači vrata za sobom. Mir. Tišina. Uz klopotanje tračnica tonemo u san. Opet mislim na pijesak, na jezero, na grad na obali okupan suncem. Baku na kaspijskom jezeru naftni je centar Azerbejdžana. Stotine zapadnjaka koji tamo rade na večer se zabavljaju u prepunim barovima. Niske cijene, opuštena atmosfera, radovao sam se dobroj zabavi. U samu zoru budi me neizdrživa hladnoća. Led mi se uvukao u kosti, tresao sam se. Pogledao sam kroz prozor. Zora se igrala vodenim bojama. Skrivena pod okriljem mraka bojala je oblake, pustinju, nebo. Mekane sjene ruševnih zidova razdvajale su preljeve pješčanih nijansi. Ustajem u mraku spavaćih kola, drhteći vadeći aparat. Jedan od prozora u hodniku nije bio zaklhučan. Otvorio sam ga. Strujanje hladnog zraka zgrozilo me . Stisnuo sam zube i provukao objektiv kroz jedva malo odškrinuti prozor. Klik-klik. Ništa. Bilo je premračno za fotografiranje. Ostalo mi je samo gledati preljeve boja, zoru kakvu nisam vidio i željeti da ovaj trenutak traje. Surova hladnoća vraća me u stvarnost. Zatvaram prozor, pogledavam oko sebe. Njih četvorica, šćućureni, u tišini, hipnotizirano gledaju nebo kroz zamagljeno okno staroga, drvenoga vagona. Ubrzo je vagon živnuo. Putnici su navalili na WC. Poneki sneni kraj prozora trljaju oči. Arapin je iz velikog bojlera točio vrelu vodu u kuhao kave i čajeve. Ne znam gdje smo točno bili, ali znam da smo prokleto blizu Baku-u. Srce mi je raslo. Grad na obali, riva, more, sunce, galebovi. Misli sam na moju Makarsku. Dosta mi je više bilo i hladnoga Kavkaza i nadmorskih visina koje se mjere u kilometrima. Dan je bio izmišljen. Prostranstvo žućkasto-smeđeg pijeska orošeno čistim zrakama sunca pucalo je po horizontu. Malo zatim zašli smo među tisuće vagona-cisterni Az-petrola. Prošli kroz groblje lokomotiva i crpki koje su obješeno stajale iznad iscrpljenih bušotina. Prošli smo kroz predgrađe iz prošlosti. Konačno dolazimo na kolodvor. Izlazeći iz vagona podrugljivo sam se osmjehnuo Arapinu. On se također smiješio, ali na drugu stranu lica.

Imamo Baku


Na izlazu sa kolodvora policijska kontrola. Kao u zračnoj luci. Spuštali smo se dugim stepenicama ka glavnom trgu. Trg je odzvanjao ritmičnim azerbejdžanskim pjesmama iz isturenih zvučnika obližnjeg cd-šopa. Opet torba na leđima, treptavo svjetlo metroa, jurnjava podzemnim labirintima. U bivšem SSSR-u u svakom gradu iznad milion stanovnika država je gradila metro. To je bilo izvjesno osiguranje u slučaju nuklearnog udara. Čak i u najmanjim metroima pokretne stepenice silaze pod zemlju do dubine koja bez problema proguta deseterokatnicu. Na svim ulazima ugrađeni su pokretni poklopci. Klizna vrata koja bez problema metro pretvaraju u atomsko sklonište. Stanice u podzemlju ukrašene su raznim umjetničkim djelima, obično sa lokalnom etno, povijesnom ili revolucionarnom tematikom. Bogatstvo dekoracija varira od grada do grada. Najimpozantniji je naravno moskovski. U njemu možete vidjeti ogromna ulja na platnu., kamene reljefe, keramičke mozaike, brončane kipove u prirodnoj veličini itd. Bačvasto-križni svodovi okićeni su raskošnim kristalnim lusterima ogromnog promjera. Po izgledu stanice i tematici ukrašavanja može se iščitati i vrijeme građenja. Isto tako svaku stanicu, svakog metroa, čuvaju deseci policajaca 24 h. Metro koristi većina stanovništva. U prometnijim trenucima to postaje pravi grad. Izašli smo u centru Bakua. Već me hvatala nervoza. Nismo doručkovali, a bilo je vrijem ručka. Spas smo našli u Turskom restoranu. Obilje spize bilo je na raspolaganju. Doner, razna peciva, slatki kolači iz porodice Baklava. Smjestili smo se u kutu na katu zalijevajući hranu čajem. Otvaram laptop i uranjam u nedovršeni blog i tisuće neobrađenih fotografija. Valjalo je dobro zasukati rukave...



U potrazi za smještajem
Prvi zadatak svakog pravog taksiste je da vas krivo shvati. Kada su u službi obavezno zaborave sva imena ulica, trgova, restorana i svih važnijih zgrada. Nadaju se dugoj potrazi gradom koju naravno vi plaćate. Mi smo to uvidjeli već u Ukrajini pa smo bili prisiljeni razviti svoje principe poslovanja sa taxistima. Na ulici bi ponajprije saznali cijene od prolaznika, zatim bi tražili taxista koji pristaje na normalnu cijenu. Kod prvog njegovog „gubljenja“ odmah bi napuštali taxi. „Znaš li gdje je hotel Araz? Ne znaš?! Mi smo već dva sata u gradu, mi ćemo ti pokazati.“ Srećom uz nas je bio neizostavni „Lonely planet“. Hotel Araz bio je jeftin, sa osrednjim sobama i katastrofalnim sanitarnim uvjetima. Na cijelom katu nužnici su bili dva nikad oprana čučavca i zajednička sala za tuširanje. Na to smo već otupili jer smještaj odbiremo prema cijeni, ali smo se zato obradovali toploj vodi. Na nju nismo navikli, barem ne u svako doba dana. U sredini hodnika je salon sa foteljama i velikim televizorom. To je usput dnevni boravak Iranskoj obitelji koja živi u malenoj sobici na našem katu. Vjerojatno Kurdi. Oni su u zamjenu za smještaj obavljali logističke poslove na našem katu. Također su vodili malu čajnu kuhinju koja je za male novce uvijek služila vrući čaj sa dostavom u sobu. U salonu sa TV-om iz dana u dan obarali su se Guinisovi rekordi u sjedenju, ispijanju čaja i pušenju. Ovim putem apeliram na komisiju za Guinisovu knjigu neka se osbno uvjere i daju pripadajuću titulu neospornim šampionima te kategorije. Bravo Iran!

Bero nas napušta
Tu večer nisam spavao. Dok su Doktor i Zoran bili u dubokim snovima ja sam koristio rijetke trenutke mira i samoće za rad na računalu. U pet ujutro Bero upada u sobu. Došao se pozdraviti prije odlaska. Morao je napustiti našu družinu i otići na hitan poslovni sastanak u Zagreb. Tog je jutra imao let za Istanbul. Taxi je već čekao ispred hotela. Utrpavajući mu DVD sa zajedničkim fotografijama stisnuo sam mu ruku i ispratio ga do hodnika. Od sada nastavljamo u četvero.

Samashi – ponovni susret sa Kavkazom
Kratko sam odspavao. Bude me. Nakon samo dva sata sna bilo je vrijeme za polazak. Viču mi da ustanem. Uzvraćao sam rafalima bjesomučnih psovki i objeda. Trljajući oči skotrljali smo se u taxi. Pravac autobusni kolodvor. Još od nesretne Rusije pali mi se alarm kad mi prilazi policija. To nikad nije dobar znak. Uobičajena metoda iznuđivanja svodi se na pretres, privođenje, maltretiranje i zastrašivanje. Ovaj put vam ne dam ništa taman nas deportirali. „ Salam Alejkum! Govoriš po Ruski?“, reče policajac pružajući ruku. Nadir se zove. Pita šta ja Englez radim u Bakuu. Prilazi i njegov kolega. Razgovor je isključivo neformalan. Ne mogu da vjerujem. Objasnio sam im tko smo i odakle. Pomogli su nam sa voznim redom. Nadir nas pita znamo li tko je na slici preko cijelog zida na kolodvoru? „Predsjednik Alijev!“ – uzvikne Zoran. Tada nam počinje objašnjavati o dobroti sadašnjeg predsjednika i njegovog pokojnog oca kojega je naslijedio. Mislimo u sebi da su dobri ne bi bili na svim jumbo plakatima umjesto reklama. Pozdravljamo ljubazne policajce i odlazimo na maršrutku za Samahsi.



Noć nas je sustigla pred kraj puta negdje gore u brdima u blizini Kavkaza, satima daleko od Kaspijskog jezera. Dočekala nas je gluha večer u zaostalom gradiću Samashiju, nekad tisućljetnoj prijestolnici Azerbejdžana, potpuno uništenom u potresu. Monotoniju učmale seoske sredineprekida iskrcavanje četvorice stranaca u sintetičkim jaknama sa velikim torbama na leđima. Za mladog taxistu Aziza i njegove drugove to je ravno kontaktu sa vanzemaljcima. Trpa nas u svoju Ladu 1600 karavan i uzbuđeno se sjuri do karavan-seraja na magistrali. Kompleks je nudio smještaj, hranu i odmorište za vozače kamiona i putnike. Azerbejdžanski Macola. Odmah smo prozreli pretjeranu ljubaznost konobara. Htio nas je ošišati na nulericu. Otom potom. Mike ga bijesno gleda kako nam polako objašnjava što ima na meniju. Nemogavši izdržati od gladi ustao se i otšao u kuhinju. Za tren smo svi bili poredani oko prepunih lonaca. Razne juhe, gulaši, borš, kuhana teletina, svinjetina, ovčetina, krompiri, riža, kokoš, ražnjić na maču zvani šašljik... cijena prava sitnica. Nismo dozvolili da nas zakinu za sitnu lovu. Konobar je valjda mislio da zbrajamo loše kao i on. Doktor ga je sa osobitim zadovoljstvom brzo razuvjerio.



U hladnoj sobi su četiri ležaja. Otkinuo sam komad zavjese i s njim počeo mlatiti silan roj muha. Toalet, ako se može tako reći, smjestio se 30-ak metara od spavaonice, netom kraj kamionske gume na kojoj je spavalo nekoliko purica. Umivaonici su imali ogledala i zajedničke ručnike, bili su smješteni pod vedrim nebom. Mislim da ću umivanje ovaj put preskočiti. Jutro je došlo, kao i obično, prerano. Nisam imao volje za jutarnje psovke i osvete mojim buditeljima pa sam se zabrinut za vlastito zdravlje uhvatio za čelo. Temperatura – normalna. Zabrinuo sam se šta mi je, kad me prekinula buka – djevojka je klala puricu ispred stražnjih vrata kuhinje. „Dobro jutro i tebi!“ Brže u taksi! U letu smo popili kavu i krenuli na izlet. Na planini iznad Samahija smjestio se najbolji astrološki opservatorij u cijelom ex SSSR-u. Lada vuče uz brdo, krajolik podsjeća na reklame za Milka čokoladu. Uživali smo u planinskim pejzažima, pogled je pucao na cijeli azerski dio Kavkaza. Nakon cijelog jutra na zraku spustili smo se natrag na ručak kao čopor gladnih vukova. Poštanski kombi povezao nas je natrag u Baku.



Nogomet Hrvatska – Makedonija
Nakon povratka iz Šamahija u hotelu nas je uhvatilo dobro raspoloženje, odnekud se pojavilo nekoliko boca piva. Na vrata nam je zakucao naš novozelandski prijatelj. „Sjedi, uzmi pivo. Šta ima u tebe?“ Priča se razvila u dogovor. Idemo vani u jedan od irskih pubova, pogledati ćemo utakmicu Hrvatska – Makedonija. Bila je subotnja večer, svi su izlazili. Ugurali smo se na šank između Škota i Iraca, veliki plazma ekran vrtio je utakmicu. U poluvremenu su se usred lokala zasvirale gajde uz opću euforiju.



Qubustan
Ujutro opet rano ustajanje, plan je otići na izlet u Kubustan, nalazište pećinskih crteža iz kamenoga doba. Vozili smo se autoputem na zapad i uživali u pogledu na naftne platforme. Sat vremena vožnje, kratko razgledanje i glad. Vrijeme je za ručak. Nismo mogli odoliti pečenoj piletini sa ražnja po tajnom receptu kubustanskog pračovjeka. Jede se, naravno, rukama. Vraćali smo se drugim putem jer je naš taksist zalutao. Cesta je vodila kroz naftna polja. Tisuće pumpi pumpale su crno zlato u cjevovod. Da je samo Kubustanski pračovjek znao šta je ispod gogsi bi bili potpuno drugačiji crtić.





Ludi Trajekt
Već dva dana nestrplivo očekujemo poziv na mobitel. Poziv sa blagajne u trajektnoj luci.
Trajekt je polazio u neodređeno vrijeme. Vjerojatno su se prilagođavali smjenama policije na graničnim prelazima čekajući podkupljene službenike. Jedino što smo znali je da polazi svakih 7 do 10 dana. Za kartu do Aktaua u Kazahstanu, valja podmititi samog kapetana, cijena 300$. Ostatak smo večeri i sljedeće jutro proveli u iščekivanju. Telefon je zazvonio u 14 h. Pokret! Pozdravili smo se sa Grahamom, Novozelanđaninom kojeg neprestano srećemo od Tibilisija.

Mike je naš ministar za nejasna pitanja pa je posao oko podmićivanja kapetana zapao njega. Polazak trajekta čekao sam satima sjedeći na drvenoj klupici ispred kontejnera – samoposluge. Zabavljao sam se hraniti mačke i kokoši komadićima kruha.
Već nas je dobrano uhvatila noć kad smo uspjeli proći graničnu kontrolu i ukrcati se na trajekt. Bila je to pozamašna brodusina sa svojih stotinjak metara, imenom MERKURI II. Doktor i ja odmah smo otišli na najgornju palubu i slikali noćne panorame Bakua. Večeras konačno krećemo na sjever, u hladni Kazahstan. Ni snijeg me ne bi previše iznenadio. Zahvaljujući dolar-intervenciji dobili smo spavaću kabinu u kojoj smo trebali provesti sljedećih 30 sati do stotinama kilometara udaljenog Aktaua.

Kraj iscrpjujućeg dana odlučili smo dočekati u toplini brodskog restorana uz vrući Piti – nacionalnu juhu Azera, obavezno služenu u vrelom zemljanom lončiću. Druženje sa ostalim putnicima obećavalo je sjedenje do jutra, a lagano ljuljanje broda smirivalo nas je kao majka dijete kad ga nina u naručju. Krigla ledenog Efesa razvezala je jezike...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.