Maksova maksimala

srijeda, 17.08.2016.

OGULIN U DOMOVINSKOM RATU

Što vrijeme dalje odmiče sve sam bivao bliži da ovaj post posvetim knjigama koje je napisao književnik ili pisac, svejedno je, pod naslovom Ogulinski kraj u Domovinskom ratu. Već sam početak ove događajnice, kako autor tepa svojim knjigama, „Umjesto uvoda“ kojega nije nitko potpisao, dao je naslutiti u kojem smjeru kreće sadržaj naslova pa makar se izuzeli i pozvani uzvanici od strane, pretpostavljam, urednika ovih knjiga.
A što reći o stranici 2? Zapinje za oko urednik, ocjenitelji, posebno prof. Božo Čubelić ili don Božo Ćubelić, ali i čitava galerija Uredničkog vijeća. Osim Stipe Gašljevića i Nikole Magdića, teško je odrediti kompetenciju ostalih članova. Stipe Gašljević je jedno vrijeme bio zapovijednik obrane grada Ogulina, a Nikola Magdić predsjednik kriznog štaba općine Ogulin u ratnom periodu. Ostali su izabrani po političkoj podobnosti urednika i njegova mentora.
Neozbiljnost ove događajnice nagoviještava i zemljopisna karta na koricama knjige gdje je nekadašnja općina Ogulin podijeljena na Grad Ogulin i općine; Josipdol, Plaški i Saborsko, dakle bez općine Tounj koja je nastala oko 1998. godine, a knjiga je iz naklade stigla 2013. godine.
Neozbiljnosti ovoga naslova pridonosi lektura i korektura Zorice Mimice koja očito nije svladala hrvatski jezik jer ne bi dozvolila piscu ovoga uratka da piše: srbsko, podpuno, van privrede, potrebito u krivom smislu, pomenuti, svjestno, građevinska dopustnica, zavihoriti, i mnogo drugih riječi, a pisac bi morao znati da se Dragoljub (Draža) nije prezivao Mihajlović, već Mihailović. To je vrlo značajna razlika jer se odnosi na sasvim drugu osobu koja nije osuđena za ratni zločin.
Pokušao sam oko piščevih knjiga zaključiti kojemu žanru pripada ova literatura. Stvaratelj naslova nije dao do znanja kamo to pripada, a iz sadržaja je teško zaključiti. Na kraju bih mogao reći da je to neki domaći uradak jednog čovjeka podobnog za sva vremana; danas desni, sutra lijevi, jednom iskren, drugiput izostavi istinu da ne bi morao lagati. To je onaj sistem Andrije Hebranga jr. koji je rekao da on koji puta ne govori istinu. To ne znači da laže (kako smo ga znali ocijeniti), već je samo izbjegavao reći istinu koja mu nije odgovarala. To je perfidno, ali u politici potrebno (potrebito, rekao bi autor ovih knjiga, urednik i urednikov mentor, pa i sama lektorica).
Autor ovih uradaka upustio se i u analizu gospodarstva u starom socijalističkom sistemu koji nije zadovoljavao radnike i seljake i bulažnjenje novih „političara“ koji su nudili med i mlijeko u novom sustavu, a nije se do 2013. godine dosjetio napisati istinu o pljački radničke klase, društvenih vrijednosti koje je stvarao radnik i prirodnih izvora bogatstava koje su prodali pljačkaši po prolaznim zakonima koje je HDZ-ova vlast izglasavala.
Mora se, međutim, u afirmativnom smislu kazati da je veliki dio ove knjige nastao razgovorima sa sudionicima „svekolikih“ događanja u ratnom periodu u radnim prostorima autora na adresi Brod 15 u Ogulinu pa se u većoj mjeri izbjegao razgovor po raznim birtijama, gostionicama i hotelima.
Slušao sam u ogulinskoj knjižnici književnicu Ivanu Bodrožić koja je govorila o svom romanu na temu Domovinskog rata u predjelu daleko složenije „konstelacije snaga“ od ogulinske, ali je Ivana Bodrožić napisala horor roman i tako ga predstavila. Za taj uradak osigurala je sredstva mimo jedinice lokalne samouprave jer ni jedna ni druga strana, ni vlast ni opozicija, nije bila zadovoljna sadržajem. U njenom sadržaju nije bilo izbjegavanja istine, već je ona zakačila sve korumpirane, a to onda nije jednosmjerna ulica. Nije nikomu podobna. Istina je voda duboka, zar ne gospodine Polančec!
Ivana je sa stručne strane dobila visoke ocjene, ali od domoljuba dobiva kaktuse. Ne dirajte domoljublje! Branitelji i političari su stvorili Hrvatsku, a pekari, komunalci, logističari i poduzetnici su – pičkin dim.
Ipak, najvažniji detalj koji mi je ubrzao odluku o ovakvom postu je aktualni narodni zastupnik u ogulinskom Gradskom vijeću, koji mi je, tobože usput, spomenuo da je autor ovih događajnica krenuo u osvjetljavanje i ostalih ratnih događanja u pisanom obliku da bi zaokružio osvrt na rat i poraće onako kako to odgovara HDZ-ovoj i crkvenoj nomenklaturi. Obećao je (vijećnik) da će na idućoj sjednici Vijeća pitati gradonačelnika da nam otkrije koliko koštaju sve te knjige i koliko je autor tražio naknadne novce za dovršetak novih knjiga. Prošle su tri sjednice, a zastupnik još nije postavio pitanje koje se tiče svih ogulinskih poreznih obveznika pa bi i oni to htjeli znati. Zato sada provociram i iznuđujem to pitanje jer ću, nakon sljedeće sjednice Vijeća, imenom prozvati ovoga vijećnika ukoliko ne postavi pitanje cijene. Završetak ovoga posta i nije neka maksimala, ali je iznuđen.

Oznake: egzorcizam

četvrtak, 04.08.2016.

PARLAMENTARNI IZBORI

Ne tako davno, zapravo nedugo, predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) Zoran Milanovć gostovao je u Ogulinu s našom simpatijom iz VII. izborne jedinice Milankom Opačić. U razgovor sa simpatizerima i članovima partije uveo ga je predsjednik osnovne ćelije gradskog SDP-a. U svom uvodnom monologu Milanović nije rekao ništa što bi me natjeralo da zapamtim. Jednostavno se pojavio u izbornoj kampanji za predsjednika stranke, jer je to tjedan-dva prije učinio i Zlatko Komadina.
U razgovoru s prisutnima ima jedna mrlja koju si intelektualac kalibra Milanović ne bi smio priuštiti. Da li zbog pokušaja bliskosti s ljudima ili neke bahatosti, predsjednik SDP-a sve je oslovljavao s „ti“, a neki su bili puno stariji od njega. Neukusno je to, primijetili su svi, ali smo po običaju prešutjeli.
Moj kolega, godinu dana mlađi od mene, naravno, ispričao je svoje viđenje Partije kao njen simpatizer i naglasio da bi Partija morala biti puno ljevija. - A što je to lijevo? – upitao je predsjednik. – Pa trebate biti više socijalni – dodao je kolega. Predsjednik nije poentirao.
E, to je bio taj trenutak kojega sam jedino zapamtio i bio potpuno nezadovoljan, trenutak koji je nadražio moje osjećaje lijeve orijentacije. Tu orijentaciju neću napustiti, ali bi ju trebali napustiti oni koji nisu sigurni što je to lijevo!
Kako se predsjednik ponaša drugarski prema svima, to i ja prihvaćam taj običaj pa ću presjednika najveće lijeve stranke u Hrvatskoj oslovljavati s „ti“. Ja sam siguran, predsjedniče, da ti znaš što je to lijeva opcija, ali ju ne respektiraš. A ja ću si dati oduška i iznesti svoje viđenje što je to lijevo. Kapitalizam je društveno-političko uređenje koje klasi koja stvara kapital oduzima dostojanstvo i radnika tretira kao trošak! Lijeva politička opcija, SDP, treba tom radniku vratiti dostojanstvo, osigurati mu plaću od koje može prehraniti obitelj i to svakog mjeseca u godini istoga datuma. Radniku treba omogućiti radno vrijeme od najviše 182 radna sata mjesečno, platiti nužni prekovremeni rad, omogućiti godišnji odmor prema kolektivnom ugovoru kojega će stvarati poslodavci, sindikat i politika.
U vrijeme staroga sistema imali smo Zakon o udruženom radu, ZUR, koji je prema cijenjenom ekonomistu Branku Horvatu bio spomenik ljudske glupoosti jer je toliko favorizirao radnika da je postao smiješan i nedodirljiv. Sindikat nije trebao braniti radnika pa je samo organizirao izlete i nabavku svinjskih polovica. Današnji Zakon o radu je toliko ponizio radnika da mu ni korumpirani sindikat ne može, niti želi pomoći. E tu lijeva politička opcija mora dati maksimum. Izglasati zakon koji će osigurati radniku zaposlenje, plaću i standard dostojan čovjeka, a poslodavca primorati da taj zakon poštuje. I to je sve!
Ako su ljudi zaposleni, zaposleni pune mirovinske, zdravstvene i socijalne fondove. Naravno, a kako to izvesti? Pa jednostavno. Vlast umjesto za svoje potrebe treba razmišljati o potrebama naroda. Znači izbaciti korumpirane političare i poslodavce, pravosudne institucije očistiti od nepoštenih, a poštivati zakone i Ustav.
Kada je predsjednik SDP-a gostovao u Ogulinu, još nismo znali da ćemo na izvanredne parlamentarne izbore u ovoj godini, mada nismo sigurni da nećemo to ponoviti i naredne. Zato bih sada, uz prethodno razmišljanje o ljevičarstvu, ponudio Narodnoj koaliciji svoje razmišljanje i o predizbornoj kampanji. Narodna će koalicija pobijediti na izborima ukoliko u svoj program ugradi i zagarantira da će to i provesti – sljedeće: smanjiti broj jedinica lokalne i regionalne samouprave, podnesti kaznene prijave za sve nepravilnosti oko pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva čiju je vrijednost stvorio radnik, kazneno progoniti i osuditi pljačkaše privatnih i narodnih vrijednosti, oduzeti svu imovinu stečenu na kriminalan način, procesuirati ratne zločine i ratne profitere. Ući u bespoštednu borbu protiv korupcije na svim razinama. Urediti državu upravu sa stručnim ljudima i smanjiti broj uhljeba u ministarstvima i agencijama. U lokalnim uredima uprave nema dovoljno ljudi, a zakonodavstvo traži tisuće nepotrebnih isprava od stranaka, a nepotrebne isprave stvaraju čepove u provedbi predmeta koji se gomilaju.
Nadalje, u kampanji ne pljuvati po suprostavljenim strankama i njihovim programima, već isticati vrijednosti svojega programa, na izborne liste stavljati profilirane ljude bez „putra na glavi“, pomladiti sastav s novim školovanim i ambicioznim ljudima. Ne podilaziti desnim strankama prešućivanjem neofašizma i nuditi im imenovanja trgova, ulica, mostova i zračnih luka osobama koje to ne zaslužuju.
Zatvorite razmišljanja o Pelješkom mostu, a otvorite mogućnosti stvaranju industrijskih postrojenja i poljoprivredne proizvodnje. Ne morate pisati program od 21 točke! I promašiti.
Narodna koalicija neće od desničara dobiti niti glas, ma koliko im podilazila, ali će izgubiti dosta glasova od simpatizera koji drže do svojih principa.

Oznake: izbori

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv