Maksova maksimala

nedjelja, 26.06.2011.

HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI???

Čovjek sam treba odabrati svoj eliksir, napitak koji će mu oplemeniti, uljepšati i produžiti život. Život je jedan, relativno kratak, mada neki vjeruju u vječni, a neki u reinkarnirani. Ja bih, eto, htio živjeti samo ovaj zemaljski, jednokratni, ali što je moguće kvalitetnije. Zato se ufam u našega znanstvenika Miroslava Radmana i njegov eliksir mladosti koji bi život, što kvalitetniji, mogao produžiti do nekih dvjesta godina. Životni vijek kao kod gavrana, recimo.
Vjerojatno bi najbolji životni eliksir za muškarca bila plemenita mlada žena sa svim onim atributima koji se prikazuju još iz doba prije naše ere, ili još bolje od iskona. A to je stasitost, izražene obline, putenost i dobrodušnost. Dobro našli upravo takvu!
Ako niste našli takvu, a niste, zadovoljite se sa svojom predsjednicom Vlade, preuzmite njen egoizam i uživajte u sebi po sustavu – svoj na svome! Ona je napokon pronašla svoj eliksir mladosti i s njime se nosi kako najbolje umije. Njen je eliksir doduše virtualan, i za nju pomalo imaginaran, ali je eliksir. To bi trebao biti potpis na ugovor o ulasku u Europsku uniju neke 2013. godine. S toliko odrješitosti, s toliko stamenosti, da ne kažem žestine, neki je dan Jadranka Kosor obznanila taj budući doživljaj njana potpisa, da sam se pobojao da ne doživi orgazam, kako bi samo dva dana kasnije izjavila da je svejedno tko će potpisati ugovor. (Savjetnik je uspio smiriti strasti). Da je toliko energije, koliko je sada potrošeno u samohvalu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju HDZ potrošio na provođenje reformi u funkcioniranju institucija sustava pravne države samo godinu dana nakon konačne integracije hrvatskog teritorija, Hrvatska bi u Europskoj uniji bila još prije 2000. godine. Do te godine vlast je radila na međunarodnoj izolaciji Hrvatske kako bi specijalnim zakonima zakonski mogla opljačkati svoj narod i, da ne bě Račanove vlade ostala bi i dalje izolirana. Kada danas Kosorova kazuje kako ponosno moramo dignuti čela nije u pravu. Barem ona nije. Ona je bila jedna od glavnih poluga vlasti u Sanaderovoj vladi i ona je bila kočničar hrvatskog ulaska u EU. Svi koji nisu bili kočničari mogu biti ponosni i, kako reče Vesna Pusić, pruža nam se drugi puta pozitivni okvir razvitka zemlje, koji više ne bi smjeli potrgati.
Birokracija Europske unije slična je svim drugim birokracijama, ali ovaj puta kao da su razmišljali o hrvatskim emocijama i upriličili su ovaj politički završetak „pregovora“ za ulazak u Uniju uoči Dana državnosti Republike Hrvatske, i to onog jubilarnog - dvadesetog! Hvala im na tomu, mada nisu trebali imati poseban kriterij prema nama. Da su nas prije pripustili, HDZ sa svojim predsjednikom ne bi imao mogućnosti opljačkati i ono malo preostalih vrijednosti u ovoj jadnoj zemlji i prije bi se kompletna garnitura našla u Remetincu. Barem.
Kada sam jučer čuo kardinala Bozanića na misi prigodom Dana državnosti, nadam se da je onom kritikom dijela društva mislio upravo na vlast. On je, naime, rekao da su neprijatelji domovine oni koji unose tugu i strah među ljude, jer tugu i napose strah posijala je i sije aktualna vlast. Ruši dostojanstvo čovjeka, posebno radnika, povećava nezaposlenost, zaduženost i nelikvidnost, uništava gospodarstvo, pljačka i rasprodaje javna poduzeća. Pravna država počela je selektivno funkcionirati tek pod pritiskom međunarodne zajednice. Čovjek je postao nesiguran u egzistencijalnom, fizičkom i duhovnom smislu.
Okvire egzistencije i slobode postavlja zakonodavna vlast, zakone štiti izvršna vlast, a provodi ih sudska. Sve ovo treba biti u funkciji naroda, a ne pojedinca, i svi će biti zadovoljni makar i teško živjeli. Samo da ne budu prevareni na svakom koraku, u strahu svakog trenutka i gladni na duže staze.
Hrvatski narod odredio se referendumom 19. svibnja 1991. godine na osamostaljenje od Jugoslavije, Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. proglasio je državnost i narod je očekivao da će mu biti bolje. Do danas mu nije bolje, a kad' će – ne znamo. Neće uz Jacu koja je rekla da je u Bruxellesu jučer u mislima bila s Vukovarom, neće uz barba Luku koji se napaja herojstvom vukovarskih žrtava. Da li se Vukovar i te žrtve trebale dogoditi?!
U nadi da će nam krenuti poslije parlamentarnih izbora i promjene vlasti, ili nakon referenduma za ulazak u Europsku uniju, a najkasnije od 1. srpnja 2013. godine, častitam svim stanovnicima Republike Hrvatske Dan njene državnosti.
Među stanovnike Republike Hrvatske uvrštavam i sve slušatelje „Hripkoteke“ Radio Ogulina i sve ogulinske dogradonačelnike. Imamo ih tri!!!

nedjelja, 19.06.2011.

GAY PARADA U HRVATSKIM PRILIKAMA

Perjanice teoloških aktivnosti u Hrvata; dr. Adalbert Rebić kao glavni bibliolog i nekadašnji vladin vjerski ideolog, te fra Zvjezdan Linić kao egzorcist s licencom i vrlo omiljeni duhovni obnovitelj, uprskali su nedavno motku oko nekakvih gay parada koje su oni pokušali obrazložiti kao napad na većinsko stanovništvo Hrvatske koje razmišlja drugačije i drugačije prakticira seksualno opredjeljenje. Ako se tu može govoriti o opredjeljenju, jer to ne ovisi o volji čovjekovoj, već nečijoj tuđoj „odluci“.
Dr. Adalbert Rebić proslavio se izjavom nakon skandala kojega su izazvali katolički vjernici za vrijeme zakonski odobrenog skupa tzv. Gay parada u Splitu: Žao mu je ljudi koji su stradali, ali dodaje da mu je “žao i onih koji su kamen bacili”, te zaključuje da su sudionici gay parade “dobili što su tražili” (!?).
Fra Zvjezdan Linić, pak, smatra da to nije parada ponosa, nego parada prkosa i dodaje: „Znači li to da će sutra, tražeći svoja prava, na ulicama paradirati pedofili, kriminalci…?“
Da je danas HDZ na vlasti, a ne u predizbornoj kampanji, sigurno je da bi osnovao povjerenstvo za sukob interesa, jer ova dva božja poslanika komentiraju sve ono što se kosi s vjerom, božjim zakonima i Isusovim naukom! Oba su plaćena za duhovnu obnovu i učenje kako treba ljubiti bližnjega svoga, ne ubiti, ne bacati kamenje ako niste sigurni da i sami niste griješni. A što oni poručuju? Dobili su što su zaslužili jer su izazivali većinu koja drugačije misli.
Među pederima i lezbikama ima više vjernika nego ostalih, oni su dio stada pod pokroviteljstvom Boga, Crkve, Rebića i Linića. Među njima ima sigurno i onih koji su se molili Bogu da izmjeni svoju „odluku“ o njihovoj seksualnosti, ali im molba nije bila uslišena. Zato ih treba kamenovati? A da će sutra paradirati pedofili i lopovi tražeći svoja prava Crkva je najmanje pozvana da se s tim sprda. Među pedofilima bilo bi najviše pripadnika svećenstva, a kriminalci paradiraju već dvadeset godina i nitko na njih ne baca kamenje ni bengalke jer ih institucije vlasti čuvaju pouzdano, a ne promatrajući kao što čine s napadima na gay skupine.
Dr. Adalbert Rebić i fra Zvjezdan Linić predstavljaju Crkvu i njen službeni stav. I što nam to Crkva poručuje? Na paradu ljubavi, tolerancije i različitosti ona huška ostale vjernike da ih kamenuju, tuku, tjeraju s ulice i viču svakojake pogrde.
Dr. Adalbert Rebić i fra Zvjezdan Linić svrstali su se na stranu populacije koju predvodi Željko Kerum, nepismeni i primitivni predstavnik vlasti na lokalnoj razini danas, a sutra možda i nekoj višoj, oni su se svrstali na stranu navijačkih skupina kojima je važno da divljaju i uništavaju materijalne i civilizacijske tekovine društva, svrstali su se s onom skupinom neofašista i rasista kojima nitko i ništa nije po volji, osim vlasti ako ih ne uznemiruje u premlaćivanju i protjerivanju svih koji nisu s njima.
Policijski aparat posebna je priča u cjelokupnom djelovanju. Policija je izgubila svaki autoritet, dostojanstvo i povjerenje. Uklopili su se u današnje društvo koje funkcionira na lopovluku i korupciji, na izopačenom sustavu vrijednosti. Koliko su sami krivi, toliko i vlast kojoj paše nekompetentna policija koja će štititi njihove interese. Imaju mala ovlaštenja, malu plaću i nikakvu odgovornost. A ako nemaju ovlaštenja i odgovornost, onda je i njihova mala plaća preveliki teret poreznim obveznicima. Koga će oni zaštititi odredit će farizeji vlasti ne po svom svjetonazoru, već prema pritisku međunarodne zajednice. Tako je i sa zaštitom sudionika svakog skupa pa tako i ovoga - gay pride.
Za kraj je ostavljeno pitanje: zar ovakva druženja ponosa moraju potrošiti toliko energije i novaca da bi ga doveli do suvislog kraja? Mi nismo u prilici da za takva druženja opterećujemo ovo naše društvo koje nije u društvenoj, političkoj i materijalnoj (egzistencijalnoj) krizi zbog globalnih prilika, već zbog našega mentaliteta. A taj mentalitet nije navikao na demokraciju i život od svoga rada.
Zato je upitno da li gay pride u ovim prilikama treba obilježavati tako napadno, ali je još upitnije komu to smeta da se netko deklarira kako hoće i čemu tolika medijska pažnja koja zapravo najviše iritira. Ako nekomu ne paše uredno organiziran skup, zbog čega mora izići na ulicu to promatrati, ljutiti se, sprječavati ili napadati sudionike čak. Treba ih naprosto ignorirati, mada oni govore isključivo o ljubavi na jedan drugačiji način, ljubavi koja ne ugrožava stečena prava drugima, bez obzira da li ju podržavaju ili ne.

nedjelja, 12.06.2011.

GAUDEAMUS IGITUR

Da li se čovjek koji je prije 50 godina položio ispit zrelosti na bilo kojoj srednjoj školi, koji je zagazio u godine koje su ga po sili zakona umirovile, da li se čovjek ili žena, svejedno je, koji se po zamoru materijala bliže onoj točki kada nastupa lom tijela, ima pravo radovati, kako su u subotu 11. lipnja ove godine zapjevali maturanti ogulinske Gimnazije, koji su maturu položili ne tako davne 1961. godine Nove ere?
Premda iz šalabahtera koji im je udijeljen prije početka proslave, ipak su uz pomoć glazbenika koji su ih pratili tu noć, uspjeli nekako otpjevati studentsku himnu „Gaudeamus igitur“ što bi u prijevodu glasilo; „Radujmo se stoga“. One dijelove iz himne koji se odnose na davnu mladost nekako su promrmljali no, imali su razloga za radovanje. Ponovno su se, u još većem broju od prethodnog susreta, vidjeli; neki nakon pet, neki nakon deset, petnaest, dvadeset, ili pedeset godina, ponovno su se rukovali, zagrlili, potapšali po ramenu ili poljubili.
Ispred stare gimnazije u centru grada (ova je generacija bila posljednja koja je u njoj maturirala) isti dan u isto vrijeme skupljali su se i maturanti jedne starije generacije. Mnogi su se izmiješali i upoznavali dok se nisu identificirali kojoj generaciji pripadaju, pitajući se da li je ljepota stvarno prolazna, ali i razmišljajući da li je život nešto drugo od onoga što nam je ostalo u sjećanju?
Bilo kako bilo, generacija zlatnih maturanata održala je nulti sat u jednoj od učionica te stare Gimnazije, izvršila je prozivku i utvrdila da je 1961. godine maturiralo 67 učenika, da je prisutnih tridesetdvoje odraslih osoba i da nas je, nažalost, zauvijek napustilo četrnaest kolegica i kolega. Hvala im što su drugovali s nama i neka im je vječni pokoj.
Mjesec lipanj tradicionalan je mjesec obilježavanja takvih maturalnih proslava svih godišta, pa ih je tako i u subotu u Ogulinu bilo pet-šest. S ponosom ističemo da se naše društvo u punom sastavu razišlo u 4,30 sati, kasnije nego sve one mlađe generacije. S ponosom da, ali da li je i ispravno – tko će ga znati. Možda smo za svoje godine previše nestašni, možda smo još u prošlosti pa ne postupamo racionalno, štedljivo, a možda naprosto dajemo sve od sebe jer nam ovakvo druženje može biti i posljednje. Okloni Bože.
Ni ovoj generaciji nisu cvale ruže jer je rođena u ratnom vihoru Drugog svjetskog rata, stasala je uz obnovu zemlje, živjela u siromaštvu, ali je bila duhovno zdrava i zadovoljna. Družila se, školovala, zaposlila se i imala je ispravan stav na sustav vrijednosti. Nije bila zadojena nacionalizmom, mržnjom i korupcijom, njegovala je ispravan odnos prema okolini, okolici i okolišu. Mijenjali su krajobraze gradeći, a ne rušeći, držali do svoga dostojanstva i dostojanstva ostalih ljudi, a posebno radnika.
Uz stare pjesme i lagane plesne korake evocirane su uspomene iz mladosti, bez opterećenja opravdavali neuspjehe emotivnih veza i s veseljem uspješne veze, makar i kratkotrajne, koje su obično počimale u glavnom gradskom parku, parku kojega su nam pravim ekocidom uništili današnji nekompetentni obnašatelji gradske vlasti. Kao da ste nam dušu načeli, kao da ste nam sukus isisali iz tijela koje je tu godinama uživalo u dnevnoj hladovini i noćnoj idili.
Pod takvim smo, eto, dojmovima, više onim lijepima proveli na proslavi punih deset sati i rastali se zadovoljni s obećanjem da ćemo se opet naći, opet zagrliti i poljubiti. Bilo kada i na bilo kojem mjestu kako bi onom jednom od nas koji je zabrazdio pred jutro dokazali da je važno sudjelovati, a ne prepotentno zajebavati.
Nije nam nitko mogao pokvariti opću cjelovečernju ugodu kojih je u ovom društvu sve manje. I bit će još manje kada se prorijedi broj ljudi iz onih generacija starijih od pedeset godina nakon polaganja mature.
Zato sam odgovor na ono postavljeno pitanja sa samog početka; da li se tako vremešni ljudi imaju pravo radovati, ostavio za sam kraj. Imamo se pravo radovati jer smo svoje školovanje, svoj radni vijek i društveno djelovanje proveli pošteno. Pošteno ćemo ostaviti i naše najbliže kada za to dođe vrijeme.
Pa: Gaudeamus igitur, drage kolegice i kolege. Do „sudnjega dana“!

nedjelja, 05.06.2011.

NEKA RASTE SVE ŠTO TREBA RASTI

Sram me je gledati i doživljavati moju premijerku i njenu Vladu, koji svi rade 25 sati dnevno. Neumorno rade, neumorno se cere svom narodu poručujući mu: Tko vas jebe dok smo mi na vlasti. To je parafraza na onu Luja XIV: L'etat, s'est moi. (što će reći: država, to sam ja).
Ceri se tako premijerka, prerezuje razne vrpce po svojoj Rijeci čak, vrpce krojene osam dugih godina, ali tko mari za prošlost. Budućnost je moto premijerke, ono; moj te mota oko plota i dokazuje da je sve krenulo prema gore. Gore se ne može, istinabog, ali neka. Raste odjednom postotak izvoza, raste broj noćenja u turističkoj sezoni, raste cijena prehrambenih artikala, benzina, liječenja, školovanja. „Neka raste sve što treba rasti“ ponosno kliče premijerka svomu puku, šaljući budućnosne bajkovite poruke. Samo da nam se dočepati Europe, gdje će nam tek onda biti kraj.
Spuštajući se s Karpata tamo negdje u sedmom stoljeću poslije Krista, Hrvati su kao slavensko pleme iz perzijske pradomovine, kako je to znanstveno dokazao nekadašnji ministar znanosti Dragan Primorac, zaposjeli prazne obale Panonskog i Jadranskog mora da oplemene te krasne krajobraze. A uspostavom samostalne, suverene i slobodne države nam Hrvatske još 1991. godine, zakoračili smo u budućnost. Budućnost je već počela, blagostanje se kotrlja cestama, samo se treba sagnuti i pokupiti ga. No, u svakom slučaju treba paziti na gaće da budu na guzici, a ne na štapu. Svjetlo jednoumlja Hrvatske demokratske zajednice zamijenilo je ono mračno jednoumlje Komunističke partije, uništili smo sve što nas je podsjećalo na tu mračnu prošlost, opljačkali ono smeće smoupravnog socijalizma, okrenuli sve na pravu stranu i u pravom smjeru. Čak smo i riječne tokove usmjerili prema gore. Nek se diže što se dići mora, opet kliče premijerka i dodaje da smo konačno svoj na svome (kako je to moguće) i da stvar držimo u svojim rukama (aludirajući vjerojatno na drkađije).
I kada smo shvatili da nas je Sanader napustio (neki kažu da je išao u Austriju kupiti zimske gume, a ovi mu uvalili još i lance) mi se vraćamo na materijarhat, jer, muškarci su ipak veći ljubavnici no gospodari. Bez obzira što je osmijeh Sanadera na televiziji i javnim nastupima ulijevao lažni optimizam, ovaj osmijeh Jace Kosorove ulijeva dramatičan pesimizam. Rekao bih i uvredu zdravog razuma, rušenje ljudskoga dostojanstva.
Ne bih rekao da mi živimo jako loše. Postoje argumenti koji kazuju da se stanuje s prihvatljivim standardom, da je oprema stana zadovoljavajuća, da imamo vlastiti prevoz, hranimo se dobro, ali nezdravo, oblačimo se po lokalnim standardima, ali smo obmanuti da ćemo u kapitalizmu živjeti bolje nego u socijalizmu. Kamo su se skrili ti argumenti?
Kako se ne sramiti HDZ-ove vlasti, ako nam je prvi predsjednik usmjerio sustav prema korupciji i pljački svakog nacionalnog bogatstva, kada nam je bivši premijer Vlade uznik u stranoj državi, ako nam nova premijerka svojom nekompetentnošću izaziva podsmijeh stranih i domaćih stručnjaka, ako nam je kompletna Vlada sa svim ministrima umočena u svaki iole ozbiljniji skandal po pitanju političkog i gospodarskog kriminala, da su nam najveći tajkuni, u onom posprdnom smislu, nepismeni i polupismeni ljudi s debelim osloncem na nekog člana Vlade.
Kako povratiti povjerenje u političare uopće, kada se ni jedna odluka vlasti i gomila novih propisa ne može održati u opticaju ni nekoliko mjeseci, a da se ne donese izmjena i dopuna takvog propisa. Kada svi propisi pogoduju kapitalu, a nikada običnom puku i radniku, koji su izgubili dostojanstvo čovjeka.
I kako će narod vjerovati crkvi kada se poput vlasti brinu samo o povratku svojih nekretnina koje sada služe za korist općeg dobra, kada se i ona ponaša u duhu izvrnutog sustava vrijednosti. Kada pogledate osobe koje kod crkvenih dostojanstvenika uživaju povlašteni status opet ste izvrgnuti nelagodi i sramu. Najsvježiji dokaz tomu je izbor ljudi koji su dobili posebne pozivnice za susret s papom. Sveti Otac kako ga nazivaju ponovno dolazi u Hrvatsku povratiti joj izgubljeni moral kada to već u tri navrata nije uspjelo blaženom Ivanu Pavlu II.
Nitko nas ne može spasiti do nas samih. Bili mi u Europi ili na Balkanu – svejedno je.

<	lipanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv