ponedjeljak, 26.11.2007.
9. Armenija – mala zemlja sa velikom poviješću
Mlađin cimer Jura u kupeu sa voćem Karajok
Mt. Aragat – najveći vrh u Armeniji
Mt. Ararat – najveći vrh u Turskoj
Rode nastanjene u nizu
Tako prolaskom između dvije grdosije ulazimo u Jerevan. Industrijski dimnjaci u dim su zavijali sirotinjske kućerke. Zahrđale cijevi plinskih instalacija stršile su na sve strane. Usput su služile kao nosači za dotrajale telefonske i električne žice. Jerevan, glavni grad Armenije, osnovan je prije 2800 g. te spada u najstarije gradove na svijetu. Nažalost, grad je 1930. g. u potpunosti uništen. Zgrade obnovljene rozo-smeđim vulkanskim kamenom postale su zaštitni znak armenske arhitekture. Grad veličine Zagreba, kao i ostali glavni gradovi republika bivšeg SSSR-a, ima pristojan metro. Centar grada davao je suprotnu sliku zastrašujućeg predgrađa. Na sve strane su, kao i kod nas, izvirali moderni cafe barovi. Još jedna činjenica povezuje Armeniju sa Hrvatskom, a to je ogromna emigracija. Niz događaja potakao je veliko iseljavanje stanovništva. Zemlja je pogođena velikim potresom 1988, potom dolazi do raspada Sovjetskog saveza i rata sa Azerbejdžanom. Rat koji još traje, jer je Armenija okupirala Azerbejdžansku pokrajinu Nagorno-Karabah, uvjetovao je zatvaranje granice i sa susjednom Turskom. Sve skupa dovodi do velike ekonomske krize te početkom 90-ih Armeniju napušta oko 3.5 miliona ljudi. Trenutno u SAD-u i zapadnoj Europi živi dvostruko više Armenaca nego u samoj Armeniji.
Prvi kontakt sa lokalnim stanovništvom ostvarujemo u turističkoj zajednici. Ovaj put na sreću zaobilazimo taksiste, policiju, iznajmljivače i ostale prevarante. Ljubazni djelatnici odlično organizirane turističke zajednice bili su od velike pomoći. Uz korištenje interneta, literature, karata, na naš zahtjev isprintali su nam kulturni program, popis smještaja, autobusne relacije, itd. Pomislih kako bi i „Lijepoj našoj“ dobro došlo da turisti prvi kontakt ostvare sa turističkom zajednicom (pri ulasku u državu, županiju, grad, mjesto). Smještaj pokušavamo naći u centru. Razgledavamo više stanova u kojima žive vlasnici. Prema izgledu stanova može se primijetiti da su stanari kotirali u višim slojevima komunističkog društva. Zbog niže cijene smještamo se izvan centra, u blizini željezničkog kolodvora. U apartmanu s pogledom na Ararat na raspolaganju nam je i šank. Ubrzo počinje zabava. Dalmatinske pjesme i armenski konjak. Piće na kojeg su Armenci posebno ponosni. Konjak pod nazivom Ararat preferirao je i sam Winston Churchill. Nastavak zabave u gradu nije dugo trajao. Konzervativno društvo, bez obzira na brojne noćne klubove, nije odobravalo kasna druženja.
Centar Jerevana
Šank je naš
Voditelji gradilišta
Echmiadzin – mjesto osnivanja najstarije kršćanske crkve
Nije nam se bilo teško odlučiti za prvi izlet u Armeniji. Kako su Armenci najstarija kršćanska nacija na svijetu posjetili smo mjesto osnivanja Armenske Apostolske Crkve. Grad Echmiadzin, središte armenske apostolske crkve, smješten je 20 km zapadno od Jerevana. Od 180 do 340 g. bio je glavni grad. U Armenska crkva je osnovana 301 godine, a razvijala se odvojeno od rimokatoličke i pravoslavne. Samostan je osnovan u VI. Stoljeću, od X. Stoljeća sastoji se od sveučilišnog komleksa i samostana opasanog 10-metarskim zidinama. U središtu se nalazi katedrala koja datira iz VII. Stoljeća i u kojoj je relikt – ruka sv. Gregorija Prosvjetitelja, osnivača Armenske crkve.
Jezero Sevan
Odjavljujemo smještaj, tražimo taxi i pravac jugoistok. Plan su termalni izvori u mjestu Jermuk. Zbog udaljenosti predomišljamo se odabirući najveće armensko jezero Sevan. Tmuran dan začinjen smicalicama taksista nije mnogo obećavao. Nakon 70 km stižemo do jezera, njihovog razvikanog ljetovališta. Puste obale u otužno jesensko popodne nisu izgledale privlačno. Tražeći smještaj upoznajemo se sa situacijom. Doznajemo da u najvećem gradu na jezeru nema ni grijanja.
Na brzaka dolazimo do konsenzusa. Istim taksijem vraćamo se u Jerevan. Ovaj put smještaj uzimamo u starom aristokratskom stanu u centru. Sobu dijelimo sa simpatičnim Britancem koji neumorno putuje cijeli život. Sijedom, veselom putniku ovo je šesto putovanje. Svako putovanje traje nekoliko godina. Između putovanja u Engleskoj se zadržava onoliko koliko mu je dovoljno da zaradi za sljedeću ekspediciju. Između sebe dobacujemo: „Ovaj je lud sto na sto!“, „Kako može sam putovati?“, „Koji mu je cilj?“. U trenutku smo počeli likovati. Sa odmakom gledam na našu reakciju, što bi netko tko uopće ne putuje pomislio o nama? Koji je naš cilj? Prisjećam se Malnarove potrage za Staklenim gradom. Ima li, uopće, razlike između putovanja i cilja?
Ararat – Khor Virap
Vrijeme nas ni danas nije poslužilo. Uz oblake i pokoju kap kiše obilazimo samostan Khor Virap, inače najbližu točku u Armeniji prema planini Ararat. Za Armence samostan predstavlja najsvetije mjesto u zemlji. Razlog je tome i što je u grobnici ispod crkve dvanaest godina bio zatočen sam sv. Gregorije Prosvjetitelj, osnivač crkve. Još je prisutna ceremonija prinošenja žrtve. Jedina razlika je u tome što među žrtvama dominiraju kokoši. Ponekad se zalomi koji janjčić, a rjeđe govedo. Prinoseći žrtvu samostan često obilaze novovjenčani parovi i mnogobrojni svatovi. Prije našeg dolaska glavom je platio nedužni pivac, na žrtveniku je ostala odrubljena glava. Ostatak je završio na tanjuru ekipe koja je obnavljala tvrđavu.
Svetište Khor Virap
Vjenčanje Khor Virap
Glava žrtvovanog pivca
Prije povratka u Jerevan svraćamo do mjesta Ararat. U potrazi za hranom, uz cestu, nailazimo na zalogajnicu ispred koje visi riječna riba. Zaustavljamo se i dogovaramo pečenu ribu za ručak. Ogromnog pečenog Trota dobili smo za 80 Kn. Trljamo ruke nakon dobre pogodbe. Trota kapitalca vješti kuhar je u kratkom vremenu zavrtio na roštilju. Poslužena riba začinjena sa dosta kapule i zelenila mamila je vodu na usta. Nakon prvih zalogaja lica su se razvlačila u čudnovate oblike. Ljigavi osjećaj riječne ribe i intenzivan okus kemijske industrije okretali su mi želudac naopačke. Ni glad, ni začini, ni ambijent, nisu pomogli da se riba dokrajči. Ostavljajući ribetinu prelazimo na prokušani kebab.
Milan ima Trota kapitalca
Napuštamo Yerevan
Povratak u Gruziju – Tbilisi
Tbilisi, ista kuća i ozbiljnija baba. Ulazeći u kuću baba je rekla iščitavajući Gruzijsko – Engleski rječnik: „Jour djuti iz jour dept“. Prije odlaska za Jerevan nismo platili traženi iznos za pranje robe. Ona je inzistirala na naplati 6 mašina robe. Usput rečeno, robu je oprala na ruke bez deterdženta i usmradila. Vidjeli smo da sa njom nema više pregovora. Iscrpljeni prihvaćamo staru cijenu i ostajemo. Nakon odmora, uz žestoku raspravu, gotovo kavgu, o životnim ideologijama odlazimo u tradicionalni gruzijski restoran. Opijajući ambijent, crno vino i izvorno Gruzijsko jelo dodatno obogaćuje nastup vatrenih folkloraša.
Večera uz folklor i vino.
Gruzijska nošnja
Rastanak sa babom
Čajanka na pijaci
Telavi – Gruzija
Planinski zrak i votka nam udaraju u glavu. Na uzvišenom platou sa kojeg se vidi Kavkaz započela je muzika i ples. I ovdje nas dočekuju svatovi. Nakon kratkog odmora u stanu idemo do centra. Na putu u lokalnu gostionu, za ne falit, susrećemo još jedne svatove. U maloj gostionici svega četiri gosta, tri stola, dvije domaćice. Mala prostorija zračila je gruzijskom gostoljubivošću. Ubrzo spajamo stolove sa srčanim Telavcima i praznimo kuhinju i konobu. Svaka rečenica završava rafalom zdravica i ispijanjem vina iz rogova. Na kraju večere, u sitne sate, zovemo račun. Ali ne! Naši telavijski drugovi ponovno potvrđuju tradiciju gruzijske gostoljubivosti i neće ni da čuju o našim parama. Hvala Gruzijci, još jednom, za sve!
Pitam se gdje je naš dobri, stari Mediteran kakav je znao biti?
Kavkaz nepremostivi
Gruzijski svatovi
Gostoljubivost u Telaviju
Šetnjom središtem Telavija susrećemo dvije Amerikanke. Začuđeno ih promatramo dok nam oduševljeno govore da su došle volontirati u ovu zabit. U boci Koka-Kole koju su nosili primjećujemo domaće crno vino kupljeno u obližnjoj trgovini. Pokreće se priča o vinu. Dolazimo do broja njihove prijateljice koja radi u marketingu famozne nove vinarije, Badagoni. Sutra se rano budimo i odlazimo u vinariju. Udaljena 20 km od Telavija, smještena na ravnici uz glavnu cestu, vinarija je izgrađena u modernom Talijanskom stilu.
Vinarija Badagoni
Iskusne vinopije na djelu
Točka na i
Moram priznati Armenija je od početka zvučala zanimljivo. Kroz ovih par redova teško mi je prenijeti vam duboke dojmove koje je ostavio Jerevan. To je sredina sa svojim ogromnim, jasnim i izraženim razlikama od Gruzije i ostalih svojih susjeda. Armenci su mentalitetom puno bliže zadrtim Arapima nego dobroćudnim žiteljima Kavkaza, a takav im je i izgled. Neću vam prešutjeti da sam odmah primijetio garave, markantne, prelijepe Armenke koje su nakon Gruzijki bile praznik za oči. Nasuprot našem mišljenju da ljudi tu hodaju u mudantama, na ulici je modna pista. Najprestižnije svjetske modne marke blješte sa prolaznika. To su bogatstva u cipelama, jaknama, hlačama i torbicama. Nerijetka odjela na mladim poslovnim ljudima bolje da i ne spominjem. Milano i Pariz ne bi se postidjeli Armenaca. Sve to oni kupuju u mnogobrojnim buticima nadasve poznatih zapadnih imena, birajte koje god hoćete, tu je u Jerevanu, u ornamentiranim palačama od kamena, stakla i inoksa. Nasuprot svom izgledu Armenke su nas deprimirale svojim konzervativizmom, netolerantnošću, manjkom svake želje za komunikacijom. Noćna zabava nepoznat je pojam. Život se odvija strogo prema mjerilima Armenske crkve, svaki drugi motiv, želja, da ne kažem pobuda, dolaze od samog đavla. Uvjerili smo se na vlastitoj koži. Nakon što je jedan od nas upoznajući djevojke ispred sveučilišta jednoj od njih poljubio ruku glumeći manire kakvog dubrovačkog gospara, primijetili smo okupljanje uznemirene gomile sablažnjenih prolaznika i morali smo se smjesta dati u bijeg. Fijuuuu, to je bilo blizu. Osvrnuli smo se tek nakon tri bloka. Drugom prilikom drugi je naš suputnik, u šali rekao našoj stanodavki, udatoj, bogatoj i modernoj ženi sa dva sina naših godina, kako izlazi vani u lov i da se namjerava zabaviti sa armenskim djevojkama. Ona se, sirota, za malo nije udavila od smijeha i kroz suze ga je tražila da joj to još jednom ponovi jer ne vjeruje rođenim ušima. Ne treba vam veće obeshrabrenje od toga. Neki od nas još vjeruju da se u Armeniji ljudi razmnožavaju diobom stanica. Ako nije tako ja im se najiskrenije ispričavam, a ako pak jest, oni se mogu meni izvinuti na moj mejl mladen.kovacevic.ma@gmail.com . Tako vam stvari stoje ali ne u Armeniji nego samo u centru Jerevana, a izvan te oaze ljudi su i dalje jednako tradicionalni međutim, mnogo siromašniji. Život se svodi na mukotrpno preživljavanje od poljoprivrede i stočarstva. Armenska visoravan obiluje plodnom zemljom ali se nalazi na oko 2000 m nadmorske visine. Cjelokupna društvena slika vratila se tako malo u rikvec u moralnom smislu pretpostavljam radi dugotrajnog rata sa Azerbejdžanom koji oni doduše medijski više ne prate ali se puca i dandanas. Armenci, iako osloboditelji nekada svoga teritorija i pobjednici u tom ratu trpe radi napetosti i antagonizma. Nismo bili u poziciji da se o tome previše raspitujemo, a meni je od svega toga bila muka, morali smo već za pet dana biti preko u „neprijateljskom“ Azerbejdžanu a ja nisam bio siguran koliko će Azeri imati sluha kada vide da smo bili i u Armeniji. (Kasnije se pokazalo da su dobroćudni i blagi, naviknuti na zapadne ljude kojih mngo i radi u Bakiju, gradu naftnih zelembaća, na obali Kaspijskoga jezera). Naš boravak u Armeniji došao je kraju i ja sam se još jednom ljutio na oblake jer ne mogu fotografirati. Pošli smo na vlak via Tbilisi. Opet poznata kabina spavaćih kola, potom gruzija, lude noći, radna jutra, i poslijepodneva u vožnji. Tvornica vina Badagoni vratila je raspoloženje i volju i ja sam se veselio skorom Azerbejdžanu kojeg sam zamišljao kao suncem okupanu pustinju na obali, ali o tome više drugi put.
Objavljeno u 14:52 Komentari (13) • Isprintaj • #
četvrtak, 15.11.2007.
8. Preko Trabzona do Gruzije
Turska – Trabzon
Trabzon -Turska
Mike pomaže spremiti doručak
Cijena goriva u Turskoj oko 15 Kn
Trabzon-pokretna ribarnica
Pozitivno iznenađenje uslijedilo je na prvom semaforu. Auta se zaustavljaju na crveno i to na krajnjem istoku zemlje. Pomislih, već su sto godina ispred zemalja istočnog bloka, uključujući Bugarsku i Rumunjsku. Ulice su okićene milijunima jeftinih reklama, na svakom stupiću visila je zastavica. Sve zajedno zaokruženo mirisom svježe navješenog kebaba mamilo nam je osmjehe zadovoljstva. Azija nas je prijateljski prigrlila. Uputili smo se prema rivi. Zoran predvodeći skupinu u trenutku prolaska pokraj lijepo uređene terase dobacuje: „Idemo na kavu?!“ Bez pogovora sjedamo za stol. Nakon nekog vremena dolazi nasmiješeni Turčin. Predstavio se kao brat mladoženje koji se danas ženi. Mi smo zapravo uletjeli u svatove. Pokušavamo se izvući ali jednostavno ne uspijevamo odbiti poziv na zakusku. Izgleda da se radi o modernom paru. Mlađe društvo okupilo se na popodnevnoj zakusci, dok će vjenčanje biti navečer u krugu obitelji. Nakon kraćeg razmišljanja prisjetih se kako im se odužiti. Zoranova majica Hrvatske nogometne reprezentacije! Majicu darujemo mladencima i želimo im mnogo sreće i djece. Potom vesela mlada nekoliko puta ponavlja da ne želi mnogo djece već želi uživati. Uz naše čuđenje nitko od prisutnih je nije krivo ni pogledao. Ubrzo stiže odgovor na naš poklon. Dobivamo dres Trabzon Sporta. Ostavljamo još jedne svatove za nama i obilazimo rivu. Na mjestu nekadašnjeg smetlišta sada je kip sultana. Na žalost dug je put pred nama te ubrzo napuštamo pripitomljeni Trabzon.
Za svatove spremni
Razmjena dresova
Batumi - Gruzija
Vožnja busom do Batumija u Gruziji trajala je oko 6 sati. Na relaciji od 200 Km vjerojatno smo obišli sva jebena sela. Nije puno pomogao ni autoput koji je gazio prekrasne plaže. Neuglednu granicu između Turske i Gruzije prešli smo pješice. Vojnici sa puškama dovoljno su govorili o kakvoj se granici radi. U Batumi dolazimo u noći. Osjećaj tame povećavale su mračne ulice bez rasvjete. Vozač busa nas na sve moguće načine uvjerava da ne idemo na kolodvor. Izlazimo u centru. Prvi dodir sa Gruzijom, a mi poplašeni ka miševi. Razrovane ulice bez rasvjeta, mnogobrojna policijska auta sa rotacijom. Uz sve navedeno nemamo ni dogovoren smještaj. Ništa nije mirisalo na dobro. Srećom momak kojeg smo pitali za hotel odvodi nas u pansion u susjedstvu. Isprva su nam za visoku cijenu nudili dvije smrdljive šupe. Na kraju dobivamo dva studija na katu za 50 dolara. Večer smo okončali u obližnjoj gostionici uživajući u gruzijskim specijalitetima. Redali su se Hađapuriji, Khengali, Cvadi, crno vino - Saperavi te pivo Kilikia.
Domaća spiza u Batumiju
Prije noćnog vlaka za Tbilisi dan smo proveli osluškujući život Batumija. Započinjemo šetajući lijepo uređenom plažom. Zelenila je bilo posvuda, na plažu se nastavljala ribarska lučica, drugim krajem rive prijeteći su se isticale čelične grdosije, tankeri, dizalice, vlakovi. Odmakom od rive dolazimo do autobusnog kolodvora i tržnice. Nakon viđenih prizora bilo nam je jasna reakcija vozača autobusa. Glavno križanje je okupljalo kotrljajuće karampane iz pet pravaca. Nije se znalo tko pije, a tko plaća. Sirene su sigurno nadglasavale i najveći ciganski puhački orkestar. Svi su imali prednost, a nitko nije prolazio. Kamiondžije su se penjale na kamione prijeteći vičući uz komične gestikulacije. Sve završava bez incidenta. Kolodvor je mjesto gdje se trguje svim jestivim i nejestivim. Autobusi su tovarili sijeno, kapulu, krumpire. Sve zajedno više je sličilo na ozbiljni cirkus, nego na autobusni kolodvor. Odlazimo na novoizgrađeni željeznički kolodvor. Krave iz obližnjeg naselja vrtjele su se oko perona. Karte za noćni vlak do Tbilisija platili smo 55 Kn. U oko nam upada građevina u obliku tvrđave preko puta. Elegantni, vulkanskim kamenom uzidani zidovi skrivali su otmjeni restoran. Još jedna interesantna činjenica je što idemo u siromašnije zemlje to susrećemo elitnija ugostiteljska zdanja. Prilikom otvaranja ovog prisustvovao je i sam predsjednik Sakašvili.
Jedrenjak na suhome
Dvojnik u moru
Autobusni kolodvor Batumi
Odlazni peroni
Gradski prijevoz
Međugradski prijevoz
Restoran - dvorac
Tbilisi
U predgarđu Tbilisija budi nas domaćin vagona. Isti domaćin koji nam je želi naplatiti posteljinu na polasku iz Batumija. Nakon insistiranja na računu postelja je bila gratis. Smrad u vlaku širio mi je nosnice. Vonj vlaka je u skladu sa slikom. Prizori iz predgrađa izazivali su zgražanje prema bivšim diktatorima i sažalijevanje prema običnim ljudima. Ruševne prizemnice više su sličile na zemljanice nego na kuće iz 21 st. Sve što ih je vezalo sa ostatkom svijeta su blatnjavi zemljani puteljci. Ježio sam se zajedno sa njihovim krovovima od zahrđalog lima. Dolaskom u centar dočekuje nas obrnuta slika predgrađa. Centar je blještao. Velika kamena zdanja, sazidana na grbači običnih ljudi, podsjećaju na bolesne umove koji su patili za veličinom. Zajedno sa torbama idemo do Azerbejdžanske ambasade. Pri ulasku u zgradu mimoilazimo se sa tri bajkera. Slučajno se okrećem za njima. Jednom na jaketi piše „NA KRILIMA VETRA“. Dobacim nešto na hrvatskom. To su bili motoristi iz Beograda. Nabrzaka se upoznajemo, razmjenjujemo doživljaje i dogovaramo izlazak. Popodne provodimo u glavnoj ulici Rustavelli. U podrumskoj gostilnici ponavlja se situacija iz Batumija. Svi dolaze za stol i velikodušno nas časte.
Prilagođavamo se Azijskom okruženju
Tbilisi – grad svjetla
Punih želudaca dolazimo do kućice u kojoj imamo dogovoren smještaj. Na ulazu nas čeka simpatična 80-godišnjakinja. Mike ulijeće sa pričom „Mi te volimo! Mi smo najbolji gosti! Mi Hrvati!“ Baba se dobro držala. Nakon desetak minuta spustila nam je cijenu sa 25 na 16 Lari po osobi tj 10 $. Smjestila nas je u veliki dnevni boravak, zajedno sa Kinezom Kenijem. Dok smo se upoznavali sa cimerom, koji sam tumara po središnjoj Aziji već tri mjeseca, stara je zadovoljno razvlačila trosjed i dvosjed. Imala je stroga pravila ponašanja: nema postolama u kuću, tuširanje samo ujutro, jedan bojler za nas 5, u boravku smiju biti upaljene samo dvije žarulje, nema sjedenja na krevetu, roba mora biti obješena, itd. Morali smo kršiti pravilo sa žaruljama. Nismo vidjeli slova na papiru. Sa svojih 193 cm uspeo sam se na stolicu jedva zavivši nekoliko žarulja. Gazdaricu samo što srce nije izdalo kada je ušla. Nakon našeg izlaska ona bi tko zna kojom tehnologijom izvila žarulje.
Drugovi iz Beograda
WC – Internet kafe
Domaća spiza
Ples ispred filharmonije
Avanturisti na okupu
Gori – Staljinov rodni grad
Metro 4 stanice, maršrutka 80 km, marš 4 km i stižemo u gradu Gori. Grad broji oko 60000 stanovnika. Rodni grad zloglasnog Jozefa Džugašvilija – Staljina. Mislim da je Gori jedini grad na svijetu koji je na glavnom trgu ostavio Staljinov kip. Ne znam da li iz ponosa ili zbog turističke atrakcije. Možda računaju ako se u Kumrovcu vrti dobra lova, zašto se ne bi vrtjela i u Goriju. Zloglasnog diktatora koji je prema povjesničarima odgovoran za smrt više od 60 milijuna ljudi veliča veliki broj Gruzijaca. Unatoč što je sama Gruzija bila pod represijom za vrijeme njegove vlasti to je jedina zemlja u bivšem SSSR-koja je zadržala brkine spomenike. Nedaleko od centra smješten je Staljinov mauzolej, uz kućicu u kojoj se rodio. Začudo, u odnosu na kult ličnosti koji je stvarao, mauzolej je bio mali. Na samom ulazu Mike ga hvata za muda govoreći: „ Ja i Tito smo jedini koji su ga držali za jaja.“ Poslije razgledavanja mauzoleja vraćamo se u realnost. Odlazimo na gradsku tržnicu. Simpatične bakice zlatnih zubi darivale su nas raznim namirnicama. Izgubili smo apetit nakon dolaska do mesnice. Svježe meso bojom je bacalo na sušenu kaštradinu. Gladni psi lutalice neumorno su trčkarali tražeći ostatke kostiju. Ostacima krvi po zidovima gostile su se neumorne brekulje. Bez oklijevanja nalazimo izlaz koji vodi u autobusnu čekaonicu. Zbogom Gori! Zbogom Staljine!
Česta slika na gruzijskim ulicama
Ispred Staljinove rodne kuće
Mike – drugi Hrvat koji je Staljina držao za muda
Gladni psi u mesnici
Telavi – vino pod nogama
Ah to vino. Tko bi ga mogao zaobići. Prema legendama stanovnici najpoznatije gruzijske vinske regije pričaju da proizvodnja vina potječe iz Gruzije. Tu se vino pravilo u glinenim amforama ukopanim u zemlju. Vino u zemlji imalo bi stalnu temperaturu tokom cijele godine. Nažalost stari običaj pravljenja i čuvanja vina zamire. Jedini koji se tome raduje je naš domaćin. A zašto kada je on očuvao tradiciju staru stoljećima? Pa jednostavno da bi mogao guliti turiste kao što smo mi. Stari je pomislio evo Amerikanaca sa punim takujinima. Očekujući veliku napojnicu za mezu i vino nije želio reći cijenu. Ostavili smo mu pristojnu svotu. Nezadovoljan, nevoljko je pružio ruku pri odlasku. Na to sam ga upitao gdje mu je Gruzijsko srce?! Nažalost novac melje sve pred sobom. Melje bolje nego stoj koji je bušio tunel pod La Mancheom. Na kraju je i ovog, nekada dobrog i neiskvarenog starca, samlio.
Vino pod nogama
Vino iz ukopane amfore
Slastica od oraha I mošta
Ovakvih nema ni na Braču
Tbilisi – 2.11. prosvjedi protiv Sakašvilija
Kako se mijenja vlast u Gruziji? Prosvjedima! Revolucijom! Prema priči građana Tbilisija prosvjedi su nepredvidljivi. Nakon pustih konzultiranja sa starima i mladima ostajemo u dvojbi. Da li prije prosvjeda napustiti grad? Hrabro, željni uzbuđenja ostajemo. Desetak tisuća građana okupilo se prosvjedujući protiv predsjednika Sakašvilija? Predsjednik koji je izabran putem demokratskih izbora došao je na „tapet“. Jedni spominju korupciju, drugi socijalnu nepravdu, treći obitelj. Ma tko bih ih znao. Sve što znam je ono što vidjeh posljednjih nekoliko dana. Prošlu večer na dnevniku prikazuje se suluda situacija. Mjesto događaja je područje razgraničenja između Gruzije i Južne Osetije (područje koje nastoje odcijepiti proruski separatisti). Nakon incidenta sam predsjednik kao izlazi na teren, kao napraviti uviđaj. Cijelo vrijeme reportaže popraćeno je mahanjem proruskog plaćenika Kalašnjikovim ispred glave predsjednika Sakašvilija. Pomislih cili Transkavkaz je luda kuća. Proruski separatisti u Gruziji drže dvije pokrajine. Abhziju i Južnu Osetiju. Armenci su Azerbajdžanu okupirali pokrajinu Nagorno-Karabah. Turci nisu u dobrim odnosima sa Armencima nad kojima su napravljni veliki pokolji. Dalje imamo tri države, tri vjere. Pravoslavna, Armenska i Muslimanska. Ma dok nisam počeo izvoditi kombinatoriku sa Irancima i Amerikancima dragi naši čitatelji lagano kidam na istok!
Mlađin Zaključak
Eto mili naši čitatelji osmoga posta našega bloga, Ivica vam je sve ispričao kako je bilo. Mene je srićon ili nesrićon, kako oćete, dopalo napisat samo ovi okrajak. Ja san prvi pročita ovi njegov postulat i radova san se ka dite i pljeska san rukama jerbo je on naš novi Miroslav Gustav Šenoa. Zavolio je i on pripovidit i pisat i na tome mu fala jer je puno rasteretio i mene koji fotografiran i bakćen se sa Fotošopon. Pravo da van kažen ima se šta i ispričat ali mora čovik ukratko jer, ne može se spavat u vlaku, ist u MekGovnaldsa, pregledati znamenitosti i onda silom napisani tekst i uslikane slike na jedvite jade obraditi i uploudirati na internet koji ne znaš ni di je. Ipak radujem se gledati kako se naš blog razvija. Počeli smo pod Doktorovom čizmon i batinon. Zoran i ja glumili smo njemu za dišpet veliku samoinicijativnost i svijest o važnosti pripovjedanja. Prvi tekst ugledao je svjetlo dana u Kijevskom studentskom domu. Ja sam, a kao i ostali, gledao svijet kroz ružičaste naočale i mislio kako je najgore prošlo pri polasku dok se, je li, pokreneš. U svome ludome optimizmu mislio sam da će svaka promjena dobro doći, sve je novo zanimljivo. Debelo sam se privario. Danas znam: što se manje sjećam Rusije, to bolje. Dao bi ne znam što da je mogu kompletno zaboravit. Neću na nju više ni riči jedne potrošit.
Ljudi su manje-više svagdje isti samo nas petorica od sredine do sredine predstavljamo domaćinima različitu sliku odnosno stereotip, a to je pak u njihovim očima. Bio sam i ja tako i rus i amerikanac i englez i potlačitelj i osloboditelj i naivan turist i ciganin čergaš sa svim svojim na leđima. To su iluzije koje su neminovne. Dosta ti je drugačija odjeća, jezik ili fizički izgled pa da skočiš par cjenovnih razreda kod lokalnog taksiste. Ili opet, da se neki finoguzi konobar u uređenom kafeu sablazni pri posjeti bekpakerskih kikaša koji se grebu za šta se god ogrebat mogu. Iluzije, ništa drugo. Nemoš pobić od sebe i od svog izgleda, istina. „Zato nauči iz iskustava pa nastoj paziti kakav dojam ostavljaš“ rekli bi ste. Eeee, ali ne! Nije zanimljivo lišo proći priko svita, barem ne u našem sportskom poimanju života. Triba se usprotivit, izazvat, odmirit i snagu i tvrdoglavost i lukavstvo prije svega, da vidimo ko je od čega napravljen, kakvi maniri. Tako ti je sa nas pet. Sve smo kantune otukli, svakome spustili cijenu. Na opće zaprepaštenje često smo radije sami procijenili koliko nešto vrijedi pa taman pješačili 15 km nego platili harač taksisti koji je ostao jedini pa diže cijenu. Nema nigdi takvoga dišpeta, N EŠ TI MENI! Oćemo se i posvađat i posovat i pripritit policijon. Vikat na njih da su banda i mafija i da tako oni, nitkovi, prima jadnim studentima bez pare i dinara. Neka svi čuju sa kin imamo posla. Bidni mi.
Pravedno se pitate jesmo li se pomalo i osramotili takvim nastupom? Jesmo li osramotili grad, državu, naciju, pa s obzirom koliko smo daleko od kuće i Europu? Jesmo. Osramotili smo sve i svakoga ko je u ičemu imalo nalik na nas. U stvari, kad bolje razmislim, nismo nikoga osramotili. Ja se jednako ponašam kao kod kuće, kao i uvijek, a i moji drugovi. Isti smo oni koje znate ili ste nas kroz tekst upoznali u ovih mjesec dana. Što je onda po srijedi sigurno se pitate? Ako mi nismo barabe, a ljudi su svagdje isti što onda nije u redu? Ma nisu ljudi isti i ne mogu biti. Ja sam od početka htio vjerovati da su razlog različiti pogledi lokalnih ljudi na pridošlice. Važno je zapravo, kako ljudi gledaju sami na sebe.
Zadnje što mislim je da bih trebao sada praviti nekakav presjek, usporedbu neke zajednice sa onom iz koje sam nastao. Mislim da tu nitko ne može biti do kraja objektivan. Nacionalnost ovdje nema ulogu, ni vjera, ni rasa. Ljudskost i gostoljubivost nemaju pripadnosti. To se meni dokazalo. Za malo mi je, dragi moji, izletilo da ni lova nema uloge u svoj toj ljubavi i mržnji ali izgleda da ljudi itekako znadu stat na balun kad je šansa u pitanju. Tko ima DJENGI toliko da ih ne mora brojat, neka zaboravi sve što sam napisao ali također neka proba zaboraviti da vožnja od 5 dolara za njega košta 10. Ako se isti bogati gospodin poslije suradnje sa „sirotinjom“ iz „jeftine“ zemlje bude osjećao pomalo oderano, ja ću biti presretan ako sam mu odagnao imalo sumnje.
Objavljeno u 08:58 Komentari (32) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 05.11.2007.
7. Iz Rusije bez ljubavi
U vlaku iz Kijeva za Moskvu
Moskva
Zaštitni znak Crvenog trga
Lenjinov mauzolej
Jedan od zvonika Kremlja
Putinova mladež
U središtu Moskve Mike ima želju
Dan uobičajeno počinje potragom za ambasadama. Na redu su Transkavkaske države. U Gruzijsku ambasadu dolazimo pred zatvaranje. Rulja pred zgradom u raspadu probudila je skepsu. Na sreću se provlačimo i dolazimo do zakrčenih šaltera. Izmjenjivala su se sretna i uplakana lica. Budućnost im je ovisila o neumoljivim ostacima socijalističke birokracije. Nakon razgovora sa činovnikom ostajemo ravnodušni. Sat odluke je 17 h kada trebamo sa rezervacijama doći po vize. Pomislim: kakve rezervacije? Tko to u Gruziji posluje preko neta. Po povratku u ambasadu, bez rezervacija, nasmijani Gruzijac dobacuje nam putovnice. Ne oklijevajući gubimo se u vidu magle. Pomislih, imamo više sriće nego pameti. Pod pritiskom Moskovskih cijena noć provodimo u već domaćem okruženju. Prije spavanja večer nam je uljepšala simpatična gazdarica koja je išibala nestašnog Ivana Groznog.
Romantični metro
Djedica i Babuške
Moderna i socijalistička arhitektura
Babuška šiba Ivana Groznog
Dan je obilježen neuspjehom vađenja Turkmenistanske vize. Ta država nam je bila ulaz u „Stanove“. Država posebna po bivšem diktatoru Niazovu i koja po slobodi medija zauzima predzadnje mjesto ispred Sjeverne Koreje. Veličina Moskve kao i svake veće metropole ubrzo nas je potrošila. Istrošeni žurimo na željeznički kolodvor. Moskoskaja. Nasumice odabiremo studentski grad po imenu Penza. U igri je bila opcija St. Petersburg, Tallin, Helsinki kako bi jeftinim letom došli do Gruziji. Penza je zapravo bila usputna točka do Sochija na crnomorskoj obali iz koje ide trajekt za Trabzon u Turskoj. Na kolodvor stižemo sat vremena prije polaska vlaka. Mike i ja nakon čekanja na šalteru saznajemo da nema karata bez svih putovnica. Neshvatljivo, za međugradski prijevoz trebaju putovnice! Slijedi trka po ostale putovnice. Mislim da obaram rekord na 400 m sa preponama. Dolazim 15 minuta prije polaska vlaka. Službenica nije u mogućnosti u tom vremenu izdati 5 karata. Beštimamo im sve po spisku!!! Pokušavamo bez karata. Od prvog do 40. vagona svi nas odbijaju. Ispred zadnjeg vagona nastala je kavga. Vjerojatno iz istog razloga kao kod nas jedna djevojka propušta vlak. U tom trenutku njen otac skače na konduktere. Bezuspješno. Sa sjetom gledamo vlak za Penzu, grad koji vjerojatno nikad više nećemo vidjeti. Slomljen od trčanja sjedam na peron. A što sad? Za dvi ure kreće vlak za Sochi. Dvi noći u vlaku. Na vrijeme kupujemo karte za vlak. Vrijeme prije polaska vlaka provodimo čitajući Malnarov putopis U POTRAZI ZA STAKLENIM GRADOM. Najbolji putopis u bivšoj Jugi. Na vrijeme dolazimo do vlaka. Iz lokomotive se dimi ka iz kamiona Paje i Đuke. Dajemo karte na ulazu u vlak. Karte nam vraćaju uz objašnjenje da su izdane za sutra. Idemo, rekord na 400. Može i bez prepona. Na šalteru stara priča, nema dovoljno vremena za zamjenu karta. Dolijeće i Zoran. Kaže da imamo dogovoren upad bez karata. Ubrzo i 5. plan propada jer birokracija ne dozvoljava brzi povrat novca. Sljedeći vlak ide sutra ujutro. Smiješi nam se spavanje na kolodvoru L. Ne predajemo se! Nalazimo VIP ložu koja se masno plaća (20 Kn/h ili 100 Rublji). Zahtijevamo besplatan ulaz. Slijedi razgovor sa dežurnim voditeljem kolodvora. Naglašavamo da su nam zbog greške na šalteru obećali spavanje u čekaonici. Mi smo "moš mislit" čekaonicu zamijenili za VIP ložu. Mike samo što ne pukne od smijeha. Oštro prijeti razgovorom sa direktorom. U znoju završavaju pregovori. Pod budnim oko oštre Ruskinje, zadovoljni smo zaspali zavaljeni u udobne fotelje.
Vlak odlazi bez nas
Malnar na repertoaru
VIP loža moskovskog kolodvora
Moskva – Sochi – Trabzon
Prizor na svim lokalnim kolodvorima
U ponudi ima i sušene ribe
Hrabri kupači na Crnom moru
Dolazimo u budući Olimpijski grad Sochi. Opija nas toplina urednog kolodvora okupana podnevnim suncem. Sve klizi kao po loju. Ručak u priobalnom socijalističkom hotelu Moskva. Na 9. katu, na meniju je neka čudna debelokožna riječna ribica. Ručak nije bog zna šta, ali ga izvlači pogled na cijeli grad. Usput, Split je za njega SPLIT. Na vrijeme dolazimo na šalter za karte, za trajekt iz Sochija za Trabzon. E to nije dobro. Lokalni milicioner se rukuje sa nama. Traži registracijske liste. Imamo ih, ali nisu potvrđene. Pomislih, debeli mrki punoglavac nas ima u šaci. Nakon razgovora sa carinikom dobivamo zeleno svjetlo za izlazak iz države. Tvrdoglavi punoglavac nezadovoljan odvodi nas u postaju. Pretresa jednog po jednog, vičući želeći nam utirati strah u kosti. Priča završava odlaskom trajektom. Završni račun iznosi 50$. Dakako, u njegovom džepu. Nažalost i mi imamo mnogo ovakve gamadi. Posebno prema istočnim susjedima. Primjenjuju onu poznatu „Tko je jači, taj tabači“.
Milicioneri – korumpiraši
Situacija oko izlaska iz Rusije se zahuktava. Nastojimo riješiti registracije uz skuplje spavanje u hotelu Moskvi. Hotel koji nam ostaje u sjećanje po raspravi do ranih jutarnjih sati. Nije nam ni umor smetao. U socijalistički uređenom predsoblju sa čašama u ruci Bero, Zoran, Mike i ja zauzeli smo borbene položaje. Mlađo je neutralan. Tema borbe je pisanje bloga. Tko su vjerni čitatelji? Što naši čitatelji žele čuti? Kako na zanimljiviji način pružiti više informacija? Na ova i još mnoga druga pitanja oštrili su se zubi, iskre su vrcale, gestikulacija je podsjećala na akrobacije. Ma ni talijanski parlamentarci nam nisu ravni. U prvu ruku sve izgleda besmisleno. I bilo je dok ujutro sa odmakom nismo razmislili o svemu izrečenome. Živila rasprava! Živio dijalog!
Slobodno vrijeme provodimo učeći Gruzijski
Rasprava ne jenjava
Mlađo neutralac
Novim danom ulazimo u novu shemu. Igru carinika, policije, ureda za registraciju, nevoljko prihvaćamo. Završni račun iznosio je dva izgubljena dana i 700 EUR-a. Čekajući slijedeći trajekt saznajemo da smo prevareni. Tri radna dana za obavezu registraciju još nisu prošla. U međuvremenu je bio vikend i praznik. Ogorčeni napuštamo Rusiju. Drugi ulaz koji imamo na vizi zasigurno nećemo iskoristiti. Zbogom Sochi! Dobro nam došla Turska!!!
Napokon polijećemo iz Sochia
Prije odlaska fotoaparatima hvatamo mafiju
Turska disko muzika na trajektu za Trabzon
Objavljeno u 11:03 Komentari (53) • Isprintaj • #