Da li se čovjek koji je prije 50 godina položio ispit zrelosti na bilo kojoj srednjoj školi, koji je zagazio u godine koje su ga po sili zakona umirovile, da li se čovjek ili žena, svejedno je, koji se po zamoru materijala bliže onoj točki kada nastupa lom tijela, ima pravo radovati, kako su u subotu 11. lipnja ove godine zapjevali maturanti ogulinske Gimnazije, koji su maturu položili ne tako davne 1961. godine Nove ere?
Premda iz šalabahtera koji im je udijeljen prije početka proslave, ipak su uz pomoć glazbenika koji su ih pratili tu noć, uspjeli nekako otpjevati studentsku himnu „Gaudeamus igitur“ što bi u prijevodu glasilo; „Radujmo se stoga“. One dijelove iz himne koji se odnose na davnu mladost nekako su promrmljali no, imali su razloga za radovanje. Ponovno su se, u još većem broju od prethodnog susreta, vidjeli; neki nakon pet, neki nakon deset, petnaest, dvadeset, ili pedeset godina, ponovno su se rukovali, zagrlili, potapšali po ramenu ili poljubili.
Ispred stare gimnazije u centru grada (ova je generacija bila posljednja koja je u njoj maturirala) isti dan u isto vrijeme skupljali su se i maturanti jedne starije generacije. Mnogi su se izmiješali i upoznavali dok se nisu identificirali kojoj generaciji pripadaju, pitajući se da li je ljepota stvarno prolazna, ali i razmišljajući da li je život nešto drugo od onoga što nam je ostalo u sjećanju?
Bilo kako bilo, generacija zlatnih maturanata održala je nulti sat u jednoj od učionica te stare Gimnazije, izvršila je prozivku i utvrdila da je 1961. godine maturiralo 67 učenika, da je prisutnih tridesetdvoje odraslih osoba i da nas je, nažalost, zauvijek napustilo četrnaest kolegica i kolega. Hvala im što su drugovali s nama i neka im je vječni pokoj.
Mjesec lipanj tradicionalan je mjesec obilježavanja takvih maturalnih proslava svih godišta, pa ih je tako i u subotu u Ogulinu bilo pet-šest. S ponosom ističemo da se naše društvo u punom sastavu razišlo u 4,30 sati, kasnije nego sve one mlađe generacije. S ponosom da, ali da li je i ispravno – tko će ga znati. Možda smo za svoje godine previše nestašni, možda smo još u prošlosti pa ne postupamo racionalno, štedljivo, a možda naprosto dajemo sve od sebe jer nam ovakvo druženje može biti i posljednje. Okloni Bože.
Ni ovoj generaciji nisu cvale ruže jer je rođena u ratnom vihoru Drugog svjetskog rata, stasala je uz obnovu zemlje, živjela u siromaštvu, ali je bila duhovno zdrava i zadovoljna. Družila se, školovala, zaposlila se i imala je ispravan stav na sustav vrijednosti. Nije bila zadojena nacionalizmom, mržnjom i korupcijom, njegovala je ispravan odnos prema okolini, okolici i okolišu. Mijenjali su krajobraze gradeći, a ne rušeći, držali do svoga dostojanstva i dostojanstva ostalih ljudi, a posebno radnika.
Uz stare pjesme i lagane plesne korake evocirane su uspomene iz mladosti, bez opterećenja opravdavali neuspjehe emotivnih veza i s veseljem uspješne veze, makar i kratkotrajne, koje su obično počimale u glavnom gradskom parku, parku kojega su nam pravim ekocidom uništili današnji nekompetentni obnašatelji gradske vlasti. Kao da ste nam dušu načeli, kao da ste nam sukus isisali iz tijela koje je tu godinama uživalo u dnevnoj hladovini i noćnoj idili.
Pod takvim smo, eto, dojmovima, više onim lijepima proveli na proslavi punih deset sati i rastali se zadovoljni s obećanjem da ćemo se opet naći, opet zagrliti i poljubiti. Bilo kada i na bilo kojem mjestu kako bi onom jednom od nas koji je zabrazdio pred jutro dokazali da je važno sudjelovati, a ne prepotentno zajebavati.
Nije nam nitko mogao pokvariti opću cjelovečernju ugodu kojih je u ovom društvu sve manje. I bit će još manje kada se prorijedi broj ljudi iz onih generacija starijih od pedeset godina nakon polaganja mature.
Zato sam odgovor na ono postavljeno pitanja sa samog početka; da li se tako vremešni ljudi imaju pravo radovati, ostavio za sam kraj. Imamo se pravo radovati jer smo svoje školovanje, svoj radni vijek i društveno djelovanje proveli pošteno. Pošteno ćemo ostaviti i naše najbliže kada za to dođe vrijeme.
Pa: Gaudeamus igitur, drage kolegice i kolege. Do „sudnjega dana“!
Post je objavljen 12.06.2011. u 20:30 sati.