U subotu u Njivicama popričao s Vjeranom Piršićem (udruga Eko Kvarner).
Divim se njihovoj energiji, građanskoj hrabrosti i ustrajnosti s kojom se bore za ciljeve udruge. Daju mi nadu da se ipak nešto može promijeniti na bolje, i da ne mogu s nama raditi što hoće i kako hoće, da glas naroda i javnosti nešto ipak može promijeniti. Zainteresiran je da ostvari kontakte i podružnice u svakom gradu i svakoj općini, jer na žalost takvih i sličnih problema ima svako mjesto u Hrvatskoj, od divljih deponija otpada, preko devastacije zemljišta, do odlaganja otrovnog otpada ili uništavanja eksploziva.
Nadam se da će uspjeti u svojim namjerama i da će ideje koje imaju zaživjeti.
Neke stvari u društvu se ipak kreću, iako je čovjeku žao što su ljudi dotjerani do ruba egzistencije i ljudskog dostojanstva da moraju izaći na cestu izboriti se za svoja prava.
Ne ulazim i iskreno rečeno nemam pojma kako je Sljeme privatizirano, tko mu je bio vlasnik do 1945, kako je poslovalo do 1990, kako je poslovalo od tada do danas, ali ljudi kojima je voda došla do grla nisu kao ovce se predali i pokupili radne knjižice pa na cestu, već su digli svoj glas.
Isto tako mljekari u Slavoniji se bune na uvoz mlijeka, i potpuno se s njima slažem, jer vjerujem da je tu situacija čista i jasna. Novac koji država dopusti trgovcima da iznesu van iz zemlje da bi se financirala tuđa poljoprivredna proizvodnja treba ostati u zemlji, trebamo zaštititi domaću proizvodnju, subvencionirati ju i spasiti radna mjesta koja propadaju zbog mahnitog uvoza.
Da se razumijemo, nisam za to da se visokim carinama zaštiti domaći proizvod pod svaku cijenu, i da se nekog protežira i da se nečiji javašluk i nesposobnost štiti, ali omogućimo domaćoj proizvodnji koja to može da preživi. Obzirom da je u EU poljoprivreda u ogromnoj mjeri subvencionirana od strane države (a postoji li proizvod od većeg strateškog značenja za neku zemlju nego što je to hrana?), jasno je da bez intervencije države naši proizvođači nemaju nikakve šanse nositi se s jeftinijim uvoznim proizvodima. Ali na dulji rok na taj način sva domaća proizvodnja će nbiti zatrta, a tada ćemo biti u nemiloosti i ovisiti o stranim proizvođačima.
Nije mi jasno griješim li ja u procjenama kada mislim da je ekonomski puno isplativije uložiti u otvaranje radnih mjesta nego u šminkanje fasada, da je puno bolje otvarati proizvodne pogone i privlačiti ulagače koji će otvoriti nekakvu tvornicu nego otvarati i dopuštati otvaranje stranih trgovačkih lanaca koji u većini slučajeva prodaju nekvalitetnu uvoznu robu?
Možda nisam u pravu kada vjerujem da je puno bolje visokim carinama prekinuti uvoz onoga što se dovoljno kvalitetno proizvodi kod nas? Nije li bolje subvencionirati proizvodnju hrane nego nogometne klubove?
Istini za volju, postoji i druga strana medalje, a to je učmalost naših poljoprivrednika, koji se ne prilagođavaju modernim tokovima. Gledao sam nedavno prilog o proizvodnji lješnjaka, gdje je čovjek rekao da nema problema niti s plasmanom niti s naplatom, jer su potrebe neuporedivo veće od ponude na domaćem tržištu, i oko 90% potreba se zadovoljava uvozom. Sam taj poljoprivrednik je rekao da se čudi svojim kolegama koji siju pšenicu.
Najprije im država nabije visoke kamate na kredite kojima kupuju sav potreban repromaterijal za sjetvu, zatim im nakon silnog natezanja da otkupnu cijenu od 1kn/kg (nekad se bune a nekad ne, pred dvije godine su na tu cijenu prijetili izvesti traktore i kombajne na autoput u sred turističke sezone, lani su se s tom cijenom pomirili, ne bih komentirao razloge ni prvi ni drugi put), onda kad i postignu tu cijenu, država kasni s isplatama. Nekada je omjer cijene kg kruha i kg pšenice bio 2:1, sada je negdje oko 6:1 i očito je u proizvodnji kruha veliki biznis, čim pekare niču na svakom koraku.
Ukratko ih se na svaki način destimulira da i dalje siju pšenicu, a oni to uporno rade.
Narod kaže kad vas netko prevari prvi put, onda je on kriv, a kad vas prevari drugi put, krivi ste sami.
Na tu narodnu mudrost se neumitno nadovezuje tema lokalnih izbora.
Izbori se približavaju, a s njima i silna bombardiranja prigodnim i manje prigodnim porukama, političari se sa drveća smiješe i obećavaju blagostanje samo ako njih izaberemo.
Sjetili su nas se ovih dana, i sad iskazuju silnu brigu za nas i naše potrebe. A kad ih izaberu, sigurni su 4 godine, a narod tko šljivi. Do novih izbora i novih obećanja.
Jer sjeća li se itko obećanja o kontroliranju cijene benzina i zahtjeva da Vlada utječe na INIno formiranje cijena, ili izgradnje tvornice u Vukovaru?
Priznajem da ovaj put na izbornim listama ima i časnih i poštenih ljudi,onih kojima je Ogulin na srcu i koji imaju volje, znanja i snage nešto uraditi, onih koji se ne rukovode uskogrudnošću i vlastitim probitkom.
Nadam se da će biti prepoznati i da će se konačno nešto pokrenuti na bolje. Na žalost opet su rascjepkani u više različitih stranaka i na više lista, i strah me je da će se glasovi za njih opet disperzirati, i bit će kako je i bilo.
Možda me ovaj put stvarnost demantira, iako do sada nije bilo tako. O onome što je u Ogulinu urađeno u proteklih nekoliko godina možete se i sami uvjeriti ako proštetate gradom.
Lijepe su nove fasade, krasna je zgrada općine i kina, novi asfalt se drži gdje god je povučen, imamo izlaz na autoput, postoji poduzetnička zona, novi je autobusni kolodvor i tržnica...
Ali Bechtela više nema, bolnica propada, nema novih projekata koji će zaposliti ljude, nema čini se ni vizije kako to napraviti, nezaposlenost opet raste...
Već sam o svemu pisao, i izazvao različite komentare. Vjerujem da se moglo i trebalo napraviti puno više.
Opet će se na kraju balade pokazati da smo mi tu radi naših vrlih političara a ne oni radi nas. Čim izbori završe i poslože se kockice mozaika, zaboravit će na sva obećanja i krenuti u borbu za poboljšanje vlastitog imetka, stjecanje moćnih prijatelja kojima će namještati poslove, i namještanje poslova kojima će stjecati moćne prijatelje.
Često se zapitam kakvi su to ljudi koji su nas u stanju gledati u oči i tako bezočno lagati i obećavati nešto što im nije ni na kraj pameti ispoštovati?
Kakvi su to ljudi koji tako žude za vlašću i vlastitim probitkom da su spremni prodati i svoj grad i svoje sugrađane, poigravati se njihovom sadašnjošću i budućnošću?
Kakvi su to ljudi spremni se zaklinjati u visoke ideale koje će prodati prvom prilikom, koji će se zaklinjati u poštenje a onda nas sve dobrano izvarati, zaklinjati se u vjeru i Boga i onda kršiti skoro sve Božje zapovijedi (većina ih ne zna ni nabrojati svih deset)?
Kakvi su to ljudi koji vjeruju da su Bogom dani da nas spase i da nam pruže blagostanje nakon što nisu do sada ništa dobra napravili ni za koga osim za sebe?
Kakvi su to ljudi koji smatraju da smo svi stoka i da nas se može jahati i musti do mile volje, sve u naše ime i za naše dobro?
Kakvi su to ljudi koji nakon svega što su radili imaju obraza pojaviti se na nekoj od lista i imaju obraza očekivati da ih se opet izabere?
Čast iznimkama, a ove ostale ćete lako prepoznati, prolistajte novine, poslušajte radio Ogulin, potražite ih po drveću.
Đulin ponor slikan s mosta u petak popodne
Klek slikan od Jelačkog u subotu
Riva u Njivicama u subotu
Kišna nedjelja u gradu (past će teška kiša...)
Bivše Izgradnjine barake na Prapućama (zašto propadaju i kome pripadaju?)
Klek pod maglom
Popodne je kiša prestala i svanulo je sunce...
Na današnji dan njemački zapovjednik Doenitz i sovjetski maršal Žukov potpisali su dokument o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke čime je završen drugi svjetski rat, najstrašniji rat u ljudskoj povijesti, čije posljedice i danas osjećamo.
Bilo je još zanimljivih događaja, rođenja i smrti, ali vjerujem da je ovo jedan od najbitnijih datuma u povijesti ljudskog roda.
