Maksova maksimala

nedjelja, 24.04.2011.

SRETAN USKRS

Mislio sam danas ovdje uvrstiti jedno vrijedno štivo o tomu kako je izgubljen svaki smisao za pravu duhovnu vrijednost svih blagdana pa tako i Uskrsa. Danas su blagdani komercijalizirani i izgubili svaki svoj drugi, onaj glavni, smisao. To su nam učinili oni kojima je grabež i novac jedini smisao života.
Ovo štivo sam zagubio negdje u memoriji računala pa sam se pouzdao u svoju prijateljicu koja mi je to svojevremeno i proslijedila. Obećala je to ponoviti, ali očito nije mogla. Pošto je vjernica i želi osvježiti vjeru, siguran sam da nije zaboravila na obećanje.
No, dani su pred nama pa ću se potruditi da to pismo drugom zgodom dođe do vas.

Za sada, u oskudici vremena, šaljem vam ovu poruku:

Sretan i blagoslovljen USKRS svim kršćanskim vjernicima želi autor ovoga bloga.

nedjelja, 17.04.2011.

KAKO OPET VOLJETI HRVATSKU ?

I sada, sjednimo i plačimo! Naši su generali završili prvu stepenicu svojega križnog puta, stepenicu koja označava da su neki krivi, a neki pravi! Prva stepenica je ta nepravomoćna presuda na koju će se žaliti i tužitelji i branitelji. Nitko ovdje nije zadovoljan, pak se onda mora uključiti i Republika Hrvatska sa svojim predsjednikom, premijerkom i predsjednikom Sabora. Naravno da su i predsjednici parlamentarnih stranaka imali po koju riječ čuđenja kako to da je pored generala (koji su ipak bili u operativi toga prokletoga rata) debeli kraj izvukla i sama Republika Hrvatska. Republika Hrvatska prešutno je nazvana državom nastalom na temeljima zločinačke organizacije koju je predvodio sam Otac te iste Republike, od milja zvana - Domovina. Svaka domovina nastaje na krvi, a ova naša je krvarila dva puta. Prvi puta kada smo anektirali pradomovinu Ilira i uspostavili slavensku državu, i drugi puta pred dvadesetak godina kada smo ju obranili od najezde istočnih susjeda, još k tomu, isto Slavena.
Mislim da je svima jasno da smo 1991. godine bili napadnuti i da smo se trebali braniti. Da li je to trebalo začiniti ovakvim besmislenim ratom; krvlju, razaranjem, pljačkom i profiterstvom, dokazat će povijest ako ju ne bude pisao Josip Jurčević i njemu slični. Pitati zašto 1991. nismo uspostavili jugoslavensku konfederaciju nemamo više koga. Govoreći narodu da su za konfederaciju, tadašnji suvereni Tuđman, Milošević i Izetbegović nisu u džepu držali fige, već kurac. To su sva tri namjenili svom narodu, a oni sami sanjali su veliku: Hrvatsku, Srbiju i Bosnu. Svaku za se, naravno.
Kada se danas naše veliko Trojstvo; Josipović, Kosor i barba Luka, čude odakle sucu Alfphonsu Orieu hrabrost kazati kako su Gotovina i Čermak bili pobočnici Zločinačke Organizacije na čelu s Ocem Domovine, zaboravljaju njenu genezu. A ona bi, i prema Mojsiju, na ovim područjima započela s Milanom Vukovićem i njegovom teorijom da napadnuti narod ne može činiti zločine i poslao je poruku upravo suprotnog značaja. Nastavila bi se sa Smiljkom Sokolom i teorijom da novac nije materijalna vrijednost pa je dopušteno svakomu da slobodno pljačka, makar i svoj narod. Vladimir Šeks ne procesuirajući ubojice i Franjo Tuđman nagrađujući zločin nad obitelji Zec, poslali su poruke da pravoslavlje nije cjenjeno na ovim prostorima i ima se iskorijeniti. Tuđman je naglašavao da je ponosan što mu žena nije židovka ili pravoslavka (premda nije to naučio svoju kćer). Miro Laco je naglašavao da u njegovu kuću ne može ući Židov, Srbin i pas (ni pojedinačno, ni u paketu). Dana 7. i 8. kolovoza 1995., uoči i na dan Oluje, Tuđman je s gramofonske ploče ponavljao da Srbi mogu ostati u Hrvatskoj, ali ako misle pobjeći neka sa sobom ponesu i svoje posrane gaće! (Njihovu pokretninu ćemo pohraniti mi sami, a kuće ćemo spaliti da ne propadaju). Šušak je na Sinjskoj alki pred kamerama s podignutom desnicom pozdravio „Za dom“ i bio nagrađen pljeskom i audiodogradnjom - „spremni“!
Ovakvih izjava, ovakvih poteza i ovakvih ljudi srami se svaki pošteni čovjek i svaki pošteni Hrvat. A upravo su te izjave, potezi i ljudi doveli do sintagme „Zločinačka organizacija“ koja ne optužuje Republiku Hrvatsku, već samo članove te Organizacije, jer kada je već došlo do rata onda su sve akcije za opstojnost i oslobađanje Hrvatske bile legitimne i odobrene barem po našem mentoru – Americi, a zaštićene međunarodnim pravom. Zločini, međutim, nisu zaštićeni.
E sada; predsjednik države, a posebno premijerka i barba Luka moraju objasniti „svomu“ narodu da su i generali žrtvovani za opću stvar; za očuvanje nenarodnog režima u Hrvatskoj u koji je umočen uglavnom HDZ. Taj režim teži za etnički čistom državom i za zaboravom da je opljačkao vlastiti narod, uništio kompletno gospodarstvo i bankarsvo, a prirodne izvore misli prodati. Oni se nisu htjeli reformirati i svijet uvjeriti da Hrvatska nije nastala na zločinu. Nisu za to imali vremena!
Ni trotjedne molitve i post, niti korizma, nisu pomogli generalima kojima je možda i trebalo malo pomoći, molitva je pomogla samo onomu koju ju nikako nije zaslužio. Taj nije bio član zločinačke organizacije, on je bio član pljačkaške vlasti koji je od vodoinstalaterskog pomoćnog radnika postao najbogatiji general, i to usred rata!!! I zbog toga ga je premijerka dočekala na aerodromu na koji je sletio u vladinom avionu i udijelila mu premijersku pusu kao da je, u najmanju ruku, Borut Pahor. Umjesto nje trebao ga je dočekati Mladen Bajić, sprovesti u Remetinec, oduzeti bespravno stečenu imovinu i dati Milinoviću da sanira zdravstvo.
A mi, narode, plaćajmo generalima i dalje odvjetnike koji će se ponovno čuditi kako to Sud nije slušao njih, a ne pravne dokaze. I Savu Štrpca.

nedjelja, 10.04.2011.

ARHAIZAM RADIJSKE EMISIJE "HRIPKOTEKA"

Pričala mi svojevremeno jedna moja „šulerica“ kako su za svojega studiranja, tamo nekih 60-ih godina, njena prijateljica i ona spremile vlakom iz Zagreba za Ogulin. Kući. Kući se tada išlo mjesečno i došle su na kolodvor pola sata ranije, recimo. Bilo je lijepo proljetno vrijeme i one su umjesto u kolodvorskom vestibilu vlak htjele dočekati na Zrinjevcu. Klupe Zrinjevca bile su popunjene za odmor umornih ili dokonih ljudi. Na jednoj klupi sâm sjedio je poznati Ogulinac i one ga zamoliše da sjednu. Danas bi ga vjerojatno prozvali pedofilom jer je radosno napravio mjesta da sjednu kraj njega. Prijateljica moje šulerice zapalila je cigaretu, što je znak da se i prije kapitalističke reforme pušilo na otvorenom. Koliko je tko popušio u zatvorenom prostoru ostat će vječna tajna.
Sada je uslijedio šok: „Puši puši, moj ti kurac lula bio“, oglasio se poznati stariji Ogulinac ne sluteći u mraku što ga čeka: „Susjed Draško, pa ja sam mislila da ste Vi ozbiljan čovjek!“, dočekala ga je pušačica.
Draško je skočio s klupe, udario u zrinjevačku platanu i nestao u parkovnom mraku. Htio je i s lica zemlje, zaključile su prijateljice.
Ma, možda ovo i nije tako „bez veze“ ako se nešto staro iz onoga mraka valorizira u današnje vrijeme. Htio sam reći da su mlade djevojke oduvijek bile privlačne muškarcima svih dobi i uzrasta, a ovi stariji nisu se zvali pedofili, makar to uistinu i bijahu. Kao i danas. No, očito su imali moralnih kočnica pa su svoje simpatije htjeli izbaciti pod okriljem stvarnog mraka, čisto bezazleno, ali eto, znali su stvarno popušiti.
Za ovakav uvod u današnji post asocirala me je emisija Radio Ogulina „Hripkoteka“ o kojoj imam visoko mišljenje i o kojoj sam se nedavno osvrnuo na svoj način. Ostajem i dalje uvjerenja da autor te emisije ima nešto više za reći ovomu društvu, da je kompetentan za to, ali i da je sputavan. S obzirom da je starijega kova možda se još nije riješio dojma ljudske ideologije staroga sistema i teško se privikava na novi sustav koji preferira isključivo kapital. Vjerojatno se taj sustav zbog toga i zove kapitalizam. Nekada se razmišljalo jednoumno, a danas pluralistički po sustavu HDZ-a.
Ivica Hripko, autor Hripkoteke u nedjelju je, 3. travnja 2011. godine, tako naivno, a to znači i pošteno, pozvao Ogulince da se organiziraju pred svojim kućnim pragom kako bi prinesli žrtvu, zapravo obol, za ozdravljenje ekosustava ovoga našeg planeta. Ovaj smo planet doveli do apsurda; živimo u njemu i od njega, a sustavno ga uništavamo. Otpad, ma koje vrste, uvijek je opasan za ekologiju i uvijek ga je potrebno (potrebito, što bi rekao dipl.inž. župan i dipl.oec. gradonačelnik) ukloniti na pravilan način. U staro vrijeme bilo ga je malo pa je mjesna zajednica znala povremeno organizirati „radne akcije“ i urediti svoj okoliš. Nije bilo teško organizirati uređenje jer je narod htio akcije, a htio je i čisti okoliš. Danas, pak, ima puno smeća, ali se za njega ne brine nitko (ako ne može zaraditi u mutnom).
Zato je poziv na uređenje svojega dvorišta (makar se ono zvalo kanjon rijeke Dobre) može smatrati arhaizmom. Današnji sustav ne dozvoljava pojam društvene korisnosi, današnji je sustav idiotiziran pa je budala onaj koji se zalaže za društveno koristan rad, za štednju, za oslobađanje od kapitala u njegovu najodvratnijem smislu. No, ovaj poziv Ivice Hripka vratio me na trenutak u vrijeme kada sam bio sretan; možda zbog mladosti, a možda i zbog humanosti političke ideologije. U svakom slučaju hvala mu na iskrenosti i naivnosti, vrline koje bi trebale karsiti sve ljude i povezivati sve moguće političke sustave, ma kako se oni zvaše i zovu.
Ali, jedinu poveznicu starog i novog sustava primijetio sam nedavno u puški Marka Vukovića i njegova kompanjona po puški. Puška je, naime, i u starom sistemu bila vrlo značajna kako bi njome obranili domovinu jer je stalno bila ugrožavana. Danas nam domovina nije ugrožena jer nas „čuva“ NATO, ali pušku proizvodimo kao komponentu našega gospodarstva. Ta proizvodnja smanjuje naše inozemno zaduženje pa upravo zbog toga nismo „dužni k'o Grčaka“, a manje zaduženi i od Španjolske i nekih drugih europskih zemalja!? Tako je barem odgovorila na zastupničko pitanje naša premijerka, a zaslužna je i za proizvodnju pušaka držeći jednu od takvih. Na pitanje da li je neki dan držala pušku Marka Vukovića, odgovara: „Pa jest, držala sam pušku u ruci, puška je dobra!“ Nije uspjela odgovoriti da li je stigla pušku napuniti i isprazniti prije nego su uhitili njihove proizvođače, ali je stigla reći da su uhićenja dokaz da nitko nije nedodirljiv!!!
Pa ti sad imaj pušku poveznicu.

nedjelja, 03.04.2011.

PRVOAPRILSKA DRŽAVA BLAGOSTANJA

Ovaj je uradak krenuo 1. aprila, na dan koji simbolizira laž, prijevaru, kao stvoren je da obilježimo vrhunac blagostanja hrvatskog stanovništva. Blagostanje je objavio sam Borislav Škegro i Andrija Hebrang. Glavni sufler bijaše im Ivo Sanader.
U tom prvoaprilskom raspoloženju pojavio se i Dražen Budiša. On je uvijek pratio, i sada prati, bespuća aktualne zbiljnosti, on ih je pratio od 1971. godine. Ako je itko imao svoj „križni put“ i karizmu, bio je to Dražen Budiša. Svoj životopis pisao je zlatom, ali ga je zapečatio drekom! Ovo što sada čini sigurno mu nije trebalo. Bio je savjest hrvatskoga čovjeka, bio je nacionalni ponos, a nije bio idiot kako je don Grubišić otkrio da su zove većina današnjih političara, vodećih članova raznih nevladinih udruga i što je, najporaznije, i vodstvo sindikata. Svjetla točka sindikalnog lidera samo je Boris Kunst koji je iz sindikata otišao pravo u vladajuću partiju protiv koje se godinama „borio“.
Sa svojom karizmom i poštenjem Dražen Budiša bio uzor političara dok nije namirisao vlast. Na muci se poznaju junaci, a prava muka nije boravak u raznim kazamatima i šikaniranje pojedinca i njegove obitelji, prava muka je sudjelovanje u vlasti. I to ne na bilo kojoj razini, već pri vrhu. A kada se dođe blizu vrha, mora ga se i osvojiti. Na vrhu stranke HSLS-a već, Budiša nije mogao surađivati ni s Vladom Gotovcem, zamislite vi to, i već se onda nazirao kraj jedne blistavo započete karijere. Kada je Budiša izgubio predsjedničke izbore s autsajderom Stjepanom Mesićem njegova karijera bila je zapečaćena. I kod njega je proradilo ono čovjekovo prokletstvo – taština. Razarao je Račanovu koaliciju na svakom koraku, a Račan, imajući protiv sebe desnicu i haški progon hrvatskih generala, dobio je i Budišu za protivnika unutar same koalicije.
Račanova vlada bila je, stoga, osuđena na propast, ali se malo tko zna sjetiti danas da je on Hrvatsku izvukao iz nelikividnosti bez obzira što je za ministra financija imao jednog Matu Crkvenca. HDZ je spcijalist za stvaranje nelikvidnosti iz koje se ne može izvući jer je HDZ-ov sustavni zadatak pljačka naroda i narodnog bogatstva. A bez likvidnosti nijedno se društvo ne može izvući iz krize, već samo dublje padati. Za to ne treba završiti ekonomski fakultet, ne treba čak kupiti ni diplomu na prometnom fakultetu, a da se to zaključi.
Ako se vratimo na Dražena Budušu moramo spomenuti da se on, zbog taštine, povukao iz politike, a pravilo politike je da se natrag više ne možeš vratiti. Sjetite se Savke Dapčević Kučar i njene garniture Proljećara iz 1971. godine, sjetite se mnogih lokalnih i svjetskih političara. Iznimke, koje potvrđuju pravilo, su svakako Winstom Churchill i Charles de Gaulle. Ako bi se Budiši i desilo da bude izabran na sljedećim parlamentarnim izborima, taj će koalicijskoj vlasti zadavati teže udarce od oporbe! Već koncem 2013. godine upozorit ću vas na ovaj prvoaprilski post.
A buduća koalicijska vlast bit će svakako osakaćena ako u njoj neće biti laburistâ Dragutina Lesara i udruge don Ivana Grubišića, koji bi jedini mogli dokazati da ovom našom domovinom više ne vladaju idioti u onom pravom smislu te riječi.
No, glasovi birača ne dobivaju se preko blogova, oni se ne dobivaju s dva-tri intervjua u novinama. Zato Dragutine Lesaru i don Grubišiću zađite među radnike, spustite se u narod, radnici su kao i narod izgubili svoje dostojanstvo, izgubili su oslonac vlasti na svjetovnom terenu, i utjehu Crkve u duhovnom smislu. Nemojte ići po kućama, ponudite program na javnim tribinama. I vlast i Crkva su bahati, oholi čak, oni su idiotizirali ovo društvo, a zaklinju se u socijalnu državu i duhovnost. Zar nije poštenije reći da sam agnostik ili ateist i raditi za čovjekov standard, nego se deklarirati kao kapitalist i veliki vjernik, a ponašati se kao idiot. Uostalom; kapitalizam po ideologiji i jest idiotizam!
Da se vlast i kler ne bi uvrijedili što ih nazivam idiotima (jer se idiot obično kod nas prevađa kao debil) ponovit ću pojam idiota koju je pronašao i servirao svima nama don Ivan Grubišić s primjesama mojeg razmišljanja. Idiot je dakle čovjek izvjesnog ograničenja koje ga sputava da radi u korist društva u cjelini, već radi samo za sebe kako druge ne bi opterećivao svojom ograničenošću. Takav stav u izvjesnom smislu je vrlo korektan za samozatajnu osobu, ali se za takvu osobu ne može primijeniti korektnost ako se ona bavi javnim radom, posebno ako se opredijeli za politiku.
Evo, pomogao sam se malo s don Grubišićem, malo i s Dragutinom Lesarom, vođom stranke rada, jer mi je više neugodno da mi tekstove suflira Partija, a živim u blagostanju.

<	travanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv