srijeda, 12.03.2008.

13. Iz Uzbekistana, preko Kirgistana i Kazakhstana do Kine

Dragi naši čitatelji pozdrav iz vruće Australije. Ispričavamo se zbog kašnjenja bloga. Nakon Kazakhstana obišli smo Kinu uključujući Tibet, Hong Kong, Makao, Filipine, Tajland, Vijetnam, Laos, Kambodžu, Maleziju i Singapur čime je završen prvi dio putovanja. Drugi dio putovanja obuhvaća Australiju i Novi Zeland. Zbog nemogućnosti dobivanja australske vize na našu žalost putovanje nastavljamo Zoran i moja malenkost (Ivica). U Australiji smo od 25. Siječnja. Nakon obilaska cijele južne obale od Pertha, preko Adelaida, Melbourna stižemo do Sydneya gdje se sada nalazimo. Dalje idemo prema sjeveru istočnom obalom do Brisbinea, a potom letimo za Novi Zeland..
Pozdrav od Zorana i Doktora!


Image Hosted by ImageShack.us
Kirgijsko pecivo

Image Hosted by ImageShack.us
Odmorište na putu za Kirgistan


Put za Kirgistan
Rano jutro, 7 sati. Nemamo puno vremena za razmišljanje. Čeka nas „nova“ država, Kirgistan. Na glavnom kolodvoru nalazimo prijevoz do Oš-a, gradića u Kirgistanu, koji se nalazi u blizini granice. Kao inače prije dogovora predstojali su žustri pregovori. Na svu sreću dobivamo Toyotu Camry i smirenog starca. Definitivno najbolji taksist tokom putovanja. Stao bi na svaki naš zahtjev za slikanjem lijepog krajolika. Najljepši dio je prijelaz preko 2267 m visokog planinskog prijevoja Kamčik. Prolazak kroz tunel na vrhu prijevoja označavao je ulazak u Fergansku dolinu. Uzbekistanski industrijski najrazvijeniji dio, koji se nalazi na jugoistoku zemlje, graniči sa Tadžikistanom i Kirgistanom. Dolinu površine oko 22 000 km2 nastanilo je oko 800 000 ljudi. Industrijski razvijena dolina poznata je i po plantažama pamuka i voća. Glavni grad doline je Kokand, nekadašnji glavni grad Kokanata.


Image Hosted by ImageShack.us

Prijevoj na ulazu u Fergansku dolinu

Dolazak u Kirgistan – grad Oš
Potom slijedi grad Andijon te 40 km ceste do granice. Granica se prelazi bez vozila. Mnogobrojni putnici, uprćeni raznim stvarima teturajući prelaze granicu. Pred samom granicom nastala je kolona vozila. Svi su bjesomučno trubili. I naš, inače mirni vozač, nije imao strpljenja. Trubio je, premda nije znao za uzrok zastoja. Glatko prelazimo granicu upadajući u ralje krvoločnih taksista. Na kraju se na moje iznenađenje nas četvero utrpava u mali Daewoo Tico. Za 3 dolara imamo vožnju od 10 km. Kada smo ušli u centar Oš-a zaključujemo da nam je taksist izgubljen. Uzimamo drugi taksi. Hostel je smješten u jednoj od starih socijalističkih zgrada. U polumraku, bez rasvjete, pokušavamo naći adresu iz Lonely planeta. U jednom trenutku Mike govori: Ona dva mladića nas prate. Razrađujemo strategiju ako uslijedi napad. Nakon što su nas sustigli započinjemo razgovor i saznajemo da su oni volonteri zaduženi za smještaj u hostelu. Dogovaramo spavanje za četiri osobe (svega 17 dolara). Stan je bio pripremljen za renoviranje, tako da su kreveti bili podnice bez madraca i posteljine. Uz pratnju jednog od volontera idemo u potragu za šašlikom - nešto slično ražnjićima. U restoranu srećemo Njemačko-Slovački par koji smo upoznali u Samarkandu. Razmjenjujemo priče sa putovanja, saznajemo dosta informacija o južnoj Americi. Na naše čuđenje djevojka imenom Jana pokazuje nam fotografiju istoimene flaširane vode koju je našla u hotelu. Pitamo se da li je Todorić počeo osvajati kirgiško tržište?


Druženje sa lokalnim stanovništvom
Poslije razgovora slijedi zabavljanje lokalnog stanovništva pokazivanjem slika. Dok pokazujemo slike za susjednim stolom, Mike već obrađuje lokalnog mesara i trgovca vozilima. Razvila se priča o ženidbi. Prema starom običaju ako se mladiću svidi cura na ulici on je jednostavno otme. Potom oteta djevojka određuje cijenu koju prosac treba platiti njezinoj obitelji. Ako joj se prosac sviđa onda je cijena niža, u suprotnom, viskom će cijenom nastoji odbiti nepoželjnog udvarača. Mesar, po nacionalnosti Uzbek, veli da broj žena koje može imati odjednom ovisi o imovinskom stanju pojedinca, a maksimalno su u igri tri supruge. Mike uz smijeh odgovara kako bi i njemu dobro došlo uzbekistansko državljanstvo. Nakon nekoliko nezaobilaznih zdravica votke opraštamo se od velikodušnih domaćina i Slovačko-Njemačkog para, koje ćemo možda sresti u Australiji.


Image Hosted by ImageShack.us Okršaj sa bivšim boksačem


Od Oš-a do Biškeka
Nakon noći provedene na tvrdim posteljama bez pokrivača krećemo u potragu za prijevozom do glavnog grada Biškeka. Ispred nas je duga vožnja planinskom cestom. U se Oš-u pješice spuštamo kroz bazar do autobusnog kolodvora. Tražimo taxi. Brzo nalazimo veliki Hondin monovolumen za cijenu oko 120 dolara i ubacujemo stvari u Prtljažnik. Nakon što smo se smjestili još brže shvaćamo da se nalazimo u vozilu sa sedam sjedala. Trebamo čekati još dva slučajna putnika. Obzirom na put koji je pred nama, ne možemo si priuštiti gubljenje vremena. Otkazujemo prijevoz. Krupni taksist odbija nam vratiti stvari bez obzira na dogovor prema kojem smo trebali odmah krenuti. Vidim da je vrag odnio šalu. Krenuo sam po policajce koje smo ranije sreli. Uredno uniformirani policajci pozivaju me da sjednem u njihovo civilno vozilo. Nakon par minuta došli smo na mjesto nesporazuma. Tvrdoglavi mrki glavonja nekako je oslobodio stvari nakon što je dobio 20 dolara reketa od vozača koji će nas voziti. Policajci nisu reagirali. Izgleda da taksisti na ovaj način mogu u nedogled maltretirati turiste i ubuduće. Iznervani sjedamo u udobni stari Audi 100. Oko 11 sati napuštamo Oš. Cijela cesta prolazila je kroz surove planine dosežući visine iznad 3330 metara. Na svu sreću auto je bio opremljen novim zimskim gumama. Prolazak kroz snježna područja nije nam pričinjavao veće probleme. Većinu puta smo prespavali zahvaljujući staloženom vozaču, inače poduzetniku koji ima farmu ovaca, krava, pogon za šivanje itd.

Image Hosted by ImageShack.us
Jedan od mnogih kamiona na cesti između Oš-a i Biškeka

Image Hosted by ImageShack.us
Hravti u Kirgistanu iznad oblaka

Image Hosted by ImageShack.us


Nakon vožnje koja je trajala 10-ak sati kasno navečer stižemo u Biškek. Nismo imali rezervirano spavanje. Nakon podužih pregovora sa dobro nam poznatim taxistima, odlazimo do jeftinog hotela Al-Saray u blizini centra. Ne znam ni kako bih ga nazvao. U jednom krilu je smještena šivaona, u drugom radnici izmiješani sa rijetkim turistima, žene koje šiju prodaju tijelo za sitnu lovu, pa ovaj multifunkcionalni objekt pokriva i područje prostitucije. Ujedno se dio zgrade preuređuje, tako da na cijeli hotel dolazi jedan WC. Zidovi su izbušeni sa svih strana. Cijeli namještaj sačinjavali su starinski ležajevi, tijesno zbijeni u duguljasti mali sobičak. Doživljaj je pojačavala slaba žarulja koja je visjela na komadu crne žice. Brzinski ostavljamo stvari i odlazimo u obližnji kineski restoran. Za sitnu lovu punimo želuce i odlazimo do bijele kuće tj. zgrade parlamenta, vlade i ureda predsjednika. Umorni od cjelodnevne vožnje ubrzo se nalazimo u krevetima ne obazirući se na katastrofalan smještaj.

Biškek – birokracija/korupcija na Kirgijski
Kako nismo trebali vizu za Kirgistan trebali smo obaviti registraciju u nekakvom gradskom uredu za izdavanje dokumenata OVIR. Očekivali smo registracije u roku sat vremena. Na naše razočarenje birokracijski mlin nas je opet zahvatio. Mogli smo i predpostaviti da nas nesto mora dočekati . Izgleda da se zakon promijenio. Malo su nas izvozali od OVIRa do policijske zgrade koja izdaje dokumente. Na ulazu nas dočekuje policajac čuvar. Srdačno nam prilazi nudeći pomoć. Uzima nam putovnice i prelistaje ih zajedno sa čovjekom u civilu. Nešto mi smrdi. Tražimo putovnice natrag i ulazimo u zgradu. U tom trenutku policajac skida masku i traži 300 ZENGI po osobi za registraciju. Odbijamo razgovarati sa njim. Odgovor je uslijedio u obliku izbacivanja iz zgrade. uz objasnjenje kako tribamo cekati red. Nakon čekanja 15-ak minuta uviđamo da svi idu preko reda tj. nas. Potom su starom sovjetskom običaju počeli tražiti novce. Na kraju nalazimo agenciju za backpackere NOVINOMAD. Ljubazni mladić u detalje nam objašnjava proceduru. Imamo dvije opcije. Prva je plaćanje jednoj agenciji da obavi registraciju za 500 Zengi po osobi. Agencija ima nekakvu vezu. Odabiremo jeftiniju, a to je osobno. Kopiramo putovnice, uzimamo račun za smještaj, te se naoružani informacijama i ljuti kao risovi, vraćamo do ureda za registraciju. Shvatili su nas ozbiljno. Uz naknadu 800 TENGI imamo regularne rezervacije. Opet smo izgubili cijeli dan. Već naviknuti na ovakve događaje, uz podsmjeh sliježemo ramenima i pičimo dalje. Kratko razgledavanje grada završava u tradicionalnom restoranu. Za susjednim stolom upoznajemo radijskog novinara „Slobodna Europa“ iz Praga. Nakon kraćeg razgovora punih želudaca zavalčimo se u Internet cafe. Punimo skype i zovemo do besvijesti. Pred ocima su se vec pocela duplat slova kad smo shvatili da su prošla 3 sata. Hipnotizirani vjerojatno bi stali cijelu noć da sutra nemamo jahanje u planu. Na ulazu u hotel primjećujemo minibus. Na recepciji saznajemo kako vozač rano u jutro ide u našem smjeru. Usput dogovaramo i buđenje.

Image Hosted by ImageShack.us
Biskek – Bijela kuća


Izlet u planine
KUC, KUC!!! Malo duže je potrajalo kucanje. Na sreću recepcionarka je bila dovoljno uporna. Možeš mislit što je probuditi slomljenog dalmatinca nakon tri ure sna ujutro u 6. Na svu sreću nije razumjela gunđanje. U polusnu navlačimo robu, kupimo stvari u upadamo u minibus. Na nasu sreću bus je išao direktno za Balukci, najzapadniji grad na jezeru Isi-Kol. Pravo buđenje je uslijedilo kada je u mraku vozač „naguzio“ osobno vozilo ispred nas. Nakon udara oba vozača su nastavila voziti. Na otvorenom pravcu prešutno su se dogovorili procjenjujući jačinu udara i nastalu štetu. Svako je bez zaustavljanja otišao u svom pravcu. Nakon tri sata vožnje kroz prelijepe klance okružene snježnim masivima stižemo u Balukći. U blizini kolodvora lokalac nas upućuje na obližnji lokal sa dobrom spizom. Po običaju to spominje konobarici, dobivajući proviziju. Svima je na meniju bio Lagman- tjestenina kuhana sa povrćem i mesom, tj. gusta juha. Na izlasku iz gostionice primjećujemo starca koji je dovršavao naša jela. Ma nu ti vidi praktičnosti. Siti krećemo prema mjestu Kočhor. Do Kočhora prebacuje nas starac sa Ladom Samarom. Ista Mlađina. Na kraju moramo probat i njenu udobnost prije napuštanja bivšeg SSSR-a. Za 40-ak minuta stižemo u gradić veličine Makarske. Centar je sličio na selo na sajmišni dan. Uz raznoliku ponudu oboružajmo se tajicama i rukavicama. Tražimo turističku agenciju. Sve su zatvorene, Od hladnoće bježimo u birtiju na čaj.


Image Hosted by ImageShack.us
Izlet u Kirgijke planine


Jahanje dogovaramo sa mladićima koji žive u selu u planinama. Nas sedmero, makadamom dolazimo u selo. Konji su bili u polju. Dok smo čekali konje promatrali smo susjedu kako peče kruh u glinenoj peci. Za zagrijavanje peci potrošila je cijelo brdo sijena. Pitali smo je kakva je korist zapaliti toliko sijeno za jedan kruh! Saznajemo da peče kruh za sedam dana. Pogledavajući uokolo uviđamo da u blizini nema ni stabala. Očito je sijeno zamjena za drvo. Dogovaramo jedan kruh za poslije. Prošlo je više od dvije ure dok su uhvatili konje. Izgledali su poprilično divlje. Posebno se isticao Žućko. Uz sve muke i lovanja po selo konačno su četiri konja bila osedlana. Dva šarova, jedan vranac i žućko. Među starim ragama biram divljeg Žuću. Sa ularom oko glave postaje pripitomljeni galoper. Jednostavno je letio zaleđenom visoravni. koja se prostirala prema snježnim vrhovima. Tako smo se nas četiri jahača, bez vodiča, uputili u nepoznato. Jedva smo na kraj izašli sa konjima. Mikin je bio spor, Mlađin išao zamišljanim stazama, a Zoranov stari Šaro, vjerojatno zbog lakšeg tereta slušao je besprijekorno. U prolazu izmjenjivala su se stada krava, ovaca, konja. Nakon pola sata ujahavanja bili smo pravi kauboji. Guzice su trnule jer su sedla zavarena od nekakvih cijevi, umjesto tvrde kože. Toliko smo se usavršili, da smo u stilu kaubojskih filmova prelazili rijeke. U obližnjem zaseoku nailazimo na dva Kirgijca. Smiju se našim nevještim pokretima. Potrefili su u pravom trenutku. Naime, Mlađo je izgubio kontrolu nad svojom ragom. Ljubazni domaćin je s njim zamijenio konja. Tada je i drugi konj počeo zastajati. Izgleda da Kirgijski konji nisu navikli na grdosije poput Mlađe.


Image Hosted by ImageShack.us Makarski jahači

Image Hosted by ImageShack.us
Krajolik iz snova


Na povratku jaučući od guzobolje, svraćam po jedan kruh kod simpatične domaćice. Bez oklijevanja pozvali su me u siromašnu kućicu. Ulazim u dnevni boravak. Jedini komad namještaj bio je niski stolić ispod prozora. Na prozoru umjesto stakala postavljena je mutna najlonska folija. Nemam riječi za opisat viđeno siromaštvo. Sa vrućim kruhom u ruci, žalostan napuštam kuću. Nakon što smo spremili konje, domaćini su organizirali domaće specijalitete: domaći čaj, maslac i džem. Gladni kao vuci posjedali smo na pod okolo malog stolića. Dok smo jeli domaćini su nas znatiželjno pogledavali. Sa nevjestom smo razmijenili par riječi na Engleskom. Domaći džem u kombinaciji sa maslom bio je prava poslastica.


Image Hosted by ImageShack.us Glinena peć za kruh

Image Hosted by ImageShack.us Simpatični Kirgistanac

Image Hosted by ImageShack.us
Nakon jahanja


Povratak u Kazahstan
Kako se noć bližila, morali smo krenuti prema Biškeku. U Kočhor dolazimo u noć. Nalazimo taksi do Biškeka za 60 $. Vozač, još uvijek dječak, prije polaska trebao se javiti roditeljima. Nakon tri sata brze i koncentrirane vožnje, dolazimo u Biškek. Na kolodvoru nalazimo noćni autobus za Almaty. 30 $ za nas četvero. Točno vrijeme polaska nisu znali ni sami vozači. Može biti 23h, ponoć, rano jutro. U autobusu, prava ludnica. Prtljažni prostor i prostor ispod sjedala pretrpan je švercerskom robom. Mjesta za noge nije bilo. Nakon nekog vremena govore nam da je zatvorena granica za autobuse. Vjerojatno vlasnik nije imao siguran prolazak na granici. Paravan za šverc. Na brzaka nalazimo taksi za Almaty. Vozač je izgledao kao član Al'Qaide. Duga brada, u obliku lijevka, padala je duboko niz njegova prsa. Na svu sreću Mlađo ga je održavao budnog. U Almaty stižemo u najgore doba, oko 3 sata u jutro. Umorni vozač iskrcaje nas na samom ulazu u grad. Brzo nalazimo taxi, što se ne bi moglo reći i za smještaj. Nakon poduže potrage oko 7 sati, pokisli, upadamo u oronuli hotel. Ali na raspolaganju je soba sa 2 kreveta, a nas je četvero. Problem rješava čistačica koja nam nudi rasklopne krevete. Stranice, podnice, madraci. Podnica je bila žičana mreža koja se svojevremeno koristila sa prosijavanje salbuna. Ludilo! Iscrpljeni sklapamo krevete i rušimo se kao klade.


Almaty – grad kojeg Borat nije vidio
Budimo se oko dvije ure. Pogledajem kroz prozor. Sve se bijeli. Imamo snijeg, imamo zimski ugođaj! Razbuđujemo se uz kavu u elitnom kafiću. Besplatni Internet kompenzira kava od 15 Kn. Razgledavanje Almatyia počinjemo predvečer. Nailazimo na dječji festival ispred lijepo okićene zgrade parlamenta, gdje se održavao dječji festival. Nakon razgledavanja smatram opravdanim drugo ime grada – New York Azije. Sve predrasude iz Boratova filma pale su u vodu. U modernom šoping centru Silk Way snabdijevamo se pivom i hranom za večeru. Hladnoća i skupoća prikovala nas je za naš sobičak. Pripravljen je blagdanski štimung. Dok smo gledali kroz prozor u pozadini lagano su se izmjenjivale božićne pjesme. Iz tople sobe pogledavali smo snijeg koji je lagano sipeći zatrpavao ulice. U žarkim bojama ljeskale su lampice okićenih jela. Omamljen pivom lagano tonem u slatke snove. Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...


Image Hosted by ImageShack.us Almaty - sve blješti

Image Hosted by ImageShack.us Almaty

Image Hosted by ImageShack.us
Almaty


Almaty drugi dan. Ponovno kasno buđenje. Nakon doručka premještamo se u jeftiniji studentski dom. Skoro u pola cijene. Dan je namijenjen za piskaranje i traženje inf. za daljnji dio puta. Nakon završetka poslova Mlađo i ja oboružani opremom idemo u pohod na noćne panorame. Pripremamo se u American baru. Atmosfera uz dobro pivo je odlična. U kasne večernje sate krećemo na teren. Stativ, namještanje, mjerenje svjetla, traženje pravog kuta, duga ekspozicija. Tako cijeli krug oko grada, po sto puta. Božićna drvca, crkve, parkovi, ulice. Pa čak i čelični automobili pitomo su se uklapali u slike za pamćenje. Odluka je pala. Sljedeća dva mjeseca Mlađo će skupiti kolekciju božićnih drvaca iz nekoliko Azijski zemalja. Zadovoljni fotografiranjem kupujemo spizu i krećemo prema studentskom domu. Već je bila ponoć, a ujutro nas čeka odlazak za Kinu. Nova država, nova kultura, nova rasa, novi jezik. Jednostavno rečeno, mnogo nepoznanica je ispred nas. A bome i mnogo ljepota.


Image Hosted by ImageShack.us Božićna drvca

Image Hosted by ImageShack.us Almaty – pak u centru

Image Hosted by ImageShack.us Jurt – tradicionalna nomadska nastamba

Image Hosted by ImageShack.us
Kebab na Kazakhski


Izlazak iz bivšeg SSSR-a
Za promjenu budimo se u 8. Mike prije polaska otvara račun za trgovanje dionicama na prspektivnom Kazakhstanskom tržištu. Rast BDP-a zadnjih nekoliko godina je veći od 10 %. Po površini deveta država na Svijetu obiluje naftom, plinom, uranijem i ostalim mineralima. Naseljava je samo 15 milijuna stanovnika, a na ruku joj ide i blizina Kine sa kojom graniči na istoku. U međuvremenu spremamo stvari i odlazimo do cafebara Cafedelia, gdje se poslije nalazimo sa Mikom. Sjedam za šank uz prozor. Promatrajući zamišljene prolaznike razbuđujemo se uz odličan kapučino. Nakon okupljanja na brzaka skupljamo stvari i idemo u potragu za taxijem do kineske granice. Nakon žustrog naguravanja na stajalištu nalazimo dobri, udobni Audi 100. Pet sati vožnje plaćamo 90 $. Cesta prema Kini ide stepskom visoravni koja je u daljini omeđena visokim planinama. Prolazimo kanjonom kojeg su izdubile vode sa planine. Krajolik, obojan nijansama žuto-crvene boje, podsjećao je na Grand Canyon. Brzu vožnju po pravcima koji su sezali u nedogled otežavala su ulegnuća na višedesetljetnom asfaltu. Sat prije granice odlučujemo nešto pojesti. Prije nego smo naručili jelo ljudi nas upozoravaju da se granica između Kine i Kazahstana zatvara tokom noći tj. u pet popodne. Uskačemo u auto bez zalogaja. Amortizeri propadaju do kraja. Guzica ljubi asfalt. Diže mi se kosa. Ostalo je još malo nade bez obzira na trud našeg vozača porijeklom Ujdura. Ujduri su narod koji živi u pograničnom području između Kazahstana i Kine. Narod koji su Kinezi rastjerali prije stotinjak godina govori turskim dijalektom. Svrstavaju ih u „istočne cigane“. Netrpeljivost prema njima osjetili smo kada nas je zaustavila policija. Zbog izdužene prepoznatljive face, mrko-sive boje, platio je masnu kaznu, tri puta veću nego što bi platio Kazah. Morao im je ostaviti trećinu zarade. Kaže da je sretan što su ga pustili za 30$. Da stvar bude gora i to sve bez potvrde. Ako ga ponovno zaustave platit će opet.


Image Hosted by ImageShack.us
Preko pustinje prema Kini

Image Hosted by ImageShack.us
Vladari pustoši

Image Hosted by ImageShack.us Cesta prema granici


U 17:30 dolijećemo na granicu. Noć je već pala. Ništa nam nije jasno. Izgleda da nije granica, već kontrolni punkt. Sa istim autom dalje ne može. Lokalni carinik nudi prijevoz do granice za 20 $. Carinik bez oklijevanja pretječe kilometarsku kolonu starih kamiona koji čekaju na prelazak granice. Ostavlja nas pred granicom. Granica je zatvorena u 17 h što je i sam carinik znao. Navikli na ovakve situacije nakon malo gunđanja dižemo glave i pješačimo do obližnjeg sela. Hotel na početku naselja nema slobodnih soba. Prilazi nam debeljuškasti brko. Nudi nam smještaj i hranu. Iscrpljeni sumnjičavo ga odmjeravamo. U bezizlaznoj situaciji prihvaćamo ponudu. Smještamo se u simpatičnu starinsku kućicu u blizini granice. Domaćin baca ugljen i pali peć. Ubrzo shvaćam da je brko dobričina od čovjeka. Dogovorio nam je večeru kod susjede. Za večerom razvila se priča o životnim uvjetima. Iz razgovora dalo se zaključiti kako trenutna situacija mnogo povoljnija od života unutar SSSR-a. Za nju mogućnost izbora predstavlja najveću blagodat. Široki asortiman proizvoda na polici lokalne trgovine nekada je mogla sanjati, a sada je to svakodnevica. Kod brke je drugačija priča jer je bio carinik u bivšem sustavu. Granica sa Kinom koju nastojimo prijeći otvorena je tek u devedesetima. Umorni idemo prema posteljama. Umjesto spavanja razvila se energična rasprava. Bilo je jako žustro. Ni umor nas nije omeo. Legli smo oko 2. Sutra napokon ulazimo u Kinu.


Image Hosted by ImageShack.us
Priprema za ulazak u Kinu


Slijedeći blog: Ulazak u Kinu i putovnje vlakom za Tibet

Objavljeno u 04:59 Komentari (17) • Isprintaj#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Listopad 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prikaži/Sakrij komentare

Kontakt

okosvijeta@gmail.com

www.okosvijeta.hr


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

________________________

Linkovi

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Centralna AZIJA na dlanu 1
Centralna AZIJA na dlanu 2
BACKPACKom po Južnoj Americi
MALI BRAT KARLO
DALMATINO
KLUB STUDENATA "BIOKOVO"
Makarska.hr
TAXI MAKARSKA RIVIJERA
TAXI DOKTOR
Bloga mi moga
SickOfItAll
Kijeve moj
Motorom po Africi
Downunder
Backpack
Central America
Moja Australija
Kabul
Dubai
Travels
Trbuhom za kruhom
Mongolija
Chicago
Pustolovka
Moj drugi svijet
Tour the World
Priče iz Bečke šume
Mitologija
Diavola
Kućanica u Japanu
Hippie trail
On the road
Po putu i azimutu
Asterix 101
Priče iz planine
Biokovo
Malo drugačiji sportovi
Travel freak

Image Hosted by ImageShack.us

Izreke

Putnici pravi jedino su oni koji zbog putovanja uvijek idu na put.
Charles Baudelaire

Svijet je kao knjiga. Oni koji ne putuju proc1taju samo prvu stran1cu.
Putn1k








FINANCIJE 1. DIO



hit counter

free web counter


YouTube - Srednja Amerika



YouTube -Australija