Pregled posta

Marketing

Mlađin cimer Jura u kupeu sa voćem Karajok

Vožnja vlakom iz Tbilisija do Jerevana, zasigurno, svakom putniku ostaje duboko u sjećanju. Prosječna vožnja bila je 30-ak km/h. Nije se znalo je li potrošeniji vlak ili tračnice. Vagoni su sumanuto činili vertikalne amplitude i do pola metra. Skakanje vlaka popraćeno je jako niskom temperaturom. Vlak nije imao ni grijanje, a kretao se kroz cijelu državu čija prosječna nadmorska visina iznosi 1800 m. Dok ovo pišem lagano se ježim. Nakon hladnih i treskavih snova, nakostriješenog, u život me vraća zraka sunca. Mrzovoljno škiljim kroz prozor. Isprva ništa ne vidim. Odsjaj sunca od ledene vrhove zasljepljuje. Trljam oči. Odjednom, ukazuje se impresivan bijeli vrh. Ukazuje se Mt Aragat. Sa svojih 4090 metra najveći vrh u uzvišenoj Armeniji. Najveći koji sam ikad vidio u živo. Iz ushićenja me trga Mlađin poziv: „Doktore moraš vidit ovo!“. Kad što se događa; kroz prozor iz hodnika pucao je pogled na svetu planinu Mt. Ararat. U dvije minute dva najveća vrha u mom životu. Veliki Ararat, najviši vrh u Turskoj, sa svojih 5165 moćno se nadvisio uz samu armensku granicu. Gorostas sazdan od vulkanskih eruptivnih stijena, okrunjen šiljastim vrhom, ponosno stoji pokriven snježnom kapom. Moćni vrh uz živahne boje od bijele, mrko sive, plave, zelene i žute, pitomo se spuštao u armensku visoravan kojom je vlak prolazio. Armenci je drže svetom planinom. Prema legendi vjeruje se da je na Ararat usidrena Noina arka.



Tako prolaskom između dvije grdosije ulazimo u Jerevan. Industrijski dimnjaci u dim su zavijali sirotinjske kućerke. Zahrđale cijevi plinskih instalacija stršile su na sve strane. Usput su služile kao nosači za dotrajale telefonske i električne žice. Jerevan, glavni grad Armenije, osnovan je prije 2800 g. te spada u najstarije gradove na svijetu. Nažalost, grad je 1930. g. u potpunosti uništen. Zgrade obnovljene rozo-smeđim vulkanskim kamenom postale su zaštitni znak armenske arhitekture. Grad veličine Zagreba, kao i ostali glavni gradovi republika bivšeg SSSR-a, ima pristojan metro. Centar grada davao je suprotnu sliku zastrašujućeg predgrađa. Na sve strane su, kao i kod nas, izvirali moderni cafe barovi. Još jedna činjenica povezuje Armeniju sa Hrvatskom, a to je ogromna emigracija. Niz događaja potakao je veliko iseljavanje stanovništva. Zemlja je pogođena velikim potresom 1988, potom dolazi do raspada Sovjetskog saveza i rata sa Azerbejdžanom. Rat koji još traje, jer je Armenija okupirala Azerbejdžansku pokrajinu Nagorno-Karabah, uvjetovao je zatvaranje granice i sa susjednom Turskom. Sve skupa dovodi do velike ekonomske krize te početkom 90-ih Armeniju napušta oko 3.5 miliona ljudi. Trenutno u SAD-u i zapadnoj Europi živi dvostruko više Armenaca nego u samoj Armeniji.

Prvi kontakt sa lokalnim stanovništvom ostvarujemo u turističkoj zajednici. Ovaj put na sreću zaobilazimo taksiste, policiju, iznajmljivače i ostale prevarante. Ljubazni djelatnici odlično organizirane turističke zajednice bili su od velike pomoći. Uz korištenje interneta, literature, karata, na naš zahtjev isprintali su nam kulturni program, popis smještaja, autobusne relacije, itd. Pomislih kako bi i „Lijepoj našoj“ dobro došlo da turisti prvi kontakt ostvare sa turističkom zajednicom (pri ulasku u državu, županiju, grad, mjesto). Smještaj pokušavamo naći u centru. Razgledavamo više stanova u kojima žive vlasnici. Prema izgledu stanova može se primijetiti da su stanari kotirali u višim slojevima komunističkog društva. Zbog niže cijene smještamo se izvan centra, u blizini željezničkog kolodvora. U apartmanu s pogledom na Ararat na raspolaganju nam je i šank. Ubrzo počinje zabava. Dalmatinske pjesme i armenski konjak. Piće na kojeg su Armenci posebno ponosni. Konjak pod nazivom Ararat preferirao je i sam Winston Churchill. Nastavak zabave u gradu nije dugo trajao. Konzervativno društvo, bez obzira na brojne noćne klubove, nije odobravalo kasna druženja.



Echmiadzin – mjesto osnivanja najstarije kršćanske crkve
Nije nam se bilo teško odlučiti za prvi izlet u Armeniji. Kako su Armenci najstarija kršćanska nacija na svijetu posjetili smo mjesto osnivanja Armenske Apostolske Crkve. Grad Echmiadzin, središte armenske apostolske crkve, smješten je 20 km zapadno od Jerevana. Od 180 do 340 g. bio je glavni grad. U Armenska crkva je osnovana 301 godine, a razvijala se odvojeno od rimokatoličke i pravoslavne. Samostan je osnovan u VI. Stoljeću, od X. Stoljeća sastoji se od sveučilišnog komleksa i samostana opasanog 10-metarskim zidinama. U središtu se nalazi katedrala koja datira iz VII. Stoljeća i u kojoj je relikt – ruka sv. Gregorija Prosvjetitelja, osnivača Armenske crkve.

Jezero Sevan
Odjavljujemo smještaj, tražimo taxi i pravac jugoistok. Plan su termalni izvori u mjestu Jermuk. Zbog udaljenosti predomišljamo se odabirući najveće armensko jezero Sevan. Tmuran dan začinjen smicalicama taksista nije mnogo obećavao. Nakon 70 km stižemo do jezera, njihovog razvikanog ljetovališta. Puste obale u otužno jesensko popodne nisu izgledale privlačno. Tražeći smještaj upoznajemo se sa situacijom. Doznajemo da u najvećem gradu na jezeru nema ni grijanja.

Na brzaka dolazimo do konsenzusa. Istim taksijem vraćamo se u Jerevan. Ovaj put smještaj uzimamo u starom aristokratskom stanu u centru. Sobu dijelimo sa simpatičnim Britancem koji neumorno putuje cijeli život. Sijedom, veselom putniku ovo je šesto putovanje. Svako putovanje traje nekoliko godina. Između putovanja u Engleskoj se zadržava onoliko koliko mu je dovoljno da zaradi za sljedeću ekspediciju. Između sebe dobacujemo: „Ovaj je lud sto na sto!“, „Kako može sam putovati?“, „Koji mu je cilj?“. U trenutku smo počeli likovati. Sa odmakom gledam na našu reakciju, što bi netko tko uopće ne putuje pomislio o nama? Koji je naš cilj? Prisjećam se Malnarove potrage za Staklenim gradom. Ima li, uopće, razlike između putovanja i cilja?

Ararat – Khor Virap
Vrijeme nas ni danas nije poslužilo. Uz oblake i pokoju kap kiše obilazimo samostan Khor Virap, inače najbližu točku u Armeniji prema planini Ararat. Za Armence samostan predstavlja najsvetije mjesto u zemlji. Razlog je tome i što je u grobnici ispod crkve dvanaest godina bio zatočen sam sv. Gregorije Prosvjetitelj, osnivač crkve. Još je prisutna ceremonija prinošenja žrtve. Jedina razlika je u tome što među žrtvama dominiraju kokoši. Ponekad se zalomi koji janjčić, a rjeđe govedo. Prinoseći žrtvu samostan često obilaze novovjenčani parovi i mnogobrojni svatovi. Prije našeg dolaska glavom je platio nedužni pivac, na žrtveniku je ostala odrubljena glava. Ostatak je završio na tanjuru ekipe koja je obnavljala tvrđavu.



Prije povratka u Jerevan svraćamo do mjesta Ararat. U potrazi za hranom, uz cestu, nailazimo na zalogajnicu ispred koje visi riječna riba. Zaustavljamo se i dogovaramo pečenu ribu za ručak. Ogromnog pečenog Trota dobili smo za 80 Kn. Trljamo ruke nakon dobre pogodbe. Trota kapitalca vješti kuhar je u kratkom vremenu zavrtio na roštilju. Poslužena riba začinjena sa dosta kapule i zelenila mamila je vodu na usta. Nakon prvih zalogaja lica su se razvlačila u čudnovate oblike. Ljigavi osjećaj riječne ribe i intenzivan okus kemijske industrije okretali su mi želudac naopačke. Ni glad, ni začini, ni ambijent, nisu pomogli da se riba dokrajči. Ostavljajući ribetinu prelazimo na prokušani kebab.




Povratak u Gruziju – Tbilisi
Tbilisi, ista kuća i ozbiljnija baba. Ulazeći u kuću baba je rekla iščitavajući Gruzijsko – Engleski rječnik: „Jour djuti iz jour dept“. Prije odlaska za Jerevan nismo platili traženi iznos za pranje robe. Ona je inzistirala na naplati 6 mašina robe. Usput rečeno, robu je oprala na ruke bez deterdženta i usmradila. Vidjeli smo da sa njom nema više pregovora. Iscrpljeni prihvaćamo staru cijenu i ostajemo. Nakon odmora, uz žestoku raspravu, gotovo kavgu, o životnim ideologijama odlazimo u tradicionalni gruzijski restoran. Opijajući ambijent, crno vino i izvorno Gruzijsko jelo dodatno obogaćuje nastup vatrenih folkloraša.



Telavi – Gruzija
Planinski zrak i votka nam udaraju u glavu. Na uzvišenom platou sa kojeg se vidi Kavkaz započela je muzika i ples. I ovdje nas dočekuju svatovi. Nakon kratkog odmora u stanu idemo do centra. Na putu u lokalnu gostionu, za ne falit, susrećemo još jedne svatove. U maloj gostionici svega četiri gosta, tri stola, dvije domaćice. Mala prostorija zračila je gruzijskom gostoljubivošću. Ubrzo spajamo stolove sa srčanim Telavcima i praznimo kuhinju i konobu. Svaka rečenica završava rafalom zdravica i ispijanjem vina iz rogova. Na kraju večere, u sitne sate, zovemo račun. Ali ne! Naši telavijski drugovi ponovno potvrđuju tradiciju gruzijske gostoljubivosti i neće ni da čuju o našim parama. Hvala Gruzijci, još jednom, za sve!
Pitam se gdje je naš dobri, stari Mediteran kakav je znao biti?



Šetnjom središtem Telavija susrećemo dvije Amerikanke. Začuđeno ih promatramo dok nam oduševljeno govore da su došle volontirati u ovu zabit. U boci Koka-Kole koju su nosili primjećujemo domaće crno vino kupljeno u obližnjoj trgovini. Pokreće se priča o vinu. Dolazimo do broja njihove prijateljice koja radi u marketingu famozne nove vinarije, Badagoni. Sutra se rano budimo i odlazimo u vinariju. Udaljena 20 km od Telavija, smještena na ravnici uz glavnu cestu, vinarija je izgrađena u modernom Talijanskom stilu.



Točka na i
Moram priznati Armenija je od početka zvučala zanimljivo. Kroz ovih par redova teško mi je prenijeti vam duboke dojmove koje je ostavio Jerevan. To je sredina sa svojim ogromnim, jasnim i izraženim razlikama od Gruzije i ostalih svojih susjeda. Armenci su mentalitetom puno bliže zadrtim Arapima nego dobroćudnim žiteljima Kavkaza, a takav im je i izgled. Neću vam prešutjeti da sam odmah primijetio garave, markantne, prelijepe Armenke koje su nakon Gruzijki bile praznik za oči. Nasuprot našem mišljenju da ljudi tu hodaju u mudantama, na ulici je modna pista. Najprestižnije svjetske modne marke blješte sa prolaznika. To su bogatstva u cipelama, jaknama, hlačama i torbicama. Nerijetka odjela na mladim poslovnim ljudima bolje da i ne spominjem. Milano i Pariz ne bi se postidjeli Armenaca. Sve to oni kupuju u mnogobrojnim buticima nadasve poznatih zapadnih imena, birajte koje god hoćete, tu je u Jerevanu, u ornamentiranim palačama od kamena, stakla i inoksa. Nasuprot svom izgledu Armenke su nas deprimirale svojim konzervativizmom, netolerantnošću, manjkom svake želje za komunikacijom. Noćna zabava nepoznat je pojam. Život se odvija strogo prema mjerilima Armenske crkve, svaki drugi motiv, želja, da ne kažem pobuda, dolaze od samog đavla. Uvjerili smo se na vlastitoj koži. Nakon što je jedan od nas upoznajući djevojke ispred sveučilišta jednoj od njih poljubio ruku glumeći manire kakvog dubrovačkog gospara, primijetili smo okupljanje uznemirene gomile sablažnjenih prolaznika i morali smo se smjesta dati u bijeg. Fijuuuu, to je bilo blizu. Osvrnuli smo se tek nakon tri bloka. Drugom prilikom drugi je naš suputnik, u šali rekao našoj stanodavki, udatoj, bogatoj i modernoj ženi sa dva sina naših godina, kako izlazi vani u lov i da se namjerava zabaviti sa armenskim djevojkama. Ona se, sirota, za malo nije udavila od smijeha i kroz suze ga je tražila da joj to još jednom ponovi jer ne vjeruje rođenim ušima. Ne treba vam veće obeshrabrenje od toga. Neki od nas još vjeruju da se u Armeniji ljudi razmnožavaju diobom stanica. Ako nije tako ja im se najiskrenije ispričavam, a ako pak jest, oni se mogu meni izvinuti na moj mejl mladen.kovacevic.ma@gmail.com . Tako vam stvari stoje ali ne u Armeniji nego samo u centru Jerevana, a izvan te oaze ljudi su i dalje jednako tradicionalni međutim, mnogo siromašniji. Život se svodi na mukotrpno preživljavanje od poljoprivrede i stočarstva. Armenska visoravan obiluje plodnom zemljom ali se nalazi na oko 2000 m nadmorske visine. Cjelokupna društvena slika vratila se tako malo u rikvec u moralnom smislu pretpostavljam radi dugotrajnog rata sa Azerbejdžanom koji oni doduše medijski više ne prate ali se puca i dandanas. Armenci, iako osloboditelji nekada svoga teritorija i pobjednici u tom ratu trpe radi napetosti i antagonizma. Nismo bili u poziciji da se o tome previše raspitujemo, a meni je od svega toga bila muka, morali smo već za pet dana biti preko u „neprijateljskom“ Azerbejdžanu a ja nisam bio siguran koliko će Azeri imati sluha kada vide da smo bili i u Armeniji. (Kasnije se pokazalo da su dobroćudni i blagi, naviknuti na zapadne ljude kojih mngo i radi u Bakiju, gradu naftnih zelembaća, na obali Kaspijskoga jezera). Naš boravak u Armeniji došao je kraju i ja sam se još jednom ljutio na oblake jer ne mogu fotografirati. Pošli smo na vlak via Tbilisi. Opet poznata kabina spavaćih kola, potom gruzija, lude noći, radna jutra, i poslijepodneva u vožnji. Tvornica vina Badagoni vratila je raspoloženje i volju i ja sam se veselio skorom Azerbejdžanu kojeg sam zamišljao kao suncem okupanu pustinju na obali, ali o tome više drugi put.